Propovijedi

Koji su najopasniji vozači na cesti (osim onih što prebrzo voze ili su pripiti)? Naravno, oni neodlučni, oni koji npr. krenu u pretjecanje pa odjednom stanu kočiti. Takvim postupkom sebe ugrožavaju, a druge zbunjuju. Slično je i s pješacima koji prelaze cestu, pa se nasred ceste počnu vraćati. U prometu, ali i u životu, važna je odlučnost.

Tako i Isus danas progovara. Jasno i nedvosmisleno: „Nitko tko stavi ruku na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.“ Oni stariji među nama sjetit će se kako se dobar orač raspoznaje po pravocrtnoj brazdi iza sebe, a isto je tako i s dobrim kormilarom. Naravno, ako se orač ili kormilar obaziru natrag, brazda im neće biti dobra. Bolje da nisu ni započeli taj posao.

Tako je i s pozivom u kraljevstvo Božje. Ne može se čovjek uvijek iznova osvrtati i preispitivati. Onaj tko je krenuo treba ići. Nevolje i nastaju onda kada čovjek prečesto postavlja u pitanja i preispituje svoja temeljna opredjeljenja. To je opasno i u braku. Kad bračni drugovi nakon višegodišnjeg bračnog života počnu duboko razmišljati jesu li učinili pravilan izbor, katastrofa je već na pomolu. Kad čovjek krene za Kristom, pa se uvijek iznova osvrće, onda od njegova putovanja nema ništa. Tako je Bog prekoravao i stare Židove koji su na putu u obećanu zemlju plakali za „loncima punim mesa“.

Zašto se ljudi osvrću? Rekli bismo, jednostavno zato što u biti ne vjeruju u put kojim su krenuli. Tako je bilo i s Judom Iškariotom. Pošao je za Kristom, ali kad je vidio da on ne ispunjava njegove želje, pokolebao se. Pokušao se vratiti, pa je na odlasku (da unovči što se unovčiti da) Isusa predao i prodao. Ostali su apostoli - iako slabi ljudi - ipak shvatili da poći za Kristom znači poći u pustolovinu. Isus ne jamči cvijeće, uspjeh niti klicanje. Govori tvrdo: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti.“ Kao što je Isus prolazio tjeskobu i užas Maslinskog vrta, tako i apostoli, tako i svaki njegov učenik. Prisjetimo se: apostoli su otvorena srca krenuli za Isusom kad ih je ono pozvao dok su bili na svojim lađama i za svojim mrežama. Mi bismo rekli: da su znali što ih sve čeka, dobro bi promislili prije nego što bi krenuli. Pa ipak, oni su pošli i išli za njim. A nije im bilo lako. Živjeli su u određenoj tvrdoći svojih srdaca, jer za sveg ovozemnog boravka Isusovog među njima, puno toga nisu razumijevali. I onda, poslije silaska Duha Svetoga, kad su im se konačno otvorile oči, osjetili su šibe i batine, tamnicu i progone, glad i žeđ, krive optužbe i potvaranja. Ali su išli. Pavao ide čak korak dalje. Sjećajući se svoje prošlosti kad je progonio Crkvu (što mu je doista bila velika bol u srcu), snagom Kristovom mirno progovara: „Što je za mnom, zaboravljam!“

Tu smo i mi. Slijedimo Isusa i njegovo evanđelje u Crkvi. To je jedino bitno. Ako i ne razumijemo, ako na trenutak i malakšemo, ne želimo se osvrtati i vraćati se na putove koji nisu Isusovi. Poput Pavla, ni mi ne želimo dopustiti da nas uznemirava naša grešna prošlost. Ne osvrćemo se. Zagledani smo u Krista i u radost življenja s njim. I to nam dostaje. Ne zaboravimo: ako nas Krist poziva da krenemo za njim, on će nam po svome Duhu i dati snage da tim putem i idemo.
Svaki rastanak na duže vrijeme nosi u sebi nešto posebno: drage osobe postaju još svjesnije važnosti svoga prijateljstva i svoje povezanosti, izražavajući to riječima oproštaja što predstavljaju dragocjenu uspomenu koja obvezuje. To posebice vrijedi za rastanke na času smrti kad umirući roditelj potresnim riječima na djecu prenosi svoju posljednju želju, dijeli im savjete kako će živjeti u međusobnoj ljubavi i ostavlja im svoj blagoslov. Još ako te riječi poprati molitvom i svoju djecu povjeri Bogu, onda je to najbolja duhovna oporuka koja se ne zaboravlja lako.

I Isus je svojem oproštaju od učenika dao oblik molitve. Te riječi Isusove oproštajne molitve za učenike su najsnažnije i najpotresnije svjedočanstvo njegove ljubavi prema njima, kao i brige za njihovu budućnost. Ta molitva po mnogo čemu predstavlja sažetak čitava Ivanova evanđelja koje u središtu ima Isusa koji je došao da ljudima objavi Oca (Iv 5,43; 15,15; 17,6) i da im donese život vječni (10,10.28). A to u isto vrijeme znači Očevu proslavu u Sinu (17,1).

Svjestan da je »došao čas« njegova rastanka (Iv 17,1), Isus moli za ono što mu je najviše na srcu - za jedinstvo svojih koji ostaju u svijetu. U toj veličanstvenoj molitvi slijevaju se u jedno sve slike kojima je Isus prethodno učenicima tumačio jedinstvo između sebe i njih: tu ponovno odzvanja glas dobroga pastira što život svoje daje za svoje ovce, koje slušaju njegov glas i idu za njim (10,14s.). Tu je ponovno prisjećanje na trs koji nosi mladice i daje im životni sok (15,ls.). Sve je to ovdje dobilo oblik nenadmašive molitve u kojoj se sve stapa u jedno: Otac koji je poslao Sina, Sin koji je izvršio djelo što mu je Otac povjerio i oni koji su povjerovali u njegovo ime.

Poznato je da Ivanovo evanđelje nema razrađenu temu Crkve kao ostala evanđelja, ali u tako snažno istaknutoj potrebi jedinstva učenika rečeno je najvažnije što se o Crkvi može reći. Pogotovo kad imamo na umu da Isus izričito kaže kako »ne moli samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene« (17,20). U svojoj molitvi on otkriva kako je to jedinstvo otajstvene naravi. Uzor i izvor mu je jedinstvo Isusa i Oca (17,21), a ostvaruje se kroz molitvu.
Sjećamo se, Isuse, zapisanih obećanja: "U dlanove sam te svoje urezao...!" (Iz 49,16); "Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži..,! (Ps 63,9); "I ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala" (Ps 139,10).

Danas nam u evanđelju govoriš da nas nitko neće oteti iz tvoje, iz Očeve ruke. Hvala ti za tu sigurnost darovane ljubavi.

Trebamo ruku koja će nas voditi, trebamo ruku koja će nas zaštititi. Trebamo te.

Ruka je divan znak: govori o ljubavi, o pažnji, o nježnosti. Rukom se umivamo, njome otvaramo vrata; rukom pišemo pisma i brišemo suze; rukom se hranimo i rukom hranimo druge.

Dao si nam ruku da je pružimo drugome i da primimo od drugih mir. Dao si nam ruku da vodimo za ruku slijepe i malene, da pomognemo klonulome i da prihvatimo ruku drugoga koji je sposoban ljubiti i voditi. Dao si nam ruke.

A ipak, Gospodine, često rukama činimo zlo, prijetimo, sijemo oko sebe nemir i neslogu. Tako često naša ruka ne služi onoj svrsi radi koje si je ti utisnuo u naše biće. Tako često zaboravimo rukovati se, pružiti ruku pomirenja, pomilovati bližnjega, iskazati ljubav. I ti si, Isuse, imao ruke.

Znao si zagrliti, pomilovati. Znao si polagati ruke na bolesne i oni su ozdravljali. Znao si prigrliti djecu i blagoslivljati ih. Ni na koga nisi digao ruku da ga uništiš. Došao si spasiti sve što bješe izgubljeno, propalo. I mene si pronašao. Već u krštenju stavio si svoju ruku na mene, a moje si ime upisao u dlanove svoje ruke. Neizbrisivo si me povezao sa sobom.

Svojim rukama, Isuse, i danas lomiš kruh da nas nahraniš. Tvoje su ruke i danas probodene za nas. I danas često podižeš svoju desnicu da nas odriješiš, oslobodiš. Tvoja je ruka neprestano nad nama.

Nitko me silom ne može oteti iz tvoje ruke. Siguran sam tada u ruci Očevoj. Hvala ti za tu sigurnost. Siguran sam od drugih, od nasilja i nasilnika; siguran sam pred svijetom. Osiguraj me još, Isuse, od mene samoga. Ne dopusti da se otrgnem iz tvoje ruke. Ne dopusti da odem, da se udaljim. Ne dopusti da ispustim tvoju ruku iz svoje, jer tada sam gotov, zalutat ću. Desnica nek me tvoja vodi i drži. Uzmi opet moju ruku.

Fra Zvjezdan Linić
Nije nam bilo lako vratiti se opet na stari posao. Tri smo godine bili s Njim, i kao da su prošle uzalud! Mislili smo da će On postati glavni, veliki osloboditelj naroda, a mi njegovi pomoćnici u upravljanju. No, umjesto kraljevskog trona dobio je križ, umjesto velikaške krune - trnovu! Kakva samo perspektiva za nas!

Zato smo se i vratili moru, brodu i mrežama. Okolo nas, neki su mahali glavom žaleći nas kao propale učenike neuspjelog Učitelja! Neki su nam se smijali, jer smo olako povjerovali nekakvom fanatiku!

Da, sve nas je to pomalo tuklo... Isus nije bio uvijek s nama, a u nama je sve više rasla sumnja i pomalo gubitak vjere...Ali, On nas nije ostavio! Došao je opet među nas! Mrak naših očiju otklonio je veličanstvenim ribolovom! To može samo On! Gospodin!

A mi smo mislili da smo prepušteni sami sebi. Opet smo pobijeđeni snagom Uskrsa!

Bila nam je potrebna ta »praznina« dok Učitelj nije svakodnevno boravio s nama! Bila nam je potrebna da uvidimo svoju nevjeru i povjerujemo mu, da osjetimo svoja lutanja i beznađe, i da budemo obučeni u nadu nepropadljivosti, da ispitamo sebe i ljubimo do kraja... Sve nam je to dobro došlo, i vjera, i nada, i ljubav u danima nakon Pedesetnice. Kada su na naše riječi mnogi povjerovali, kada smo Njegovim Imenom izgonili demone i liječili bolesne, kada smo bili i u zatvorima, i po tamnicama, bičevani...

Uvijek smo mislili da će Isus biti kralj u državi, a mi njegovi ministri, djelitelji vlasti i pravde!

A On nas je spremao za nešto drugo i to mnogo vrednije od položaja u vlasti i politici! Za navjestitelje Života!

Josip Šimunović
U liturgiji vazmenog vremena svake se godine susrećemo s osebujnim likom jednoga od Isusovih učenika, zvanog Toma Blizanac, i njegovim sumnjama i poteškoćama u pogledu poruke Isusova uskrsnuća, zbog čega je odavno proglašen »nevjernim Tomom«, čime mu je bez sumnje učinjena velika nepravda. Njega možemo smatrati sumnjivcem, skeptikom i tražiteljem, ali nipošto nevjernim. Kao čovjek koji se ne miri lako sa svjedočenjem i vjerom drugih, on je već onda dobro došao evanđelistu kao metafora vjerskih sumnja i traženja, a pogotovo nama današnjim vjernicima čija je vjera opterećena tolikim nesigurnostima i kritičkim pitanjima.

Na Tominu primjeru ponajprije možemo vidjeti kako vjera nije nikakvo jeftino i olako preuzeto tuđe mišljenje ili uvjerenje, već duboko iskustvo vlastite potrebe za Bogom, prokušano i pročišćeno u tolikim sumnjama i poteškoćama. Ako tako gledamo na vjeru, onda možemo biti zahvali evanđelistu što nam je sačuvao Tomino iskustvo i njegovo svjedočanstvo.

Čitavo izvješće nekako odiše sumornom atmosferom koja je vladala među Isusovim učenicima nakon njegove okrutne smrti. Iako su žene već rano ujutro donijele glas o praznom grobu, očito je da ta vijest nije unijela nikakvu brzu promjenu u držanje učenika. Oni su uvečer toga dana još uvijek u strahu da se Zidovi ne obračunaju i s njima i zato misle da su najsigurniji iza zatvorenih vrata (Iv 20,19). Ali Tome taj put nema s njima. Zašto? Možda zato što je drugdje tražio sigurniju zaštitu. Bilo kako bilo, on ipak nije prekinuo vezu sa svojim prijateljima i brzo mu je došlo do ušiju njihovo iskustvo susreta s Uskrslim koji ih je iznenadio pozdravom »mir vama«, pokazavši im pritom svoje probodene ruke i bok, što je njihov strah okrenulo u radost (20,20s).

No, ta vijest još uvijek ne rješava Tomine sumnje i ne odgoni njegov strah. Zapravo tek sad za Tomu nastaju prave poteškoće. On nema razloga da ne vjeruje svojim prijateljima, ali njihova uvjeravanja ne mogu odagnati njegove sumnje. Jer, on je čuo i druge zbunjujuće i proturječne tvrdnje o »praznome grobu«, o »ukradenome tijelu« i slično. Jedino u što je Toma u tom trenutku siguran jest da je njegov Učitelj završio strašnom smrću na križu i da je poslije toga pokopan. Sve drugo je čin vjere koji za Tomu očito nije lagan. I on će morati proći proces koji su drugi učenici već prije njega prošli.

U Tominu upornom traženju svjetla u tami dominiraju glagoli »vidjeti« i »opipati«. Kao da u njemu prepoznajemo suvremene skeptike koji uporno ponavljaju da vjeruju samo ono što se može vidjeti i opipati. Ipak, Tomini su razlozi posve drukčije naravi od njihovih. U njega je u pitanju istovjetnost Uskrsloga kojeg su, kako svjedoče, vidjeli njegovi drugovi s raspetim Isusom iz Nazareta. Toma je zasigurno poznavao biblijsku vjeru u mogućnost promatranja duhovne stvarnosti i to za nj ni ovom zgodom nije predstavljalo poteškoću. Njegova je poteškoća u tome: može li u tvrdnji svojih prijatelja »vidjeli smo Gospodina« prepoznati svoga Učitelja, raspetog Isusa iz Nazareta? Zato se Toma ne zadovoljava s ukazanjem Uskrsloga, već želi »vidjeti na njegovim rukama biljeg čavala i staviti svoj prst u mjesto čavala« (20,25). Drugim riječima, on želi imati isto iskustvo koje su imali i oni kad im se on samo tako očitovao i kad ih je poslao u svoje ime (20,21).

Dakle, u Tominu slučaju nemamo posla s nevjerom koja sve niječe, već s vjerom koja traga, koja ispituje, ali koja se na kraju potpuno predaje, jer upravo to sadrži Tomina riječ, nakon što mu je Uskrsli ispunio njegovu želju: »Gospodin moj i Bog moj!« (20,28). U toj riječi prepoznajemo ne samo to da je Toma konačno povjerovao uvjeravanju svojih drugova, već da je Isusa raspetoga i uskrsloga prihvatio za svoga Gospodina i njemu predao cijeli svoj život. Stara predaja kaže da je upravo Toma stigao najdalje u naviještanju Radosne vijesti, sve do Indije, gdje se i danas kršćani s ponosom zovu Tominim kršćanima.

Važno je uočiti još jednu, na prvi pogled ne tako upadnu, ali ipak vrlo važnu pojedinost, i to s obzirom na mjesto gdje učenici prepoznaju Uskrsloga. Najčešće je riječ o okupljanjima učenika u Isusovo ime »toga istoga dana, prvoga u tjednu« (Iv 20,19.26), što znači u nedjelju. Na tim okupljanjima oni ga prepoznaju u lomljenju kruha i tumačenju njegove riječi. To vrijedi i za nas današnje kršćane koji se okupljamo na slavljenje euharistije. U zajednici vjernika koja slavi nedjeljnu euharistiju i sluša riječ Božju nestaju mnoge naše nejasnoće, nalazimo odgovore na svoja pitanja. Slaveći i moleći zajedno s drugima, nalazimo oslonac u vjeri i snagu za životne borbe.

Ivan Dugandžić
Vjera u uskrsnuće ne počiva na nekom materijalnom dokazu. Tek činjenica da se događa stanovit prekid uobičajenog reda povod je za početak vjere kod onoga koji je ispunjen ljubavlju. Evanđelist najprije naglašava činjenicu praznog groba. Marija Magdalena nalazi prazninu i nesposobna je da na temelju te činjenice povjeruje. Marija je došla dok je još bio mrak (a ne o izlasku sunca, kako piše Marko). Za Ivana je ovaj detalj simboličan. Marija će priznati Petru da ne zna gdje je Isusovo tijelo, "kamo su ga stavili". U četvrtom evanđelju ta spoznaja se tiče otkrivanja događaja u svjetlu vjere. Marija Magdalena je još uvijek na istom stupnju spoznaje kao i Lazarova sestra koja je požurila na grob svoga brata. Budući daje, poput Lazarove sestre, očekivala preobrazbu pravednika u stanje vječnog života, ali o svršetku vremena i to na neki zajednički način, ona krivo pomišlja: "Uzeše ga!", a ne: "Uskrsnuo je!" Praznina groba Mariju zbunjuje jer to nije očekivala. Događaji je se tiču, ali je ne dovode k vjeri.

Ona je pozvana da od vidjeti prijeđe na vjerovati, kao što je to bilo kod drugog učenika. Ovo su posebni biblijski izrazi, a osobito u četvrtom evanđelju.

Izraz vidjeti ima i svoje redovito materijalno značenje i jednako značenju gledanja u viđenju. "Čovjek me ne može vidjeti i ostati na životu" (Pnz 33,20). "Moje su oče vidjele Kralja slave!" (Iz 6,5)." Boga nikada nitko nije vidio!" (Iv 1,18). "Ono što smo vidjeli svojim očima, što smo svojim rukama opipali..." (1 Iv 1,1-3). "Vidješe slavu njegovu i povjerovaše u njega!" (Iv 2,11). A kad je Isus doznao da je Lazar umro izjavljuje svojim učenicima: "Radujem se zbog vas što nisam bio tamo, da povjerujete!" (Iv 11,15).

Vidjeti znak ne znači i vjerovati, ali omogućuje početak vjere. Sveti će Ivan izvijestiti: "On vidje i povjerova!" ili na drugom mjestu: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju." (Iv 20,29). Dakle, ako vjera i ima svoje polazište u vidljivim znakovima, ona je ipak prianjanje uz nevidljivo.

Za ovog je učenika od praznog groba ipak značajniji raspored platna u grobu. U dva navrata spominje povoje koji leže, a posebno ističe ubrus s glave Isusove savijen na jednome mjestu. Ti su podaci znak novog poretka i zato su ovom učeniku početak vjere. Dok evanđelist ovdje govori tako detaljno o povojima i ubrusu u odnosu na Isusa, ne možemo smetnuti s uma ono što je opisivao kad je izvijestio o Lazaru. Lazar izlazi iz groba, ali su mu povoji bili oko njega kao i prije pokopa, budući da on tada ponovno ulazi u svijet smrtnog života. Isus je naprotiv konačno prešao u svijet vječnoga života i više ga ništa ne drži vezanim.

Ovaj je učenik odmah krenuo na put vjere u Uskrsnuloga. To se potvrđuje suprotnostima u odnosu na Petra. On je nazvan "učenikom koga je Isus ljubio". U trci prema grobu on pretječe Petra, a potom ga je pretekao i u hodu vjere. Petar i ovaj učenik često su skupa: na Posljednjoj večeri, u kući velikog svećenika. Svaki puta ovaj drugi pretječe prvog. Nikad to nije radi nekog nametanja. Ovo isticanje želi pokazati da, bez obzira kakve odgovornosti ima pojedinac, samo ljubav vodi do vjere u Isusa vječno živog. I posljednje poglavlje Ivanova evanđelja to potvrđuje.

Učenik koga je Isus ljubio prvi će prepoznati uskrsnulog Gospodina, a Petra će Isus pozvati na ljubav prije nego što mu povjeri brigu za stado. Na stanovit način evanđelist u tom drugom učeniku ističe istinitog vjernika: "ljubljeni učenik" je onaj koji bez oklijevanja slijedi Isusa i prepoznaje ga jer ga ljubi.

Fra Zvjezdan Linić
Nalazim se, Isuse, podno tvoga križa. Klanjam ti se! Klanjam se tvojoj ljubavi, klanjam se tvojoj boli. Klanjam se, Isuse, tvojoj odanosti volji Očevoj, tvojem hodu pod križem do kraja.

Klanjam se, Isuse, tvojoj ustrajnosti kojom si htio djelo spasenja dovesti do kraja i umrijeti na drvetu križa. Promatram, Isuse, tvoje izmučeno tijelo. Oprosti mi, kad ostajem hladan gledajući raspelo, ravnodušan na izvještaj o tvojoj muci i smrti. Kao da sam to već prečesto vidio, toliko puta čuo. A ipak, danas, na ovu nedjelju tvoje muke, želim po prvi puta zagledati se u tvoj križ, želim novom pozornošću i ljubavlju čuti izvještaj o tvojoj muci. Želim te vidjeti, Isuse!

Vidjeti tvoje izmučeno tijelo, tvoju trnjem okrunjenu glavu, tvoje probodene ruke i noge, tvoje otvoreno srce. Želim vidjeti tvoje predano tijelo i prolivenu krv. Za mene, za nas, za sve ljude svijeta. Želim, Isuse, podno tvoga križa osjetiti snagu tvoje ljubavi i šaptati ti riječi sućuti i zahvalnosti.

Oprosti, jer podno tvog križa nisam bez krivnje, jer sam i sam utkan u grijeh svijeta što ga ti otkupljuješ svojom smrću. Oprosti što tako često zaboravljam na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljam na pouku i poziv križa. Oprosti, Isuse, što te ne ljubim dovoljno.

Fra Zvjezdan Linić
Isuse, ova žena iz evanđelja imala je tu nesreću da je uhvaćena u preljubu, Možda joj to nije bio prvi prekršaj i grijeh, ali ovaj puta je uhvaćena i privedena pred sudište. Dovedena je pred tebe kao da je neko čudovište, ne prepoznaje se u njoj osoba; to je neka, ona, neodređeno biće kojem treba suditi.

Ja vjerujem, Isuse, da je ova žena zapravo imala sreću! Sreću što je uhvaćena u preljubu i zbog toga privedena k tebi. Imala je sreću da tebe susretne. Svi su njezini tužitelji odstupili, posramljeni su se povukli, a ostao si samo ti: "ja te ne osuđujem!"

Dao si joj mogućnost novoga života. Pružaš joj ruku, daješ joj život. Ona je bila osuđena na smrt kamenovanjem, Ti si je oslobodio optužnice i ona je mogla od tebe otići u miru. Nisi odobrio njezin grijeh, ali si spasio ženu, osobu, biće koje je slabo i treba snage i praštanja. Hvala ti, Isuse, za ovaj susret.

Mi griješimo, Isuse, ali najčešće nemamo nesreću da budemo uhvaćeni u grijehu. Cesto naši grijesi ostaju skriveni od javnosti, nitko o tome ništa ne zna. Ni sami često nismo toga svjesni. A ipak, ti sve znaš. Znaš da su oni koji su ženu optužili isto tako grešnici. Samo što nisu imali sreću da budu razotkriveni pred tobom. Jer tada bi se čisti vratili od tebe. Ovako, njihov grijeh ostaje!

Teško nam je, Isuse, kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju ili kleveću. To nas boli. Želimo sačuvati svoj dobar glas, želimo pred javnošću biti kako treba. I tada nemamo sreće da se susretnemo s tobom!

Ti sve znaš, sve vidiš. Ti svakoga od nas gotovo svakodnevno možeš zateći u raznovrsnim preljubima našeg grešnog i prevrtljivog života.

Danas te, Isuse, molim za sreću: da osjetimo da smo zatečeni u grijehu! Zatečeni činjenicom dati sve vidiš i da sve znaš, da tražiš izgubljenu ovcu dok je ne nađeš, Daj nam sreću, Gospodine, ako i ne bude ljudskih tužitelja za naše grijehe, da možemo sami sebe optužiti i doći ktebi da bismo u ispovijedi čuli tvoju presudu: 'ja te ne osuđujem! ja te odrješujem od tvojih grijeha! Idi u miru!"

Fra Zvjezdan Linić

Sagriješih, jer sam mislio da je moj život sputan dok se nalazim u tvojoj kući, pod tvojim okriljem. Sagriješih, jer sam mislio da je pravi život negdje daleko od tebe, u nekom drugom gradu, u nekoj dalekoj zemlji, Sagriješih, jer sam mislio da me tvoj zakon sputava i da je pravi život u razuzdanosti i puštanju maha svim strastima. Sagriješih, Oče, jer sam tražio dio dobara koji me ide, a ti si uvijek bio spreman dati mi sve!

Oče, sagriješih!

Sagriješih, jer sam ti prigovorio da mi ništa nisi pružio, da mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim! Oče, sagriješih jer sam se ljutio kad si oprostio mojem bratu, kad si mu sve oprostio; jer si spreman uvijek svima oprostiti, a meni se čini da to nije pametno niti uputno. Oče, sagriješih, jer sam pomislio da svojim praštanjem drugima činiš nepravdu meni i zakidaš moja prava! Oče, sagriješih, jer nisam shvatio da je taj tvoj sin u isto vrijeme i moj brat. Oče, sagriješih, jer duboko u sebi ipak mislim daje moj rasipni brat proživio svoj vijek, a ja sam ostao prikraćen za ta iskustva. Sagriješih, jer sam mu zavidio na onome što nije život, što je bijeda, što vodi u smrt.

Oče, sagriješih, jer nisam htio poći za stol zajedno sa svojim bratom i dijeliti s tobom radost povratka! Oče, oprosti!

Oprosti meni, svom rasipnom sinu! Oprosti meni, svom zavidnom sinu! Oprosti mi zbog mojih bijednih lutanja i raspuštenosti! Oprosti mi kad u tvojoj brizi za moje dobro vidim samo okove i sputanost! Oprosti mi!

Nisam dostojan zvati se sinom tvojim, ali primi me! Oprosti, jer mi se to može i sutra dogoditi! Ne uskrati mi svoga milosrđa i sigurnosti da uvijek imam koji me čeka i dom u koji se mogu vratiti! Oče, hvala ti što si dobar! Hvala ti što si milosrdan! Hvala ti što si Otac!

Fra Zvjezdan Linić
Gospodine, k meni ne dolaziš samo tri godine, kao što si dolazio podno neplodne smokve, nego puno više godina, Ne znam kakve ti plodove mogu pružiti. Možda i k meni uzalud dolaziš nadajući se plodovima vjere i obraćenja, plodovima bratske ljubavi i života za druge. Ne mogu ti govoriti o plodovima obraćenja. Možda je to još tako daleko. Jer znam, Gospodine, kad se obratim, kad se potpuno okrenem k tebi, tada ćeš ti biti prvi u mojem životu, tada ćeš biti voditelj moga bića, tada ću činiti samo ono što se tebi sviđa. Kad se obratim, tada ću imati više vremena za tebe, tada ću znati da biti s tobom, boraviti s tobom, moliti se, razmišljati nad tvojom riječju nije gubitak vremena, nego dobitak, vrijeme koje je istinski unovčeno u prave stvari. Kad se obratim, Gospodine, neću toliko strepiti nad sobom, nad svojim svakodnevnim životom, svojim planovima i svojim materijalnim interesima. Bit će to sve prisutno, ali ne toliko važno da može potamniti život s tobom. Kad se obratim, onda ću, Gospodine, znati da si ti živi Bog, da si prisutan, da me gledaš, da ti je stalo do mene; onda će i meni biti do tebe i cijeli će moj život procvasti. Korizma je. Molim te, Gospodine, počekaj još ove godine; pričekaj do žetve i sazrijevanja; potrudi se još malo sa mnom. Hvala ti za sav trud i mar kojim bdiješ nada mnom. Imaj još strpljenja i nemoj posjeći biljčicu koja tako sporo raste i koja tako škrto donosi plodove. Počekaj me još ove godine, Gospodine! Želim, hoću, stalo mi je do toga da te ne razočaram. Želim da se nahraniš na mojim plodovima. Želim da se nasitiš od onoga što si stavio u moje biće; želim da utažiš žeđ sokovima ljubavi i dobrote u meni. Obrati me ti, Gospodine, da se obratim! Pomozi mi na ovom putu korizmene pokore i daj mi snage da promijenim svoj život! Želim da Uskrs bude istinski susret s tobom!

Fra Zvjezdan Linić
Biblijska Prva knjiga o Samuelu govori o proroku Samuelu, prvom izraelskom kralju Šaulu i njegovu nasljedniku Davidu. Knjiga je napisana u 10. stoljeću prije Krista. Pred kraj knjige opisan je događaj o kojem je riječ u ovonedjeljnom liturgijskom tekstu. Od proroka i suca Samuela ljudi su zahtijevali da i oni, kao i njihovi susjedi, imaju kralja. Prorok ih je odvraćao upozoravajući ih da će kraljevi s narodom loše postupati. Ipak udovolji njihovoj želji. Izaberu svoga prvog kralja Šaula, koji je vladao od 1012. do 1004. pr. Kr. S njim nisu imali puno sreće. Njegova vladavina bila je obilježena sukobima s Filistejcima koje nije uspio potpuno svladati. Budući da je Šaul javno odstupao od vjernosti Bogu-Jahvi, uskoro je izgubio potporu proroka Samuela. Po Božjem nadahnuću prorok privatno odabere za novoga kralja mladog Davida. Stjecajem životnih okolnosti taj mladić dospije na kraljev dvor jer je izvanredno znao prebirati žice na harfi. Psihički neuravnoteženom kralju Šaulu glazba je došla kao lijek. Kralj je Davida zavolio i prepustio mu velike ovlasti nad ratnicima. U bitkama s Filistejcima David je imao sjajnih uspjeha. U Šaulu se zbog toga pojavi zavist i ljubomora te započne smišljati načine kako će se Davida riješiti, iako mu je dao svoju kćer Mokalu za ženu i unatoč velikom prijateljstvu njegova sina Jonatana s Davidom. Kralj ga je ipak odlučio ubiti. Mokala i Jonatan pomogli su Davidu pobjeći s nekoliko odanih ratnika. Šaul se s vojskom dao u potjeru za njim. Ovonedjeljni ulomak pred nas stavlja scenu u kojoj dolazi do izražaja Davidova velikodušnost prema kralju, koji to nije zaslužio. Mogao ga je ubiti i tako ga se jednom zauvijek riješiti, ali David to nije htio učiniti. Nije mu se htio osvetiti.

Apostol Pavao, nakon što je zajednici vjernika u Korintu protumačio kako je logično u duhu evanđelja vjerovati u uskrsnuće čitave ljudske osobe, tj. duše i tijela, u ovom ulomku svoje prve poslanice nastoji osvijetliti način kako će se to dogoditi. Služi se slikovitošću koja je njemu naročito svojstvena. Uspoređuje prvo stvoreno ljudsko biće Adama s novim, u svemu savršenijim Adamom - Isusom Kristom. Adam se neposluhom i ohološću udaljio od Stvoritelja i potom postao svjestan svoje promašenosti, manjkavosti i smrtnosti. To je postala baština čitavoga čovječanstva. Stvoritelj iz ljubavi prema svim ljudima odluči u njima izvesti restauraciju prvotne bogolikosti po utjelovljenju svoje vječne Riječi u osobi Isusa iz Nazareta, koji postaje novi Adam. Snagom Duha Božjega taj novi Adam-Isus svladao je sve uzročnike nesavršenosti, otuđenja, grijeha, čak i samu smrt te postao proslavljen u čitavoj svojoj psihofizičkoj osobnosti. Postao je uzor prema kojem svako nesavršeno, grešno i smrtno ljudsko biće treba težiti kroz vjeru i nadu da će krštenjem i dosljednim evanđeoskim življenjem na kraju uskrsnuti i biti usrećujuće preobraženo. Zato apostol Pavao logično zaključuje: »Kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo sliku nebeskoga.«

Gotovo svi imamo nekoga tko nam manje-više »ide na živce«, pa bismo voljeli da ga u našoj blizini nema. Postoje ne samo pojedinci već i grupe koje u nama bude srdžbu, mržnju i osvetu zbog njihova udružena, nametljiva i nasilna ponašanja. Sociolozi i psiholozi imaju svoje teorije o mržnji. Među njima ima onih koji tumače kako se ljudi mogu ponašati slično nahuškanim psima na divljač. Zbog zajedničke ugroze od neprijatelja ljudi se homogeniziraju kako bi se lakše i uspješnije zaštitili i oslobodili od neprijatelja. Nažalost, još uvijek se ljudi ponašaju prema okrutnom načelu: »Oko za oko, zub za zub«. Evanđelist Luka iznosi skup Isusovih izreka o ljubavi prema neprijateljima, a u drugom dijelu ovonedjeljnoga teksta svraća pozornost i na nekoliko Isusovih savjeta za praktično ponašanje. Iz čitava teksta proizlazi poziv na milosrđe prema Božjem uzoru. Premda zbog nečovječne stvarnosti ovozemaljskoga života Isus izgleda kao sanjar i utopist koji traži nešto što je u potpunosti neostvarivo, ipak unatoč tome to nikako ne znači da prema njegovu idealu ne treba težiti. Ako želimo izgrađivati novi svijet po Isusovu projektu, onda nasilje trebamo pobjeđivati nenasiljem te od neprijatelja stvarati prijatelje i tako izlaziti iz samouništavajućega kruga mržnje.

Ivo Martinić
Učitelju, Isuse! Svi su se divili tvojoj riječi. Poučavao si mnoštvo. Znao si dotaknuti u ljudskim srcima ono što ih može ohrabriti i utješiti. Ti nisi učitelj kao drugi kojima je stalo samo da privuku što više učenika, da okupe oko sebe ljude. Ti želiš obogatiti čovjeka istinom.

Zato mi je uvijek žao, Isuse, kad te uspoređuju s drugim učiteljima i ideolozima. Ti nisi učitelj u nizu mnogih drugih. Ti si u punom smislu riječi Učitelj. Samo ti imaš riječi života vječnoga. Tvoja je riječ čista od svake sebičnosti i pruža čovjeku svjetlo za život u vremenu i vječnosti. Ti si jedinstveni Učitelj. Svojom riječju spašavaš narod i prosvjetljuješ sve koji žive u tami. Ti to možeš biti, budući da si ti jedini i imaš punu istinu. Stalo ti je do toga da svaki čovjek prihvati istinu i život. Ti si se zato i rodio i došao na ovaj svijet. Smatraš to važnijim i od samog svog života.

Pošto si ljude nahranio svojom riječju, želiš na poseban način biti prisutan i među svojim budućim učenicima. Izabrao si Petrovu lađu. Iz nje si govorio mnoštvu, u njoj si susreo Petra. Zašto baš njega, Isuse? Zašto baš takvog čovjeka koji se znao zapaliti, ali koji je znao i okrenuti leđa? Stavljaš ga pred prvu kušnju, Treba krenuti s lađom onamo gdje je more duboko i usred dana baciti mreže za lov. To je za ribara Petra besmisleno. Noć je vrijeme kad se lovi riba. Danju se to ne radi. Otuda i razumljiva Petrova opaska: "Svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo!"

Htio bih i ja pristupiti tebi, Gospodine, sa sličnim prigovorima. Već se dugo molim, a još se ništa nije dogodilo. Dulje vrijeme nastojim otkloniti jednu pogrešku i slabost, ali mi ne uspijeva. Pokušao sam sve da bih izbjegao svađu, ali mi ne ide. Nastojao sam se svim silama otrgnuti od grešne navike, ali mi ne polazi za rukom. Gospodine, toliko smo se trsili i ništa!

Međutim, Petar dodaje riječ koja izražava povjerenje: "Ali na tvoju riječ bacit ću mreže!" Da, Učitelju, na tvoju riječ. Možda smo se do sada trsili vlastitim snagama, nošeni svojim umijećem, svojim razumom. Možda smo računali samo na svoje sile. Odsada ću to činiti na tvoju riječ, nošen tvojom blizinom i čudesnom snagom. Tebi ništa nije nemoguće. Rasprši, Isuse, sve naše sumnje. Uzmi naš umor i klonulost. Uzmi, Gospodine i Učitelju, sva naša razočaranja koja nas katkad sputavaju i vode u besmisao, Daj da sve činimo oslanjajući se na tvoju riječ. Petar je doživio čudo. Neka se i nama dogodi isto. Samo nas čudesna snaga tvoje ljubavi može izdići iznad svega onoga što nas zarobljava u okove očaja i besmisla. Na tvoju riječ, Isuse, moguće je pobijediti zlo i mržnju. Na tvoju riječ moguće je izdići se iznad vlastitih ograničenosti i započeti nov život. Na tvoju riječ moguće je da i mi postanemo prikladni za ribare tvoga kraljevstva. Ako nas trebaš, Gospodine, evo nas! Ti možeš od grešnika učiniti apostola.

Fra Zvjezdan Linić
Tko je Isus? Njegova djela zanose, "milina riječi" koje su tekle iz njegovih usta zadivljuje. A ipak, Nazarećani ga odvedoše na rub brijega da ga strmoglave!

Prvo čitanje nam donosi poziv proroka Jeremije. Gospodin poziva u svoju službu svakoga osobno, drugačije, neponovljivo. Gospodin govori Jeremiji o predodređenosti poziva na tri razine: pretpostojanje u božanskoj misli (prije nego stoje oblikovan), posvećenje u majčinoj utrobi (posvećen prije nego iz krila majčina izađe), službeno postavljanje ("ja te postavih"). Slikom vremenskog slijeda Bog izriče potpuno zajedništvo između Boga i svoga proroka. Poslanje mu je teško: kao vojnik bit će suočen s moćnim neprijateljem, bit će kao opsjednut grad. Mora bedra svoja opasati, bez straha nastupiti. Gospodin ga postavlja "kao utvrđeni grad, kao stup željezni, ko zidinu brončanu". Neprijatelj ga neće nadvladati, jer "ja sam s tobom da te izbavim". U Bogu, koji ga nikad ne ostavlja, snaga je proroka.

Sve se mijenja i prolazi, samo je ljubav vječna, zanosno pjeva Pavao u svojoj nenadmašivoj pjesmi vječnoj ljubavi (2. čit.). U tri kitice iznosi "put najuzvišeniji" - ljubav. Svi darovi ovisni su o ljubavi (12, 31-13, 3). Darovi koji očaravaju Korinćane: dar jezika, proroštva, spoznaja, vjera koja čudesa stvara, spremnost na mučeničku smrt - bez ljubavi "bio bi mjed što ječi ili cimbal što zveči" - "ništa sam!" Ljubav - agape bez člana, poosobljena, podiže do apsolutnog ono što je omeđeno, ograničeno. U drugoj kitici (13, 4-7): ljubav kao osoba iznosi svoja vječna svojstva: velikodušna je, dobrostiva; ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, sve podnosi. U trećoj kitici (13, 8-13) uspoređuje ljubav s drugim darovima i krepostima. Među tri bogoslovne kreposti koje "ostaju": vjera će se osloboditi sadašnje nejasnoće, ufanje ovozemaljskih kušnja, ljubav je "najveća među njima". U ljubavi moramo biti vjerni i predani posve.

Evanđelje se nadovezuje na ono od prošle nedjelje: kako je završio Isusov govor u sinagogi u Nazaretu? Isus označuje svoje poslanje proroštvom iz Knjige proroka Izaije. Prvenstvo imaju siromasi i svoju naklonost očituje prema nesretnima. Isus ističe da se "danas" ispunilo to proroštvo, mesijanska očekivanja. Ispušta "dan odmazde", što Zidovi očekuju od Mesije. Nazarećani ne prihvaćaju takvog Mesiju, ta Isus je "sin Josipov"! Isus ne želi osuditi poganske narode, kako to od Mesije očekuju Židovi. Izabire Kafarnaum, mješavinu naroda, da ispuni svoje poslanje. Poziva se na dva velika proroka, Iliju i Elizeja, koji čine čudesa poganima: Ilija umnoži hranu ženi udovici u Sarfati sidonskoj, a Elizej očisti od gube Naamana Sirca. Kad je spomenuo pogane, svi se napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave. No Isus prođe između njih i ode.

Imamo snažno izraženu suprotnost Zidova (Nazaret ovdje predstavlja Židove) i pogana, najavu Isusove muke ("bace izvan grada"), kad dođe njegov čas. Ta nevjera Izraela i obraćenje pogana nastavlja se u Crkvi. Ona se odražava na raznim područjima vjere i nevjere u današnjem svijetu. Ostaje istina: Boga možemo susresti samo u Kristu, Bogu-čovjeku, koji se poistovjećuje sa svakim čovjekom, posebno s bolesnima i patnicima. To ostaje uvijek sveti prostor susreta s Bogom u vjeri i ljubavi.

Celestin Tomić
Isus se predstavlja svojim učenicima na svadbi u Kani Galilejskoj. Oni su tada već povjerovali u njega. Bila je to doduše početna vjera koja će morati proći kroz mnoga iskušenja, ali ipak izgleda da je odatle sve počelo. Svojim značenjem i sadržajem ovo iskustvo otkriva apostolima (gledano iz iskustva Kristova uskrsnuća) više od početnog oduševljenja. Ono postaje istinskim znakom i nama danas.

Mnogo je toga znakovito. Smijemo se upustiti u odgonetavanje znakova. Tim više što je općenito poznato da je sveti Ivan svoje evanđelje temeljio na teologiji o sakramentima i o Crkvi. Smijemo u tom smislu tumačiti i ovu zgodu kad je Isus, zajedno sa svojim učenicima, pozvan na svadbu u Kanu Galilejsku. Bila je tu i njegova majka.

U Bibliji se važne stvari događaju kod stola, na gozbi. To je mjesto susreta. Ljudi se međusobno povezuju; sklapaju se ugovori i savezi; učvršćuju se prijateljstva i ozakonjuju brakovi. Gozba je svečani trenutak i ima izuzetno važno mjesto u ritmu ljudskog života. To je također i mjesto susreta s Bogom. Najpoznatija je u Starom zavjetu ona gozba kod hrasta Mamre (Post 18). Abraham prima tajanstvene posjetitelje i priređuje im gozbu. To je mjesto susreta s Bogom. Abraham je dobio konkretan odgovor na obećanja Saveza.

U Novom zavjetu Isus često govori o gozbi, o vječnoj gozbi, ili je sam prisutan na gozbi. Međutim, svaki puta je to znak. Svaki puta Isus upućuje na drugu gozbu. Mi danas prepoznajemo u tome najprije euharistijsku gozbu, a u njoj i po njoj i onu gozbu u kraljevstvu Božjem.

Smijemo to otkriti i na ovoj gozbi u Kani. Ona je slika euharistije. Za euharistiju je bitna pretvorba. Po vjeri Crkve i u skladu s Isusovim riječima na Posljednjoj večeri mi vjerujemo da se kruh pretvara u pravo i istinito Tijelo Kristovo, a vino u pravu i istinitu Krv Kristovu. Tada to postaje darom Isusova života. To je tajna njegove ljubavi prema nama na svadbi u Kani događa se pretvorba. Međutim, ovo je tek prvi znak. Voda postaje vinom. To je preobrazba koja želi upozoriti na sve ono što i euharistija želi. Po pretvorbi sakramentalnog znaka euharistija želi zahvatiti u naš život, preobraziti naše ponašanje, promijeniti naše navike. Euharistija nas želi uskrisiti na život djece Božje. Po njoj Isus želi ovaj naš razvodnjeni život, ovaj život bez oduševljenja i iskrenosti, pretvoriti u život u istinij Svadba u Kani je zato slika euharistijske gozbe koja se neprestano ponavlja. Nekoliko kapi vode našeg ljudskog životarenja sjedinjuje se s čistim vinom božanskog života. Tako nam se to objavljuje u Kani Galilejskoj. Poruka je očita: vino je bolje od ikojeg prije i ima ga na pretek svima koji sudjeluju u gozbi.

Svadba je slika Crkve. Konačna misao upućuje na Krista Zaručnika. Na njega Crkva neprestano gleda i njega iščekuje. To je vizija punine. Sve će dobiti svoj vječni smisao onda kad Crkva kao zaručnica dočeka svoga Zaručnika. Bit će to novo nebo i nova zemlja. Od svadbe u Kani sveti Ivan nam nudi poruku Isusa Krista kao istinskog Zaručnika koji je u Kani objavio svoju slavu. Svaka misa, posebno nedjeljna, označena je ovim evanđeoskim prizorom. Za stolom za koji nas Krist kao Zaručnik poziva nikada neće ponestati vina. To je stol obilja, gozba Kristove ljubavi. Sada smo mi sustolnici koji smiju kušati ono najbolje vino, tj. puninu ljubavi Božje koja nam je objavljena u Isusu Kristu.

Fra Zvjezdan Linić
"Među vama stoji koga vi ne poznajete!" To je nekad davno Ivan predbacio farizejima koji su došli pitati ga za razloge njegova propovijedanja u pustinji. Tiče li se to, Isuse, i nas danas? Ne znam koliko smo mi danas svjesni tvoje prisutnosti. Čini mi se da te često ne vidimo. Tjelesne oči, doduše, ne mogu otkriti tvoju prisutnost, no to ne znači da nisi u našoj blizini, da te nema tamo gdje te najviše trebamo.

Ti si doista među nama! Tako su te i proroci navijestili: tvoje ime Emanuel, što znači Bog s nama! Izgleda da te slabo poznajemo kad možemo, kada smijemo pomisliti da te nema, da ti nije stalo do nas. Izgleda da te jako slabo poznajemo kada smijemo zaboraviti na tvoju blagoslovljenu prisutnost, na tvoju ljubav i blizinu, na tvoju želju da izgubljeno nađeš, da ranjeno poviješ, da bolesno izliječiš, da grešno spasiš. Izgleda da te slabo poznajemo kada smijemo posumljati u snagu tvoje ljubavi u nekim, za nas očajnim situacijama, te kada mislimo da je na svijetu više zla nego dobra.

A ipak, ti si među nama, ti si Bog s nama. Došao si, Isuse, kao malo dijete da s nama rasteš, da s nama hodaš , da s nama dijeliš svakodnevni kruh, da s nama trpiš. Došao si, Isuse, da za nas nosiš križ, da za nas umreš na križu. Došao si da nam daruješ novi život!

Među nama si, Isuse! Ivan te krstio vodom. Ti si nas sve okupao vodom i Duhom Svetim. Ti si nas sve preporodio na novi život. Darovao si nam sebe, darovao si nam Duha svoga, darovao si nam milosni život. Mi bismo trebali biti u boljoj situaciji od farizeja koji su dolazili k Ivanu, bez obzira što su oni Ivana gledali tjelesnim očima i slušali vlastitim ušima. To nije bitno za tajnu prisutnosti. Ti si ovdje i naše srce te može vjerom dohvatiti. Ti nam jamčiš da si s nama u sve dane do svršetka svijeta.

Među nama si, Isuse! Smijemo te prepoznati i po vidljivim znakovima. S nama si u sakramentima vjere. S nama si u lomljenju kruha i u svetoj čaši svoje blagoslovljene krvi, s nama si u pričesti. S nama si u svojoj Riječi koja se čita u tvojoj Crkvi. S nama si u iskrenoj molitvi srca i duše. S nama si u ljubavi prema braći, jer rekao si: "Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" Da, isuse, s nama si! Među nama si! Želim to osjetiti, želim to nositi ovih dana duboko pohranjeno u svojem srcu, pogotovo u času kada na početku sv. mise čujem pozdrav tvoga službenika: "Gospodin s vama!"
Došašće je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje.
Redovito zamišljamo kralja kao neku važnu i ljudima daleku osobu. Svi mu se klanjaju, nitko ga ne voli. Svi mu moraju pogađati želje, a nitko to ne čini iz ljubavi. Oko njega sjaj i blještavilo, uglađenost i protokol, a u isto vrijeme licemjerje i neiskrenost. Zamišljam kralja koji ima dovoljno snage da pokori narode, da ubire porez i namete, da privede i pokori buntovne, da mu se svi pokoravaju, a u isto vrijeme taj je kralj bespomoćan da pokori čovjeka u najdubljoj tajni njegova vlastitog bića, da prodre u ljudsko srce, da razabere sve skrivene misli, da uđe u dušu svojih podanika.

Biti kralj redovito mi je značilo biti daleko od ljudi, daleko od života, biti u nekom dalekom i stranom svijetu gdje je sve hladno i beživotno.

Upravo zato Isus tvrdi da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus nije kralj poput kraljeva u prošlosti ili sadašnjosti, odnosno vođa naroda. To je Isus tako jasno rekao pred Pilatom znajući jako dobro da ono što ljudi smatraju silom i vlašću ne odgovara njegovim mislima i željama. Isus je došao kao kralj srdaca i jedino što želi jest da prodre u istinske tajne ljudskog bića, da ljude osvoji ljubavlju, da ih pridobije svojim vlastitim darom života. Dok se ljudi za druge kraljeve moraju boriti, moraju braniti njihove interese, moraju i život riskirati da takav kralj nebi stradao, da ga netko nebi lišio prijestolja ili mu oteo dio njegovih zemalja, dotle Isus - jer je drugačiji od ljudi i ljudskih kraljeva - daruje svoj život za svoje, i to ne više svoje podanike, nego za svoje prijatelje, za braću svoju!

Danas na blagdan Krista Kralja prigoda nam je da se poklonimo Isusu u njegovom jedinstvenom dostojanstvu kralja.

Fra Zvjezdan Linić
Kad je sveti Marko pisao ovo evanđelje prvi su kršćani već proživjeli iskustvo razorenja Jeruzalema i osjećali su da su se te strašne evanđeoske slike obistinile na tom gradu pri njegovu razorenju godine 70. nakon Krista. Znali su doduše da e Isus pritom mislio na svoj drugi dolazak, na onaj konačni susret u slavi, ali im je iskustvo razrenja Jeruzalema približilo te apokaliptičke slike kojima se Isus služio opisujući one dane.

Prema Isusovim riječima, kršćani, pored svih strahota koje im prijete, u svom životu ne čekaju kataklizmu i propast svijeta, nego očekuju novo nebo i novu zemlju. Kršćani, i pored nevolja i progonstava tih dana, ne očekuju svoj svršetak, nego novi procvat života u ostvarenju vječnosti osigurane pravednim i milosrdnim sudom Krista Kralja svega stvorenja. Kršćani u svemu tome otkrivaju da je blizu Kristov dolazak i svu svoju pažnju, osjećaje i misli usmjeruju prema tom slavnom dolasku svoga Otkupitelja Isusa

U napasti smo da u teškim iskušenjima, u mukma koje razaraju sve što smo gradili, pomislimo da nas je Bog ostavio, da ga nema, da je na krivoj strani. U napasti smo da pomislimo da Bog nije ljubav jer, po našim mislima, on to ne bi smio dopustiti, to se nije smjelo dogoditi. Usudio bih se reći, ne bez pijeteta i strahopoštovanja, da oni koji su u tim strahotama umrli, poginuli, ubijeni, iz svoje nove egzistencije sigurno jasnije vide svu sliku stvarnosti koju mi kao vjernici još dokraja ne razumijemo. Neprestano nam je prisutna napast: nije li nas Bog ostavio? Ili: gdje je taj Bog i zašto ne učini nešto da se skrate ovi dani?

Uvijek mi je teško odgovoriti na takve riječi, koje i ne smatram nekim pitanjima za razgovor, nego vapajem ljudske nemoći i muke, gotovo molitvom. Teško je dati neki ozbiljan odgovor. Mogu jedino upraviti svoj pogled i pogled drugih na Boga koji se usudio darovati Sina svoga da u posvemašnjoj ljubavi i predanju na križu proživi prije svih nas svoju apokalipsu muke i ljudske mržnje te da nam na taj način, žrtvom svoga života, daruje sve od sebe. Isus na križu jedini mi je odgovor da je Bog tu, da razumije, da nas nije ostavio.

I evanđelje današnjeg dana želi nam to isto reći. Kad sve to vidite znajte: blizu je, na vratima. Blizu je Isus, na vratima je onaj za koga smo katkada u svojoj muci pomislili da je negdje neizrecivo daleko. Tu je! I sve ovo je znak ne njegove prisutnosti, a ne odsutnosti.

Svaki puta se ata Isusova drama obnavlja, posadašnjuje u otajstvu svete mise. To je drama križa, muke, smrti. To je drama mržnje svijeta i nezahvalnosti ljudi, to je drama ljubavi koja nije bila ljubljena, ljubavi koja se darovala bez pridržaja. U svakoj misi slavimo međutim i tajnu uskrsnuća. Kad su apostoli mislili da je sve gotovo, da su uzalud potrošili svoje vrijeme, da su se uzalud nadali; kad su mislili da je i s njima gotovo i da se više nemaju čemu nadati - Isus je uskrsnuo! Došao im je ponovno u slavi. Kristovo uskrsnuće i ukazanje apostolima predokus je svega ovoga što se u evanđeljima za nas prorokuje: kroz strahote nevolja što ih proživljavamo nemojmo previdjeti svjetlo i zoru uskrsnuća. Ni smrt ne može ugroziti tu nadu! Nije ju mogla ugroziti ni smrt Kristova na križu, ne smije tu nadu ugroziti ni smrt ni stradanje naših najbližih, nas samih.

Nahranimo tu nadu i ove nedjelje dok budemo slušali evanđeoske riječi i dok budemo s vjerom Crkve prihvaćali Isusovu prisutnost kao hranu, kao pričest. Shvatimo da je to već čas susreta. Preduhitrimo sve strašne slike ovom stvarnošću misnog dara u kojem nam se Isus neprestano daruje.

Fra Zvjezdan Linić
Već u počecima objave zapisana je važna istina o čovjeku: "Nije dobro da čovjek bude sam." Stvoren u nizu drugih stvorenja on kao jedinka još nije potpun. Bog mu daruje životnu družicu. Otada se čovjek osjeća potpunim, cjelovitim bićem. To je čovjek koji je stvoren na sliku Božju. Bogu je sličan po tajni zajedništva, po ljubavi.

Od stvaranja u čovjeku su po Božjem planu nastanjene potrebe i nagoni da bi mogao uzdržavati život i da bi mogao umnažati život. Čovjek treba hranu, treba jelo, ne može dugo bez pića, bez zraka bi brzo umro. Za sve te potrebe Bog se pobrinuo i darovao je čovjeku i nagon za životom i sve što je potrebno da udovolji tim životnim potrebama.

Međutim, pored svih tih potreba, svi mi nosimo po Stvoriteljevom planu svojim dubinama i potrebu za potvrdom života. Želimo osjetiti da smo nekme potrebni, da nam se netko raduje i da tako osjetimo kako naš život ima smisla. Želimo isto tako i mi sami biti nekome potvrda života i drugome darovati životnu radost. To je životna potreba svakog ljudskog bića. Čovjek tako često dođe do zida svoje vlastite egzistencije ako više ne vidi smisla, ako ne osjeća da je nekome potreban, ako ne osjeća potrebu ni za kim. Ta i takva potvrda života hrana je onog najdubljeg u čovjeku, onog po čemu se on razlikuje od svih drugih živih bića. Čovjek je stvoren za ljubav.

Ljubavlju se potvrđuje ljudski život, ona je njegovo osmišljenje. Po ljubavi je čovjek sličan Bogu, Bogu koji je iz ljubavi stvorio ovaj svijet, Bogu koji se u ljubavi razdaje, Bogu koji je ljubav. Zato je čovjek stvoren da prima ljubav i da je dijeli. Prepoznajmo iz te situacije današnje evanđelje, zapovijed ljubavi. U životnim razočaranjima, u mukama i prazninama koje čovjek tako često proživljava jer oko sebe ne osjeća ljubav, Isus bi nam htio najprije probuditi u srcu najdublju ljubav: to je ljubav prema Bogu. Jer, Bog je nas iz ljubavi stvorio, Bog je nas prvi ljubio. Čovjek je stvoren po ljubavi i samo u Božjoj ljubavi nalazi opravdanje za svoju egzistenciju. Čovjek je preporođen, ponovno stvoren u ljubavi koja nam je s Božjeg srca došla na ljudski način u osobi Isusa Krista. To je ljubav dokraja, ljubav do posljednjeg atoma i daška njegova Bogočovještva. To je najdublja čovjekova potvrda. On je vrijedan Božje ljubavi. Nije li onda logična zapovijed ljubavi i poziv na ljubav? To je odgovor. Jer, u objavi otkrivamo da ima netko tko nas silno ljubi, tko nas je iz ljubavi dozvao u život, tko nam se neizrecivo raduje. A onda čovjek u sebi prepoznaje da je u stanju na tu ljubav odgovoriti radosnim darivanjem, jednostavnom gestom: prepustiti se Božjoj ljubavi. Da, vjerujem da je upravo u tome tajna ljubavi prema Bogu: dopusti da te Bog ljubi, prihvati tu ljubav kao temelj svoga života.

Tada nitko neće doći u opasnost da bude razočarani prosjak ljubavi pred vratima ljudskih srdaca. Otkrit će daje najprije pozvan na duboko iskustvo djetinjstva Božjega, Božje ljubavi, Boga Oca. Osjetit će kao svoj zadatak: obogatiti tim iskustvom sve oko sebe, prepoznavati oko sebe djecu istoga Oca, tj. svoju braću i sestre. Tada će osjetiti da je njegovo poslanje ljubiti. I iz svog iskustva, iz iskustva ljubljenog bića, moći će obogatiti druge koji tog iskustva još nemaju ili su ga zaboravili. Zato je to jedna te ista zapovijed: ljubiti Boga i ljubiti bližnjega, jer obje te ljubavi imaju isti izvor, jer o ljubavi se može govoriti samo iz objave da je Bog Ljubav.

I usuđujem se reći: prepuštajući se izazovu Božje ljubavi čovjek će osjetiti da zaista može ljubiti Boga kao osobno biće, Boga kao Oca, da ga može ljubiti svim srcem, svom snagom. U toj ljubavi prema Bogu čovjek je zaštićen i neće doći u opasnost da svoj odnos prema bližnjemu zarazi sebičnošću. A jer je to jedna te ista ljubav, isto će tako svaki plemeniti osjećaj ljubavi i požrtvovnosti prema bližnjemu dovesti čovjeka do Boga.

Dan je Gospodnji. Slavimo svetu misu. To je žrtva u kojoj nam se daruje Isus, kao Sin Božji, ali i kao čovjek u vremenu koji je znao ljubiti dokraja: Oca na nebesima u potpunom povjerenju djeteta i poslušnom predanju; i nas ljude u želji da izgubi svoj život da bismo ga mi našli u njemu!

Fra Zvjezdan Linić
Prvo čitanje, odlomak Izaije proroka o Sluzi Gospodnjem, koji će »...opravdati mnoge i krivicu njihovu na se uzeti« (Iz 53, 10-11), te poslanica Hebrejima o Isusu, Sinu Božjemu, supatniku u našim slabostima, iskušavanu u svemu, osim grijehom podudaraju se s današnjim evanđeljem o učenicima koji traže prva mjesta u Isusovu kraljevstvu.

Isusovi učenici Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi koriste priliku kad su nasamo s Isusom pa od njega zatraže: »Učitelju, daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna a drugi slijeva!« Prizor je u mnogo čemu sličan ljudima koji teže za prvim mjestima, osobito političarima koji medu sobom dijele ministarske stolice. Položaj, čast, ugled, moć, utjecaj, priznanje - sve to ima značajnu ulogu u društvu, primamljivo je za svakoga od nas, bez obzira bili mi kršćani ili ne, vjernici ili ne. Cesto je s takvim visokim položajem spojena i visoka plaća. Zato mnogi teže za prvim mjestima, čeznu za karijerom. A često je borba za prva mjesta povezana s nepravdama, podmićivanjima, klevetama drugih, sposobnijih od njih. U nekih ta borba za vlašću poprima bolesno obilježje povezano s čudnim ponašanjem koje druge ljuti, slično kao što je to bio slučaj s desetoricom Isusovih učenika koji su se razgnjevili na Jakova i Ivana kad su saznali što to oni ištu od Gospodina. Da ne bi!? Oni bi bili prvi!? A zašto baš oni, a što je s nama?

Isus ih dozva i održi im propovijed. Prvo, dvojici je učenika postavio važno pitanje: »Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?«. Piti čašu je slikoviti izraz. Znači prihvatiti muku i trpljenje, uzeti križ i poći za Isusom na križnom putu. Krstiti se krstom kojim se krsti Isus također je slikoviti izraz, znači prihvatiti mučeničku smrt. Onaj koji želi imati udjela u Kristovoj slavi treba najprije znati i moći prihvatiti križ, ići za Isusom na križnom putu sve do smrti na križu. Per aspera adastra/To vrijedi za sve vjernike, a osobito za one u kršćanskoj zajednici koji teže za nekim dužnosničkim mjestom. Evanđelist Marko vjerojatno time odgovara na pitanja koja su postavljali kršćani u Rimu u vrijeme kad je on pisao evanđelje (65. g. - 70. g.).

Potom Isus upozorava učenike da među njima ne smije biti kao što je među vladarima i velikašima koji gospoduju narodima i drže ih pod svojom vlašću. Isusovi učenici se trebaju ponašati po sasvim drukčijem načelu: »Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge«. (Mk 10, 44-45). Ovim posljednjim riječima Isus je sasvim jasno ukazao na Slugu Gospodnjega. Isus ispunja Izaijino proroštvo o Sluzi Gospodnjem patniku. Sluga Gospodnji opravdat će mnoge tako što će krivicu njihovu, grijehe njihove uzeti na sebe. Isus očigledno smjera na svoju smrt na križu kao otkupninu za grijehe ljudi.

Da li je Isus time htio ukinuti sve razlike među ljudima, ukinuti časti i priznanja, izjednačiti plaće, izjednačiti sve u časti, moći i utjecaju? To ne možemo sasvim jasno iščitati iz ovoga odlomka. Isus je svakako učenicima stavio na srce da se oni ne smiju ponašati kao vladari, gospodari i velikaši. U njegovoj zajednici nema mjesta za visoke časti, visoke rangove u dostojanstvu, nego samo jedan jedini rang, jedno jedino prvo mjesto a to je služiti bližnjemu, biti svima sluga, biti među svima posljednji. Isus se prvi tog načela držao. Nije dao da ga oslovljavaju visokim naslovima: »Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar do Bog jedini« (Mk 10, 18). Nije dao da se njegovi kite visokim i časnim naslovima, zabranio im je nazivati se titulama »rabi«, »otac«, voda«, uobičajenima u rabinskim zajednicama. Isus se zalagao za bratstvo, jedinstvo i zajedništvo medu svojima koji su ostvarili tek neke monaške redovničke zajednice. Isus nije dao da mu drugi služe nego je on drugima služio i na kraju život svoj dao kao otkupninu za mnoge. Bože, kako smo mi u Crkvi daleko od toga!

Nemojmo misliti da je Isusov zahtjev neostvariv. Bilo je u povijesti i kraljeva i kraljica koji su služili, posluživali svoje podanike u bolnicama, u ubožnicama (Sv. Elizabeta Magdeburška, Sv. Franjo i toliki drugi sve do Majke Tereze).

Na kraju, Isus uskraćuje obećanje o bilo kakvim mjestima u kraljevstvu Božjem. Time otklanja krivu računicu s nagradama, odlikovanjima, priznanjima i prvim mjestima. Nagrade i priznanja, prva mjesta u kraljevstvu, u Božjim su rukama, njegov su dar.

Fra Zvjezdan Linić
Lik bogatog mladića iz evanđelja uvijek je izazov. Današnji Sveti Otac iskoristio je tu zgodu za bogatu poruku mladima. Ovaj susret može svakome nešto progovoriti. Bogati mladić ima svega, a ipak nije sretan. Srce mu žudi za nečim što je više od onoga što već posjeduje, želi život, privuklo ga je ono što primjećuje kod Isusa. Privlači ga Isusov način života, njegov mir i sigurnost, njegova jasnoća. Vjeruje da i njemu Isus može pružiti isto takav obrazac sretnog i ispunjenog života.

Pomislimo na mnoge u ovom našem svijetu. Osobito na mlade. Ljudi imaju svega, a ipak im život nije postao kvalitetniji. Nisu sretniji. Mladi su na osobit način gladni te sreće, punine života. Tragaju za životom na sve strane. Često u različitim jeftinim i brzim užicima, u zabavama i razonodama, neki čak i u porocima koji duboko otuđuju ljudsku osobu. A sve to u želji da se naužiju života, da žive do sitosti.

Tu čežnju za životom usadio je u čovjeka sam Stvoritelj. Odatle i duboka sigurnost da mora postojati način da čovjek postigne taj cilj, život u punini. Tako je to osjetio i ovaj mladić iz evanđelja, tako to osjeća svatko od nas, kako mladi, tako i stariji. Bogatstvo, standard, novac i si. nikako ne mogu utažiti tu našu žeđ za pravim životom.

Isus može. To osjećaju oni koji su krenuli za njim, to osjeća i mladić koji zaustavlja Isusa tim pitanjem. Isus mu daje odgovor. Najprije je važno poštivati Božje zapovijedi. Bog je u čovjeka usadio moralni zakon. To je pravilo života. Tako je jasno iz Isusova evanđeoskog odgovora da su Božje zapovijedi čovjeku dane zato da bi čovjek živio, da bi sačuvao svoj život od samouništenja, od potpunog promašaja smsla života. Bog nije izdao svoje zapovijedi zato da čovjeka sputa, da ga zarobi, da mu oduzme slobodu, ili čak zato da sačuva svoju vlast i autoritet nad njim. To je jedna od temeljnih zabluda pojedinca i čovječanstva. To je prisutno od prvoga, istočnog grijeha: negativistički odnos prema Božjim zapovijedima. Međutim, očito je da je Bog utkao svoj zakon u čovjeka zato da bi čovjek živio, da bi dobro i dugo živio. Svojim zakonom Bog razotkriva ljubav prema čovjeku.

Ovaj je mladić obdržavao Božje zapovijedi od svoje mladosti. Kako je to dragocjen podatak, kako mu i na tome možemo zavidjeti. Jer mi to nismo činili od svoje mladosti, niti smo bili vjerni Božjem zakonu. U našem životu ima toliko prekršaja. Nisu li svi naši ispiti savjesti tako tijesno povezani s Deset Božjih zapovijedi i ne otkrivamo li na taj način kako nas gotovo svaka zapovijed pogađa i prekorava?

Usprkos tome mladić nije bio zadovoljan. Imao je svega, bio je bogat. Čuvao je vjerno i ustrajno Božje zapovijedi. A ipak Isus ustanovljuje da mu još nešto nedostaje. I to čak ono što je bitno za potpunu sreću, za potpuni smisao života. To više nije zakon, nije slovo zakona, nije svijest o vlastitoj čistoći i bezgrešnosti. Ovdje je sada riječ o Isusu, o osobi, o životnom opredjeljenju. Riječ je o ljubavi. Isus se kao Spasitelj i Otkupitelj nudi čovjeku i traži od njega potpuno povjerenje, potpuno opredjeljenje. On je sam ljubio dokraja, darovao je sebe za čovjeka i izaziva čovjeka na isto takvo sebedarje i povjerenje. Isus postaje pravilom života, zakonom ljubavi. Hod za njim ispunja svakoga potpunim mirom, srećom, smislom života. To je život što ga Isus živi, istina koju Isus naviješta! Zato je Isus kao osoba naš put do cilja, do smisla. U tom opredjeljenju očito je da Isus zahtijeva spremnost žrtvovati sve, odreći se svega da on bude prvi, iznad svega, u svemu. Tko nije na takav način spreman krenuti za Isusom neće nikada osjetiti puninu života, neće nikada osjetiti sreću svog vjerskog opredjeljenja u susretu sa živim Gospodinom, u susretu s Isusom.

Mladić je otišao žalostan. Bilo mu je teško odreći se svog imetka. I mi čeznemo za životom, za srećom, za standardom, za bogatstvom, za novcem, za slobodom! Sve to u želji za punim životom. Teško nam se toga odreći. Isus i nas poziva najprije na poštivanje zakona. A prema evanđelju, za kršćane, za vjernike Novoga zavjeta, temeljni zakon je sama osoba Isusa Krista. On je naš Put, Istina i Život.

Ali ako je ta čežnja tako duboka, tako velika, tako jaka kao što pokazuje i sadašnja situacija u našoj domovini: čežnja za životom dostojnim čovjeka, za životom u slobodi i pravednosti, onda ne zaboravimo da je pred svima nama vjernicima Isus kao izazov i poziv: "Dođi i slijedi me!" Isus kao provjera: "Jesam li ti najvažniji, ispred svega?" Isus koji je sebe dao za sve nas i koji nas sigurno neće razočarati u našim iščekivanjima niti prevariti u svojim obećanjima. Danas smo pozvani da se opet opredijelimo za Isusa i da ne mirujemo dok susret s njima ne osmisli sve nađe čežnje, svako trpljenje, svaku žrtvu.

Fra Zvjezdan Linić
Osjećam da ovo evanđelje poziva na hrabrost. Isus nam otkriva tajne stvaranja koje su utkane u dubine ljudskog bića i svojim otkupljenjem želi Očev plan s ljudima učvrstiti i očistiti ga od svake ljudske slabosti.

Evanđelje današnje nedjelje poziv je bračnim drugovima na hrabrost. Isus dobro zna da ima poteškoća u ljudskom životu. U životu bračnih drugova dolazi do nesporazuma, napetosti, svađa, teških situacija. Katkada se čak može činiti da je sve propalo, da su predaleko dani lijepih riječi i obećanja, razdraganosti i nježnosti. Ipak, Isus nas poziva da ne ustuknemo pred poteškoćama. Ljubav je jača od svih prepreka. Ona mora biti jača. Mora pobijediti. U svijetu gdje to više ne bi bilo moguće, bilo bi nemoguće i živjeti.

Isus nas poziva na vjeru u ljubav koja je jača od svih životnih neugodnih iznenađenja, prepreka i poteškoća. Uvjerava bračne drugove da ne posustanu jer nikad neće iscrpsti sve dubine one ljubavi koja sve podnosi, sve prašta, svemu se nada, sve vjeruje.

Isus zove na takvu ljubav, jer je došao da čovjeka otkupi od onoga sto je u njemu ranjeno, slabo. Čovjek je, po istočnom grijehu, upravo na području srca i tijela ranjen i sposoban druge ranjavati. Ugroženi su međuljudski odnosi. Sjetimo se opisa stvaranja prvog čovjeka i njegove družice. Čovjek se obradovao drugom ljudskom biću u ushitu radosti: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega!" (Post 2,23). Međutim, po grijehu, čovjek proživljava krizu tog odnosa i okrivljuje upravo to najbliže biće, a potom i Boga koji mu je stvorio takvu družicu. U stvaranju koje je Bog dobrim zamislio sve se poremetilo. Na osobit način poremećen je upravo taj međuljudski odnos. To je trajna rana koja postoji u čovjeku. U toj ranjivosti on je sposoban da drugo biće više ne promatra u čistoj radosti prihvaćanja i darivanja, nego ga promatra u sebičnom interesu i u sputanosti vlastite požude. Drugi, bližnji, po toj tajni istočnog grijeha, čovjeku može katkada biti samo stvar, predmet, a ne osoba i subjekt ljubavi.

Nije čudo da je Mojsije, tako ranjenom čovjeku, kako kaže Isus, zbog njihove okorjelosti dopustio da ustukne, da posustane i da dadne ženi otpusno pismo. Jer, ranjen čovjek, a bez lijeka za svoje rane, ne može sam izići iz nemogućih situacija svoga života. Međutim, Isus je došao otkupiti čovjeka. Sam je ljubio dokraja, do smrti na križu. Moguće je ljubiti snagom te otkupiteljske ljubavi. Moguće je boriti se protiv različitih poteškoća koje žele razoriti ovo bračno zajedništvo koje je Bog u planu stvaranja utkao u ljudsko biće i koje je Isus onda otkupio od svega što je grijehom ranjeno. Da, i dalje možemo reći: ljudski govoreći čini nam se da je katkada nemoguće praštati i ljubiti. Međutim, vjerom otvoreni i ohrabreni za Isusovu ljubav možemo ustanoviti da nećemo nikada iscrpsti svu snagu koju nam nudi Božja ljubav da očuva vrijednost braka. Isus nas poziva da ne ustuk-nemo pred poteškoćama, nego da vjerujemo u ljubav na koju smo pozvani.

Ovo vrijedi i za one koji stoje pred životnim odlukama. Nažalost, ima prilično mladića i djevojaka koji se teško odlučuju za brak. Lakše im je živjeti u neangažiranoj vezi koja im pruža užitak, nego u angažiranoj vezi koja poziva na trajnu i odgovornu ljubav u nesebičnom darivanju. Isus danas poziva sve mladiće i djevojke da se ne boje obveze ljubavi nego da vjeruju da je ona moguća u trajnosti jednog ljudskog vijeka. Jer to više nije samo naravna ljubav, ljubav koja se oslanja na ranjenu ljudsku narav, nego je to blagoslovljena ljubav u sakramentu koji štiti od svih nesavršenosti ljudskog zajedništva i hrani čovjeka milošću.

Ovo evanđelje smijemo shvatiti i kao poziv svima nama u našim ljudskim susretima: da se ne prestanemo jedni drugima radovati i da ne klonemo u pozivu na praštanje i ljubav kad nastanu nesporazumi i poteškoće. Jer, čovjek je stvoren da živi u ljubavi i da se u iskrenosti i hrabrosti raduje drugom čovjeku. Nije li ovo evanđelje onda poziv i svima nama i našoj domovini i svima koji se bore za mir i dobro? Isus nas uvjerava da ne smijemo ustuknuti pred mržnjom i zlom, jer ljubav mora pobijediti. Kad to ne bismo vjerovali, ne bi bilo vrijedno ni boriti se! Isus nam se otkriva kao pobjednik. Osjetimo to u susretu s njim na nedjeljnom sastanku, u svetoj misi. Neka nam se u takvim blagoslovljenim časovima približe tajne Isusova dara života sve do smrti na križu i Isusove žive ljubavi uprisutnjene snagom njegova pobjedničkog uskrsnuća.

Fra Zvjezdan Linić
Ti si Pomazanik, Krist!" Tako je Petar ispovjedio svoju vjeru. Bio je izazvan izravnim Isusovim pitanjem. Uvijek je lakše govoriti o tome što drugi govore, negoli svjesno i svjedočki izreći svoju osobnu riječ svjedočanstva. Petar se ipak usudio.

Ovo što je Petar rekao zapravo u našem rječniku znači jako puno. Kao da je Petar Isusu progovorio iz dubina svoga srca i iz dubina svoje vjere: "Ti si onaj koga su stoljeća očekivala. Ti si onaj o kojem su sanjali patrijarsi i proroci, za kojim čezne sav židovski narod. Ti si obećanje stoljeća, čisti dar neba. Ti si punina vremena. Ti ispunjenje svih naših nadanja. Nakon tebe više nemamo koga drugoga čekati. Ti si ispunjenje svega. Ti si Krist, obećani Spasitelj." Mogli bismo tako nizati toliko toga što je uključeno u ovoj kratkoj, a ipak tako potpunoj ispovijesti vjere.

Mi bismo možda mogli nastaviti na sličan način svoju ispovijest vjere u Isusa. To je ono što mu dugujemo, to on očekuje od nas. "Ti si onaj koji sve možeš, koji neizrecivo ljubiš. Ti si onaj koji dobro znaš sve naše tajne i sve naše potrebe i želje. Ti naslućuješ sve skrivene misli naših srdaca. Ti si onaj kojemu možemo podastrijeti i molbe ovoga časa. Ti si mirotvorac i mironosac. Ti si jedini koji možeš spasiti i našu domovinu i udijeliti joj trajni mir. Ti si i naš Krist, Mesija, Spasitelj. Nemamo drugoga osim tebe!"

Je li to sadržaj naše ispovijesti vjere što je svake nedjelje recitiramo riječima Crkve odmah poslije evanđelja, odnosno propovijedi? Znamo li da bi sve to, i još puno toga osobnijega trebalo biti prisutno u nizu onih dubokih vjerskih izričaja što ih je Crkva zabilježila i nama darovala kao sigurnu i čvrstu vjeru svih naraštaja?

Međutim, današnje evanđelje ima i nastavak. To nam ne ide baš lako u srce. Nije bilo lako niti Petru. Isus govori o muci, trpljenju, nepravdi koju će podnijeti. Govori o križu i o darivanju života za druge. Apostoli ne mogu to shvatiti, čak ni Petar. Ne možemo ni mi. Doživljavam ovaj drugi dio evanđelja kao neku šok-terapiju. Jedva su apostoli dočekali i prepoznali u Isusu svoga Mesiju. Tek što su počeli naslućivati ispunjenje stoljetnih težnji svoga naroda i samo su čekali da se počnu radovati i vidljivim očitovanjima mesijanskog kraljevstva, a Isus im ruši sve takve iluzije. U Isusovom kraljevstvu nema govora o vlasti i časti; Isus ne spominje zemaljsko oslobođenje od Rimljana, ne govori o nekoj pobjedi nad okupatorom. Ništa od svega što su apostoli zamišljali. Njihove su želje bile tako duboko usađene u njihova srca da su dvojica učenika na dan uskrsnuća još uvijek žalosni i rezignirani priznali da su se nadali daje on onaj koji ima otkupiti Izraela.

U nama i oko nas ima mnogo trpljenja. Još su uvijek svježe rane ove naše ispaćene domovine i rane našega naroda. S vjerom u Isusa svaka takva muka, patnja i bol prestaje biti besmisleno trpljenje koje ničemu ne vodi. S vjerom u Isusa to postaje trpljenje oplemenjeno ljubavlju i predanjem. Takvo trpljenje postaje otkupiteljsko, sjedinjuje se s Isusovim trpljenjem i služi spasenju svijeta. To je ono pšenično zrno koje, pavši na zemlju, umre i tako donosi obilat rod!

Fra Zvjezdan Linić
Sveti Marko piše evanđelje u vrijeme kada kršćani već žive sakramentalnim životom. Na poseban način zajedništvo se s Isusom doživljavalo u sakramentima kršćanske inicijacije, tj. u krštenju, potvrdi i euharistiji. Pod dojmom obreda kršćanske inicijacije sveti se Marko prisjeća nekih zgoda iz Isusova zemaljskog života i ugrađuje ih u svoje evanđelje. Tako prepoznajemo njegovo evanđelje i kao život Isusa Krista, ali isto tako u mnogome i kao kroniku kršćanskog života prve zajednice Isusovih učenika.

Današnje je evanđelje u mnogočemu tipično. Kao da je na neki način sažetak cjelokupnog procesa ulaska u kršćansku zajednicu po sakramentima. Prepoznajmo te elemente. "Isusu donesu nekog gluhog mucavca." Otkrivamo ulogu drugih u otkrivanju Isusa i u približavanju k njemu. Nitko ne može do Isusa sam. Uvijek se dogodi da netko posvjedoči za Isusa, da se na taj način ljudi zainteresiraju za njega. Nadalje, tu su katehisti koji poučavaju, pa onda kumovi koji jamče za spremnost i iskrenost katekumena. I napokon, tu je djelitelj sakramenata koji dovršava taj niz svih onih ljudi koji nekoga privode k Isusu. U gluhonijemome smijemo prepoznati katekumena, kandidata za kršćanstvo. On nije došao k Isusu sam. Drugi su tu odigrali bitnu ulogu. Vjerujem da nam ovo evanđelje osvjetljuje službe kumova, katehista i svećenika.

"Zamoliše Isusa da stavi na nj ruke." Izravna molba da Isus okruni sakramentalno djelo. Crkva je uvijek vjerovala kada Petar krsti, zapravo Krist krsti. U sakramentima je Krist najaktivniji. Na vidljiv način, u vrijeme svoga zemaljskog života, Isus svoje djelovanje na poseban način obilježava riječju i polaganjem ruku ili doticajem ruke. Upravo to i sada traže od njega. A u podjeljivanju sakramenata svećenikova ruka i ruka kuma obavljaju važnu ulogu. Svećenik u više navrata rukom dotakne kandidata za krštenje, odnosno polaže ruke nad njega. Bit će to u molitvama otklinjanja, pa onda u času djeljenja sakramenta krizme. Svećenik polaže ruke i nad vodu krštenja. Kumovi stavljaju svoju ruku na kandidate za sakramente. U svemu se tome oponaša Isusa koji je to učinio ovome čovjeku iz današnjeg evanđelja.

Spominju se i drugi Isusovi zahvati. Posebno su naglašene geste doticaja ušiju i jezika. Prvim se kršćanima to učinilo tako znakovito za naš odnos prema Riječi Božjoj, da su sačuvali te geste kod podjeljivanja sakramenata. Sačuvana je i riječ Effata -Otvori se! Tako je nastao tzv. obred Effata, koji se i danas obavlja prilikom krštenja djece. Tom riječju: "Otvori se!" ne misli se samo na tjelesno otvaranje ušiju i ustiju da bi se tim organima čovjek mogao ispravno služiti. Misli se i na duhovno otvaranje ušiju da bismo mogli njima na osobit način slušati Božju Riječ, te na ozdravljenje organa za govor da bismo mogli tim darom navješćivati Božju Riječ i svjedočiti za Isusa. Nadalje, tom riječju: "Otvori se!" misli se i na srce. Ovo je Isusova zapovijed svakom čovjeku. Isus želi da mu se širom otvore vrata srca kako bi mogao u dubinama našega bića osjetiti da više nema prepreka između njega i nas, da mu je sve širom otvoreno. Isus želi da odsada nastupi između njega i nas potpuno sjedinjenje, kako to već govori i Knjiga otkrivenja: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (3,20). Upravo ovaj spomen na zajedništvo kod stola, kod gozbe ljubavi, upozorava nas na posljednju i najvažniju etapu kršćanske inicijacije, na euharistiju. Tako otvoreni sposobni smo za najdublje zajedništvo s Isusom. Događa se sjedinjenje, postajemo stvarni njegovi učenici.

Gospodine Isuse, u danima rata i nemira, u vrijeme straha i nesigurnosti, živo smo čeznuli za tvojom blizinom i za djelotvornošću tvoje otkupiteljske ljubavi. Moram ti priznati, Isuse, da su me mnogi često pitali za tebe. Neki su pomislili da si nas napustio, da ti nije stalo do nas, do našeg naroda, do naše domovine. Neki su pomislili da se uzalud toliko mole, da naše molitve ne dopiru do neba. Neki su zaključili da više ni nema smisla moliti. Gdje si, Isuse? Vidiš li sve što se događa oko nas i s nama? Je li ti stalo do našeg spasenja? Nije li već dosta razaranja i ljudskih žrtava, nesreća i žalosti? Isuse! I moram priznati, Isuse, da mi nije lako govoriti i odgovarati ljudima na sva ta pitanja. Moram priznati zbunjenost pred svime što se događa i da čekam, zajedno s mnogima, znak s neba i zoru novoga dana i konačnog mira.

A ipak, ti si tu. Vjerujem da trpiš s nama, makar nam se čini da to sada nije dovoljno. Vjerujem da nas ljubiš, premda bismo to htjeli osjetiti na nama razumljiv način. Vjerujem dati je stalo do nas, makar sve govori drugačije. Vjerujem, Gospodine Isuse, i želim ostati u tvojoj službi kao nositelj vjere, kao molitelj nade, kao službenik tvoje ljubavi. Želim govoriti u tvoje ime, nositi drugima nadu i radost, biti oruđe tvoga mira. Jer, ti si tu i nisi nas ostavio. Sjećam se, Isuse, Psalma 23 i molitve: "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!" Da, jer ti si s nama!

Prepoznajem te, Isuse, u današnjem evanđelju kao onoga koji sve čini dobro, koji svima čini dobro. Donijeli su ti bolesna čovjeka, bio je gluh i nijem. Ima toliko lijepih pojedinosti u ovoj zgodi. Vidim ljude oko ovog čovjeka. Naišao je na dobre ljude koji su mu pomogli da dođe do tebe, Prepoznajem u tim ljudima sebe i druge kada smo u službi ljubavi. Prepoznajem u njima sve koji su mi pomogli da dođem k tebi, sve koji mi vraćaju nadu i pouzdanje. Otkrivam da si tu, ali da i nas trebaš u toj službi ljubavi. Da bi mogao svima činiti dobro ti trebaš i naše ruke, naše srce, naš optimizam. Evo me, Isuse! Daj da i preko mene mnogi mogu osjetiti da nije sve izgubljeno, da je ljubav jača od mržnje. I neka svi osjete da nas ti nikada ne možeš ostaviti, jer si nam tako obećao!

Obnovi i u nama svoju čudesnu ljubav. Daj da i mi osjetimo na svojim ušima doticaj tvoje ruke da bismo mogli čuti snagu i ljepotu tvoje riječi. Daj da i mi osjetimo na svojim usnama blagost tvoga doticaja, da bismo mogli biti u službi te Riječi i svim ljudima razglasiti da je tvoja Riječ Radosna vijestnovog, neuništivog života! Hvala ti, Isuse, za sve što nam i danas činiš i daješ!

Fra Zvjezdan Linić
Isuse, tebi su prigovorili da je tvrda besjeda što je govoriš. A nitko nije govorio kao ti, nitko nije pogađao u srce kao što si ti, Isuse, znao. Govorio si jasno i otvoreno. Tvoja riječ mogla je nekoga i pogoditi, ali prije svega tvoja je riječ bila izvor života i radosti.

Ove su riječi Duh i život. O mnogim riječima ovisimo, mnogo toga nas se čini važno, a tako smo katkad gluhi za tvoju riječ. Mnogi su te ostavili nakon tvojih riječi o euharistiji. Kada si govorio druge riječi, makar su izgledale čudne i nesvakidašnje, ljudi su ih prihvaćali. Bile su to riječi ozdravljenja, čudesne riječi stišavanja oluje ili oproštenja. Međutim, sada, dok govoriš o kruh života, dok ljudima nudiš sebe kao hranu, oni to odbijalju, ne prihvaćaju. Čovjek od tebe, Isuse, želi samo neku uslugu, ali ne želi potpuno prijateljstvo s tobom, ne želi se sjediniti s tobom. To je za nas ljude previše. Bojimo se toga i mi danas, kao i oni ljudi koje si onda susretao.

I danas nam postavljaš pitanje: "Želite li i vi otići? Zar vas to sablažnjava? Zar ni vi danas ne prihvaćate moju ponudu ljubavi? Zar me ni vi ne razumijete? I vama danas nudim isti kruh po kojem ćemo biti zajedno. Zašto se toliko bojite jedinstva sa mnom?"

Da, Isuse, I mi se danas bojimo. Pretvorili smo blagovanje tvoga kruha, svetu pričest, u običnu pobožnost. Mnogi se ni ne pričešćuju. A oni koji se pričešćuju kao da te shvaćaju. Zadovoljavaju se time da te prime kao pobožnu utjehu. Nikako da se sjedine s tobom, da počnu živjeti tvojim životom.

Gospodine Isuse, mi smo ovdje. Ne želimo otići. Mi ni nemamo kamo. Razočarali su nas drugi ljudi koji nam se nude kao prosvjetitelji, kao spasitelji čovječanstva. Nemamo kome otići. Ti nas još nikada nisi razočarao. Međutim, mi tebe jesmo.

Mi ne odlazimo, ali niti ne ostajemo duboko povezani s tobom. Mi se ipak izmotavamo. Pričešćujemo se, ali se ne hranimo tobom, tvojim životom. Poslije pričesti kao da se ništa ne mijenja. Neki bez razloga tek trče i više puta dnevno na pričest, kao da ne vjeruju u jedinstvenu snagu tvoje ljubavi koja ih može nositi u tom danu. Isuse, ne želimo otići.

Ali učini da ostanemo s tobom i uz tebe! Učini nas pravim učenicima koji će se potpuno otvoriti tebi, prihvatiti tvoju ljubav i prijateljstvo kao temelj novoga života. Nahrani nas sobom!

Fra Zvjezdan Linić
Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta.«

Isus sasvim jasno i otvoreno govori o sebi kao kruhu života, kruhu koji daje život vječni. Ovdje se jasno vidi da je njegov govor zapravo o Euharistiji u kojoj nam se daje kao kruh za život. Njegovo nam tijelo postaje hrana pod prilikama kruha. To je hrana za pravi život.

Isus nas poziva u taj život. U njegovu je središtu Euharistija koja sve pokreće. Je li doista Euharistija središte moga života? Je li moj život prema njoj usmjeren? Ona bi trebala biti početak i završetak moga dana. Od nje započinjem i k njoj se vraćam!

Molim za milost: da Euharistija bude izvor moje duhovnosti i središte života!

Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?«Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!

Osim tumačenja ovoga teksta u čisto duhovnom smislu i u čisto euharistijskom smislu, postoji određeni broj suvremenih tumača Sv. pisma koji zastupaju jedno srednje tumačenje. Prvi dio Isusova govora usmjeren je na vjeru koja nam pomaže da se hranimo »pričešću«, njegovom misli i njegovom Riječi. Drugi je dio govora euharistijski usmjeren, a Euharistija nam pomaže da se hranimo »njegovim tijelom i njegovom krvlju«.

Isus ne pokušava ublažiti svoje riječi. Ne povlači se iako vidi da ljudi doslovno shvaćaju ono što govori. Ne želi nikakav kompromis između onoga što govori i razumijevanja ljudi. Nema nekakvih nagodbi. Isus je otvoren i izravan: »...ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!« U tim njegovim riječima osjeća se misao na Kalvariju, na prinos svoga tijela koje će zahvaljujući žrtvi na križu biti dnevno prinošeno i na našim euharistijskim žrtvama. Isus ovim svojim govorom o »blagovanju njegova tijela i pijenju njegove krvi« polako priprema svoje učenike da lakše prihvate i shvate sve ono što će se dogoditi na Posljednjoj večeri. Tad je kao domaćin na toj gozbi ljubavi razlomio kruh i pružio ga svojim učenicima govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje.« Isto tako im je pružio i blagoslovim čašu s vinom govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja...«

Euharistijsko blagovanje i Isusova zapovijed »Ovo činite meni na spomen!« okupljali su prve kršćane na slavlje nove Pashe i povezivali ih u zajednice. Te prve zajednice sv. Luka u Djelima apostolskim ovako opisuje: »Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama.«

Možda mi danas premalo crpemo iz svagdašnjeg slavlja Euharistije. To je stoga što smo umorni, siromašni i zatvorena srca. Ne smijemo zaboraviti da je Euharistija izvor milosrđa i ljubavi. Kakvo je moje sudjelovanje u Euharistiji?

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Sv. Ivan ne govori o uspostavi Euharistije za vrijeme Posljednje večere. Međutim, te su Isusove riječi i te njegove misli poput onih koje je govorio tijekom Posljednje večere u vrijeme uspostave Euharistije. Istina, to su samo upozorenja i naznake onoga što će se dogoditi na Posljednjoj večeri. Poruka je jasna: bez blagovanja tijela i krvi Kristove nema života vječnoga s njim, nema uskrsnuća u snazi njegova Duha. Isus ovdje jasno ističe da nema vječnog života i uskrsnuća bez Euharistije. Uskrsnuli Gospodin nam u blagovanju Euharistije daje »sjemenke« besmrtnosti. Na Posljednjoj je večeri govorio o »vječnoj gozbi« na kojoj će okupiti sve svoje prijatelje. Blagovanje na euharistijskim gozbama podsjeća nas i priprema za tu vječnu i neprolaznu gozbu.

Gospodine, daj da rastem u razumijevanju ovog otajstva i tvoje ljubavi po kojoj mi se u Euharistiji daruješ. Daj da na nju uvijek donosim cijeli svoj život i svega sebe. Daj da me blagovanje tvoga tijela prožima i hrani za život vječni.

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.

Osim što nas Euharistija hrani za život vječni, ona nas povezuje s Kristom i ona nas posvećuje Kristu. »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.« Povezanost je jasna: blagovati Krista znači prebivati u njemu; blagovati Krista znači da on prebiva u meni. Biti u Bogu i biti Božje prebivalište jest nešto najviše što čovjek može ostvariti. Bog po meni postaje djelotvoran i ja u sebi nosim njegov život. Nismo dovoljno toga svjesni i zato Euharistija ne djeluje po nama onom snagom koju ima.

Kao što se Isus posvetio Ocu i živi po njemu, tako se i onaj koji Krista blaguje njemu posvećuje i živi po njemu. Euharistija me zove da živim za Krista. Euharistija me vodi njegovim putom: »...pođi putem, putem Krista, putem Krista i ljubavi!« Hvala ti, Gospodine!

Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

Na euharistijskim gozbama prosijava svjetlo uskrsnuća i vječnog života.

Mirko Nikolić
Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?«Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Ljudi ništa ne znaju o onome što se te noći dogodilo na moru. Ne znaju što su sve učenici preživjeli. Isus im ne odgovara na njihovo pitanje. Ne tumači im što je bilo te noći. Nije potrebno. To je on proživio samo sa svojim učenicima. Ali je zato vrlo otvoren prema ljudima. Osjeća u njihovim pogledima, željama i u njihovim traganjima nastojanje da ga učine zemaljskim kraljem. Sinoć je zbog toga umaknuo iz njihove sredine. Doživljava to kao izazov Sotone koji želi ponuditi lakši put od onoga koji želi Otac. Bila je to nova i snažna kušnja za Isusa, koju je odlučno odbio, kao i one u pustinji. Gospodine, i ja te često tražim da zasitiš moje rotrebe. Molim te da uspijem u ovom poslu, molim te da prođem na ispitu, molim te da ozdravim, molim te da mi budu bolji materijalni uvjeti, molim te... I meni govoriš: tražiš me jer se želiš kruha nasititi! Oprosti kad ne znam drukčije moliti. Oprosti kad se moje traganje svodi samo na dnevne potrebe. Htio bih da moj dolazak tebi bude više nošem vjerom, da te ne moljakam previše za prolazne potrebe, nego da vjerujem i budem sretan zato što si me upisao u svoje dlanove.

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog -opečati.«

To Isus želi od njih. Neka ne misle samo na propadljivu hranu! Postoje dvije razine življenja i dvije »hrane«: jedna je za život propadljivi, a druga je za život vječni. I jedna i druga su potrebne. Isus je ipak došao radi one druge hrane, one koja je za život vječni. Svaka druga hrana čovjeka ostavlja gladnim i ne može ga zasititi. Isus donosi onu koja čovjeka siti do kraja. Raditi za tu hranu, duhovnu hranu, važnije je od svih grčevitih borbi za kruh svagdanji!

Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Pitanje ljudi smjera k pravom cilju. Sto čovjek treba činiti da mu djela budu Božja? Sto mu to pomaže da bude Božji suradnik? Isus je tu jasan: vjera u onoga kojega je Bog poslao daje smisao našem životu. Vjerom ulazimo u Božju blizinu i stajemo na njegov prostor. Ali to nije nekakva općenita, nejasna i maglovita vjera u Boga koji je negdje daleko i prepušta nas ovoj zemlji, a i mi puštamo njega njegovu nebu. To je konkretna vjera u Boga koji je poslao svoga Sina da nas spasi. To je vjera u Boga koji šalje svoga Duha da nam pomogne ostvariti naše spasenje. Ako to ne vjerujemo, onda naša vjera nije vjera Novoga zavjeta koju Isus od nas traži.

Reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Iako su se na momente Isusovi slušatelji znali zainteresirati i za »djela Božja«, ipak oni u cjelini ostaju pravi pozemljari. To su jednostavni ljudi sa zemlje i od zemlje. Žele konkretne dokaze, ostaju na razini materijalnog i svakodnevnog života: raditi obične poslove, jesti svakodnevni kruh. Žele Isusa koji bi ispunjao te njihove potrebe. Isus se ne želi zadržati samo na tome. Zna da je to potrebno i da se i preko toga čovjeku treba pristupiti. Ali to nije sve. Zato Isus nastoji da ih izdigne iznad tog obzora, želi u njima probuditi zaspale čežnje i uzvišenija nadahnuća. Uz ono materijalno, čovjek ne smije zaboraviti na duhovno. Probudi i u meni, Gospodine, usnuli duhovni život. Skini s moje nutrine muljevitu naplavinu što ju je nanijela briga za ovozemaljsko i prolazno. Neka u meni zaživi idealizam s kojim sam ti znao dolaziti i s tobom ostajati!

Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«

Isus se trajno vraća na ono što ljudi zaboravljaju i što im izmiče upravo stoga jer su previše oborena pogleda prema zemlji. Cijelo ovo šesto poglavlje Isusov je govor o kruhu života, o nepropadljivoj hrani. Različita su tumačenja u teologiji o »Kruhu života«. Jedno od njih, koje pripada starijoj generaciji teologa, tumači ovaj Isusov govor u čisto duhovnom smislu. »Kruh života«, to su Isusova osoba i njegova Riječ koje usvajamo po svojoj vjeri. To znači kako je vjera važna da bismo imali pristup »Kruhu života« i Isusovoj Riječi.Svojim slušateljima Isus želi pojasniti da ni Mojsijev kruh nije bio ništa drukčiji od onoga kojim ih je on nedavno nahranio. I jedan i drugi su obični, dnevni kruh koji je bio dan u različitim zgodama i na različit način. I jedan i drugi hrana su za tijelo, a to znači da nisu kruh koji Otac želi dati, kruh koji uistinu »silazi s neba i daje život svijetu«. Hoću li ikad dublje i ozbiljnije shvatiti Isusov govor o »kruhu koji silazi s neba«? Trebam se zaustaviti na ovim Isusovim riječima i doživjeti ih u svojoj nutrini. Gospodin govori o nečemu što nadilazi površno i lako shvaćanje. Potrebna je doista živa vjera u kojoj to mogu prihvatiti. Iako je to bio »tvrd« govor za uši njegovih slušatelja, Isus nije odustajao od svog načina govora. Nikad nije »podilazio« ljudima i govorio im ono što bi oni htjeli čuti, ono što bi godilo njihovim ušima. Njegova riječ jednako i danas govori. Ona je ponuđena svakome od nas koji je došao čuti. Sto čujem? Slušam li samo ono što lako razumijem i što mi odgovara? A one riječi koje govore o onome o čemu bi trebalo razmišljati, o čemu bi trebalo na koljenima pred Gospodinom slušati, prečujem i ne susretnem se s njima. Gospodine, koji put ne razumijem što mi tvoja riječ želi reći. Ne znam zašto je to tako. I ja sam poput tvojih slušatelja i najradije bih slušao samo ono što je konkretno i što se tiče potreba materijalnog života. Najradije bih okrenuo list ovoga tvog govora o »kruhu života«, jer teško ulazim u njegov smisao. Ustvari, ne da mi se ozbiljno suočiti s tvojom porukom i pokušati je razumjeti i prihvatiti. Tako često želim da budeš kraljem mojih interesa i onoga što pripada dnevnom životu.

Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha«. Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«

Vapijem pred tobom: »Gospodine, daj nam toga kruha!« Sto su te doista molili tvoji slušatelji? Ti jedino znaš što je bilo u njihovim srcima i mislima. Jesu li još uvijek ostajali u svojim svakodnevnim brigama? Je li im i molitva na toj razini interesa i u njoj traže nekakav »čarobni« kruh koji bi riješio sve njihove tjelesne gladi? Pravi kruh o kojemu govoriš nije onaj koji siti naše izgladnjelo tijelo, nisu to ni samo tvoje riječi, nego ti sam koji nam se daješ. To je kruh u kojemu nam samoga sebe daješ. Molim te ovdje za svoju vjeru u kojoj pristupam za tvoj stol da bih blagovao: neka bude jednostavna i ponizna. Neka moja dnevna molitva bude, kad ti prilazim da bih blagovao: »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš!« Ti si tu u tom malom kruhu, u hostiji koju prihvaćam na svoje ruke. Hvala ti što mi samoga sebe daješ! Hvala što mi time život vraćaš i što u meni živiš svojim životom!

Mirko Nikolić
Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjedaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Počinjemo čitati i razmatrati šesto poglavlje iz Ivanova Evanđelja. Tu sv. Ivan donosi stvarnu teološku sintezu govora o Euharistiji i vjeri. Za Isusom ide mnoštvo. Razlog je jednostavan i jasan: vidjeli su znamenja. To je ljudima interesantno i ujedno korisno. Unatoč mnoštvu koje ga slijedi, Isus nastoji naći trenutke mira i tišine. Uspinje se na goru zajedno sa svojim učenicima. Veliki je blagdan Pashe blizu i želi se u miru za nj pripraviti. Slijedim li ja Isusa? Koji su to razlozi da dolazim na svetu misu? Zašto se molim? Je li to zbog neke osobne koristi, zbog traženja nekog »znamenja«? Htio bih ti, Gospodine, prići samo zato što te volim! Htio bih da to bude bez interesa, bez trajna moljakanja, bez jadikovki. Oprosti mi što ne znam drukčije. Htio bih jednostavno biti u tvojoj prisutnosti, šutjeti pred tobom i sasvim opušten primiti riječ koju mi govoriš! Htio bih ti reći da si mi Ti više od svega!

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.«

Isus s ljubavlju gleda mnoštvo koje trajno pristiže. Gleda ih i osjeća njihove potrebe, želje i nadanja. Svojim pitanjem želi i učenike potaknuti da misle na druge, da osjećaju što je drugima potrebno i prije nego ih za to zamole. Hvala ti, Gospodine, što misliš na ljude, što ti je stalo do njih. Hvala ti što potičeš i svoje učenike da se sami zauzmu i pokušaju nešto učiniti. Trebamo svi tako postupati, trebamo svi dati svoj skromni doprinos za opće potrebe. Ne smijemo misliti samo na sebe, zatvoriti se u sebe, zadržati sve za sebe. Ti tražiš i od mene da prepoznajem čovjekovu »glad« i da se zauzmem kako bih mu je ublažio.

Kaže mu jedan od njegovih učenika: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?«Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!«

Učenici pokušavaju nešto učiniti. Novca je premalo da bi se kupilo dovoljno kruha. Ne znaju što bi učinili. Nemoćni su. I mi smo često, Gospodine, poput tvojih učenika nemoćni pred velikim svjetskim problemima. Ne znamo kako bismo sve gladne nahranili! Ne znamo kako bismo mir među zaraćenima uspostavili! Nemoćni smo pravdu ugnjetavanima donijeti! Puno puta i u svom malom krugu, svom malom svijetu, ostajemo nemoćni pred problemima koji nas pritišću.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica - koliko su god htjeli.

Promatrat ću to silno mnoštvo od pet tisuća ljudi i Isusa koji ima u rukama pet kruhova i dvije ribice. Sto je to za toliko mnoštvo? Isus moli, blago-slivlje hranu i dijeli mnoštvu. To je prizor koji nas podsjeća na jednu drugu hranu, na novu Pashu koju će Isus najprije blagovati sa svojim učenicima. Nova će Pasha biti hrana za nova mnoštva koja će kroz povijest pristizati za Gospodinov stol. Za tim stolom ljudi će sititi svoju duhovnu glad glad za Bogom, glad za vječnim sjedinjenjem s njime. »On za hranu dušam slabim daje nam se sam!

A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka...

Jeli su i nasitili se. Molim te ovdje: »Kruh naš svagdanji daj nam danas!« To je sve ono što nam je potrebno za život. I možda malo više mašte da znamo u nevoljama biti dosjetljiviji i u pomaganju drugima domišljatiji. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok...«Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam. Ljudi su pomislili: evo, konačno, onoga koji može ispuniti sve naše želje i potrebe. To je doista Prorok. Kušnja poput one u pustinji ponovno se pojavila. Isus je odbija i povlači se u goru. Hoće biti posve sam s Ocem. Ne želi graditi nikakvo zemaljsko kraljevstvo. Zbog toga će na kraju biti potpuno ostavljen. On želi dati jedan drugi kruh, »kruh za život vječni«.

Mirko Nikolić
"Gospodine, dođi, stavi na nju ruke da ozdravi i ostane na životu!" Tako te je molio zabrinuti otac za svoju kćerkicu. Čim si čuo tu molbu, odmah si pošao k njemu. Uvijek si tako dobar, Gospodine, u svojoj želji da svim ljudima pomogneš.

"Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena", pomislila je žena koja se našla u mnoštvu. Prišla je k tebi i odmah bila oslobođena od svoga zla.

Dvije su to teške situacije u ljudskom životu. A ti, Isuse, uvijek jednako spreman biti za druge, spasiti čovjeka. Ističeš kako je potrebna vjera. Ženi si rekao:"Kćeri, vjera te tvoja spasila!" A Jaira ohrabljuješ nakon teške vijesti da mu je kćerka upravo umrla: "Ne boj se! Samo vjeruj!"

Gospodine, stavi ruke i na name. Tvoje su ruke blage i dobre. Svojim si rukama činio dobro. Mnogo je toga, Gospodine, i na meni što je bolesno, gotovo umire. Mnoga razočaranja mogu prouzročiti teška krvarenja. Katkad mi se čini da su neka prijateljstva gotovo umrla, budući da nemam snage oduprijeti se nekim utjecajima zla. Osjećam da to nije dobro. Gospodine, izbavi me iz takve situacije. Oživi moje povjerenje prema ljudima, oživi moju situaciju prema bližnjemu.

Gospodine, često osjećam kako je moj vjerski život slab. Osjećam da moj odnos prema tebi nema žara, nema živosti. Pomozi mi. To te molim radi vjere Crkve, budući da sam ranjem upravo u korijenima svog odnosa prema tebi. Izdigni me iz tog stanja i daj da moje povjerenje u tebe izraste kao stablo iz gorušićina zrna.

Gospodine, katkad mi se činiš jako daleko. Teško je do tebe doći. Ima drugih koji su oko tebe i koji imaju veće pravo na tebe. Htio bih se probiti kroz sve prepreke koje mi stoje na putu, a kojih ima mnogo. Moraš mi pomoći, Isuse. Znam da ću ozdraviti ako se dotaknem tvojih haljina, ali ako to meni ne uspije, pruži ti svoju ruku i dotakni me se u mojoj nemoći.

Fra Zvjezdan Linić
Svetkovina Duhova dobila je taj naziv po događaju silaska Duha Svetoga na učenike. Zove se još i Pedesetnica jer se slavi pedesetoga dana poslije Uskrsa. Svetkovina ima korijen u Starome zavjetu: najprije je to bila poljodjelska svetkovina (Lev 23, 15-17), dan zahvale za žetvu. Slavila se uz gozbu (Tob 2, 1). Zatim se njome slavio spomen na povijesni događaj sklapanja Saveza na Sinaju. Krist u Novom zavjetu daje Duha Svetoga kao žetvu svoga vazmenoga predanja, te poziva Božje sinove i kćeri k stolu, čime na zemlji otpočinje Novi savez. Poslije Večernje uklanja se uskrsna svijeća od oltara, simbol Uskrsloga Krista.

Nekada se slavio i Uskrsni ponedjeljak. Sad je to u nas blagdan Marije Majke Crkve, u gradu Zagrebu spomendan Gospe od Kamenitih vrata. Svetkovinu Duhova kršćani slave već od II. st. kao spomen na silazak Duha Svetoga na apostole koji opisuje Luka u Djelima apostolskim (2, lsi.).

Na Duhove slavimo otajstvo Crkve, zajednice Kristovih vjernika, blagdan Božje obitelji, te produbljujemo otajstvo Duha Svetoga, stvoritelja i životvorca; slavimo ustanovu Crkve kao jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Na svetkovinu Duhova Crkva nam nudi odlomak iz Evanđelja po Ivanu u kojem Ivan opisuje poslanje odnosno darivanje Duha Svetoga svojim učenicima i njihovo opunomoćenje za opraštanje grijeha.

Učenici su »u strahu od Zidova zatvorili vrata«, a Isus dolazi u njihovu sredinu i kaže im: »Mir vama!« Isus dolazi da razbije strah i zatvaranje u sebe, da osposobi učenike za »otvaranje« svijetu i ljudima. Isus je sada, poslije smrti, proslavljeni Gospodin koji po svojem uskrsnuću od mrtvih (usp. Rim 1, 3) silom Duha Svetoga sjedi zdesna Bogu Ocu.

susovi se učenici »obradovaše vidjevši Gospodina!«. Isusovim dolaskom razbijen je strah i nastupa radost: obradovaše se vidjevši da je to onaj isti Gospodin s kojim su se družili do neki dan. U Ivanovu je evanđelju ukazanje Uskrsloga povezano s ustanovom Crkve. U tako kratkom opisu Ivan dva puta spominje da su učenici bili »zajedno«. Crkva je zajednica Kristovih sljedbenika. Isus »dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe bit će im oprošteni...«. Opunomoćuje svoje učenike da mogu nastaviti njegovo poslanje u svijetu sve do konca svijeta. Darom Duha Svetoga Isus prenosi na svoje učenike svoju sudačku službu, službu pomirivanja ljudi s Bogom. Ustanovljuje sakrament oproštenja grijeha i pomirenja s Bogom. Učenicima daje Duha Svetoga, životvorca, koji će ih do kraja povijesti uvoditi u svu istinu. Po Duhu Svetomu Uskrsli trajno ostaje prisutan među svojima.

Dajući učenicima Duha Svetoga, daje im život. Čin opraštanja grijeha znači »novi početak«, to je nova prilika koju Bog daje čovjeku. Dar opraštanja grijeha po Ivanu znači dar novoga života. Po Isusovu uskrsnuću Bog je pomirio svijet sa sobom, darovao mir svijetu.

Učenici su ovdje prikazani kao uosobljenje Crkve, zajednice svih onih koje Isus posvećuje i šalje u svijet da nastave Isusovo poslanje, da budu otajsveni znak, sakrament Uskrsloga Krista u svijetu. Evanđelist Ivan ne opisuje vidljivi rastanak Uskrsloga sa svojim učenicima, kako to čine drugi evanđelisti. Uskrsli već na Uskrs šalje Duha Svetoga na svoje učenike i rastaje se sa svojim učenicima. Dan uskrsnuća ima za Ivana temeljno značenje. U tome on slijedi tragove najstarije kršćanske predaje. Stvarno, i prema Pavlu u Rim 1,1-3 Isus je uskrsnuvši od mrtvih, snagom Duha Svetoga, postavljen za Sina Božjega.

Adalbert Rebić
Sveti Ivan nazvao te je Jaganjcem koji oduzima grijehe svijeta. Došao si oduprijeti se svemu što u ovom svijetu nije Božje, svemu što se tako uporno protivi Bogu. Došao si živjeti na sebi dosljedan način u potpunoj poslušnosti Ocu i nisi dopustio da mentalitet ovog svijeta u bilo kojem času ugrozi tvoju vjernost poslanju. Imao si pred očima Oca, njegovu ljubav prema tebi i prema nama. Svo tvoje biće bilo je u potpunosti upravljeno prema Ocu. Za njega si živio, njemu pripadao, od njega primio poslanje. Sve što je bilo u skladu s njegovom voljom imalo je smisla, a sve što je bilo u suprotnosti s njegovom voljom za tebe nije postojalo!

Isuse, smisla ima samo ono što je odredio Otac. On i nas želi u svijetu zato da bismo tom svijetu prenjeli tvoga Duha. Ne želi da nas zarobi mentalitet zla u svijetu.

U svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta! Želimo s tobom Isuse, biti u službi novoga svijeta, nove zemlje, novog neba. Dao si nam novo srce, nov si Duh udahnuo u nas! Novi smo kvasac za novi kruh i hranu cijelog svijeta. Daj nam snage da neizvjerimo tvoja očekivanja, nego da u svemu budemo djelatni, ojačani tobom koji si hrana ljudima u svijetu i oko nas.

Fra Zvjezdan Linić
Govoriš, Gospodine: "Bez mene ne možete učiniti ništa!" Misliš li to ozbiljno? Nije li to pretjerano? Ja mogu učiniti toliko toga i bez tebe! I toliki koji ne vjeruju u tebe, tako su poduzetni ljudi. Čovjek te ne treba da nešto pronađe, sagradi, da obradi zemlju, da osvoji prostore.

Imaš pravo! Istina je da ste već radili bez mene i da ćete još učiniti velike podhvate, ali nećete moći pobijediti ono zlo koje je u korijenu vašeg srca, zlo koje ranjava vaše ljubavi, zbog kojeg loše završavaju sva vaša poznanstva i veze, koje kvari vaša najljepša iznašašća i pretvara ih u tamne sile koje će i vas same uništiti.

Da, sve možete učiniti, ali to što vi činite ništa je pred neizbježivom slijepom ulicom smrti koja zamagljuje obzorja svih vaših planova.

Da, i bez mene možete sve činiti, ali ne možete istinski ljubiti i živjeti vječno. Ja sam Život u grobovima vaše prašine.

Ja sam Ljubav jača od svih vaših desktruktivnih snaga, ljubav koja pobjeđuje silu mržnje u samom izvoru grijeha. Vaša sposobnost rasuđivanja, vaš razum, vaša pamet ne mogu a da ne časte onoga koji vas je stvorio. Međutim, kad biste se lišili dragocijena dara moje ljubavi, kada svoje srce ne biste otvorili mojem upornom kucanju na vaša vrata, sva vaša smiona i velika dostignuća ne bi nikad pridonijela sreći radosti ljudi na zemlji.

Samo plodovi moje Ljubavi što ćete ih donijeti, samo plodovi moga Duha koje ćete umožiti, sposobni su preobraziti ljude u braću, svijet učiniti lijepšim i životnijim i tako u potpunosti proslaviti Oca vašeg. Samo obdareni mojom ljubavlju, zahvaćeni plamenom što sam ga ja bacio na zemlju, možete osjetiti puninu života, možete učiniti nešto što će ostati za vječnost.

Zaista, bez mene ne možete učiniti ništa!

Fra Zvjezdan Linić
»Ja sam pastir dobri i poznajem svoje ovce (to jest, ljubim ih ) ovce moje poznaju mene« (Iv 10,14). Kao da otvoreno kaže: koji ljube, pokoravaju se. Tko ne ljubi istinu, još je premalo poznaje.

Draga braćo, budući da ste uočili našu opasnost, razmišljajte Gospodinovim riječima i o vašoj opasnosti. Razmislite jeste li njegove ovce, poznajete li ga, vidite li svjetlo istine. Poznajete li ga, velim, ne samo po vjeri nego i po ljubavi. Poznajete li ga ne samo pa vjerovanju nego i na djelu. Prema svjedoćanstvu evanđelista Ivana, on je rekao: »Rekne li tko: 'Ljubim Boga', a mrzi brata svog, lažac je« (1 Iv 4,20).

Zato i ovdje Gospodin odmah nadodaje: »Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce« (Iv 10,15). Kao da otvoreno kaže: To je jasno, jer i ja poznajem Oca i Otac poznaje mene, zato i dajem život svoj za ovce svoje, to jest ljubavlju ,kojom umirem za ovce, pokazujem koliko ljubim Oca.

A o ovcama opet kaže: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni« (Iv 10,27). O istim ovcama rekao je i malo prije: »Kroza me tko uđe spasit će se: I ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti« (Iv 10,9). Ulazi se naime k vjeri, a izlazi se iz vjere u blaženo gledanje, od vjerovanja u promatranje,a paša će se naći u vječnoj okrjepi. Dakle, njegove ovce nalaze pašu jer tko god njega slijedi u jednostavnosti srca, hrani se na vječno zelenu pašnjaku. Koja je pak paša ovih ovaca ako ne unutarnja radost uvijek zelena raja? Pasa je izabranika prisutno Božje lice. Dokle je duša promatra bez ikakve zapreke neprestano je sita hrane života.

Draga braćo, tražimo dakle tu pašu i u njoj se radujmo u slavlju s tolikim građanima. Na to nas poziva sama svećanost onih koji se vesele. Oduševimo se, braćo! Neka opet oživi naša vjera u ono u što povjerovasmo. Neka se raspali naša želja za nebeskim stvarima. Na taj način ljubiti znači već putovati prema nebu.

Neka nas nikakva neprijateljska sila ne odvrati od naše izvanredne unutarnje radosti jer, ako netko i želi poći u neko određeno mjesto, njegovu želju ne će promijeniti ne znam kako težak put. Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovita sreća jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zaboravlja putovati kamo je naumio.

Sv. Grgur Veliki, papa
Željeli bismo , Isuse, da i danas stupiš u našu sredinu, u naše zajednice, u naše obitelji, u naš narod, u našu domovinu, među narode u njoj i da se čuje u svakom srcu tvoj pozdrav: "Mir vama!"

Daj mir našoj domovini. Ne znam kako Isuse. Ne vidimo rješenja. Ljudski govoreći teško je organizirati mir. Ali vjerujemo da je tebi sve moguće! Neka riječi mira i povjerenje ponovno zazvuče u ljudskim srcima! To je moguće, to mora biti moguće, Gospodine Isuse! Ti si nam rekao da će nam Otac sve dati što ga zaištemo jednodušno u tvoje ime. Molimo u tvoje ime:

Mir nam svoj podari!

Mir nam svoj ostavi!

Mirom nas obdari!

Daruj mir uplašenim srcima. Daruj mir svim ljudima koji osjećaju tjeskobu i strah. Daj mir svim onima koji osjećaju da im se srce ispunja gorčinom i mržnjom! Ne dopusti da išta negativnog, đavoljskog, nađe mjesta u našim nutrinama. Došao si svojim učenicima i obdario ih punomoći praštanja. Daruj i nama danas Duha Svetoga.

Fra Zvjezdan Linić
Vjera u uskrsnuće ne počiva na nekom materijalnom dokazu. Tek činjenica da se događa stanovit prekid uobičajenog reda povod je za početak vjere kod onoga koji je ispunjen ljubavlju. Evanđelist najprije naglašava činjenicu praznog groba. Marija Magdalena nalazi prazninu i nesposobna je da na temelju te činjenice povjeruje. Marija je došla dok je još bio mrak (a ne o izlasku sunca, kako piše Marko). Za Ivana je ovaj detalj simboličan. Marija će priznati Petru da ne zna gdje je Isusovo tijelo, "kamo su ga stavili". U četvrtom evanđelju ta spoznaja se tiče otkrivanja događaja u svjetlu vjere. Marija Magdalena je još uvijek na istom stupnju spoznaje kao i Lazarova sestra koja je požurila na grob svoga brata. Budući daje, poput Lazarove sestre, očekivala preobrazbu pravednika u stanje vječnog života, ali o svršetku vremena i to na neki zajednički način, ona krivo pomišlja: "Uzeše ga!", a ne: "Uskrsnuo je!" Praznina groba Mariju zbunjuje jer to nije očekivala. Događaji je se tiču, ali je ne dovode k vjeri.

Ona je pozvana da od vidjeti prijeđe na vjerovati, kao što je to bilo kod drugog učenika. Ovo su posebni biblijski izrazi, a osobito u četvrtom evanđelju.

Izraz vidjeti ima i svoje redovito materijalno značenje i jednako značenju gledanja u viđenju. "Čovjek me ne može vidjeti i ostati na životu" (Pnz 33,20). "Moje su oče vidjele Kralja slave!" (Iz 6,5)." Boga nikada nitko nije vidio!" (Iv 1,18). "Ono što smo vidjeli svojim očima, što smo svojim rukama opipali..." (1 Iv 1,1-3). "Vidješe slavu njegovu i povjerovaše u njega!" (Iv 2,11). A kad je Isus doznao da je Lazar umro izjavljuje svojim učenicima: "Radujem se zbog vas što nisam bio tamo, da povjerujete!" (Iv 11,15).

Vidjeti znak ne znači i vjerovati, ali omogućuje početak vjere. Sveti će Ivan izvijestiti: "On vidje i povjerova!" ili na drugom mjestu: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju." (Iv 20,29). Dakle, ako vjera i ima svoje polazište u vidljivim znakovima, ona je ipak prianjanje uz nevidljivo.

Za ovog je učenika od praznog groba ipak značajniji raspored platna u grobu. U dva navrata spominje povoje koji leže, a posebno ističe ubrus s glave Isusove savijen na jednome mjestu. Ti su podaci znak novog poretka i zato su ovom učeniku početak vjere. Dok evanđelist ovdje govori tako detaljno o povojima i ubrusu u odnosu na Isusa, ne možemo smetnuti s uma ono što je opisivao kad je izvijestio o Lazaru. Lazar izlazi iz groba, ali su mu povoji bili oko njega kao i prije pokopa, budući da on tada ponovno ulazi u svijet smrtnog života. Isus je naprotiv konačno prešao u svijet vječnoga života i više ga ništa ne drži vezanim.

Ovaj je učenik odmah krenuo na put vjere u Uskrsnuloga. To se potvrđuje suprotnostima u odnosu na Petra. On je nazvan "učenikom koga je Isus ljubio". U trci prema grobu on pretječe Petra, a potom ga je pretekao i u hodu vjere. Petar i ovaj učenik često su skupa: na Posljednjoj večeri, u kući velikog svećenika. Svaki puta ovaj drugi pretječe prvog. Nikad to nije radi nekog nametanja. Ovo isticanje želi pokazati da, bez obzira kakve odgovornosti ima pojedinac, samo ljubav vodi do vjere u Isusa vječno živog. I posljednje poglavlje Ivanova evanđelja to potvrđuje.

Učenik koga je Isus ljubio prvi će prepoznati uskrsnulog Gospodina, a Petra će Isus pozvati na ljubav prije nego što mu povjeri brigu za stado. Na stanovit način evanđelist u tom drugom učeniku ističe istinitog vjernika: "ljubljeni učenik" je onaj koji bez oklijevanja slijedi Isusa i prepoznaje ga jer ga ljubi.

Fra Zvjezdan Linić
Sagriješih, jer sam mislio da je moj život sputan dok se nalazim u tvojoj kući, pod tvojim okriljem. Sagriješih, jer sam mislio da je pravi život negdje daleko od tebe, u nekom drugom gradu, u nekoj dalekoj zemlji, Sagriješih, jer sam mislio da me tvoj zakon sputava i da je pravi život u razuzdanosti i puštanju maha svim strastima. Sagriješih, Oče, jer sam tražio dio dobara koji me ide, a ti si uvijek bio spreman dati mi sve!

Oče, sagriješih!

Sagriješih, jer sam ti prigovorio da mi ništa nisi pružio, da mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim! Oče, sagriješih jer sam se ljutio kad si oprostio mojem bratu, kad si mu sve oprostio; jer si spreman uvijek svima oprostiti, a meni se čini da to nije pametno niti uputno. Oče, sagriješih, jer sam pomislio da svojim praštanjem drugima činiš nepravdu meni i zakidaš moja prava! Oče, sagriješih, jer nisam shvatio da je taj tvoj sin u isto vrijeme i moj brat. Oče, sagriješih, jer duboko u sebi ipak mislim daje moj rasipni brat proživio svoj vijek, a ja sam ostao prikraćen za ta iskustva. Sagriješih, jer sam mu zavidio na onome što nije život, što je bijeda, što vodi u smrt.

Oče, sagriješih, jer nisam htio poći za stol zajedno sa svojim bratom i dijeliti s tobom radost povratka!

Oče, oprosti!

Oprosti meni, svom rasipnom sinu! Oprosti meni, svom zavidnom sinu! Oprosti mi zbog mojih bijednih lutanja i raspuštenosti! Oprosti mi kad u tvojoj brizi za moje dobro vidim samo okove i sputanost! Oprosti mi!

Nisam dostojan zvati se sinom tvojim, ali primi me! Oprosti, jer mi se to može i sutra dogoditi! Ne uskrati mi svoga milosrđa i sigurnosti da uvijek imam koji me čeka i dom u koji se mogu vratiti! Oče, hvala ti što si dobar! Hvala ti što si milosrdan! Hvala ti što si Otac!

Fra Zvjezdan Linić
Isus u manifestu svojih Blaženstva daje novo, sasvim iskrenuto, promijenjeno, "uskrslo" poimanje čovjeka. Ono pouzdanje u čovjeka o kojem govori Jeremija redovito znači pouzdanje u ljudska sredstva: u novac, hranu, razonodu, u društveni konformizam. Znači traženje utjehe. I sve to postaje robovanje, okov koji čovjeku ne daje da se promijeni. Isus bezobzirno sve to okreće naglavce. Novi čovjek postat će samo onaj tko zna ostati bez bogatstva, prazna želuca, žalostan, izbačen iz društva i neutješan. Uostalom, to je ne jednom logično do puke očevidnosti: svako se imanje potroši, svaka sitost izgladi, svaka razonoda postane gorka, svako nastojanje da budeš ljudima važan na kraju te dovede do poniženja. Upravo stoga što je svijet onakav kakav jest. Čemu čekati da sve to istrune i da mi istrunemo zajedno sa svim tim? Traži se hrabrost za veliku amputaciju cijele te truleži. To je put u uskrsnuće, u život koji će vrijediti živjeti

Živko Kustić
Biblijska Prva knjiga o Samuelu govori o proroku Samuelu, prvom izraelskom kralju Šaulu i njegovu nasljedniku Davidu. Knjiga je napisana u 10. stoljeću prije Krista. Pred kraj knjige opisan je događaj o kojem je riječ u ovonedjeljnom liturgijskom tekstu. Od proroka i suca Samuela ljudi su zahtijevali da i oni, kao i njihovi susjedi, imaju kralja. Prorok ih je odvraćao upozoravajući ih da će kraljevi s narodom loše postupati. Ipak udovolji njihovoj želji. Izaberu svoga prvog kralja Šaula, koji je vladao od 1012. do 1004. pr. Kr. S njim nisu imali puno sreće. Njegova vladavina bila je obilježena sukobima s Filistejcima koje nije uspio potpuno svladati. Budući da je Šaul javno odstupao od vjernosti Bogu-Jahvi, uskoro je izgubio potporu proroka Samuela. Po Božjem nadahnuću prorok privatno odabere za novoga kralja mladog Davida. Stjecajem životnih okolnosti taj mladić dospije na kraljev dvor jer je izvanredno znao prebirati žice na harfi. Psihički neuravnoteženom kralju Šaulu glazba je došla kao lijek. Kralj je Davida zavolio i prepustio mu velike ovlasti nad ratnicima. U bitkama s Filistejcima David je imao sjajnih uspjeha. U Šaulu se zbog toga pojavi zavist i ljubomora te započne smišljati načine kako će se Davida riješiti, iako mu je dao svoju kćer Mokalu za ženu i unatoč velikom prijateljstvu njegova sina Jonatana s Davidom. Kralj ga je ipak odlučio ubiti. Mokala i Jonatan pomogli su Davidu pobjeći s nekoliko odanih ratnika. Šaul se s vojskom dao u potjeru za njim. Ovonedjeljni ulomak pred nas stavlja scenu u kojoj dolazi do izražaja Davidova velikodušnost prema kralju, koji to nije zaslužio. Mogao ga je ubiti i tako ga se jednom zauvijek riješiti, ali David to nije htio učiniti. Nije mu se htio osvetiti.

Po prvom Adamu smrt, po drugom punina života

Apostol Pavao, nakon što je zajednici vjernika u Korintu protumačio kako je logično u duhu evanđelja vjerovati u uskrsnuće čitave ljudske osobe, tj. duše i tijela, u ovom ulomku svoje prve poslanice nastoji osvijetliti način kako će se to dogoditi. Služi se slikovitošću koja je njemu naročito svojstvena. Uspoređuje prvo stvoreno ljudsko biće Adama s novim, u svemu savršenijim Adamom - Isusom Kristom. Adam se neposluhom i ohološću udaljio od Stvoritelja i potom postao svjestan svoje promašenosti, manjkavosti i smrtnosti. To je postala baština čitavoga čovječanstva. Stvoritelj iz ljubavi prema svim ljudima odluči u njima izvesti restauraciju prvotne bogolikosti po utjelovljenju svoje vječne Riječi u osobi Isusa iz Nazareta, koji postaje novi Adam. Snagom Duha Božjega taj novi Adam-Isus svladao je sve uzročnike nesavršenosti, otuđenja, grijeha, čak i samu smrt te postao proslavljen u čitavoj svojoj psihofizičkoj osobnosti. Postao je uzor prema kojem svako nesavršeno, grešno i smrtno ljudsko biće treba težiti kroz vjeru i nadu da će krštenjem i dosljednim evanđeoskim življenjem na kraju uskrsnuti i biti usrećujuće preobraženo. Zato apostol Pavao logično zaključuje: »Kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo sliku nebeskoga.«

Izlaziti iz samouništavajućega kruga mržnje

Gotovo svi imamo nekoga tko nam manje-više »ide na živce«, pa bismo voljeli da ga u našoj blizini nema. Postoje ne samo pojedinci već i grupe koje u nama bude srdžbu, mržnju i osvetu zbog njihova udružena, nametljiva i nasilna ponašanja. Sociolozi i psiholozi imaju svoje teorije o mržnji. Među njima ima onih koji tumače kako se ljudi mogu ponašati slično nahuškanim psima na divljač. Zbog zajedničke ugroze od neprijatelja ljudi se homogeniziraju kako bi se lakše i uspješnije zaštitili i oslobodili od neprijatelja. Nažalost, još uvijek se ljudi ponašaju prema okrutnom načelu: »Oko za oko, zub za zub«. Evanđelist Luka iznosi skup Isusovih izreka o ljubavi prema neprijateljima, a u drugom dijelu ovonedjeljnoga teksta svraća pozornost i na nekoliko Isusovih savjeta za praktično ponašanje. Iz čitava teksta proizlazi poziv na milosrđe prema Božjem uzoru. Premda zbog nečovječne stvarnosti ovozemaljskoga života Isus izgleda kao sanjar i utopist koji traži nešto što je u potpunosti neostvarivo, ipak unatoč tome to nikako ne znači da prema njegovu idealu ne treba težiti. Ako želimo izgrađivati novi svijet po Isusovu projektu, onda nasilje trebamo pobjeđivati nenasiljem te od neprijatelja stvarati prijatelje i tako izlaziti iz samouništavajućega kruga mržnje.

Ivo Martinić
Učitelju, Isuse! Svi su se divili tvojoj riječi. Poučavao si mnoštvo. Znao si dotaknuti u ljudskim srcima ono što ih može ohrabriti i utješiti. Ti nisi učitelj kao drugi kojima je stalo samo da privuku što više učenika, da okupe oko sebe ljude. Ti želiš obogatiti čovjeka istinom.

Zato mi je uvijek žao, Isuse, kad te uspoređuju s drugim učiteljima i ideolozima. Ti nisi učitelj u nizu mnogih drugih. Ti si u punom smislu riječi Učitelj. Samo ti imaš riječi života vječnoga. Tvoja je riječ čista od svake sebičnosti i pruža čovjeku svjetlo za život u vremenu i vječnosti. Ti si jedinstveni Učitelj. Svojom riječju spašavaš narod i prosvjetljuješ sve koji žive u tami. Ti to možeš biti, budući da si ti jedini i imaš punu istinu. Stalo ti je do toga da svaki čovjek prihvati istinu i život. Ti si se zato i rodio i došao na ovaj svijet. Smatraš to važnijim i od samog svog života.

Pošto si ljude nahranio svojom riječju, želiš na poseban način biti prisutan i među svojim budućim učenicima. Izabrao si Petrovu lađu. Iz nje si govorio mnoštvu, u njoj si susreo Petra. Zašto baš njega, Isuse? Zašto baš takvog čovjeka koji se znao zapaliti, ali koji je znao i okrenuti leđa? Stavljaš ga pred prvu kušnju, Treba krenuti s lađom onamo gdje je more duboko i usred dana baciti mreže za lov. To je za ribara Petra besmisleno. Noć je vrijeme kad se lovi riba. Danju se to ne radi. Otuda i razumljiva Petrova opaska: "Svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo!"

Htio bih i ja pristupiti tebi, Gospodine, sa sličnim prigovorima. Već se dugo molim, a još se ništa nije dogodilo. Dulje vrijeme nastojim otkloniti jednu pogrešku i slabost, ali mi ne uspijeva. Pokušao sam sve da bih izbjegao svađu, ali mi ne ide. Nastojao sam se svim silama otrgnuti od grešne navike, ali mi ne polazi za rukom. Gospodine, toliko smo se trsili i ništa!

Međutim, Petar dodaje riječ koja izražava povjerenje: "Ali na tvoju riječ bacit ću mreže!" Da, Učitelju, na tvoju riječ. Možda smo se do sada trsili vlastitim snagama, nošeni svojim umijećem, svojim razumom. Možda smo računali samo na svoje sile. Odsada ću to činiti na tvoju riječ, nošen tvojom blizinom i čudesnom snagom. Tebi ništa nije nemoguće. Rasprši, Isuse, sve naše sumnje. Uzmi naš umor i klonulost. Uzmi, Gospodine i Učitelju, sva naša razočaranja koja nas katkad sputavaju i vode u besmisao, Daj da sve činimo oslanjajući se na tvoju riječ. Petar je doživio čudo. Neka se i nama dogodi isto. Samo nas čudesna snaga tvoje ljubavi može izdići iznad svega onoga što nas zarobljava u okove očaja i besmisla. Na tvoju riječ, Isuse, moguće je pobijediti zlo i mržnju. Na tvoju riječ moguće je izdići se iznad vlastitih ograničenosti i započeti nov život. Na tvoju riječ moguće je da i mi postanemo prikladni za ribare tvoga kraljevstva. Ako nas trebaš, Gospodine, evo nas! Ti možeš od grešnika učiniti apostola.

Fra Zvjezdan Linić
Tko je Isus? Njegova djela zanose, "milina riječi" koje su tekle iz njegovih usta zadivljuje. A ipak, Nazarećani ga odvedoše na rub brijega da ga strmoglave!

Prvo čitanje nam donosi poziv proroka Jeremije. Gospodin poziva u svoju službu svakoga osobno, drugačije, neponovljivo. Gospodin govori Jeremiji o predodređenosti poziva na tri razine: pretpostojanje u božanskoj misli (prije nego stoje oblikovan), posvećenje u majčinoj utrobi (posvećen prije nego iz krila majčina izađe), službeno postavljanje ("ja te postavih"). Slikom vremenskog slijeda Bog izriče potpuno zajedništvo između Boga i svoga proroka.

Poslanje mu je teško: kao vojnik bit će suočen s moćnim neprijateljem, bit će kao opsjednut grad. Mora bedra svoja opasati, bez straha nastupiti. Gospodin ga postavlja "kao utvrđeni grad, kao stup željezni, ko zidinu brončanu". Neprijatelj ga neće nadvladati, jer "ja sam s tobom da te izbavim". U Bogu, koji ga nikad ne ostavlja, snaga je proroka.

Sve se mijenja i prolazi, samo je ljubav vječna, zanosno pjeva Pavao u svojoj nenadmašivoj pjesmi vječnoj ljubavi (2. čit.). U tri kitice iznosi "put najuzvišeniji" - ljubav. Svi darovi ovisni su o ljubavi (12, 31-13, 3). Darovi koji očaravaju Korinćane: dar jezika, proroštva, spoznaja, vjera koja čudesa stvara, spremnost na mučeničku smrt - bez ljubavi "bio bi mjed što ječi ili cimbal što zveči" - "ništa sam!" Ljubav - agape bez člana, poosobljena, podiže do apsolutnog ono što je omeđeno, ograničeno. U drugoj kitici (13, 4-7): ljubav kao osoba iznosi svoja vječna svojstva: velikodušna je, dobrostiva; ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, sve podnosi. U trećoj kitici (13, 8-13) uspoređuje ljubav s drugim darovima i krepostima. Među tri bogoslovne kreposti koje "ostaju": vjera će se osloboditi sadašnje nejasnoće, ufanje ovozemaljskih kušnja, ljubav je "najveća među njima". U ljubavi moramo biti vjerni i predani posve.

Evanđelje se nadovezuje na ono od prošle nedjelje: kako je završio Isusov govor u sinagogi u Nazaretu? Isus označuje svoje poslanje proroštvom iz Knjige proroka Izaije. Prvenstvo imaju siromasi i svoju naklonost očituje prema nesretnima. Isus ističe da se "danas" ispunilo to proroštvo, mesijanska očekivanja. Ispušta "dan odmazde", što Zidovi očekuju od Mesije.

Nazarećani ne prihvaćaju takvog Mesiju, ta Isus je "sin Josipov"! Isus ne želi osuditi poganske narode, kako to od Mesije očekuju Židovi. Izabire Kafarnaum, mješavinu naroda, da ispuni svoje poslanje. Poziva se na dva velika proroka, Iliju i Elizeja, koji čine čudesa poganima: Ilija umnoži hranu ženi udovici u Sarfati sidonskoj, a Elizej očisti od gube Naamana Sirca. Kad je spomenuo pogane, svi se napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave. No Isus prođe između njih i ode.

Imamo snažno izraženu suprotnost Zidova (Nazaret ovdje predstavlja Židove) i pogana, najavu Isusove muke ("bace izvan grada"), kad dođe njegov čas. Ta nevjera Izraela i obraćenje pogana nastavlja se u Crkvi. Ona se odražava na raznim područjima vjere i nevjere u današnjem svijetu. Ostaje istina: Boga možemo susresti samo u Kristu, Bogu-čovjeku, koji se poistovjećuje sa svakim čovjekom, posebno s bolesnima i patnicima. To ostaje uvijek sveti prostor susreta s Bogom u vjeri i ljubavi.

Luka nam predstavlja Isusa kao Proroka koji je konačna Božja Riječ koju nam Bog objavljuje.

Prorok je posljednja riječ naše savjesti, koju ne želimo nikada izgovoriti, glas samoga Boga, koji viče, raskrinkava, objavljuje, kudi i ohrabruje. I taj glas ne želimo čuti: zato odbijamo Krista, vučemo ga "izvan grada" da nas ne zbunjuje, ne smeta, da ga kamenujemo, ubijemo. Odbijamo one koji nam govore u njegovo ime, koji govore nadahnuti njegovim duhom, i sputavamo ih, preziremo, proganjamo. Proroka ne primamo zato što nas uznemiruje, remeti naš mir, izvjesnu lažnu sigurnost. A ipak, tko prihvati njegovu riječ, ona mu donosi radost i spasenje, jer je to susret sa živim Bogom, sa svojom savješću.

Celestin Tomić
U uvodu u svoje evanđelje Luka sam otkriva da on nije neposredan svjedok »događaja koji se ispuniše među nama«, već da piše na temelju svjedočanstava onih koji su bili »očevici i sluge riječi« (Lk l,ls). To znači da koristi izvore koje je »pomno ispitao« (1,3), a piše da Teófila i preko njega sve čitatelje svoga djela utvrdi u onome u čemu su poučeni (1,4). Znamo da je glavni od tih izvora bilo Markovo evanđelje koje je Luka obilato koristio. No, tu se odmah postavlja pitanje koje traži odgovor: Ako je Luka poznavao Markovo evanđelje, zašto se odlučio sam pisati svoje? Odgovor može biti dvostruk: jer su se nakon nastanka Markova evanđelja u Pracrkvi pojavila nova pitanja na koja je trebalo dati odgovor, ali i zato što je Luka osjetio da je Isusova osoba i pojava zapravo neiscrpna, što se ne može o njoj reći sve jednom zauvijek. Tako je ostalo do danas. O Isusu Kristu nisu napisana samo četiri evanđelja već bezbrojne knjige, a on i dalje trajno ostaje izazovna i neiscrpna tema kojom se bave i vjernici i nevjernici. Zašto? Zato Što je u događajima koji su obilježili njegov život on uvijek veći od tih događaja, zato što je u njegovoj riječi koja je ljude oduševljavala neviđenom mudrošću on uvijek više od riječi, jer on sam je utjelovljena Riječ (usp. Iv 1,14). Isusa možemo nazvati najvećim čudotvorcem, najgenijalnijim učiteljem božanske mudrosti, najboljim poznavateljem ljudske duše, nenadmašivim čovjekoljupcem, ali time još uvijek nismo odgonetnuli tajnu njegove osobe. On je i svojim prvim svjedocima ostao nedokučiva tajna Božje prisutnosti među ljudima na koju se može do kraja odgovoriti samo vjerom. Evanđelja nisu pokušaji da se napiše što cjelovitija biografija Isusa iz Nazareta, iako u njima ima puno biografskih elemenata. Polazeći od konkretnih događaja iz Isusova života i služeći se pripovijedanjem, evanđelisti Žele navijestiti spasenje koje se dogodilo po njemu. U tom su povijesne činjenice itekako važne, ali evanđelisti žele prodrijeti iza činjenica i odgovoriti na jedino važno pitanje: Tko je Isus Krist i Što on znači za čovjeka? Tako je svaki od njih stvorio djelo u kojem trajno odzvanja pitanje koje je sam Isus u jednom trenutku postavio svojim učenicima: »Za koga me vi držite?« {Lk 9,20). Oni su u tom času, nakon vremena provedena u njegovoj blizini, znali puno o njemu, ali on želi provjeriti znaju li tko je on za njih. Luka je očito bio uvjeren da može ponuditi cjelovitiji i uvjerljiviji odgovor od Marka i zato piše svoje djelo. U znaku ispunjenja Nakon evanđelja Isusova djetinjstva {Lk 1-2) i priprave njegova nastupa i djelovanja (3,1-4,13), Luka kao prvi Isusov nastup donosi scenu iz sinagoge u njegovu gradu Nazaretu, što je karakteristično za cijelo njegovo evanđelje. On nije za početak istaknuo neko moćno djelo koje će naglasiti Isusovo mesijansko poslanje, kao primjerice Marko (usp. Mk 1,21-28; Iv 2,1-11), već slušanje i tumačenje Božje riječi po proroku Izaiji: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« {Lk 4,18-19 - usp. Iz 61,1).

Isusovom popratnom riječi: »Danas se ispunilo ovo Pismo« (4,21) skinut je veo tajne s prorokove riječi, a otada Isus nastupa kao Mesija koji djeluje snagom Duha. Prema Lukinu evanđelju, Duh Sveti je temelj Isusova života, kao što će u Djelima apostolskim biti temelj života njegove Crkve. Snagom Duha Isus ostvaruje svoje poslanje, posebice u zalaganju za siromašne, grješnike i sve potrebne Božjega milosrđa. Kao čovjek, on nije veliki duh, kako kažemo za umne ljude, već čovjek Duha. Zato je njegova tajna duboka kao Bog i neizmjerna kao vječnost. To se osjeća na svakoj stranici Lukina evanđelja. Ako pozorno čitamo Lukin tekst, uvijek ćemo osjetiti blizinu i snagu te tajne i možda s Dostojevskim zaključiti; »Vjerujem da nema ništa ljepšega, dubljega, simpatičnijega, razumnijega i savršenijega od Isusa; kažem s ljubomorom da ne samo što nema već ne može ni biti. Želim reći još i više: Kad bi mi netko dokazao da Krist stoji izvan istine, i kad bi istina stvarno bila izvan Krista, tada bih ipak više volio biti uz Krista nego uz istinu.« To su u Isusovo vrijeme osjećali svi oni koji su na razne načine bili odlutali od istine, dolazili su k njemu i on ih je prihvaćao. Tu crtu Isusove osobe posebno je razradio četvrti evanđelist, Ivan, koji je donio Isusovu riječ: »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi« (Zv 8,3 ls).

Ivan Dugandžić
Isus se predstavlja svojim učenicima na svadbi u Kani Galilejskoj. Oni su tada već povjerovali u njega. Bila je to doduše početna vjera koja će morati proći kroz mnoga iskušenja, ali ipak izgleda da je odatle sve počelo. Svojim značenjem i sadržajem ovo iskustvo otkriva apostolima (gledano iz iskustva Kristova uskrsnuća) više od početnog oduševljenja. Ono postaje istinskim znakom i nama danas.

Mnogo je toga znakovito. Smijemo se upustiti u odgonetavanje znakova. Tim više što je općenito poznato da je sveti Ivan svoje evanđelje temeljio na teologiji o sakramentima i o Crkvi. Smijemo u tom smislu tumačiti i ovu zgodu kad je Isus, zajedno sa svojim učenicima, pozvan na svadbu u Kanu Galilejsku. Bila je tu i njegova majka.

U Bibliji se važne stvari događaju kod stola, na gozbi. To je mjesto susreta. Ljudi se međusobno povezuju; sklapaju se ugovori i savezi; učvršćuju se prijateljstva i ozakonjuju brakovi. Gozba je svečani trenutak i ima izuzetno važno mjesto u ritmu ljudskog života. To je također i mjesto susreta s Bogom. Najpoznatija je u Starom zavjetu ona gozba kod hrasta Mamre (Post 18). Abraham prima tajanstvene posjetitelje i priređuje im gozbu. To je mjesto susreta s Bogom. Abraham je dobio konkretan odgovor na obećanja Saveza.

U Novom zavjetu Isus često govori o gozbi, o vječnoj gozbi, ili je sam prisutan na gozbi. Međutim, svaki puta je to znak. Svaki puta Isus upućuje na drugu gozbu. Mi danas prepoznajemo u tome najprije euharistijsku gozbu, a u njoj i po njoj i onu gozbu u kraljevstvu Božjem.

Smijemo to otkriti i na ovoj gozbi u Kani. Ona je slika euharistije. Za euharistiju je bitna pretvorba. Po vjeri Crkve i u skladu s Isusovim riječima na Posljednjoj večeri mi vjerujemo da se kruh pretvara u pravo i istinito Tijelo Kristovo, a vino u pravu i istinitu Krv Kristovu. Tada to postaje darom Isusova života. To je tajna njegove ljubavi prema nama na svadbi u Kani događa se pretvorba. Međutim, ovo je tek prvi znak. Voda postaje vinom. To je preobrazba koja želi upozoriti na sve ono što i euharistija želi. Po pretvorbi sakramentalnog znaka euharistija želi zahvatiti u naš život, preobraziti naše ponašanje, promijeniti naše navike. Euharistija nas želi uskrisiti na život djece Božje. Po njoj Isus želi ovaj naš razvodnjeni život, ovaj život bez oduševljenja i iskrenosti, pretvoriti u život u istinij Svadba u Kani je zato slika euharistijske gozbe koja se neprestano ponavlja. Nekoliko kapi vode našeg ljudskog životarenja sjedinjuje se s čistim vinom božanskog života. Tako nam se to objavljuje u Kani Galilejskoj. Poruka je očita: vino je bolje od ikojeg prije i ima ga na pretek svima koji sudjeluju u gozbi.

Svadba je slika Crkve. Konačna misao upućuje na Krista Zaručnika. Na njega Crkva neprestano gleda i njega iščekuje. To je vizija punine. Sve će dobiti svoj vječni smisao onda kad Crkva kao zaručnica dočeka svoga Zaručnika. Bit će to novo nebo i nova zemlja. Od svadbe u Kani sveti Ivan nam nudi poruku Isusa Krista kao istinskog Zaručnika koji je u Kani objavio svoju slavu. Svaka misa, posebno nedjeljna, označena je ovim evanđeoskim prizorom. Za stolom za koji nas Krist kao Zaručnik poziva nikada neće ponestati vina. To je stol obilja, gozba Kristove ljubavi. Sada smo mi sustolnici koji smiju kušati ono najbolje vino, tj. puninu ljubavi Božje koja nam je objavljena u Isusu Kristu.

Fra Zvjezdan Linić
Anđeo je došao k Mariji i upravio joj pozdrav: "Zdravo, Marijo, milosti puna! Gospodin s tobom!"

Zdravo, ti koja si Bogu najdraža, ti koja si zamilovana od Gospodina.

Zdravo, Marijo, koja nikad nisi ni jednim grijehom Boga uvrijedila!

Zdravo, Marijo, koja si Bogom ispunjena!

Zdravo Marijo, koja blistaš ljepotom samog neba!

Zdravo!

Raduje se Marijo, i otvori se tajni Božje ljubavi. Onaj koji je neprestano u tvome srcu po tvom se predanju vjere želi nastaniti u tebi po neizrecivom daru neba.

Raduje se, Marijo, jer će tvoja radost biti hrana čitavom svijetu.

Raduje se Marijo!

Ne boj se, Marijo, jer si našla milost u Boga!

Ne boj se tajne koja nadilazi ljudsku pamet, koju čovjek ne može shvatiti.

Ne boj se, Marijo, veličine Božje ljubavi.

Ne boj se, Marijo, Bog te izabrao da po tebi ostvari planove svoje ljubavi.

Ne boj se, Marijo!

Našla si milost kod Boga. Bogu ti značiš radost. Bog ti se raduje. Bogu si neizrecivo važna da mu je drago da te gleda, kad te vidi. Marijo, Bog je razlio svoju ljubav i u tvoje srce na tvoje biće. Bog se usuđuje s tobom s tobom krenuti u pustolovinu ljubavi!

Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga!

Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duhom Svetim i povika iz sveg glasa: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!"

Blagoslovljena bila Marijo, jer blagoslov nosiš svijetom. Gdje god stupi tvoja noga, razlijeva se blagoslov neba. Puna si Boga koji je tvoje srce, tvoju utrobu, učinio plodnim darom neba.

Blagoslovljena bila, Marijo, jer će se po tebi radovati svi naraštaji.

Blagoslovljen plod utrobe tvoje. To je izvor i tvog blagoslova!

Blagoslovljen bio Bog i neka bude slavljen i proslavljen u svima i na svakom mjestu.

Blagoslovljen bio Isus koji je htio boraviti pod tvojim srce.

Blagoslovljen plod kojemu si darovala čitavo svoje biće i poslužila mu kao šator susreta.

Blagoslovljen taj plod koji će nahraniti svu glad čitava svijeta.

Blagoslovljena bila, Marijo, što si prihvatila službu ljubavi i slijedila glas svoga srca.

Blagoslovljen Isus! Plod utrobe tvoje! Plod ljubavi tvoje!

Blagoslovljen Isus, pravi Bog i pravi čovjek, koji je svoje utjelovljenje povezao s tvojim srcem i tvojim tijelom i koji će tebe, Marijo, u svom daljnjem životu nazivati Majkom.

Blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Svojim si pohodom Elizabeti priuštila takvu radost kakvu ona do tada nije poznavala, radost koja je preplavila njezino biće, radost koja je doprla do njezine utrobe. Osjetila je da je i dijete ispod njezina srca i u dubinama njezina tijela osjetilo prisutnost koja usrećuje. Marijo, postala si izvorom radosti, uzrokom radosti. Marijio, uzroče naše radosti, moli za nas!

I mi te danas trebamo. Neka nam budu na blagoslov tvoja blizina, tvoja dobrota, tvoja predanost Bogu, tvoja vjera, tvoja čistoća, tvoja ljubav. Trebamo danas radosti više nego ikada, trebamo mira kao kruha.

Daj nam, Roditeljko i blagoslovljena među ženama, da ovog Božića upravo to dočekamo od tebe i od tvoga Sina! I bit će nam Božić lijep, i bit će nam Božić sretan!

Fra Zvjezdan Linić
"Među vama stoji koga vi ne poznajete!" To je nekad davno Ivan predbacio farizejima koji su došli pitati ga za razloge njegova propovijedanja u pustinji. Tiče li se to, Isuse, i nas danas? Ne znam koliko smo mi danas svjesni tvoje prisutnosti. Čini mi se da te često ne vidimo. Tjelesne oči, doduše, ne mogu otkriti tvoju prisutnost, no to ne znači da nisi u našoj blizini, da te nema tamo gdje te najviše trebamo.

Ti si doista među nama! Tako su te i proroci navijestili: tvoje ime Emanuel, što znači Bog s nama! Izgleda da te slabo poznajemo kad možemo, kada smijemo pomisliti da te nema, da ti nije stalo do nas. Izgleda da te jako slabo poznajemo kada smijemo zaboraviti na tvoju blagoslovljenu prisutnost, na tvoju ljubav i blizinu, na tvoju želju da izgubljeno nađeš, da ranjeno poviješ, da bolesno izliječiš, da grešno spasiš. Izgleda da te slabo poznajemo kada smijemo posumljati u snagu tvoje ljubavi u nekim, za nas očajnim situacijama, te kada mislimo da je na svijetu više zla nego dobra.

A ipak, ti si među nama, ti si Bog s nama. Došao si, Isuse, kao malo dijete da s nama rasteš, da s nama hodaš , da s nama dijeliš svakodnevni kruh, da s nama trpiš. Došao si, Isuse, da za nas nosiš križ, da za nas umreš na križu. Došao si da nam daruješ novi život!

Među nama si, Isuse! Ivan te krstio vodom. Ti si nas sve okupao vodom i Duhom Svetim. Ti si nas sve preporodio na novi život. Darovao si nam sebe, darovao si nam Duha svoga, darovao si nam milosni život. Mi bismo trebali biti u boljoj situaciji od farizeja koji su dolazili k Ivanu, bez obzira što su oni Ivana gledali tjelesnim očima i slušali vlastitim ušima. To nije bitno za tajnu prisutnosti. Ti si ovdje i naše srce te može vjerom dohvatiti. Ti nam jamčiš da si s nama u sve dane do svršetka svijeta.

Među nama si, Isuse! Smijemo te prepoznati i po vidljivim znakovima. S nama si u sakramentima vjere. S nama si u lomljenju kruha i u svetoj čaši svoje blagoslovljene krvi, s nama si u pričesti. S nama si u svojoj Riječi koja se čita u tvojoj Crkvi. S nama si u iskrenoj molitvi srca i duše. S nama si u ljubavi prema braći, jer rekao si: "Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" Da, isuse, s nama si! Među nama si! Želim to osjetiti, želim to nositi ovih dana duboko pohranjeno u svojem srcu, pogotovo u času kada na početku sv. mise čujem pozdrav tvoga službenika: "Gospodin s vama!"

Fra Zvjezdan Linić
»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.«

Ovo je tipičan tradicionalni apokaliptički stil govora. Uvijek su u pitanju tri velika prostranstva koja će biti poljuljana: nebo, zemlja i more. Kada se poljuljaju te stvarnosti i uzdrmaju njihovi temelji, onda je čovjek najnemoćniji. Kada se pokrene more i zadrhti tlo pod čovjekovim nogama, onda nasnažnije doživljava svoju krhkost i nemoć.

»Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se pri-bližuje vaše otkupljenje.«

Isus prelazi s događaja koji će zadesiti Jeruzalem na konačni svoj dolazak i na kraj svijeta. Tim njegovim dolaskom sve će biti zaokruženo i konačno postavljeno na svoje mjesto, u »novom nebu i novoj zemlji«. Isus hrabri svoje učenike i sve nas kršćane. Ne trebamo jadikovati, niti se bojati. Naprotiv, moramo podići glave, svjesni da se radi o našem otkupljenju. Isus uspostavlja novi Hram, a stvarno bogoštovlje odvija se oko njegova Tijela predanog i Krvi prolivene za spasenje cijeloga svijeta. Sve se to danas događa u Crkvi, novomu Božjem Hramu.

»Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelji po svoj zemlji.«

Pred nama je posljednja stranica evanđelja. I ovo je svojevrsna simbolika prolaznosti svega što radimo. Iz dana u dan slijedili smo stranice evanđelja koje nam je Crkva predložila. Vrijeme je došašća. Počinje nešto novo. Mi slijedimo Isusa koji nastavlja svoj govor o »kraju« svega što postoji, o svom dolasku na kraju vremena, o blizini kraljevstva Božjega. Za sve to Isus daje savjete i upozorava svoje učenike, kao drage prijatelje, kako se u svemu tome trebaju postaviti.

Nakon što ih je upozorio da trebaju živjeti od kreposti nade i da moraju imati povjerenja u Boga i Božju riječ, počinje ih upozoravati da moraju bdjeti i biti budni. Važno je da im srca ne otežaju u svemu onome što život nanosi na njihove putove. A puno mulja može rijeka života nanijeti. Ako se prepuste da ih život nosi i ako ne budu sami oblikovatelji svoga života, onda doista postoji opasnost da ih iznenadi onaj Dan. Moraju biti pokretljivi, »lagana konjica« koja je uvijek spremna na put. Život je zamaman. Privlačit će ih svojim ponudama i nastojat će ih odvući na svoje putove. Navezanost na ponude, koje svijet nudi, i zadovoljstva kojima ih mami, otežava srce. Ako se budu tome prepustili, onda će zaboraviti na onaj »Dan« koji nenadano dolazi kao zamka. Kadgod dođe, on je svojevrsno iznenađenje i zaskočit će nas. A učenici mogu biti spremni ili nespremni.

Dan suda dolazi iznenada. Svakoga trenutka netko umire... Ne znam koliko je meni trenutaka ostalo. To je važno za moj konačni susret s Gospodinom. Ti me, Gospodine, upozoravaš da mi srce ne oteža onim što mi ovaj svijet nudi. Upozoravaš me na srce, jer ono je mjesto susreta s tobom, ali i sa svijetom. O meni ovisi kojemu ću susretu dati prednost. Ali, o toj »prednosti« ovisi kvaliteta moga življenja. Pomozi mi da me svijet ne osvoji! Pomozi mi da mi srce ne oteža. Neka u njemu bude prepoznatljiva tvoja ljubav koja će ga činiti spremnim na susret s tobom.

»Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«

Ovo je posljednji savjet što nam ga Isus nudi s ove stranice evanđelja. Nakon ovoga slijedi priprema za pashalnu večeru i događaji Svetoga trodnevlja. Isus naglašava svojim učenicima važnost trajne molitve. Ne kaže im da se trebaju moliti samo onda kada ih zadese događaji o kojima je govorio i kada im bude teško. Mi se obično molimo kada smo u poteškoćama i kada nam nešto treba. Kaže im: »U svako doba molite!« Apostol Pavao, gotovo u svim svojim poslanicama, govori o potrebi trajne molitve. »Bez prestanka molite«, upozorava one kojima piše. Molitva je potrebna jer u njoj otkrivamo ono što nam može srce otežati. Molitva je važna jer ona hrani našu nadu i povjerenje. Ona jača vjeru i sigurnost. U molitvi smo budni i bdijemo. Ona nam pomaže da budemo uzdržljivi. S njom možemo stati pred Sina Čovječjega. Samo u molitvi možemo usvajati ove Isusove savjete i biti spremni na susret s njim, da nas »onaj Dan« ne iznenadi.

Molitva će nam pomoći da umaknemo svemu onome što će se zbiti »onoga Dana« koji nosi sa sobom nešto strašno što bi nas moglo iznenaditi. Ne smijemo se uljuljati u nekakvu varavu sigurnost, povjerenje i nadu. Trebamo biti u stanju pripravnosti. Postoji opasnost koja nam prijeti. Trebamo imati snage umaći joj. A odakle nam ta snaga, ako je ne tražimo u molitvi?

Jedino budni u molitvi možemo stati pred Sina Čovječjega. To je posljednja Isusova želja prije odlaska u muku. On želi da se s njim susretnemo. A On će u svom konačnom povratku imati posljednju riječ. Gospodine, hvala ti što me srećom ispunja tvoja prisutnost. Hvala ti za svaki susret u kojemu mi prilaziš i u kojemu ti se mogu s povjerenjem prepustiti. Hvala ti za susret na Euharistiji, u kojemu me hraniš i daješ mi snage da izdržim. Hvala ti što mogu s povjerenjem i nadom koračati prema posljednjem i divnom susretu, koji nikada neće prestati.

Mirko Nikolić
Redovito zamišljamo kralja kao neku važnu i ljudima daleku osobu. Svi mu se klanjaju, nitko ga ne voli. Svi mu moraju pogađati želje, a nitko to ne čini iz ljubavi. Oko njega sjaj i blještavilo, uglađenost i protokol, a u isto vrijeme licemjerje i neiskrenost. Zamišljam kralja koji ima dovoljno snage da pokori narode, da ubire porez i namete, da privede i pokori buntovne, da mu se svi pokoravaju, a u isto vrijeme taj je kralj bespomoćan da pokori čovjeka u najdubljoj tajni njegova vlastitog bića, da prodre u ljudsko srce, da razabere sve skrivene misli, da uđe u dušu svojih podanika.

Biti kralj redovito mi je značilo biti daleko od ljudi, daleko od života, biti u nekom dalekom i stranom svijetu gdje je sve hladno i beživotno.

Upravo zato Isus tvrdi da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus nije kralj poput kraljeva u prošlosti ili sadašnjosti, odnosno vođa naroda. To je Isus tako jasno rekao pred Pilatom znajući jako dobro da ono što ljudi smatraju silom i vlašću ne odgovara njegovim mislima i željama. Isus je došao kao kralj srdaca i jedino što želi jest da prodre u istinske tajne ljudskog bića, da ljude osvoji ljubavlju, da ih pridobije svojim vlastitim darom života. Dok se ljudi za druge kraljeve moraju boriti, moraju braniti njihove interese, moraju i život riskirati da takav kralj nebi stradao, da ga netko nebi lišio prijestolja ili mu oteo dio njegovih zemalja, dotle Isus - jer je drugačiji od ljudi i ljudskih kraljeva - daruje svoj život za svoje, i to ne više svoje podanike, nego za svoje prijatelje, za braću svoju!

Danas na blagdan Krista Kralja prigoda nam je da se poklonimo Isusu u njegovom jedinstvenom dostojanstvu kralja.

Fra Zvjezdan Linić
Kad je sveti Marko pisao ovo evanđelje prvi su kršćani već proživjeli iskustvo razorenja Jeruzalema i osjećali su da su se te strašne evanđeoske slike obistinile na tom gradu pri njegovu razorenju godine 70. nakon Krista. Znali su doduše da e Isus pritom mislio na svoj drugi dolazak, na onaj konačni susret u slavi, ali im je iskustvo razrenja Jeruzalema približilo te apokaliptičke slike kojima se Isus služio opisujući one dane.

Prema Isusovim riječima, kršćani, pored svih strahota koje im prijete, u svom životu ne čekaju kataklizmu i propast svijeta, nego očekuju novo nebo i novu zemlju. Kršćani, i pored nevolja i progonstava tih dana, ne očekuju svoj svršetak, nego novi procvat života u ostvarenju vječnosti osigurane pravednim i milosrdnim sudom Krista Kralja svega stvorenja. Kršćani u svemu tome otkrivaju da je blizu Kristov dolazak i svu svoju pažnju, osjećaje i misli usmjeruju prema tom slavnom dolasku svoga Otkupitelja Isusa.

U napasti smo da u teškim iskušenjima, u mukma koje razaraju sve što smo gradili, pomislimo da nas je Bog ostavio, da ga nema, da je na krivoj strani. U napasti smo da pomislimo da Bog nije ljubav jer, po našim mislima, on to ne bi smio dopustiti, to se nije smjelo dogoditi. Usudio bih se reći, ne bez pijeteta i strahopoštovanja, da oni koji su u tim strahotama umrli, poginuli, ubijeni, iz svoje nove egzistencije sigurno jasnije vide svu sliku stvarnosti koju mi kao vjernici još dokraja ne razumijemo. Neprestano nam je prisutna napast: nije li nas Bog ostavio? Ili: gdje je taj Bog i zašto ne učini nešto da se skrate ovi dani?

Uvijek mi je teško odgovoriti na takve riječi, koje i ne smatram nekim pitanjima za razgovor, nego vapajem ljudske nemoći i muke, gotovo molitvom. Teško je dati neki ozbiljan odgovor. Mogu jedino upraviti svoj pogled i pogled drugih na Boga koji se usudio darovati Sina svoga da u posvemašnjoj ljubavi i predanju na križu proživi prije svih nas svoju apokalipsu muke i ljudske mržnje te da nam na taj način, žrtvom svoga života, daruje sve od sebe. Isus na križu jedini mi je odgovor da je Bog tu, da razumije, da nas nije ostavio.

I evanđelje današnjeg dana želi nam to isto reći. Kad sve to vidite znajte: blizu je, na vratima. Blizu je Isus, na vratima je onaj za koga smo katkada u svojoj muci pomislili da je negdje neizrecivo daleko. Tu je! I sve ovo je znak ne njegove prisutnosti, a ne odsutnosti.

Svaki puta se ata Isusova drama obnavlja, posadašnjuje u otajstvu svete mise. To je drama križa, muke, smrti. To je drama mržnje svijeta i nezahvalnosti ljudi, to je drama ljubavi koja nije bila ljubljena, ljubavi koja se darovala bez pridržaja. U svakoj misi slavimo međutim i tajnu uskrsnuća. Kad su apostoli mislili da je sve gotovo, da su uzalud potrošili svoje vrijeme, da su se uzalud nadali; kad su mislili da je i s njima gotovo i da se više nemaju čemu nadati - Isus je uskrsnuo! Došao im je ponovno u slavi. Kristovo uskrsnuće i ukazanje apostolima predokus je svega ovoga što se u evanđeljima za nas prorokuje: kroz strahote nevolja što ih proživljavamo nemojmo previdjeti svjetlo i zoru uskrsnuća. Ni smrt ne može ugroziti tu nadu! Nije ju mogla ugroziti ni smrt Kristova na križu, ne smije tu nadu ugroziti ni smrt ni stradanje naših najbližih, nas samih.

Nahranimo tu nadu i ove nedjelje dok budemo slušali evanđeoske riječi i dok budemo s vjerom Crkve prihvaćali Isusovu prisutnost kao hranu, kao pričest. Shvatimo da je to već čas susreta. Preduhitrimo sve strašne slike ovom stvarnošću misnog dara u kojem nam se Isus neprestano daruje.

Fra Zvjezdan Linić
Već u počecima objave zapisana je važna istina o čovjeku: "Nije dobro da čovjek bude sam." Stvoren u nizu drugih stvorenja on kao jedinka još nije potpun. Bog mu daruje životnu družicu. Otada se čovjek osjeća potpunim, cjelovitim bićem. To je čovjek koji je stvoren na sliku Božju. Bogu je sličan po tajni zajedništva, po ljubavi.

Od stvaranja u čovjeku su po Božjem planu nastanjene potrebe i nagoni da bi mogao uzdržavati život i da bi mogao umnažati život. Čovjek treba hranu, treba jelo, ne može dugo bez pića, bez zraka bi brzo umro. Za sve te potrebe Bog se pobrinuo i darovao je čovjeku i nagon za životom i sve što je potrebno da udovolji tim životnim potrebama.

Međutim, pored svih tih potreba, svi mi nosimo po Stvoriteljevom planu svojim dubinama i potrebu za potvrdom života. Želimo osjetiti da smo nekme potrebni, da nam se netko raduje i da tako osjetimo kako naš život ima smisla. Želimo isto tako i mi sami biti nekome potvrda života i drugome darovati životnu radost. To je životna potreba svakog ljudskog bića. Čovjek tako često dođe do zida svoje vlastite egzistencije ako više ne vidi smisla, ako ne osjeća da je nekome potreban, ako ne osjeća potrebu ni za kim. Ta i takva potvrda života hrana je onog najdubljeg u čovjeku, onog po čemu se on razlikuje od svih drugih živih bića. Čovjek je stvoren za ljubav.

Ljubavlju se potvrđuje ljudski život, ona je njegovo osmišljenje. Po ljubavi je čovjek sličan Bogu, Bogu koji je iz ljubavi stvorio ovaj svijet, Bogu koji se u ljubavi razdaje, Bogu koji je ljubav. Zato je čovjek stvoren da prima ljubav i da je dijeli. Prepoznajmo iz te situacije današnje evanđelje, zapovijed ljubavi. U životnim razočaranjima, u mukama i prazninama koje čovjek tako često proživljava jer oko sebe ne osjeća ljubav, Isus bi nam htio najprije probuditi u srcu najdublju ljubav: to je ljubav prema Bogu. Jer, Bog je nas iz ljubavi stvorio, Bog je nas prvi ljubio. Čovjek je stvoren po ljubavi i samo u Božjoj ljubavi nalazi opravdanje za svoju egzistenciju. Čovjek je preporođen, ponovno stvoren u ljubavi koja nam je s Božjeg srca došla na ljudski način u osobi Isusa Krista. To je ljubav dokraja, ljubav do posljednjeg atoma i daška njegova Bogočovještva. To je najdublja čovjekova potvrda. On je vrijedan Božje ljubavi. Nije li onda logična zapovijed ljubavi i poziv na ljubav? To je odgovor. Jer, u objavi otkrivamo da ima netko tko nas silno ljubi, tko nas je iz ljubavi dozvao u život, tko nam se neizrecivo raduje. A onda čovjek u sebi prepoznaje da je u stanju na tu ljubav odgovoriti radosnim darivanjem, jednostavnom gestom: prepustiti se Božjoj ljubavi. Da, vjerujem da je upravo u tome tajna ljubavi prema Bogu: dopusti da te Bog ljubi, prihvati tu ljubav kao temelj svoga života.

Tada nitko neće doći u opasnost da bude razočarani prosjak ljubavi pred vratima ljudskih srdaca. Otkrit će daje najprije pozvan na duboko iskustvo djetinjstva Božjega, Božje ljubavi, Boga Oca. Osjetit će kao svoj zadatak: obogatiti tim iskustvom sve oko sebe, prepoznavati oko sebe djecu istoga Oca, tj. svoju braću i sestre. Tada će osjetiti da je njegovo poslanje ljubiti. I iz svog iskustva, iz iskustva ljubljenog bića, moći će obogatiti druge koji tog iskustva još nemaju ili su ga zaboravili. Zato je to jedna te ista zapovijed: ljubiti Boga i ljubiti bližnjega, jer obje te ljubavi imaju isti izvor, jer o ljubavi se može govoriti samo iz objave da je Bog Ljubav.

I usuđujem se reći: prepuštajući se izazovu Božje ljubavi čovjek će osjetiti da zaista može ljubiti Boga kao osobno biće, Boga kao Oca, da ga može ljubiti svim srcem, svom snagom. U toj ljubavi prema Bogu čovjek je zaštićen i neće doći u opasnost da svoj odnos prema bližnjemu zarazi sebičnošću. A jer je to jedna te ista ljubav, isto će tako svaki plemeniti osjećaj ljubavi i požrtvovnosti prema bližnjemu dovesti čovjeka do Boga.

Dan je Gospodnji. Slavimo svetu misu. To je žrtva u kojoj nam se daruje Isus, kao Sin Božji, ali i kao čovjek u vremenu koji je znao ljubiti dokraja: Oca na nebesima u potpunom povjerenju djeteta i poslušnom predanju; i nas ljude u želji da izgubi svoj život da bismo ga mi našli u njemu!

Fra Zvjezdan Linić
Prvo čitanje, odlomak Izaije proroka o Sluzi Gospodnjem, koji će »...opravdati mnoge i krivicu njihovu na se uzeti« (Iz 53, 10-11), te poslanica Hebrejima o Isusu, Sinu Božjemu, supatniku u našim slabostima, iskušavanu u svemu, osim grijehom podudaraju se s današnjim evanđeljem o učenicima koji traže prva mjesta u Isusovu kraljevstvu.

Isusovi učenici Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi koriste priliku kad su nasamo s Isusom pa od njega zatraže: »Učitelju, daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna a drugi slijeva!« Prizor je u mnogo čemu sličan ljudima koji teže za prvim mjestima, osobito političarima koji medu sobom dijele ministarske stolice. Položaj, čast, ugled, moć, utjecaj, priznanje - sve to ima značajnu ulogu u društvu, primamljivo je za svakoga od nas, bez obzira bili mi kršćani ili ne, vjernici ili ne. Cesto je s takvim visokim položajem spojena i visoka plaća. Zato mnogi teže za prvim mjestima, čeznu za karijerom. A često je borba za prva mjesta povezana s nepravdama, podmićivanjima, klevetama drugih, sposobnijih od njih. U nekih ta borba za vlašću poprima bolesno obilježje povezano s čudnim ponašanjem koje druge ljuti, slično kao što je to bio slučaj s desetoricom Isusovih učenika koji su se razgnjevili na Jakova i Ivana kad su saznali što to oni ištu od Gospodina. Da ne bi!? Oni bi bili prvi!? A zašto baš oni, a što je s nama?

Isus ih dozva i održi im propovijed. Prvo, dvojici je učenika postavio važno pitanje: »Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?«. Piti čašu je slikoviti izraz. Znači prihvatiti muku i trpljenje, uzeti križ i poći za Isusom na križnom putu. Krstiti se krstom kojim se krsti Isus također je slikoviti izraz, znači prihvatiti mučeničku smrt. Onaj koji želi imati udjela u Kristovoj slavi treba najprije znati i moći prihvatiti križ, ići za Isusom na križnom putu sve do smrti na križu. Per aspera adastra/To vrijedi za sve vjernike, a osobito za one u kršćanskoj zajednici koji teže za nekim dužnosničkim mjestom. Evanđelist Marko vjerojatno time odgovara na pitanja koja su postavljali kršćani u Rimu u vrijeme kad je on pisao evanđelje (65. g. - 70. g.).

Potom Isus upozorava učenike da među njima ne smije biti kao što je među vladarima i velikašima koji gospoduju narodima i drže ih pod svojom vlašću. Isusovi učenici se trebaju ponašati po sasvim drukčijem načelu: »Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge«. (Mk 10, 44-45). Ovim posljednjim riječima Isus je sasvim jasno ukazao na Slugu Gospodnjega. Isus ispunja Izaijino proroštvo o Sluzi Gospodnjem patniku. Sluga Gospodnji opravdat će mnoge tako što će krivicu njihovu, grijehe njihove uzeti na sebe. Isus očigledno smjera na svoju smrt na križu kao otkupninu za grijehe ljudi.

Da li je Isus time htio ukinuti sve razlike među ljudima, ukinuti časti i priznanja, izjednačiti plaće, izjednačiti sve u časti, moći i utjecaju? To ne možemo sasvim jasno iščitati iz ovoga odlomka. Isus je svakako učenicima stavio na srce da se oni ne smiju ponašati kao vladari, gospodari i velikaši. U njegovoj zajednici nema mjesta za visoke časti, visoke rangove u dostojanstvu, nego samo jedan jedini rang, jedno jedino prvo mjesto a to je služiti bližnjemu, biti svima sluga, biti među svima posljednji. Isus se prvi tog načela držao. Nije dao da ga oslovljavaju visokim naslovima: »Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar do Bog jedini« (Mk 10, 18). Nije dao da se njegovi kite visokim i časnim naslovima, zabranio im je nazivati se titulama »rabi«, »otac«, voda«, uobičajenima u rabinskim zajednicama. Isus se zalagao za bratstvo, jedinstvo i zajedništvo medu svojima koji su ostvarili tek neke monaške redovničke zajednice. Isus nije dao da mu drugi služe nego je on drugima služio i na kraju život svoj dao kao otkupninu za mnoge. Bože, kako smo mi u Crkvi daleko od toga!

Nemojmo misliti da je Isusov zahtjev neostvariv. Bilo je u povijesti i kraljeva i kraljica koji su služili, posluživali svoje podanike u bolnicama, u ubožnicama (Sv. Elizabeta Magdeburška, Sv. Franjo i toliki drugi sve do Majke Tereze).

Na kraju, Isus uskraćuje obećanje o bilo kakvim mjestima u kraljevstvu Božjem. Time otklanja krivu računicu s nagradama, odlikovanjima, priznanjima i prvim mjestima. Nagrade i priznanja, prva mjesta u kraljevstvu, u Božjim su rukama, njegov su dar.

Adalbert Rebić
Lik bogatog mladića iz evanđelja uvijek je izazov. Današnji Sveti Otac iskoristio je tu zgodu za bogatu poruku mladima. Ovaj susret može svakome nešto progovoriti. Bogati mladić ima svega, a ipak nije sretan. Srce mu žudi za nečim što je više od onoga što već posjeduje, želi život, privuklo ga je ono što primjećuje kod Isusa. Privlači ga Isusov način života, njegov mir i sigurnost, njegova jasnoća. Vjeruje da i njemu Isus može pružiti isto takav obrazac sretnog i ispunjenog života.

Pomislimo na mnoge u ovom našem svijetu. Osobito na mlade. Ljudi imaju svega, a ipak im život nije postao kvalitetniji. Nisu sretniji. Mladi su na osobit način gladni te sreće, punine života. Tragaju za životom na sve strane. Često u različitim jeftinim i brzim užicima, u zabavama i razonodama, neki čak i u porocima koji duboko otuđuju ljudsku osobu. A sve to u želji da se naužiju života, da žive do sitosti.

Tu čežnju za životom usadio je u čovjeka sam Stvoritelj. Odatle i duboka sigurnost da mora postojati način da čovjek postigne taj cilj, život u punini. Tako je to osjetio i ovaj mladić iz evanđelja, tako to osjeća svatko od nas, kako mladi, tako i stariji. Bogatstvo, standard, novac i si. nikako ne mogu utažiti tu našu žeđ za pravim životom.

Isus može. To osjećaju oni koji su krenuli za njim, to osjeća i mladić koji zaustavlja Isusa tim pitanjem. Isus mu daje odgovor. Najprije je važno poštivati Božje zapovijedi. Bog je u čovjeka usadio moralni zakon. To je pravilo života. Tako je jasno iz Isusova evanđeoskog odgovora da su Božje zapovijedi čovjeku dane zato da bi čovjek živio, da bi sačuvao svoj život od samouništenja, od potpunog promašaja smsla života. Bog nije izdao svoje zapovijedi zato da čovjeka sputa, da ga zarobi, da mu oduzme slobodu, ili čak zato da sačuva svoju vlast i autoritet nad njim. To je jedna od temeljnih zabluda pojedinca i čovječanstva. To je prisutno od prvoga, istočnog grijeha: negativistički odnos prema Božjim zapovijedima. Međutim, očito je da je Bog utkao svoj zakon u čovjeka zato da bi čovjek živio, da bi dobro i dugo živio. Svojim zakonom Bog razotkriva ljubav prema čovjeku.

Ovaj je mladić obdržavao Božje zapovijedi od svoje mladosti. Kako je to dragocjen podatak, kako mu i na tome možemo zavidjeti. Jer mi to nismo činili od svoje mladosti, niti smo bili vjerni Božjem zakonu. U našem životu ima toliko prekršaja. Nisu li svi naši ispiti savjesti tako tijesno povezani s Deset Božjih zapovijedi i ne otkrivamo li na taj način kako nas gotovo svaka zapovijed pogađa i prekorava?

Usprkos tome mladić nije bio zadovoljan. Imao je svega, bio je bogat. Čuvao je vjerno i ustrajno Božje zapovijedi. A ipak Isus ustanovljuje da mu još nešto nedostaje. I to čak ono što je bitno za potpunu sreću, za potpuni smisao života. To više nije zakon, nije slovo zakona, nije svijest o vlastitoj čistoći i bezgrešnosti. Ovdje je sada riječ o Isusu, o osobi, o životnom opredjeljenju. Riječ je o ljubavi. Isus se kao Spasitelj i Otkupitelj nudi čovjeku i traži od njega potpuno povjerenje, potpuno opredjeljenje. On je sam ljubio dokraja, darovao je sebe za čovjeka i izaziva čovjeka na isto takvo sebedarje i povjerenje. Isus postaje pravilom života, zakonom ljubavi. Hod za njim ispunja svakoga potpunim mirom, srećom, smislom života. To je život što ga Isus živi, istina koju Isus naviješta! Zato je Isus kao osoba naš put do cilja, do smisla. U tom opredjeljenju očito je da Isus zahtijeva spremnost žrtvovati sve, odreći se svega da on bude prvi, iznad svega, u svemu. Tko nije na takav način spreman krenuti za Isusom neće nikada osjetiti puninu života, neće nikada osjetiti sreću svog vjerskog opredjeljenja u susretu sa živim Gospodinom, u susretu s Isusom.

Mladić je otišao žalostan. Bilo mu je teško odreći se svog imetka. I mi čeznemo za životom, za srećom, za standardom, za bogatstvom, za novcem, za slobodom! Sve to u želji za punim životom. Teško nam se toga odreći. Isus i nas poziva najprije na poštivanje zakona. A prema evanđelju, za kršćane, za vjernike Novoga zavjeta, temeljni zakon je sama osoba Isusa Krista. On je naš Put, Istina i Život.

Ali ako je ta čežnja tako duboka, tako velika, tako jaka kao što pokazuje i sadašnja situacija u našoj domovini: čežnja za životom dostojnim čovjeka, za životom u slobodi i pravednosti, onda ne zaboravimo da je pred svima nama vjernicima Isus kao izazov i poziv: "Dođi i slijedi me!" Isus kao provjera: "Jesam li ti najvažniji, ispred svega?" Isus koji je sebe dao za sve nas i koji nas sigurno neće razočarati u našim iščekivanjima niti prevariti u svojim obećanjima. Danas smo pozvani da se opet opredijelimo za Isusa i da ne mirujemo dok susret s njima ne osmisli sve nađe čežnje, svako trpljenje, svaku žrtvu.

Fra Zvjezdan Linić
Kršćanstvo je u svojim najčišćim objavnim izvorima i u svijesti prvih kršćana pokret za miroljubivu, nenasilnu promjenu svijeta silom Božje ljubavi. Svijet pak, koji se ne uzda u Boga, nego u silu bogatstva i vlasti, toj miroljubivosti ne vjeruje. Sam Isus, osobito u posljednjim danima svog ovozemnog života, očito strepi da težnja za vlašću ne zavede i njegove učenike, da se Crkva, koja mora biti kvasac sasvim drugačijega svijeta, ne izopači poput tolikih drugih ljudskih zajednica.

Bezbožni »vjernici«

Kad Knjiga Mudrosti (Mudr 2,12. 17-20) spominje bezbožnike, to se ne odnosi izravno na ateiste - jer takvih u ono doba nije ni bilo. Odnosi se u prvom redu i na ljude koji pripadaju vjerskoj zajednici, ali se u osobnoj i društvenoj praksi ne pouzdaju u Božju ljubav, nego se radije osiguravaju novčanom i političkom moći - baš kao i oni koji ne vjeruju. Takvi se kite Božjim imenom, a žive kao da Boga nema. Čak nastoje i vjersku zajednicu organizirati i njezine ovozemne probitke tako dobro osigurati, da bi ona mogla opstati i bez Božje pomoći. Takvi, naravno, ne žele da se Bog javi, jer on bi im pomrsio račune, prisilio bi ih da ga se javno odreknu ili da se doista obrate. A oni ne žele ni jedno ni drugo. Stoga redovito progone njegove proroke, Božje pravednike. Proglašuju ih naivnima, nesnalažljivima, opasnima za cijelu zajednicu. Ušutkuju ih, bezočno izazivaju Boga da im sam dođe u pomoć. Toliko su, dakle, sigurni da Bog nije sila koja djeluje među ljudima, nego da je samo ime koje im treba da se od drugih razlikuju i da drugima sude.

Gdje rješenja nema

Zajednica koja se predstavlja vjerničkom a u sebi je razdrta svađama oko ugleda i prihoda, doista ne može svjedočiti za svoga Učitelja (Jak, 3,16-4,3). Apostol upozorava da u takvoj zajednici nije na djelu sila Duha Svetoga, koju primaju samo oni što pouzdano i iskreno mole, nego da je tu riječ o najprizemnijim neutaženim naravnim požudama. Uzalud je rješavati probleme vjerničke zajednice na toj ovozemnoj razini. Treba se uzdići iznad svega toga, treba doista povjerovati da Crkva raspolaže Silom koja je sasvim drugačija, a jača i djelotvornija od svih naravnih i društvenih interesa. Na toj razini vjernici ne traže među sobom krivca niti nastoje pobijediti protivnika, nego svi zajedno dolaze pred Boga raskajani, moleći da ih on promijeni - da počnu misliti njegovom glavom i ljubiti njegovim srcem.

Isusova strepnja

Markovo evanđelje (Mk 9,30-37) bolnom jasnoćom suprotstavlja nadnaravnu logiku Križa i naravnu logiku borbe za vlast, koja tako neumoljivo ugrožava ne samo Crkvu kroz povijest nego već njezinu apostolsku jezgru. Tko je Kristov, može se istaknuti, može steći prednost samo tako da ne ističe sebe, nego da se žrtvuje služeći drugima. I ono što se u Crkvi uobičajeno zove vlast, u svojoj je biti najodgovornije služenje. Kristovo je Kraljevstvo na ovome svijetu, ali nije od ovoga svijeta. Jer je u svijetu, svijet u njega prodire, te ono naizgled poprima ustrojstva vlasti, sukladna istodobnim zemaljskim porecima. No, jer nije od ovoga svijeta, vjernost Kristu trajno u njoj lomi takvo poimanje vlasti, vodi je putem patnje i Križa - da bi uvijek iznova zaživjela svoju istinu.

Fra Zvjezdan Linić
Ti si Pomazanik, Krist!" Tako je Petar ispovjedio svoju vjeru. Bio je izazvan izravnim Isusovim pitanjem. Uvijek je lakše govoriti o tome što drugi govore, negoli svjesno i svjedočki izreći svoju osobnu riječ svjedočanstva. Petar se ipak usudio.

Ovo što je Petar rekao zapravo u našem rječniku znači jako puno. Kao da je Petar Isusu progovorio iz dubina svoga srca i iz dubina svoje vjere: "Ti si onaj koga su stoljeća očekivala. Ti si onaj o kojem su sanjali patrijarsi i proroci, za kojim čezne sav židovski narod. Ti si obećanje stoljeća, čisti dar neba. Ti si punina vremena. Ti ispunjenje svih naših nadanja. Nakon tebe više nemamo koga drugoga čekati. Ti si ispunjenje svega. Ti si Krist, obećani Spasitelj." Mogli bismo tako nizati toliko toga što je uključeno u ovoj kratkoj, a ipak tako potpunoj ispovijesti vjere.

Mi bismo možda mogli nastaviti na sličan način svoju ispovijest vjere u Isusa. To je ono što mu dugujemo, to on očekuje od nas. "Ti si onaj koji sve možeš, koji neizrecivo ljubiš. Ti si onaj koji dobro znaš sve naše tajne i sve naše potrebe i želje. Ti naslućuješ sve skrivene misli naših srdaca. Ti si onaj kojemu možemo podastrijeti i molbe ovoga časa. Ti si mirotvorac i mironosac. Ti si jedini koji možeš spasiti i našu domovinu i udijeliti joj trajni mir. Ti si i naš Krist, Mesija, Spasitelj. Nemamo drugoga osim tebe!"

Je li to sadržaj naše ispovijesti vjere što je svake nedjelje recitiramo riječima Crkve odmah poslije evanđelja, odnosno propovijedi? Znamo li da bi sve to, i još puno toga osobnijega trebalo biti prisutno u nizu onih dubokih vjerskih izričaja što ih je Crkva zabilježila i nama darovala kao sigurnu i čvrstu vjeru svih naraštaja?

Međutim, današnje evanđelje ima i nastavak. To nam ne ide baš lako u srce. Nije bilo lako niti Petru. Isus govori o muci, trpljenju, nepravdi koju će podnijeti. Govori o križu i o darivanju života za druge. Apostoli ne mogu to shvatiti, čak ni Petar. Ne možemo ni mi. Doživljavam ovaj drugi dio evanđelja kao neku šok-terapiju. Jedva su apostoli dočekali i prepoznali u Isusu svoga Mesiju. Tek što su počeli naslućivati ispunjenje stoljetnih težnji svoga naroda i samo su čekali da se počnu radovati i vidljivim očitovanjima mesijanskog kraljevstva, a Isus im ruši sve takve iluzije. U Isusovom kraljevstvu nema govora o vlasti i časti; Isus ne spominje zemaljsko oslobođenje od Rimljana, ne govori o nekoj pobjedi nad okupatorom. Ništa od svega što su apostoli zamišljali. Njihove su želje bile tako duboko usađene u njihova srca da su dvojica učenika na dan uskrsnuća još uvijek žalosni i rezignirani priznali da su se nadali daje on onaj koji ima otkupiti Izraela.

U nama i oko nas ima mnogo trpljenja. Još su uvijek svježe rane ove naše ispaćene domovine i rane našega naroda. S vjerom u Isusa svaka takva muka, patnja i bol prestaje biti besmisleno trpljenje koje ničemu ne vodi. S vjerom u Isusa to postaje trpljenje oplemenjeno ljubavlju i predanjem. Takvo trpljenje postaje otkupiteljsko, sjedinjuje se s Isusovim trpljenjem i služi spasenju svijeta. To je ono pšenično zrno koje, pavši na zemlju, umre i tako donosi obilat rod!

Fra Zvjezdan Linić
Svima nam je tako često stalo do privida, do izvanjskog dojma, do onoga što ljudi vide i što će ljudi reći. I zato toliko naših nastojanja da ispadnemo lijepi, dobri, bolji nego što jesmo. Ne bismo htjeli da ljudi vide našu nutrinu. Često pred Bogom, a i pred samima sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom svjetlu.

U Isusovo vrijeme farizejima je toliko bilo stalo do vanjštine. Možda nisu ni bili svjesni što čine, možda su u dobroj vjeri nastojali do u tančine izvršiti sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. I ljudi su pomišljali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi, jer sve obdržavaju kako treba. Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuđa, svega što s trga donesu, pripadalo je u njihov obred. To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja.

susu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Isus govori najednom mjestu da čovjek može načiniti preljub i pogledom kad dopusti da mu požuda potamni srce. To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjima.

Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj ako je duša zatrovana zlom, ako je srce nečisto. To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne i Boga koji vidi u tajnosti. Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna.

Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli.

Nemojmo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta pranja, sakramenta čistoće kojega smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Takva čistoća ne može zadovoljiti ljudsku čežnju za punim životom. Obećanje proroka: Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, ispunjeno je u sakramentu krštenja, sakramentu pranja.

Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca. Više ni voda nije potrebna, tek možda suze kajanja. To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.

Fra Zvjezdan Linić
Isuse, tebi su prigovorili da je tvrda besjeda što je govoriš. A nitko nije govorio kao ti, nitko nije pogađao u srce kao što si ti, Isuse, znao. Govorio si jasno i otvoreno. Tvoja riječ mogla je nekoga i pogoditi, ali prije svega tvoja je riječ bila izvor života i radosti.

Ove su riječi Duh i život. O mnogim riječima ovisimo, mnogo toga nas se čini važno, a tako smo katkad gluhi za tvoju riječ.

Mnogi su te ostavili nakon tvojih riječi o euharistiji. Kada si govorio druge riječi, makar su izgledale čudne i nesvakidašnje, ljudi su ih prihvaćali. Bile su to riječi ozdravljenja, čudesne riječi stišavanja oluje ili oproštenja. Međutim, sada, dok govoriš o kruh života, dok ljudima nudiš sebe kao hranu, oni to odbijalju, ne prihvaćaju. Čovjek od tebe, Isuse, želi samo neku uslugu, ali ne želi potpuno prijateljstvo s tobom, ne želi se sjediniti s tobom. To je za nas ljude previše. Bojimo se toga i mi danas, kao i oni ljudi koje si onda susretao.

I danas nam postavljaš pitanje: "Želite li i vi otići? Zar vas to sablažnjava? Zar ni vi danas ne prihvaćate moju ponudu ljubavi? Zar me ni vi ne razumijete? I vama danas nudim isti kruh po kojem ćemo biti zajedno. Zašto se toliko bojite jedinstva sa mnom?"

Da, Isuse, I mi se danas bojimo. Pretvorili smo blagovanje tvoga kruha, svetu pričest, u običnu pobožnost. Mnogi se ni ne pričešćuju. A oni koji se pričešćuju kao da te shvaćaju. Zadovoljavaju se time da te prime kao pobožnu utjehu. Nikako da se sjedine s tobom, da počnu živjeti tvojim životom. Gospodine Isuse, mi smo ovdje. Ne želimo otići. Mi ni nemamo kamo. Razočarali su nas drugi ljudi koji nam se nude kao prosvjetitelji, kao spasitelji čovječanstva. Nemamo kome otići. Ti nas još nikada nisi razočarao. Međutim, mi tebe jesmo.

Mi ne odlazimo, ali niti ne ostajemo duboko povezani s tobom. Mi se ipak izmotavamo. Pričešćujemo se, ali se ne hranimo tobom, tvojim životom. Poslije pričesti kao da se ništa ne mijenja. Neki bez razloga tek trče i više puta dnevno na pričest, kao da ne vjeruju u jedinstvenu snagu tvoje ljubavi koja ih može nositi u tom danu. Isuse, ne želimo otići.

Ali učini da ostanemo s tobom i uz tebe! Učini nas pravim učenicima koji će se potpuno otvoriti tebi, prihvatiti tvoju ljubav i prijateljstvo kao temelj novoga života.

Nahrani nas sobom!

Fra Zvjezdan Linić
Mnoge si duboke riječi izrekao o sebi kao Kruhu života i čovjeku koji bi ga trebao jesti da bi baštinio život vječni. Tada kada si ih izrekao, bilo je onih koji Te nisu razumjeli i kojima su Tvoje riječi bile čudne! I danas, premda je prošlo toliko vremena, a Tvoje su riječi protumačene na više načina kako bi ih ljudi prihvatili i po njima živjeli, ostaju čudne u ušima Tvojih stvorenja! No, unatoč svemu, Ti si mnoge istinite riječi izrekao o sebi kao kruhu koji čovjeku daje snage da bude više čovjekom.

Kruh.

Toliko potreban čovjeku da bi vidio svjetlo sutrašnjeg dana! Kao kruh Ti si prisutan među nama.Ti si kao kruh, toliko si potreban čovjeku da bi na kraju svoga života mogao ugledati Tebe! Svakoga dana možemo blagovati Tebe, Kruh nebeski, na izvoru božanske ljubavi trajno živomu, nepresušnom, darovanom čovjeku dobrotom i brigom samoga Boga. Samo je potrebno doći na taj izvor, bez obzira na to što svijet drugo nudi čovjeku za siguran i ispunjen život.

Potrebno je samo doći na taj izvor gdje nas čeka Kruh pečen ljubavlju Onoga koji najbolje zna što je čovjeku potrebno da bi bio čovjek! Osim toga, tko jede taj Kruh ostaje u Bogu! Tko jede taj Kruh živjet će uvijeke! Treba li mi možda još nešto više od toga?

Josip Šimunović
Isus poziva na vjeru. To nije neki subjektivan osjećaj nedefinirane religiozne slutnje, nije tek vjera u neko više biće, u neku silu, nije neki sveopći ljudski osjećaj da mora postojati Bog. Ovdje je riječ o sasvim konkretnoj vjeri povezanoj s osobom Isusa Krista i sa svime što je njemu bilo sveto i drago. To je vjera u Oca, vjera u Preveto Trojstvo, tj. u Boga bogata u trima božanskim osobama: Otac i Sin i Duh Sveti. To je vjera da je naš život proizišao iz Božje ruke, da smo svi Božji, Božja djeca, sinovi i kćeri istoga nebeskog Oca. To je vjera u Oca koji je Isusu bio temeljni autoritet i svjetlo. Nadalje, vjera o kojoj Isus govori uključuje i neke osnovne izraze. Tom vjerom prihvaćamo istinu vječnog, božanskog života. Vjerujemo da ovaj život, što ga iskustveno vidimo oko sebe i u sebi ostvarujemo, nije sve. Čovjek je pozvan da vječno živi. U sebi nosi klicu vječnog života. Na taj nas život Isus zove. Taj i takav vječni život želi Isus u nama hraniti svojim tijelom.

Vraćamo se vjeri u Isusovu prisutnost u sakramentu euharistije. To znači da nas vjera u Isusa i vjera Isusu dovodi pred tajnu posvećena kruha i vina, tajnu Isusova predanog tijela i prolivene krvi, tajnu Isusova života što ga je živio i darovao za nas. To je tajna istinskog života, a krije se u sitnom i slabašnom znaku komadića kruha i kapljice vina. A ipak, to je tajna koju čovjeka, Isusova učenika, izaziva na vjeru. Isus tvrdi da o tom znaku, o toj tajni vjere, o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta.

Nije lako vjerovati u sve to što nam Isus govori. I mi bismo poput Zidova radije da nam on udijeli kruha za ovaj život, da nam riješi sadašnji problem, probleme domovine što ih svi mi proživljavamo. Htjeli bismo da Isus za ovaj naš život i za naš životni vijek osigura svima nama mir, blagostanje, standard. Htjeli bismo da nam on postigne ono što nam se katkada čini tako daleko: mirna i pravedna sloboda, radostan i siguran suživot, mirno uživanje u zemaljskim dobrima. Htjeli bismo od njega zdravlje tijela i dug život. To bi nas trenutačno više zadovoljavalo i jače privezalo uz Isusa.

Je li to ono što u naše vrijeme po crkvama i kućama ustrajno molimo? Nadilaze li naše molitve obzor ovozemaljskih želja i sadašnjih problema? Pitam se često jesmo li spremni od Isusa prihvatiti hranu koja osigurava vječni život ili mislimo da nam taj život nije tako privlačan dok u ovom času podnosimo patnje i tjeskobe? Želimo li tu hranu koju Isus daje za život čitavoga svijeta, a nama se možda radi o glavi? Shvaćamo li Isusa? Vjerujemo li mu?

Vjerujem, Gospodine!

Vjerujem da si prisutan u sakramentu euharistije. Vjerujem u tebe, Isuse, u tajni posvećena kruha i vina. Vjerujem da je to tvoje predano tijelo i prolivena krv, tj. tvoj život koji si potpuno predao za nas.

Taj kruh i to vino: to je istinski život. Vidljivi je znak tako neznatan i slab, a stvarnost dara je neizredvo velika i snažna. Pozivaš me, Isuse, da vjerujem jer o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta, Ti nam govoriš, Isuse: Tko vjeruje, ima život vječni! Nekada su očevi vaši vapili za hranom u pustinji. Bili su gladni tjelesne hrane". Otac im je dao takvu hranu, manu u pustinji, ali u njima se nije dogodila promjena života. Nisu zbog toga iskrenije povjerovali Bogu, njegovim planovima. Ostali su u pustinji i nisu dočekali ulazak u obećanu zemlju. Tjelesna hrana i pun želudac nisu bili jamstvo trajnog, sretnog i boljeg života.

Ti nas, Isuse, želiš poštedjeti sličnog iskustva. Obećaješ nam više. Daješ nam samoga sebe, svoje tijelo i krv. Daješ nam svoj život i hraniš nas sobom na našem životnom putu. Nismo više sami. Nema te situacije, nema tog trpljenja, umiranja i smrti u ovozemaljskom iskustvu, nema ničega što bi moglo ugroziti smisao što ga ti, Isuse, daješ našem životu u svjetlu svoga uskrsnuća. Tvoje nam uskrsnuće govori o trajnosti i neuništivosti života koji se hrani tvojim darom euharistije. To je život što ga ne može uništiti ni ljudska mržnja, ni moderno oružje, ni ubitačna neprijateljstva, ni sotonističko iživljavanje nad ljudskim bićem. Ono što nam ti, Isuse, daruješ jače je od svega. Tim životom, tom ljubavlju, snagom svoga uskrsnuća hraniš nas u svakoj misi, u svakoj pričesti.

Vjerujem, Isuse, u tvoju ljubav. Ona je nužna za život svijeta. Hvala ti što nas tom ljubavlju hraniš u svakoj svetoj pričesti.

Mirko Nikolić
Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?«Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Ljudi ništa ne znaju o onome što se te noći dogodilo na moru. Ne znaju što su sve učenici preživjeli. Isus im ne odgovara na njihovo pitanje. Ne tumači im što je bilo te noći. Nije potrebno. To je on proživio samo sa svojim učenicima. Ali je zato vrlo otvoren prema ljudima. Osjeća u njihovim pogledima, željama i u njihovim traganjima nastojanje da ga učine zemaljskim kraljem. Sinoć je zbog toga umaknuo iz njihove sredine. Doživljava to kao izazov Sotone koji želi ponuditi lakši put od onoga koji želi Otac. Bila je to nova i snažna kušnja za Isusa, koju je odlučno odbio, kao i one u pustinji.

Gospodine, i ja te često tražim da zasitiš moje rotrebe. Molim te da uspijem u ovom poslu, molim te da prođem na ispitu, molim te da ozdravim, molim te da mi budu bolji materijalni uvjeti, molim te... I meni govoriš: tražiš me jer se želiš kruha nasititi! Oprosti kad ne znam drukčije moliti. Oprosti kad se moje traganje svodi samo na dnevne potrebe. Htio bih da moj dolazak tebi bude više nošem vjerom, da te ne moljakam previše za prolazne potrebe, nego da vjerujem i budem sretan zato što si me upisao u svoje dlanove.

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog -opečati.«

To Isus želi od njih. Neka ne misle samo na propadljivu hranu! Postoje dvije razine življenja i dvije »hrane«: jedna je za život propadljivi, a druga je za život vječni. I jedna i druga su potrebne. Isus je ipak došao radi one druge hrane, one koja je za život vječni. Svaka druga hrana čovjeka ostavlja gladnim i ne može ga zasititi. Isus donosi onu koja čovjeka siti do kraja. Raditi za tu hranu, duhovnu hranu, važnije je od svih grčevitih borbi za kruh svagdanji!

Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Pitanje ljudi smjera k pravom cilju. Sto čovjek treba činiti da mu djela budu Božja? Sto mu to pomaže da bude Božji suradnik? Isus je tu jasan: vjera u onoga kojega je Bog poslao daje smisao našem životu. Vjerom ulazimo u Božju blizinu i stajemo na njegov prostor. Ali to nije nekakva općenita, nejasna i maglovita vjera u Boga koji je negdje daleko i prepušta nas ovoj zemlji, a i mi puštamo njega njegovu nebu. To je konkretna vjera u Boga koji je poslao svoga Sina da nas spasi. To je vjera u Boga koji šalje svoga Duha da nam pomogne ostvariti naše spasenje. Ako to ne vjerujemo, onda naša vjera nije vjera Novoga zavjeta koju Isus od nas traži.

Reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Iako su se na momente Isusovi slušatelji znali zainteresirati i za »djela Božja«, ipak oni u cjelini ostaju pravi pozemljari. To su jednostavni ljudi sa zemlje i od zemlje. Žele konkretne dokaze, ostaju na razini materijalnog i svakodnevnog života: raditi obične poslove, jesti svakodnevni kruh. Žele Isusa koji bi ispunjao te njihove potrebe. Isus se ne želi zadržati samo na tome. Zna da je to potrebno i da se i preko toga čovjeku treba pristupiti. Ali to nije sve. Zato Isus nastoji da ih izdigne iznad tog obzora, želi u njima probuditi zaspale čežnje i uzvišenija nadahnuća. Uz ono materijalno, čovjek ne smije zaboraviti na duhovno. Probudi i u meni, Gospodine, usnuli duhovni život. Skini s moje nutrine muljevitu naplavinu što ju je nanijela briga za ovozemaljsko i prolazno. Neka u meni zaživi idealizam s kojim sam ti znao dolaziti i s tobom ostajati!

Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«

sus se trajno vraća na ono što ljudi zaboravljaju i što im izmiče upravo stoga jer su previše oborena pogleda prema zemlji. Cijelo ovo šesto poglavlje Isusov je govor o kruhu života, o nepropadljivoj hrani. Različita su tumačenja u teologiji o »Kruhu života«. Jedno od njih, koje pripada starijoj generaciji teologa, tumači ovaj Isusov govor u čisto duhovnom smislu. »Kruh života«, to su Isusova osoba i njegova Riječ koje usvajamo po svojoj vjeri. To znači kako je vjera važna da bismo imali pristup »Kruhu života« i Isusovoj Riječi. Svojim slušateljima Isus želi pojasniti da ni Mojsijev kruh nije bio ništa drukčiji od onoga kojim ih je on nedavno nahranio. I jedan i drugi su obični, dnevni kruh koji je bio dan u različitim zgodama i na različit način. I jedan i drugi hrana su za tijelo, a to znači da nisu kruh koji Otac želi dati, kruh koji uistinu »silazi s neba i daje život svijetu«.

Hoću li ikad dublje i ozbiljnije shvatiti Isusov govor o »kruhu koji silazi s neba«? Trebam se zaustaviti na ovim Isusovim riječima i doživjeti ih u svojoj nutrini. Gospodin govori o nečemu što nadilazi površno i lako shvaćanje. Potrebna je doista živa vjera u kojoj to mogu prihvatiti. Iako je to bio »tvrd« govor za uši njegovih slušatelja, Isus nije odustajao od svog načina govora. Nikad nije »podilazio« ljudima i govorio im ono što bi oni htjeli čuti, ono što bi godilo njihovim ušima.

Njegova riječ jednako i danas govori. Ona je ponuđena svakome od nas koji je došao čuti. Sto čujem? Slušam li samo ono što lako razumijem i što mi odgovara? A one riječi koje govore o onome o čemu bi trebalo razmišljati, o čemu bi trebalo na koljenima pred Gospodinom slušati, prečujem i ne susretnem se s njima. Gospodine, koji put ne razumijem što mi tvoja riječ želi reći. Ne znam zašto je to tako. I ja sam poput tvojih slušatelja i najradije bih slušao samo ono što je konkretno i što se tiče potreba materijalnog života. Najradije bih okrenuo list ovoga tvog govora o »kruhu života«, jer teško ulazim u njegov smisao. Ustvari, ne da mi se ozbiljno suočiti s tvojom porukom i pokušati je razumjeti i prihvatiti. Tako često želim da budeš kraljem mojih interesa i onoga što pripada dnevnom životu.

Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha«. Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«

Vapijem pred tobom: »Gospodine, daj nam toga kruha!« Sto su te doista molili tvoji slušatelji? Ti jedino znaš što je bilo u njihovim srcima i mislima. Jesu li još uvijek ostajali u svojim svakodnevnim brigama? Je li im i molitva na toj razini interesa i u njoj traže nekakav »čarobni« kruh koji bi riješio sve njihove tjelesne gladi? Pravi kruh o kojemu govoriš nije onaj koji siti naše izgladnjelo tijelo, nisu to ni samo tvoje riječi, nego ti sam koji nam se daješ. To je kruh u kojemu nam samoga sebe daješ. Molim te ovdje za svoju vjeru u kojoj pristupam za tvoj stol da bih blagovao: neka bude jednostavna i ponizna. Neka moja dnevna molitva bude, kad ti prilazim da bih blagovao: »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš!« Ti si tu u tom malom kruhu, u hostiji koju prihvaćam na svoje ruke. Hvala ti što mi samoga sebe daješ! Hvala što mi time život vraćaš i što u meni živiš svojim životom!

Mirko Nikolić
Čitajmo evanđelje u jednostavnosti njegove poruke. Isus je neprestano u službi ljudi. Nije čudo da se i on umori. Djeluje, govori, liječi, pridiže brojne ljude koji mu dolaze. To je neprestana aktivnost na koju se moraju priviknuti i njegovi učenici. Moraju slijediti njegov ritam sebedarnog života. Međutim, Isus ne zapada u napast aktivizma. Ne gubi živce, ne gubi glavu. Zna da je čovjeku potreban odmor i da mu je potreban predah. Pretjerani aktivizam može mu oduzeti unutarnji mir i tada nije sposoban dati ono najbolje od sebe.

Isus primjećuje ljude u njihovoj klonulosti i gladi pa im pruža svoju riječ, hranu duše. Svoje apostole šalje u osamu jer im treba mira i odmora. Isus vidi kad drugima treba odmor, ali na sebe ne misli, za sebe ne mari. Ne vodi računa o sebi. O njemu se nitko ne brine, niti mu tko želi osigurati odmor i predah. Nema za Isusa godišnjeg odmora. Isus je tu za druge.

Prisjetimo se sličnih Isusovih riječi i poziva: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11,28). "Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!" (Iv 7,37-38). To je poziv i nama. Bilo bi dobro da to svaki slušatelj ovoga evanđelja istinski osjeti i povjeruje. Isus se brine za tvoj život, za tvoje zdravlje, za tvoj odmor. Isus zna da živimo u neprestanim napetostima i nemirima. Prati sve što se zbiva oko nas. Vidi da ima puno razloga za zabrinutost i nemir. Međutim, on nam ipak nudi svoj mir. Svojom riječju želi i u naše dubine prenijeti svoje svjetlo, svoj optimizam i svoje potpuno povjerenje prema Ocu. Isus želi i danas nama reći da nismo više kao ovce bez pastira, budući da je on preuzeo vodstvo na našem putu. On je ispred nas, on nas vodi, on će nas dovesti k cilju. Nadalje, Isus vodi brigu i o našem zdravlju. Kao što se mnoštvo okupljalo oko Isusa u vrijeme njegova zemaljskog života jer je svojom ljubavlju znao čudesno pridići bolesne i vratiti im zdravlje, on to tako čini i danas. Smijemo na njega računati i u svim poteškoćama tijela. Svakako, nismo neranjivi niti besmrtni. Ali s Isusom možemo proživjeti svoj vijek u predanju koje smiruje dušu i tijelo. S Isusom možemo bolest, starost i nemoć prihvatiti kao izvor milosti i mira. U njemu možemo hraniti i nadu da će nas on uvijek ozdraviti kada je to za naše dobro.

Na osobit način se u današnjem evanđelju spominje odmor, osama, povučenost. Ovo je evanđelje u tijesnoj povezanost s našim godišnjim odmorima. Vrijeme je dopusta, kada se ljudi malo udaljuju od svojih radnih mjesta. To se zove godišnji odmor. Nekima se mijenja samo radno mjesto te svoje odmore iskoriste da naprave nešto za svoju kuću. Neki se ipak uspiju malo povući, naspavati, odmoriti. Neki stignu čak i do mora, do pravoga ljetovanja.

Bilo bi dobro da se u svim okolnostima svoga života znademo odmoriti u Isusu, na njegov način. To je stanje poniranja u sebe, to je vrijeme koje čovjek odvoji za sebe, za svoju dušu. To je vrijeme susreta s Bogom u vlastitim dubinama. Kako se često dogodi da ljudi na godišnjim odmorima zaborave na Boga, misleći da se moraju i od njega otkinuti. Šteta što se ne znamo odmoriti u Isusu koji nas želi zaštititi od vreve ovoga života, od napasti da uvijek moramo nešto raditi, od bijega pred samim sobom. Godišnji bi nam odmor mogao pomoći da se u Isusu i s Isusom istinskije susretnemo sa samim sobom; istom ćemo tada biti sposobni u miru i ljubavi susresti ljude oko sebe, možda i ostvariti novi, kvalitetniji susret s osobama s kojima smo već dugo u zategnutosti i nemiru. Za sve to koristi godišnji odmor kakvoga bi nam ga Isus htio omogućiti.

"Idite u osamu!" govori Isus učenicima. Slično govori i nama: "Saberi se malo; imaj malo vremena za sebe. Idi sa svojim bračnim drugom, svojom djecom, svojim roditeljima, svojim prijateljima u osamu. Imajte malo vremena vidjeti se i razgovarati u miru. Odmorite se od svijeta oko vas da biste mogli otkriti jedno drugo u novom svjetlu. Idi malo u osamu sa mnom. Neka to bude susret u kojem ćeš osjetiti moju blizinu koja će ti biti izvor svjetla i spasenja."

Fra Zvjezdan Linić
Evanđeoski odlomak današnje nedjelje prilično je žalostan. Isus dolazi u svoj rodni grad Nazaret gdje je proboravio najveći dio svoga zemaljskog života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Toliko je toga u vrlo kratkom roku učinio, tako jasno govorio i tolikima pomogao. Čudesno je svojom ljubavlju pridizao bolesne i ohrabrivao na novi život ljude koji su bili na rubu očaja. Sve se to brzo pročulo.

Slušali su o tome i Nazarećani i čudili se. U njihovo srce tako teško ulazi vjera. Stoje pred zidom nepovjerenja. Oni sve znaju o Isusu. Poznaju njegovo podrijetlo, njegovu najbližu rodbinu. Sve im izgleda tako obično i čude se što se toliko prašine diglo oko njega. Od Isusova dolaska u Nazaret oni ne očekuju neku riječ života, riječ istine. Oni to od njega ne trebaju, budući da ga dobro poznaju, ili misle da ga poznaju. Eventualno očekuju kakav trik, kakvo čudo, nešto čime obmanjuje ljude, senzaciju. Isus to, prema njihovom očekivanju, svakako duguje svojem rodnom gradu Nazretu. To bi njima bilo sasvim dovoljno.

Čini mi se da je Isusu i danas najteže upravo s onima koji misle da ga poznaju, da sve o njemu znaju. Nije lako s vjernicima koji misle da su dovoljno dobri, da su bolji od drugih. Teško je s onima koji si umišljaju da je kod njih sve u redu i da su na nekoj višoj, privilegiranoj razini u odnosu na druge. Možda se to može dogoditi i nama. Kao dobri vjernici dolazimo svake nedjelje na svetu misu. To nam postane navika i pritom čujemo uvijek iznova Božju riječ. Nema mogućnosti da nam ona progovori na neki nov i izazovan način. Možda je i u našoj navici da svakoga dana molimo uobičajene molitve, nižemo sebi propisane obrasce, ali nemamo volje ni snage da se Isusu otvorimo srcem dokraja i da pritom osjetimo poticaj i izazov na obraćenje i promjenu života. Jer, kod nas je sve u redu. Ta mi smo s Isusom dobri, s njim smo na "ti".

Što mi zapravo želimo, što očekujemo od Isusa? Moguće je da smo i sami slični Nazarećanima. Od Isusa očekujemo da čuje naše molitve, želimo da nam odmah priskoči u pomoć, tražimo neke usluge.

Nije li to zapravo jako sebično i jednostrano. Mi očekujemo nešto od Isusa. Međutim, nemamo snage niti volje da ga prihvatimo onako kako nam se on daje, Isusa sa svojom riječi, Isusa sa svojim zahtjevima. Nismo skloni niti voljni čuti ono što on od nas hoće niti pomišljamo da bi i on mogao imati svoje želje u odnosu na nas. Tu je naša kriza. Kao i kod Nazarećana. Oni nisu očekivali od Isusa neku pouku, opomenu, poziv na obraćenje. Oni očekuju čudo. Međutim, čudesna ozdravljenja koja je Isus činio bolesnicima bila su drukčije pripravljena. Ljudi su povjerovali, bolesnici su u srcu imali probuđenu vjeru. Nekima Isus izričito kaže: "Vjera te tvoja spasila!" Po iskrivljenom mišljenju Isusovih sumještana, Nazarećana, Isus se čudno ponaša jer im upućuje samo riječ.

Usudimo se otkloniti iz naše nutrine sve predrasude, svaku umišljenost, svaki otpor Isusovu pozivu na obraćenje i promjenu života. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da smo dovoljno dobri i da Isus mora biti jako zadovoljan nama. U vjeri trebamo uvijek rasti, u protivnom ćemo osjetiti da se gubimo.

Fra Zvjezdan Linić
Dobri Isuse! Sjeme klija, raste. Ni ratar ne zna kako. Prepušta se tijeku vremena i zakonu života što si ga ti utkao u biljke.

Ja bih htio znati kako; htio bih vidjeti plodove svoga truda svakog dana; htio bih pratiti rast svojih mogućnosti i tako iz dana u dan živjeti u nekoj sigurnosti.

Ti mi to ne daš. Jamčiš mi svoju zaštitu i pomoć; daješ mi sve što mi je potrebno za život. Ali tajnu života zadržao si za sebe. Dovoljno je da ja živim u tebi i iz tebe.

Katkad nas iznenadi sjeme riječi. Katkad tako mala riječ može učiniti čudesne stvari. Imamo iskustva u našim ljudskim odnosima. Nikada ne možemo predvidjeti zakonitosti djelovanja pojedinih riječi. Često bez neke posebne namjere izgovorimo riječ, misao, a ona odjekne duboko u srcu nekoga tko nas je čuo. Odjekne dublje i plodonosnije nego što smo to sami pomišljali!

Često neoprezno izgovorena negativna riječ prouzroči silna razaranja u duši našeg bližnjega. Ni tu nismo u stanju pratiti sve što je riječ u mogućnosti proizvesti.

Tvoja je riječ, Isuse, životvorna. Nijednu riječ nisi izgovorio u prazno. Zato su ljudi visjeli o tvojoj riječi. Osjećali su da izlazi iz tvog srca, da iza svake tvoje riječi stojiš ti čitavim svojim bićem i da se mogu povjeriti svjetlu te riječi. Zato su tvoje riječi bile kratke, jednostavne, ali su pogađale ljudska srca.

Da, Isuse, upravo je tvoja riječ bila malena, sićušna kao gorušićino zrno, kao sitno sjeme. Međutim, razasla se u srcima slušatelja i postala je stablom. Na tom stablu, na zajednici tvojih apostola kojima si tumačio svoje prispodobe, gnijezdit će se drugi koji će ih slušati, ptice nebeske tvoga kraljevstva, mi, koji danas na apostolsku riječ vjerujemo, koji njihovo vjerovanje ispovijedamo. To je silno stablo, sposobno ugnijezditi čitav svijet!

Da, Isuse, upravo je tvoja riječ bila malena, sićušna kao gorušićino zrno, kao sitno sjeme. Međutim, razasla se u srcima slušatelja i postala je stablom. Na tom stablu, na zajednici tvojih apostola kojima si tumačio svoje prispodobe, gnijezdit će se drugi koji će ih slušati, ptice nebeske tvoga kraljevstva, mi, koji danas na apostolsku riječ vjerujemo, koji njihovo vjerovanje ispovijedamo. To je silno stablo, sposobno ugnijezditi čitav svijet!

Takvo je tvoje kraljevstvo! Za njega se ne treba bojati. Ono će rasti, makar ne znamo kako! Omogući svojom dobrotom svakome od nas da se nađemo u tom kraljevstvu, na tom razgranatom stablu, privučeni tvojom riječju.

Fra Zvjezdan Linić
U užurbanosti dana moje su misli upravljene Tebi dok razmišljam - Tvojim djelima i riječima. I ono što mogu reći cijelim svojim bićem jest da vjerujem Tebi,

Svaku Tvoju riječ želim ugraditi u svoj život. Svako Tvoje djelo ulijeva mi snagu za novo jutro!

Tvoje su riječi i Tvoja djela samo mali okus neodoljivosti Kraljevstva nebeskoga u koje će ući svi oni koji Ti vjeruju.

A ja želim biti u Tvome kraljevstvu. Želim biti s Tobom. Ne želim biti poput Tvojih zemljaka i pismoznanaca koji Ti nisu vjerovali, a sve je išlo u prilog vjere. Tako su bili blizu Tebe, a opet tako daleko. Neka moja vjera Tebi prati moj korak da sretno stignem u Tvoju blizinu. A ako mi vjera oslabi, Ti joj daj snage da ojača i dovede me na cilj za kojim žudim svake sekunde svoga života!
Vrlo se često i sami pitamo o mnogim vjerskim sadržajima i zakonima. Često se čuje pitanje: Smije li se nedjeljom raditi? Vjernici osjetljivije savjesti često se pitaju jesu li zadovoljili nedjeljoj zapovijedi svete mise ako zakasne i koliko se tolerira to zakašnjenje. Koliko vremena prije pričesti ne smijemo jesti? Jesmo li u teškom ili lakšem grijehu, pogotovo u odnosu na pristupanje svetoj pričesti? Smijem li opet na pričest?

Takva i slična pitanja nisu nevažna, ali ipak nisu ni primarna niti najhitnija. Kod Isusa prvenstvo imaju život i ljubav. Za Isusa su najvažnija istinska opredjeljenja, pa tako i između čovjeka i subote. Isus jasno izaziva farizeje na izbor. Isus želi da njegovi slušatelji osjete temeljno pitanje o tome valja li činiti dobro ili zlo. Čime može čovjek ugroziti svoje spasenje, tj. smisao i cilj vlastitog života? To je za Isusa bitno.

Sve što je Isus govorio služi životu. Otkriva da su Božji zakoni ustanovljeni kako bi čovjeku bilo dobro. Tajna Dekaloga, Deset zapovijedi Božjih, je u tome da čovjek dugo živi i dobro mu bude na zemlji, tj. da bude sretan. Čovjek je stvoren na sliku Božju. Na najdublji način on ostvaruje tu svoju bogolikost u tome da proslavi Boga služeći životu. Nažalost, i mi često pomislimo da nam Bog svojim zakonima sputava slobodu. I mi katkada pomišljamo da bolje od Boga znamo stoje za naše dobro. To je ono iskonsko nepovjerenje koje se smjestilo u dubinu ljudskog bića još od istočnog grijeha, od časa kada je čovjek htio jesti od plodova drveta spoznaje dobra i zla. Čovjek je htio biti gospodar moralnog reda, određivati sebi i drugima što je dobro i što je zlo.

Jedino Bog zna i jedino Bog može čovjeku odrediti što je dobro i što je zlo. Samo tako je čovjek zaštićen od subjektivne samovolje sebe samoga ili drugih oko sebe. Samo su Božje nakane istinite i prave. One su u ljubavi izrečene i darovane čovjeku. Tako su utisnute i u naše biće. Svaki čovjek, ako mu savjest nije dokraja otupjela, osjeća po tom Božjem instinktu što je dobro i što je zlo.

Krivo je stoga kada se sitničavo pitamo moramo li na misu i trebamo li svakog dana moliti. U odnose prema Bogu, gdje bi trebala vladati ljubav i silna potreba za komunikacijom s njime, mi stavljamo svoju ljudsku računicu. Ljubav nikada ne pita mora li nešto. Ljubav ne pita za broj, koliko puta nešto mora učiniti. Mjere su ljubavi nepredvidive, neizmjerne. U tome je čovjek sličan Bogu. I čovjek može ljubiti. Isus želi da čovjek sačuva svoje dostojanstvo time što će sve činiti iz ljubavi, predanja, radosno i oduševljeno. Život je tada ispunjen smislom. Sve postaje lako. Muke sa zakonom nastaju kada srce više ne gori ljubavlju.

Židovi su zarobljeni subotnjim zakonom. Subota je nastala kao zakon ljubavi prema Onome koji nam |i darovao život i okitio svijet divnim stvarima. Tek kasnije, kada čovjek grijehom bude izgubio blizinu Božju i time zaboravio što to znači Boga ljubiti svim srcem, subota će postati samo zakon kojega treba zaštiti mnogobrojnim ljudskim propisima i tumačenjima. U takvim okolnostima može se čak i zaboraviti da je čovjek najvažniji, da je život najveći dar i u da čovjek sa životom dobiva i moć ljubavi. U takvom tragičnom zaboravu sve postaje prazno, subota postaje zakon.

Danas je nedjelja, dan Gospodnji. To je Isusov dan, dan njegova uskrsnuća, njegove pobjede nad mržnjom, nad grijehom i smrću. To je izazov Kristove ljubavi. Isus je i nas uvukao u dinamiku novoga, uskrsnulog života i želi biti trajno s nama sjedinjen. Mi to obnavljamo u nedjeljnom euharistijskom sastanku. To je susret u ljubavi. Ljubav tada neće pitati za vrijeme, u ljubavi neće biti straha. Kršćani će osjetiti da im je nedjelja dar i neće se olako lišavati milosti nedjeljnog susreta s Kristom i s braćom i sestrama.
Duše Sveti sišao si nad apostole i preporodio ih!

Oni su postali potpuno novi, radosni, hrabri, oduševljeni i sposobni oduševljavati druge, jer si ih ti, Duše Sveti, pohodio! Sve se promjenilo, svijet je postao ljepši, ljudi su postali bolji, a apostoli su shvatili da nisu ostavljeni i da nisu osamljeni! Darom tvoga pohoda, Duše Sveti, osjetili su da im je Bog Otac, da im je Isus prisutniji nego ikada prije!

Dođi, Duše Sveti! Dođi i danas na našu zemlju; dođi u naša srca, dođi u naše obitelji!

Dođi i uvjeri nas da nas Bog nije ostavio, da je Isus s nama u sve dane do svršetka svijeta! Dođi i ohrabri sve naše obitelji i zajednice da se ne moraju bojati za sutra, da ne moraju osjećati strah pred svakim novim životom! Neka obitelji budu bogate djecom, ispunjene mirom!

Dođi i ražari ljubav u tolikima koji su ti odškrinuli vrata primanjem sakramenta krsta i potvrde. Shvati to, Duše Sveti, kao jasan znak da imaš pravo na svakoga od nas kao na tvoje svjedoke, na nositelje mira i radosti!

Duše Sveti, oživi naša srca da budu sposobna praštati, da se usude ljubiti i da se ne bojimo svoj život staviti u Božje ruke!

Dođi, Duše Sveti!

Fra Zvjezdan Linić
Sveti Ivan nazvao te je Jaganjcem koji oduzima grijehe svijeta. Došao si oduprijeti se svemu što u ovom svijetu nije Božje, svemu što se tako uporno protivi Bogu. Došao si živjeti na sebi dosljedan način u potpunoj poslušnosti Ocu i nisi dopustio da mentalitet ovog svijeta u bilo kojem času ugrozi tvoju vjernost poslanju. Imao si pred očima Oca, njegovu ljubav prema tebi i prema nama. Svo tvoje biće bilo je u potpunosti upravljeno prema Ocu. Za njega si živio, njemu pripadao, od njega primio poslanje. Sve što je bilo u skladu s njegovom voljom imalo je smisla, a sve što je bilo u suprotnosti s njegovom voljom za tebe nije postojalo!

Isuse, smisla ima samo ono što je odredio Otac. On i nas želi u svijetu zato da bismo tom svijetu prenjeli tvoga Duha. Ne želi da nas zarobi mentalitet zla u svijetu.

U svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta! Želimo s tobom Isuse, biti u službi novoga svijeta, nove zemlje, novog neba. Dao si nam novo srce, nov si Duh udahnuo u nas! Novi smo kvasac za novi kruh i hranu cijelog svijeta. Daj nam snage da neizvjerimo tvoja očekivanja, nego da u svemu budemo djelatni, ojačani tobom koji si hrana ljudima u svijetu i oko nas.

Fra Zvjezdan Linić
U nedjelje poslije Uskrsa Crkva u svojoj liturgiji nastavlja razmišljati o odnosu uskrsloga Gospodina prema vjernicima i obratno. Već u prvim izvješćima o njegovu ukazanju jako je naglašena sigurnost učenika u susretu s njime. Oni su okupljeni u prostoriji u kojoj su vrata zatvorili u strahu od Židova. Zatvorena vrata bez njega nisu sigurnost, jer u njima je još strah. Ali kad se on pojavi, nestaje straha i oni napuštaju zatvorenu prostoriju kako bi neustrašivo svjedočili za njega. Dakle, njihova sigurnost nisu zatvorena vrata već nazočnost Uskrsloga u njihovoj sredini. U Ivanovu evanđelju isprepliću se dvije slike, ona dobroga pastira i vrata k ovcama, koje upravo u toj svojoj isprepletenosti puno govore o odnosu Isusa i njegovih učenika.

Isus je u isto vrijeme i vrata kroz koja prolaze ovce i dobri pastir koji na ta ista vrata ulazi otvoreno, a ne preskače drugdje krišom kao što čine kradljivac i razbojnik. On ne dolazi da krade, već da svoje ovce izvodi na pašu. »A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas« (Iv 10,4). Slika ovaca i pastira poslužila je već u Starome zavjetu za oznaku odnosa Jahve prema svome narodu. Na usta proroka Ezekijela Jahve izriče oštru osudu protiv Izraelovih pastira koji bi u njegovo ime trebali pasti njegovo stado, to jest voditi njegov narod, a oni poput najamnika »sami sebe pasu« (Ez 34,8), tlačeći i iskorištavajući stado. Zato on po proroku najavljuje kako će im uzeti stado iz ruku i sam se pobrinuti za nj: »Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka« (34,1 lsl).

Isus je svoje poslanje vidio u tome da skupi raspršenu djecu Božju u jedan Božji narod. Iako je naviještao Radosnu vijest svakomu pojedincu i tražio njegovo obraćenje, od samoga početka je jasno da spasenje nije stvar pojedinca. Od samog početka Isus je od onih koji su prihvatili poruku Radosne vijesti stvarao narod Božji koji je išao za njim. Iako su prve kršćanske zajednice imale svoje predvodnike, u njima je živjela svijest da je njihov jedini pravi vođa Krist. Tamo gdje je ta svijest počela blijedjeti i gdje su se neki sami nastojali nametnuti kao vođe evanđelist podsjeća na tu stvarnost: »I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa - Krist« (Mt 23,10).
Gospodine, Židovi su zaplašili tvoje učenike. Svi oni koje si volio u strahu su, čekaju iza zatvorenih vrata. Strah ih je za svoj goli život, strah ih je za sigurnost i mir, strah ih je što će sada sa sobom, budući da su im oteli tebe. A sve su svoje nade stavili na tebe. Žive u strahu za sutra.

Gospodine, i danas svi mi imamo razloga za strah. Vremena su nemirna, među ljudima vlada nepovjerenje, nema ljubavi. Ugroženost i nesigurnost budi u ljudskim srcima strah. Bojimo se, Isuse, i mi, tvoji učenici. Strah nas je za sutra zbog svega onoga što se oko nas događa. Strah nas je za sigurnost i mir u prostoru u kojem živimo. Dijelimo to, Isuse, sa svim ljudima na ovim prostorima gdje si nas ti stavio.

Tvoji su se učenici bojali sve do onog časa kad si se ti pojavio i kad si im donio mir. "Mir vama!" - rekao si. I obradovaše se tvoji učenici. Ti si njihova sigurnost, njihova radost i mir. Uz tebe nema više razloga za strah. Ti im daješ od svoje hrabrosti, od svojega mira, od svoje radosti i svojeg predanja. Daješ im od svoga Duha.

Objavi se, Gospodine Isuse, i nama danas. Objavi se duboko u našim srcima, u našim zajednicama, u našim euharistijskim slavljima, u našem svakodnevnom životu. Objavi se, očituj svoju prisutnost, daj nam do znanja da nismo prepušteni samima sebi da nas neće progutati stihija, da si ti Gospodar vremena i vječnosti, da ti ravnaš putovima zvijezda i tajnama povijesti. Objavi nam to i onda kad ne razumijemo mnoge stvari, objavi nam to kad ne vidimo izlaza, kad smo ugroženi u nekim svojim sigurnostima Objavi nam to, Isuse, i onda kad tražiš od nas žrtve ljubavi predanja.

Dođi, Gospodine Isuse! Divim se domišljatosti tvoje ljubavi. Apostolima si došao i kroz zatvorena vrata. Dođi i k nama kad je u nama sve zatvoreno, kad nema prostora za povjerenje i optimizam, kad smo ispunjeni gorčinom i razočaranjem. Dođi kroz sva naša zatvorena vrata i pojavi se među nama. Neka ti ništa ne bude preprekom da se pojaviš ondje gdje si u ovom času najpotrebniji Budi i danas posred svojih učenika, uz svoje vjernike koji bi treba nositi tvoje poslanje mira i radosti svijetu danas. Zato dođi, Gospodine Isuse!

Fra Zvjezdan Linić
Uskrsnuo si, Gospodine Isuse!

Uskrsnuo si za mene, za nas, za svakog čovjeka. Pobijedio si grijeh, mržnju, zlo i tamu svijeta zato da i mi uskrsnemo.

Pomozi nam da uskrsne naša vjera, naša nada i naša ljubav! Uskrisi u nama novu snagu da te slijedimo i da te svjedočimo u tajni tvojega vazmenog otajstva, u tajni tvoje smrti i uskrsnuća.

Isuse, ne dopusti da nam bolna iskustva gubitka, nesreće i straha zatamne pogled na tvoje svjetlo. Ne dopusti nam da potonemo u beznađe i da nas dotaknu negativni osjećaji koje si ti pobijedio svojim uskrsnućem.

Uskrsni, Gospodine, u srcima onih koji više ne vjeruju u snagu prijateljstva i dobrote. U svima koji su dopustili da im srce nagrize mržnja, želja za osvetom i za sigurnošću stečenu nasiljem.

Isuse, uskrsni u djeci koja se rađaju, uskrsni u ljudima koji traže snagu za život, za sebedarje. Uskrsni u svima koji su ranjeni u tijelu, u duši, ili u duhu.
Grob nije mogao tebe, začetnika života, zadržati u svojem krilu.

Dođi, Gospodine Isuse! Trebamo te. Tvoje uskrsnuće novost je i nada svijeta. Tvoje uskrsnuće jedina je stabilna točka u svemiru koja sve pokreće, od koje sve dolazi i koja sve k sebi privlači. Tvoje uskrsnuće stvarnost je bez završetka. Slaveći tvoje uskrsnuće, Isuse, danas i svake nedjelje, ne slavimo tek minuli događaj nego tebe uskrsloga. Slavimo tvoj izlazak iz vremena u novo postojanje, slavimo svoju budućnost.

Fra Zvjezdan Linić
Nalazim se, Isuse, podno tvoga križa.

Klanjam ti se!

Klanjam se tvojoj ljubavi, klanjam se tvojoj boli.

Klanjam se, Isuse, tvojoj odanosti volji Očevoj, tvojem hodu pod križem do kraja.

Klanjam se, Isuse, tvojoj ustrajnosti kojom si htio djelo spasenja dovesti do kraja i umrijeti na drvetu križa.

Promatram, Isuse, tvoje izmučeno tijelo.

Oprosti mi, kad ostajem hladan gledajući raspelo, ravnodušan na izvještaj o tvojoj muci i smrti. Kao da sam to već prečesto vidio, toliko puta čuo. A ipak, danas, na ovu
nedjelju tvoje muke, želim po prvi puta zagledati se u tvoj križ, želim novom pozornošću i ljubavlju čuti izvještaj o tvojoj muci.

Želim te vidjeti, Isuse!

Vidjeti tvoje izmučeno tijelo, tvoju trnjem okrunjenu glavu, tvoje probodene ruke i noge, tvoje otvoreno srce.

Želim vidjeti tvoje predano tijelo i prolivenu krv. Za mene, za nas, za sve ljude svijeta.

Želim, Isuse, podno tvoga križa osjetiti snagu tvoje ljubavi i šaptati ti riječi sućuti i zahvalnosti.

Oprosti, jer podno tvog križa nisam bez krivnje, jer sam i sam utkan u grijeh svijeta što ga ti otkupljuješ svojom smrću.

Oprosti što tako često zaboravljam na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljam na pouku i poziv križa.

Oprosti, Isuse, što te ne ljubim dovoljno.

Fra Zvjezdan Linić
Ti si rekao Isuse: "A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!" Očito si pri tom mislio na uzdignuće na križ, na raspeće.

Na čudesan se način događa ostvarenje tvog proroštva. Ti si uzdignut. Za tebe je križ uzdignuće, budući da je tvoja želja da u svemu ostvariš plan svoga nebeskog Oca. Na križu si pokazao svoju poslušnost do kraja. Tu si završio svoje poslanje, okrunio svoju podložnost volji Očevoj. To je zaista tvoje uzdignuće jer se tu i Otac proslavio.

Time i danas privlačiš.

Križ govori o snazi ljubavi.

Križ govori o tvoj ljubavi kojom si nas do kraja ljubio.

Križ govori o Očevoj ljubavi koji je bio spreman žrtvovati svoga Sina samo da pridobije i privuče nas, svoju posinjenu djecu.

Križ je postao znakom koji privlači sve.

Križ govori o punini i autentičnosti tvoje jedinstvene ljubavi.

Što si sve spreman učiniti za nas, raspeti Isuse?! Na križu si tako jasno progovorio, tako jasno izrekao sebe. Na križu si raširio svoje ruke u želji da zagrliš cijeli svijet. Po križu se nastavlja i tvoje i naše daljnje uzdignuće u uskrsnuće i uzašašće.

Fra Zvjezdan Linić
Zahvaljujem ti, Gospodine, za ovaj razgovor. Hvala ti za objavu Očeve ljubavi. Divno je osjetiti i čuti: Bog je tako ljubio svijet, Bog je tako ljubio mene, Bog je tako ljubio ljude - da je Sina svoga dao! Ti si, Isuse, objava Božje ljubavi. Ti si neprestani znak i govor: Bog je ljubav. Oprosti za sve trenutke u kojima je čovjek u napasti da pomisli da si ga zaboravio, da ga ne voliš. Ima kušnji u kojima se ne snalazimo, Ima poteškoća koje nam se čine da nadilaze naše mogućnosti. Ipak, ne dopusti da ikada zaboravimo u svemu tome da si ti ljubav sama, da ljubiš i iznad ljudskog shvaćanja. I kada mi ne možeš pomoći, i kad mi se čini da ne mariš za mene, i kada te ne vidim, želim vjerovati da me ljubiš i da mi nikad nećeš uskratiti svoju ljubav.

Ti si, Isuse svjetlo! Došao si da ovaj svijet istrgneš iz mraka, iz neznanja, iz zablude, iz grijeha. Došao si da raspršiš sve oblake koji su se nadvili nad obzorjem ove zemlje. Došao si da nas obasjaš svjetlom da bi nada našla put do našeg srca, do naših obitelji, do naših misli i osjećaja. Govoriš za sebe da si svjetlo svijeta.

Fra Zvjezdan Linić
Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići!"! rekao je Isus Židovima. Pritom misli na hram svoga tijela, na svoje tijelo koje je primio odi Djevice Marije, na svoje ljudsko tijelo kojim se sjedinio sa svakim od nas jer je htio u svemu biti! nama jednak, osim u grijehu. Isus govori o hramu svoga vlastita tijela. To je tijelo zaista bilo razvaljeno, i probodeno, iskrvavljeno, izbićevano, iscrpljeno, prijbijeno na križ, klonulo na križu, iskusilo je umiranje i, smrt. To je tijelo zaista bilo dokraja razvaljeno, lišeno? života, položeno u grob. Razvaljeni hram slika je Isusove muke i smrti, svega što ga je čekalo u posljednjim danima njegova zemaljskog života. Međutim, Isus u toj slici govori i o svojem uskrsnuću, o onom čudesnom događaju kada je njegov grob ostao prazan, kada je i svojim tijelom uskrsnuo na novi neraspadljivi život u sjedinjenju sa svojom božanskom naravi. Isus misli na treći dan, na slavni dan novoga: života. Hram njegova tijela je ponovno podignut, sada u konačnom i vječnom izdanju, podignut tako daj više nikada neće biti ugrožen niti razvaljen. To je i hram njegova uskrsnulog tijela.

Ipak, prije nego što je mogao progovoriti o hramu i svoga tijela, Isus je očito trebao napraviti reda u židovskom hramu, gdje je zatekao nered i nečasne aktivnosti koje ne odgovaraju svetosti toga mjesta, trebalo je reagirati. Isus se prihvaća posla. On čisti dom molitve i zauzima se za ljepotu toga mjesta. Želi da ono prvenstveno bude mjesto susreta s Bogom, a ne ljudske trgovine i poslovanja.

Hram je mjesto štovanja Boga, mjesto molitve, mjesto susreta s Bogom. Na najdublji način Bog nam je omogućio da se susretnemo s njim u ljepoti i dobroti hrama Isusova tijela. Isus je sakrament žive Božje prisutnosti, u njemu i po njemu i mi danas imamo pristup k Ocu. Isus je prvi i temeljni sakrament. Zahvaljujmo mu za hram njegova tijela, za mogućnost da i danas smijemo blagovati njegovo tijelo i tako sjedinjeni s njime živjeti u jedinstvu s Bogom, s Ocem.

U razmatranju o hramu smijemo ići i dalje. Na osobit način Isus pod tajnom hrama razumije naša okupljanja, naše zajednice, jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime, tu je i on prisutan, tu je njegov hram, mjesto prisutnosti i susreta Boga i čovjeka. Crkva je njegovo mistično tijelo, hram Duha Svetoga. On se za tu Crkvu brine i neće dopustiti da bude kuća trgovačka, da prestane biti ono na što ju je on pozvao: njegovo mistično tijelo.

I naše biće, naše tijelo je također, po krštenju, hram Duha Svetoga. Bog i u nama prebiva po sakramentima vjere. To je trajni dar i stanje svakog kršćanina. Naše je tijelo istinski hram Božje prisutnosti.

Moguće je da će Isus i u njemu zateći mnogo toga što mu se ne sviđa. Toliko toga u nama nije čisto od sebičnih interesa i trgovine, od novca i prijevare, od laži i nereda. I u hramu našeg bića Isus može naći toliko toga što treba isprevrnuti, izbaciti, potjerati. Dopustimo mu da ponekad uzme svoj bič, da se posluži snagom svoje Riječi i očisti u nama sve ono što se sami ne usuđujemo očistiti, što ne vidimo, čime smo zarobljeni iznutra. U svojim sakramentima Isus bdije nad svojim hramom u nama, čuva ga od svake zlouporabe i nereda. Isus ga je otkupio i posvetio vodom krštenja i neprestano ga posvećuje svojim čestim dolaskom u pričesti. Ne trebamo se plašiti siline njegova zahvata. Ta, njegova smo svojina, hram Božji, sveti što ga Duh Sveti, dokle god smo mu otvoreni, nikada neće napustiti.

Gospodine tko zna, kako bismo se mi osjećali da smo se zatekli u Hramu u času kada si izgonio trgovce? Ni nama ne bi bilo svejedno. Zahvatio te je žar za Očev dom. Želio si da u njemu bude reda, da bude tišine i sabranosti. Zato si htio otjerati iz njega sve Sto tamo ne pripada. A nakupilo se s vremenom toliko toga. Kako je moralo biti bučno na tom svetom mjestu, na tom mjestu koje je odredeno za sabranost i molitvu! Ti si se usudio nekom čudesnom snagom istjerati sve te ljude s njihovim djelatnostima iz prostora Hrama. I nitko ti se od tih krivaca nije suprotstavio. Izgleda da su se svi posramljeno udaljili od toga mjesta. Čudno, prosvjedovali su oni koji bi i sami trebali bdjeti nad čistoćom svetoga mjesta.

Isuse, rekao si za sebe, za svoje tijelo, da je istinski Hram. To će od sada biti mjesto klanjanja i prepoznavanja Božje prisutnosti. Tvoje je tijelo Hram. Ti si na jedinstven način uzdigao cjelokupno bogoslužje na novu razinu i dostojanstvo. U tebi se istinski klanjamo tajni Božje prisutnosti. Taj Hram nije ničim oskvmjen. U njemu se za tvoga zemaljskog života na savršen način poštivala Očeva volja. U njemu se na savršen način ostvarilo jedinstveno bogoštovlje. U tebi je, Isuse, do kraja ostvaren sav Zakon. Ti si utjelovljenje savršene ljubavi. Želim se danas. Gospodine, pokloniti tvome hramu, tajni tvoje neprekidne prisutnosti u tvojoj Crkvi.

Međutim, jednako tako hramom si prozvao i okupljenu zajednicu u tvoje ime. To je tvoja Crkva, to su sve zajednice vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, i svojom snagom zahvati u srca naših zajednica. Dođi, i očisti naše zajednice od svih negativnih osjećaja zavisti, ljubomore, međusobnog spletkarenja, pomanjkanja ljubavi. Dođi, Isuse, i istjeraj iz naših zajednica sve što njima ne pripada. Očisti hramove svoje prisutnosti, nas koji smo mistično tvoje Tijelo, Crkva tvoja. Neka ona bude čista i slobodna od svakoga zla.

Po sakramentu krsta i po posvetnoj milosti ti prebivaš u nama. Nastanio si se s Ocem i Duhom Svetim u svakom kršćaninu. Postali smo živi hramovi Božje prisutnosti.

Isuse, uđi ponovno u taj hram. To je prostor gdje bi ti trebao vladati i gdje bi morala postojati tišina i sabranost. To je prostor gdje bi se trebao čuvati red i zakon.

Što ćeš sve naći u njemu, Isuse? Nećeš li morati toliko toga isprevrnuti, toliko toga bičem istjerati, toliko toga očistiti? I u hram mojeg bića i u tajnu moga tijela i moje duše tako se lako nastani požuda, napast, negativne misli, negativne želje i drugi osjećaji koji nisu dostojni svetosti tvoga hrama. Dođi, Isuse, i učini sve što je potrebno da bismo bili Božji hram, da bi ti u našim srcima i među nama bio svet.

Fra Zvjezdan Linić
Čitanja druge korizmene nedjelje obiluju teološkim porukama. Prvo čitanje, uzeto iz Knjige Postanka (22, 1-18), izvješćuje o Abrahamovoj spremnosti da žrtvuje svoga sina Izaka, jedinoga, ljubljenoga, koji mu je tako prirastao srcu da je Abrahamovu ljubav prema Bogu, izgleda, potisnuo u drugi plan. Kao što drugi narodi u Abrahamovu susjedstvu žrtvuju svoje prvorođence bogovima ubijajući ih, misli Abraham da i on mora svoga sina žrtvovati da bi dokazao ljubav prema Bogu. Zato uze svoga sina jedinca te s njime pođe u krajinu Moriju da ga ondje prinese kao žrtvu paljenicu. Bog mu u odlučnom trenutku preko anđela poručuje: »Ne spuštaj ruku na dječaka -reče - niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svoga sina, jedinca svoga«.

U kršćanskoj predaji Izak je slika Isusa koji je spremno išao u smrt da izvrši Božji spasenjski nacrt prema kojemu smrt ljubljenoga Sina postaje uzrokom i ishodištem pomirenja svih ljudi s Bogom. To je izvrsno protumačio Pavao u poslanici Rimljanima, u odlomku koji čitamo kao drugo čitanje: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego gaje za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?... Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu — on se baš zauzima za nas!« (Rim 8, 31-34).

Na drugu korizmenu nedjelju čitamo Markovo evanđelje o Preobraženju Gospodnjem na visokoj gori (Mk 9,2-10). Isus uze sa sobom trojicu od svojih učenika - Petra, Jakova i Ivana - i pred njima se preobrazi. Marko opisuje taj prizor na svoj način, kao što ga na svoj način opisuju Matej i Luka. Marko ističe da Isus trojicu svojih učenika vodi u osamu, same, da budu svjedoci njegova preobraženja. Ističe da je odjeća preobraženoga Isusa bila tako bijela da je »nijedan bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti«. Ta rečenica, puna simbolike, ukazuje na Isusovo božansko dostojanstvo. Petar je bio izvan sebe. Nije znao što da kaže, nego spontano izusti: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu«. Bilo mu je tako lijepo i ugodno kao za blagdan Sjenica. Uto se pojavi oblak, biblijski simbol Božje nazočnosti i zasjeni ih. I ču se glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« Sličan se glas Božji čuo i prilikom Isusova krštenja u rijeci Jordanu. Preobraženje i krštenje Isusovo dva su odlučna trenutka Božje objave u Isusovu životu. Prizor preobraženja Marko opisuje kao predokus Isusova uskrsnuća. Ovaj prizor stoji u Markovu evanđelju na vrlo važnom mjestu. Treba imati na umu retke koji prethode ovom izvještaju. Petar u ime svojih drugova ispovijeda vjeru u Isusa: »Ti si Mesija, Krist!«, a Isus svojim učenicima naviješta da će ga u Jeruzalemu svećenici i pismoznanci odbaciti, ubiti, ali da će on nakon tri dana uskrsnuti. Petar ga uze u stranu i počne ga od toga odvraćati, a Isus reče Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Tada Isus pozva svoje učenike da ga slijede: »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!« (Mk 8, 27-38).

Ista ova trojica učenika koji su doživjeli u preobraženju predokus Kristove uskrsne slave bit će svjedoci i Isusove smrtne borbe u Getsemanskom vrtu. Sve ono što su proživljavali s Isusom prije njegove smrti bit će im jasno tek poslije Isusove smrti. Tek onda će im se otvoriti oči i oni će razumjeti Pisma: daje Mesija, Krist, trebao trpjeti, biti raspet i treći dan uskrsnuti od mrtvih (Lk 24,44-46).

Onaj koji se nada u uskrsnuće mora putem križa poći za Isusom. Ovu misao izvrsno izriče korizmeno Predslovlje koje je usklađeno s izvještajem Preobraženja: »On je učenicima svoju smrt navijestio i na svetoj gori otkrio svoju slavu te im svjedočanstvom Zakona (Mojsije) i Proroka (Ilija) učvrstio vjeru da se po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća«. Preobraženje na gori prodor je Božje svjetlosti u život Isusovih učenika u kojoj su oni spoznali istinsku svjetlost u osobi uskrsloga Isusa. I mi doživljavamo u milosnim trenucima nešto poput Preobraženja kad nam Isus otvara oči da u njegovoj preobraženskoj svjetlosti smijemo vidjeti pravu svjetlost, Boga koji na život uskrsava svakoga onoga koji čvrsto vjeruje. Ovo taborsko svjetlo najčešće prodire u naše srce vrlo skromno, jednostavno, često nezapaženo, a nikad spektakularno, uz pompu, slavlje i svirku i nikad po našoj narudžbi.

Na našem korizmenom putu Bog nas, prosvijetljene izvrsnom svjetlošću — Isusom, poziva da pozorno slušamo Isusa, njegova ljubljenoga Sina i da ga ustrajno slijedimo noseći svoj križ.

Adalbert Rebić
Središnja misao liturgije prve nedjelje u korizmi jest Božja zamisao o čovjekovu odnosu prema Stvoritelju koji se oslikava slikom sklapanja Saveza, prijateljskih i ljubavnih odnosa stvorenja i Stvoritelja.

U prvom čitanju (Post 9, 8-15) čitamo o Savezu koji je Bog sklopio s Noom i svim ljudima, te svim živim stvorovima (s pticama, sa stokom i svim zvijerima na zemlji) poslije potopa. Za razliku od Post 15 prema kojemu Bog sklapa Savez prijateljstva s Abrahamom, ocem izabranoga naroda, za razliku od Izl 19 prema kojemu Bog sklapa Savez s izraelskim narodom, prema Post 9, 8- 15 Bog sklapa Savez, veze prijateljstva i ljubavi s Noom, novim Adamom, novim rodozačetnikom obnovljenoga čovječanstva poslije potopa. Bog jamči da je na strani ispaćenoga čovjeka i stradaloga svijeta, te čvrsto obećava da neće nikada više dopustiti da neka veća katastrofa naudi čovjeku i ostalim živim bićima i opustoši zemlju. Čin tog jamstva i lojalnosti prema čovjeku jest sklapanje Saveza, a znamenje tog jamstva je duga u oblaku, kao što je znamenje Saveza sklopljenog s Abrahamom obrezanje. Znamenje Saveza koji je Bog sklopio s izabranim narodom jest Tora (zakon, deset zapovijedi) koju narod treba obdržavati.

U evanđelju susrećemo Isusa u pustinji, kamo ga je »istjerao« Duh, gdje se uronjen u molitvu i post, pripravlja za javni nastup. U pustinji bijaše okružen zvijerima i anđelima koji mu služahu i Sotonom koji ga kušaše. Nama je poznatiji opis Isusova iskušenja u pustinji prema Matejevu evanđelju. On je prošireni opis ovog Markova starijeg, izvornog opisa Isusova boravka u pustinji i njegova iskušenja. Marko je u tom opisu teološki Isusa opisao kao novog Adama i kao uosobljenje izabranoga naroda. Isus je, po volji i izboru Duha Svetoga, izagnan u pustinju. Ona nije ovdje geografsko nego teološko mjesto, mjesto boravka prvih ljudi, njihove sreće i iskušenja, ali i njihova grijeha, mjesto Božje objave Mojsiju i Iliji, mjesto gdje je izraelski narod doživio blizinu Božju, prvu ljubav s Bogom, svojim Zaručnikom, te kušnjama popustio i iznevjerio se Bogu, svome Zaručniku, svojoj ljubavi. Isus je na sebi rekapitulirao sudbinu prvog čovjeka, Adama, stavljenog u »rajski vrt« (Post 2, 8.15) i sudbinu izabranoga naroda u pustinji. On je, »slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja« (Kol 1, 15), u svemu sličan čovjeku osim u grijehu, na sebi ponovio i proživio sudbinu izabranoga naroda Božjega. I Isus je poput prvih ljudi i poput izabranoga naroda bio napastovan da zlorabi svoju moć i slobodu u nadvladavanju gladi i žeđi, tjelesne naslade i svjetske časti i vlasti. Isus toj kušnji nije popustio, nego ju je hrabro nadvladao. On nije popustio napasniku, nego je ostao vjeran svome Ocu, »poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). On nije htio ni kruh ni vlast ni čast ni od koga drugoga nego samo od svojega Oca. Napasti vlasti, časti i bogatstva za svoga javnoga djelovanja odlučno se odupro: »Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4,34). Petru koji ga odvraćaše od najavljena zlostavljanja, muke i smrti, oštro zaprijeti, slično kao i napasniku: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8, 33). Kada ga narod poslije čuda s kruhom htjede proglasiti kraljem, Isus se povuče na samotno mjesto da se moli. (Mk 6, 46).

Isus je drukčije nego Adam, drukčije nego izabrani narod nadvladao moć i silu Zloga. To dokazuje slika o njegovu boravku u pustinji kao u rajskom vrtu: on je ondje opkoljen zvijerima i anđelima koji mu služe. Po židovskoj predaji anđeli su Isusu za boravka u pustinji donosili hranu i piće, kao nekoć Iliji proroku i našim praroditeljima u rajskom vrtu.

Vrijeme korizme je i za nas vrijeme pustinje u kojoj trebamo i mi susresti Boga, te s njegovom pomoći svladati sve kušnje koje nas u našem svagdanjem životu napadaju a kroz kakve je prošao i prvi Adam i izraelski narod i drugi Adam, Isus Krist. Svladati trebamo sve svoje prikrivene želje i težnje, sve napasti posjedovanja, moći, vlasti, oholosti, slobode, neovisnosti da bismo u vazmenoj noći mogli svečano i radosno zapjevati Aleluja, to jest Slavite Gospodina.

Adalbert Rebić
Ulomak Markova evanđelja koji pročitasmo opisuje Isusov susret s gubavcem, čovjekom kojega je židovsko vjersko društvo protjeralo u izolaciju, na rub egzistencije. Isusov susret s gubavcem opisuje jedini Marko.

Bolest »guba« (hebr. cara'at) često se spominje u biblijskim tekstovima. Obično je to neka ružna kožna bolest i ne mora nužno biti guba (lat. lepra). Tko je obolio od takve bolesti nije smio prebivati u naseljenim mjestima niti dolaziti u dodir s ljudima. Morao je izbjegavati druženje s ljudima i živjeti u izolaciji. Kad bi prolazio naseljenim mjestima morao je vikati »nečist!«, da bi ga se ljudi klonili. Takav je bolesnik bio po Levitskom zakoniku (Lev 13, 1-2.45-46) nečist, tj. nije mogao su djelovati u hramskom bogoslužju: nije smio prisustvovati žrtvama, niti zajedno s drugima moliti. Njegovo je ozdravljenje bilo uspoređivano s uskršavanjem mrtvaca I kad je nekim čudom ozdravio, morao se pokazati svećenicima, prinijeti žrtvu i biti javno proglašen »čistim« da bi se mogao družiti s ljudima i zajedno s njima Boga moliti i žrtve mu prinositi.

Takav je čovjek - gubav, nečist i iz društva izdvojen - pri kraju Isusova radnoga dana u Kafarnaumu pri šao k Isusu, kleknuo preda nj i zamolio ga da ga oči sti. Tim činom jadni je čovjek izrazio svu svoju nevolju, sav svoj jad: ne mogu dalje, ne mogu više, jedino mi n možeš pomoći, da se oslobodim izoliranosti, samoiV Tim je činom ujedno priznao Isusa bićem obdaren i i božanskim autoritetom i nadnaravnom moći. «Ako hoćeš, možeš me očistiti!« (Mk 1, 40). Zanimljivo: ne kaže »možeš me ozdraviti!«, nego »možeš me očistiti!«. Hoće biti čist, slobodan od svake nutarnje i vanjske prljavštine. Želi biti pomiren sa samim sobom, oslobođen stalnih nutarnjih pritisaka, prigovora, nutarnjih muka. Ali kako postati »čist«?

Marko pokazuje postupak ozdravljenja, odnosno očišćenja tog jadnika. Prvo, Isus je nad gubavčevom duhovnom i tjelesnom nevoljom ganut, dirnut i pogođen. Isus suosjeća s čovjekom kojega je pogodila bolest, nečistoća, nevolja. Time što mu je dopustio da mu se približi, da padne pred njime na koljena, Isus je već prekršio židovske vjerske norme ponašanja prema gubavcima: bilo je naime najstrože zabranjeno komunicirati s gubavcima. Drugo, Isus mu pruži ruku. Nudi mu da s njime uspostavi prijateljstvo. Isus premošćuje odmak koji je Levitski zakonik stvorio prema takvu bolesniku. On ruši zid koji je podignut između čovjeka i čovjeka. Isus je prijalelj grješnika, carinika, preljubnika, prijatelj svih onih koje je židovski vjerski zakon izbacio iz svoje sredine (ekskomunicirao iz zajedništva), te gurnuo na rub društva. Treće, on ga se dotače, zapravo zagrli ga. Svakom bi se čovjeku gadilo i pogledati gubava čovjeka. A Isus mu pruža ruku, stišće ju, zagrli ga. Hoće da iz njegove ruke u ruku sugovornika prijeđe njegova spasenjska, spasotvorna, iscjeliteljska sila. I reče mu: »Hoću, budi čist!« Isus ga poziva da ispita svoju savjest, svoju nutrinu, svoje srce. Bolestan, odnosno nečist čovjek mora sam nešto poduzeti, a ne samo od drugoga iščekivati pomoć. Čovjek mora sam sebi pomoći, mora poduzeti postupak čišćenja i ozdravljenja. Treba smoći snage pa se osoviti na svoje noge,"čvrsto stati pred Boga i reći mu: hoću biti čist, zdrav, iscijeljen. I bolesnik se odmah očisti. I daje mu upute koje su sasvim u skladu s Levitskim zakonom. Isus poštuje starozavjetni Zakon. I hoće da ga drugi poštuju u mjeri u kojoj taj Zakon služi i pomaže čovjeku. Isus nije došao ukinuti Zakon, nego ga ispunili (usp. Mt 5, 17).

I Isus mu zaprijeti: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj!« (Mk 1, 42). A ovaj, »čim iziđe, stane uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno uči u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima« (1, 43-44). I događa se paradoks: Isus koji je izoliranoga, odbačenoga uzeo u zajednicu, biva izbačen iz društva, iz grada, te se mora skrivati po samotnim mjestima. Marko je time ukazao na Isusovu smrt na križu, izvan grada, na Golgoti. S križem na ramenima, Isus je izlazeći iz grada ponio naše grijehe, naše nečistoće i u smrti na križu uništio ih da bismo mi bili čisti i zdravi. Isus za nas umire izvan ljudskog društva, sam, osamljen. Tek je nekoliko najvjernijih osoba bilo s njime pod križem. U smrti na križu Isus konačno pobjeđuje demone, sile tame i mraka. Raširenim rukama na križu pokazuje kako sve ljude, i čiste i nečiste, bezuvjetno prima, dotiče ih se, grli ih i sve ih ozdravlja od nečistoće, spašava od sile grijeha.
Četiri prva učenika prate Isusa u Petrovu kuću. Tu leži bolesna žena koja je Petrova punica. Isus je u sinagogi ozdravio bolesnog muškarca. Sada ozdravlja bolesnu ženu i tako pokazuje jednako poštovanje prema muškarcima i ženama u bolesti. Osobna pažnja posebno se očituje time što Isus bolesnicu uzima za ruku i diže je. Ona ozdravlja a zatim poslužuje kod stola. Ovdje se Isus objavljuje kao subrat svakog patnika, jednostavni iscjelitelj koji bolesnici poklanja dužnu pažnju i vraća joj nadu u ozdravljenje. Mi ne možemo svojim bolesnicima vraćati zdravlje, ali možemo s njima pažljivo postupati i razgovarati.

Ozdravljena žena odmah poslužuje. Kao žena, uzvraća i pomaže onako kako može. U ovoj napomeni Marko želi potaknuti kršćane na služenje unutar Crkve i u svijetu.

Pred vratima Šimunove kuće Isus uvečer ozdravlja mnoge bolesnike od različitih bolesti. Marko ovdje uopćava kad kaže da se skupio "sav grad" pred vrata jedne kuće te da je Isus ozdravio sve prisutne bolesnike i opsjednute. Bio je to malen grad na obali jezera, s malim prostorom pred kućama. Zato nisu mogli svi stanovnici stati pred vrata kuće niti svi bolesnici biti doneseni. Ovom generalizacijom ili uopćavanjem Marko hoće reći da je Isus otvoren za sve, ne pravi razliku. Iz prethodnog događaja u sinagogi jasno je što su zli dusi htjeli o Isusu govoriti pa im on zabranio. Željeli su razglašavati da je on "Svetac Božji" (r. 24) s kojim nastupa kraljevstvo Božje (r. 15). Isticanjem ove Isusove zabrane Marko se obraća vjernicima u svojoj povijesnoj i budućim zajednicama Isusovih sljedbenika. Neki bi željeli pobožnost nakićenu čudesima, ekstazama, ukazanjima. Isus upozorava protiv takve lažne pobožnosti.

Rano ujutro Isus se povlači u osamu na molitvu. Iako ne piše što je Isus molio, iz konteksta možemo naslutiti. Tražio je od Oca svjetlo za svoje mesijansko djelovanje. Ljudi bi željeli Mesiju čudotvorca i političara. Iza molitve Isus odlučuje napustiti Kafarnaum, što znači da je u molitvi spoznao volju Božju za svoje daljnje djelovanje. Starozavjetni molitelji često su zorom izlazili na molitvu: Jahve, zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć" (Ps 5, 4). Molitelj iz Ps 88, 14 kaže da prije jutra molitvom" Boga pretječe. Isus je odrastao na starozavjetnoj psalamskoj molitvi i zato je rado molio u jutarnjim satima.

Petar "ometa" Isusa u molitvi i nagovara ga da se vrati u Kafarnaum te nastavi započetu djelatnost sada kad ga "svi traže" (r. 37). Mnoštvo traži Isusa sluteći da je on Mesija, ali pri tome želi da bude Mesija po željama naroda. Takvim željama podliježu i prvi učenici, ali Isus ne popušta. Ne podliježe aktivizmu bez provjeravanja svojih čina pred Bogom u molitvi. Za njega je glavni "posao" naviještanje evanđelja o bliskom kraljevstvu Božjem. Propovijedajući takvo evanđelje u novim mjestima pokrajine gdje je odrastao on postaje Mesija dostupan i otvoren svima ljudima.

Kao sljedbenici Isusa otvorenog svima, i posebno pažljivog prema bolesnicima, nastojmo i mi pružati ljudima ruke da se dižu sa svojih životnih postelja.
Isus nailazi u nazaretskoj sinagogi na otpor. Preko usana opsjednuta čovjeka izlaze riječi oporbe. Nečisti duh se boji, opire se Isusovu dolasku u Nazaret. Osjeća se ugrožen njegovom prisutnošću. Nečisti se opire Čistome. Zli duh se boji Dobroga. To ne ide skupa. I nečisti duh u čovjeku to isto osjeća: "Sto ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš!"

Snaga Isusove riječi i danas odzvanja svijetom. Ta riječ je i danas jaka; ona je kao dvosjekli mač, ni danas ne odgovara svakome i nije dobro došla ni u koje vrijeme. I danas Isus smeta, uznemiruje ljude, pa čak i nas, svoje učenike, svoje najbliže. Njegova nas riječ ne ostavlja na miru, ne daje nam predaha. Neprestano nas ispituje, provjerava, ispravlja, obnavlja i uznemiruje. Katkada se čini da Isus zaista i nama smeta. Dolazi katkada u zgodno, ali zna se pojaviti i u nama nezgodno vrijeme. Ima situacija kada bismo možda voljeli da nas Isus ne vidi, da ga nema blizu, da nas ostavi na miru. Ima mjesta i vremena u kojima ne želimo da nas on vidi, nadzire. Katkada želimo odmor i od njega. Jer i danas on, koji je čist, ne želi da pokraj njega mi ostanemo nečisti, on, koji je dobar, ne želi da pored njega mi ostanemo zli.

Izgleda da je u ovo naše vrijeme nečisti duh opsjeo ne samo jednog čovjeka (kao ono u nazaretskoj sinagogi), nego da je preplavio cijeli svijet i podložio ga pod svoj utjecaj. Vidimo očite tragove njegova djelovanja na svemu što su ljudi učinili i u ovome krvavom ratu. Smijemo pretpostaviti da za mnoga zvjerstva čovjek sam po sebi ne bi bio sposoban. To su očiti tragovi oca laži, neprijatelja čovjekova od početka. No, još je sigurnija činjenica da je Isus s nama, da je Emanuel, što znači Bogs nama, daje snažnije prisutan od svakog drugog duha, od svake druge stvarnosti. Neka nas Isus svojim utjecajem kojim nas uvijek iznova želi sačuvati, obraniti, spasiti, neprestano uznemirava i neka ne dopusti da nama vladaju nečiste sile.

Prema tome, Isus nije došao da nas uništi, niti da nam naudi, niti da nas zaplaši, nego je došao da uništi svaku zlu silu i svakog zlog duha koji se želi nastaniti u nama. Jedino Isus može snagom svoga križa uništiti svaki korijen zlobe, grijeha i slabosti koji je još uvijek u nama ljudima. Da, Isus je došao, ali ne da nas uništi, nego da nas spasi i da nas zaštiti. Zato neka danas 12 to mjesto gdje će se očitovati snaga Isusove riječi naša euharistijska zajednica bude, da bi nas Isusova riječ očuvala od svih zlih nagnuća, od svake napasti mržnje, osvete i gorčine, od svih neprijateljskih poriva. Neka nas sačuva, da kao njegovi učenici budemo vjerni pozivu na evanđeosku ljubav i nositelji mira među ljudima. Isus je Jaganjac koji je otupio oštricu grijeha svijeta, koji je slomio silu đavla.

Tješi nas i hrabri, Gospodine Isuse, činjenica da si ti jači i veći od svakog zlog duha, od svake napasti i grijeha. Tješi nas činjenica da će konačno nečisti duh priznati poraz i napustiti svaku dušu koja se nađe u tvojoj blizini. Dovoljno je biti pokraj tebe, u tvojoj blizini, u dodiru s tobom pa da se osjetimo slobodni od tolikih opasnosti i napasti koje danas prijete svakom čovjeku.

Zato danas dođi na još snažniji način k nama da se i ove nedjelje proslaviš snagom koja se može oduprijeti svem zlu ovoga svijeta. Dođi i pohodi nas da bismo čvrsto povjerovali da će, pored svih prijetnji zla koje se nadvilo nad čovječanstvo, konačno tvoja milost trijumfirati!

Fra Zvjezdan Linić
Tvoj sam, Gospodine, po tajni stvaranja. Bez tebe me ne bi bilo. Ti si me htio još od utrobe moje majke. Po tajni tvojeg odabranja došao sam na ovaj svijet. Početak svojeg postojanja dugujem tebi, budući da si me ti, Bože, obdario životom. Tvoj sam, Gospodine, po tajni sakramenta krsta. Darovao si mi roditelje koji vjeruju, smjestio si me u narod koji je ukorijenjen u kršćanstvo. Vodom i Duhom svojim Svetim u sakramentu krsta preporodio si me na život djece Božje. Tvoj sam, Gospodine, po tvojem odabranju i po svojem krsnom opredjeljenju.

Osjećam, Gospodine, da ti pripadam i po prvoj svetoj ispovijedi i prvoj svetoj pričesti. Bili su to radosni trenuci moga života. Možda tada nisam bio svjestan neizrecivosti dara, tajne tvoga predanog tijela i prolivene krvi, no osjećao sam da je to nešto što me nadilazi. Bilo je lijepo. Hvala ti, Isuse, za taj osobni dar tvoje ljubavi.

Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da sam stalno u tvojoj priliku koju ja nipošto ne bih propustio. Ja bih te prihvatio, ja bih te prepoznao.

A ipak, nije li, Isuse, to da te tvoji nisu primili zapisano i radi nas danas, radi mene? Dolaziš i danas. Dolaziš neprestano. Dolaziš u pričesti, u svakoj misi, u sakramentima. Dolaziš u unutarnjim razgovorima duše. Dolaziš, Isuse, u čovjeku, u bratu, u bližnjemu. Želiš date prepoznamo ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u tvoje ime. Dolaziš nam u svojoj Riječi, A meni se katkada čini kao da te nema, kao da ne mariš za nas. K nama dolaziš, a mi te tako često ne vidimo. K nama dolaziš, a mi te često ne primamo. Pogotovu, Isuse, kada je tvoja riječ odrešita i zahtjevna. K nama dolaziš, Isuse, K svojima dolaziš i danas. Jesmo li bolji od tvojih suvremenika iz evanđelja?

Fra Zvjezdan Linić
Godina A

Redovito zamišljamo kralja kao neku važnu i ljudima daleku osobu. Svi mu se klanjaju, nitko ga ne voli. Svi mu moraju pogađati želje, a nitko to ne čini iz ljubavi. Oko njega sjaj i blještavilo, uglađenost i protokol, a u isto vrijeme licemjerje i neiskrenost. Zamišljam kralja koji ima dovoljno snage da pokori narode, da ubire porez i namete, da privede i pokori buntovne, da mu se svi pokoravaju, a u isto vrijeme taj je kralj bespomoćan da pokori čovjeka u najdubljoj tajni njegova vlastitog bića, da prodre u ljudsko srce, da razabere sve skrivene misli, da uđe u dušu svojih podanika.

Biti kralj redovito mi je značilo biti daleko od ljudi, daleko od života, biti u nekom dalekom i stranom svijetu gdje je sve hladno i beživotno.

Upravo zato Isus tvrdi da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus nije kralj poput kraljeva u prošlosti ili sadašnjosti, odnosno vođa naroda. To je Isus tako jasno rekao pred Pilatom znajući jako dobro da ono što ljudi smatraju silom i vlašću ne odgovara njegovim mislima i željama. Isus je došao kao kralj srdaca i jedino što želi jest da prodre u istinske tajne ljudskog bića, da ljude osvoji ljubavlju, da ih pridobije svojim vlastitim darom života. Dok se ljudi za druge kraljeve moraju boriti, moraju braniti njihove interese, moraju i život riskirati da takav kralj nebi stradao, da ga netko nebi lišio prijestolja ili mu oteo dio njegovih zemalja, dotle Isus - jer je drugačiji od ljudi i ljudskih kraljeva - daruje svoj život za svoje, i to ne više svoje podanike, nego za svoje prijatelje, za braću svoju!

Danas na blagdan Krista Kralja prigoda nam je da se poklonimo Isusu u njegovom jedinstvenom dostojanstvu kralja.

Fra Zvjezdan Linić
Vjerujem, Isuse, da si ti taj čovjek koji odlazi na put i dijeli talente. Ti si ostvario svoje spasiteljsko djelo ljubavi, ispunio si Očevu volju. Sada odlaziš Ocu da bi se o svršetku svijeta vratio nama u susret i poveo nas onamo gdje si ti. Vjerujem, Isuse, da je riječ o tvojim talentima spasenja, ljubavi, darovanog života, prolivene krvi. To su talenti koje povjeravaš svojoj Crkvi, talenti koje povjeravaš svakome od nas u sakramentima vjere i po drugim susretima s tobom u vjeri Crkve. To su darovi koje želiš umažati na dobro Crkve i na dobro čitavog svijeta. I sigurno je u redu što o svom drugom dolasku očekuješ plodove tih talenata, tih darova koje si poverio svojoj Crkvi.

Daješ svakome po njegovoj sposobnosti. Vidim, Isuse, da poznaješ svoje sluge i da mudro raspoređuješ svoje darove, svoje talente. Ali, isto tako vidim, Isuse, da svakome daješ koliko može nositi, koliko može podnijeti. Jasno mi je da svakome daješ dovoljno i da se nitko ne mora tužiti da mu je premalo u okvirima njegova ljudskog života. Nije na meni, Isuse, razmišljati zašto si nekome dao pet, nekome dva, a jednome samo jedan talenat. Jednostavno znam da je svatko dobio dovoljno. Čak je razlika između onoga s pet i onoga s dva talenta veća negoli razlika između onih s dva i onoga poslijednjeg s jednim talentom. A ipak prvi i drugi primili su istu nagradu, pohvaljeni su da su dobro raspolagali povjerenim blagom. Ispunili su svoj zadatak i udvostručili su dar koji im je povjeren. Nisu bojažljivo i škrto zakopali svoje talente da ti mogu vratiti što je tvoje, da ti mogu vratiti dug, da nemaju na savjesti teret nepravde, nego su rasipno stavili u službu tvoje talente da bi na kraju osjetili da se isplatilo riskirati u ljubavi i predanju i udvostručiti tvoje talente.

Zadnji ti vraća što je tvoje. On ti nema ništa dati od svoga srca, od svog života. Vraća ti dug, ali ti ne otkriva ljubav. Zadnji ispunjava pravednost književnika i farizeja, ali nema tvoje, nove evanđeoske pravednosti. Ne pozna zakone ljubavi, ne otvara se riziku predanja. On ne zna za radost žrtve i sebedarja. Zato tako oštra reakcija gospodara. Jer, ako talenti nisu drugo do slika darova Božjih, milosti Očeve, ljubavi Sina Božjega, onda je čudno što ti darovi ne nailaze na odgovor ljubavi u srcu i u duši svakoga tko je njima obdaren. Samim tim činom darovi se udvostručuju jer je u logici ljubavi nemogujće ostati na istom stupnju i zaustaviti žar koga vode ne mogu potopiti. Ljubav zna samo za rast izrečen u krilatici: " Volim te više nego jučer, a manje nego sutra!" I Bog očekuje takvu novu, udvostručenu ljubav!

Fra Zvjezdan Linić
Gospodine, ti si svjetlo svijeta, a mi smo samo svjetlo od tvoga svjetla. Ti si Sunce, a mi smo samo svjetiljke pripaljene na tvome svjetlu. Ti si u punini živio svoje poslanje, a nas zoveš da s upaljenim svjetiljkama znademo dočekati tvoj dolazak. Darovao si nam svjetlo da neprestano gori u našim srcima, da i mi budemo svjetlo ovoga svijeta.

Deset je djevica bilo. Različito su se ponašale. Umor života često nadvlada želju da neprestano bdijemo. Tijelo je slabo. I ne tražiš od nas nadljudske napore. Ali ono što tražiš, Isuse, to je posjedovanje svjetla i svega onog čime se to svjetlo hrani i uzdržava da se ne ugasi. Svjetlo vjere se može ugasiti sumnjom i ravnodušnošću. Svjetlo vjere može doći u pitanje ako se ne hrani molitvom i drugovanjem s tobom. Svjetlo vjere može doći u pitanje ako se ne vrše djela ljubavi jer je vjera bez djela mrtva. Upravo ljubav je ono do čega ti je najviše stalo. Neće se spasiti samo oni koji govore »Gospodine, Gospodine!« nego oni koji vrše tvoje riječi. Neće te znati dočekati s upaljenim svjetiljkama oni koji nisu znali budno i revno u životu otkrivati prostore za ostvarivanje djelotvorne ljubavi. Svaki je čovjek pozvan na ljubav, a ti si, Gospodine, svoje učenike pozvao na nasljedovanje sebe u posvemašnjem predanju i ljubavi dokraja.

Zoveš na život ljubavi. To je osnovni poziv tvojih učenika. Bez toga se ne može shvatiti hod za tobom. To je u isto vrijeme i duboko osobni poziv i izazov za svakoga. U tome ne može nitko nadomjestiti ili zamijeniti drugoga, budući daje svatko na svoj način i iz svojeg srca pozvan da ljubi. Poziv na ljubav ne može se ostvariti tuđom uslugom, po trećoj osobi koja bi umjesto mene ispunila ono na što sam ja osobno pozvan. To je osobni poziv, nenadomjestiv i nitko drugi ne može svojom ljubavlju ispuniti ono na što sam ja osobno pozvan i što se od mene u planu Božjem očekuje. To ulje ljubavi za nekoga je neotuđivo i neposudivo jer je tako osobno, jer je na to svatko pozvan, jer je to prilika svakog čovjeka da ostvari svoje poslanje na ovom svijetu.

Darovao si nam svjetlo vjere, Isuse! Hvala ti! Ljubio si nas dokraja, Isuse! Hvala ti! Pozvao si nas da budemo svjetlo ovome svijetu i da srcem i djelima ljubavi nosimo to svjetlo čitavog života. Nismo to uvijek činili. Hvala ti što se vrata tvoje dvorane, vrata tvoga Srca još nisu zatvorila. Još uvijek imamo vremena ići i nabaviti ulja. Molim te, Isuse, neka nikoga na ovom svijetu tvoj dolazak ne zateče bez kapi ulja u svjetiljkama njegova srca.

Fra Zvjezdan Linić
Već pet nedjelja uzastopce Matej nam u evanđeoskim odlomcima opisuje polemiku između Isusa i farizeja: parabola o dva sina (26. nedjelja), vinogradari ubojice (27. nedjelja), nezahvalni uzvanici (28. nedjelja), pitanje o porezu (29. nedjelja) i najveća zapovijed (30. nedjelja). Današnje evanđelje donosi vrhunac tog sukoba. Isus je neobično oštar. Pitamo se, s pravom, zašto je tako? Grube riječi i oštri tonovi kojima Isus govori protiv farizeja i licemjera (koje on zapravo poistovjećuje) iznenađuju nas. Isusa poznamo kao čovjeka sućuti i dobrote, gotovo nježnosti. Ipak, ovdje je u pravom smislu riječi oštar.

Evanđelist Matej u stavu protiv pismoznanaca i farizeja oštriji je od Luke (usp. Lk 20,46-47; 11,39-52) i od Marka (usp. Mk 12,38-40). Pretpostavljamo da je to zato što Matej svoje evanđelje piše za kršćane židovskog podrijetla. Njima je farizejska sljedba poznatija i njih je narod još uvijek visoko cijenio. Mogli su biti i kamen spoticanja za kršćane.

Valja razlikovati između farizeja i farizejstva. To dvoje se ipak ne smije brkati. Farizeji su duboko religiozni ljudi, vjerni su zakonu i zbog toga su ih ljudi cijenili. Neki su ušli u Novi zavjet jer su odigrali pozitivnu ulogu. To su poimence: Nikodem, Josip Arimatejski, Gamalijel, Simun farizej, te dakako sveti Pavao. Isus je jednako rado sjedio za stolom s carinicima i grešnicima, kao i s farizejima (usp. Lk 7,36; 11,37; 14,1).

Međutim, farizejstvo je stanje duha, mentalitel koji diktira ljudskim načinom mišljenja i djelovanja. On prianja uz Zakon sve do najsitnijih detalja i u najmanjim stvarima točnošću koja prouzročuje juridizam, kazuistiku i cjepidlačarstvo. Nadalje, oni koji na takav način prakticiraju tu ideologiju upadaju u zamku oholosti, samozadovoljstva, puni su prezira za one koji ih ne slijede. Takva težnja za sitničavim ispunjenjem svakog propisa bez unutarnje slobode duha vodi ljude k taštini i zadovoljstvu nad samim sobom jer se smatraju dobrima, a preziru one druge koji im nisu dobri. To je čisto licemjerje ili hipokrizija. Čovjek tako živi u prijevarnosti, u laži. Pod maskom pravednosti, za koju misle da su je sami stekli, oni više ne žive iskrenim unutarnjim životom predanja. Tu se ostvaruje samo slovo Zakona, a slovo ubija.

I mi možemo upasti u slične napasti. Rado se pokazujemo kreposnima, želimo pred drugima izgledati kako treba, a ne želimo biti kako treba. To bi bila ona naša površna, recimo formalno korektna religioznost, ali zatvorena u sebe. Napasl osuđivanja onih koji se smatraju grešnicima i neupućenima postoji i u redovima nas vjernika. Samoljublje znade ugušiti ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.

Kako se zaštititi od farizejstva? Bilo bi dobro pročitati psalam današnje nedjelje (Ps 131). Riječ je o djetetu koje se ne uznosi, nego sve očekuje od nježnosti svoje majke. Riječ je o djetetu koje se ne pravi važnim. Valja se staviti u službu drugih, nježno i u želji da ne budemo drugima na teret. Nije u istinskom shvaćanju djeteta težnja da se na temelju vlastitih usluga i zasluga izvlači neka dobit. Temeljna evanđeoska poruka i poziv koji se često ponavlja jest da budemo kao djeca. Farizeji imaju mentalitet odraslih, onih ljudi koji očekuju plaću, koji misle da su zadužili Boga svojom pravednošću. Vjernik koji ima mentalitet djeteta neprestano je pred Bogom kao onaj koji sve prima nezasluženo, samo zato što je Bog neizrecivo dobar. Treba stajati iskreno i ponizno pred Gospodinom.

Kod nedjeljne euharistije otkrijmo Isusa koji upravo na križu obistinjuje svoju najveću zapovijed ljubavi. »Onaj koji je veći neka bude sluga; onaj koji se ponizi bit će uzvišen.« U isto vrijeme podsjeća nas da imamo samo jednog Učitelja, samo jednog Oca i pored njega jedini stav je stav istinske djetinje poniznosti i pouzdanja. Dok se pričešćujemo, dok primamo Tijelo Kristovo, jačajmo svoje bratsko zajedništvo u kojem nema mjesta ni za kakvo uzdizanje i prizivanje na neke zasluge po kojima bismo trebali biti iznad drugih. U tom pogledu ne smijemo izdati svoju braću. Svi smo mi jedno u Kristu Isusu.

Fra Zvjezdan Linić
Molim za milost: da u svom životu znam ujediniti ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu!

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.

Kad Isus jednima odgovori da više nemaju što pitati i »ušutka ih« kako kaže sv. Matej za saduceje, podižu se drugi, pitaju i kušaju Isusa. Isus je trajno na vjetrometini pitanja i zahtjeva koje ljudi od njega očekuju. To ga ne smeta i ne povlači se. Naprotiv, svaku priliku koristi da ih pouči i uputi na ono bitno. Čovjek se uvijek povlačio na krajnje pozicije i tako polarizirao svoje mišljenje i ponašanje. Jedni su isticali čovjeka kao najveću vrijednost. Bili su veliki »humanisti«, toliki da su se borili protiv Boga i smatrali da smeta čovjeku da dođe do punine svoje čovječnosti. Takvi su bili marksisti. Drugi su opet zapostavljali čovjeka i samo »gledali« Boga što opet nije dobro, jer su odlazili u nestvarni idealizam. Što treba biti u središtu našega života? Bog ili čovjek? Politika ili mistika? Sto o tome Isus misli? Koja je čovjekova temeljna dužnost? Koja je to zapovijed? O čemu sve drugo ovisi?

Isus i ovaj put gleda cjelinu i u potpunosti obuhvaća čovjekov život. Ne ostaje samo na razini jednosmjernog pitanja. Ne želi se upuštati u mnoštvo propisa, 248 zapovijedi, i mnoštvo zapreka, 365 zabrana, koje su farizeji propisali i ljudi su ih se morali držati. Isus je jednostavniji. Kaže da su samo dvije tračnice na kojima počiva naš život. Dvije su ljubavi koje su međusobno nerazdvojne. Prva je velika zapovijed, zapovijed ljubavi prema Bogu: »Ljubi Gospodina Boga svojega...« Isusu nije bilo teško odgovoriti na pitanje. Svoj odgovor počinje s onom ljubavlju koju je dnevno živio i kojoj je bio potpuno okrenut. Ta je ljubav snažna, prva i sveobuhvatna. Ne bilo kakva. Triput ponavlja riječ »svim«. Sve je uključeno: srce, duša, pamet, duh, cijeli čovjek. I to potpuno: svim srcem, svom dušom... Ove nam riječi tako snažno poručuju da trebamo odbaciti sve idole koji se žele staviti na mjesto te ljubavi prema Bogu: novac, seks, moć, interes, oholost... One govore o snazi ljubavi prema Bogu i traže od nas da naš stil života bude takav da naš cijeli život svjedoči da je Bog naš jedini Bog i drugoga nema. Ukazuje li na to moj stil oblačenja, stanovanja, rada i svega ostaloga da ja doista volim Boga svim svojim bićem i iznad svega?

Gospodine, u ovoj svojoj molitvi želim ti doista reći da te volim i da si mi drag. Neka to ne budu samo moje riječi. Želim to i svojim djelima posvjedočiti. Ljubav prema tebi treba biti iznad svake druge ljubavi. Samo će tako sve druge moje ljubavi u mom životu doći na svoje mjesto koje im pripada. Da Gospodine, ljubim te svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom. Pomozi mi da tako bude.

Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci."

Međutim, postoji još netko. Kao što nas jedna zapovijed upućuje Bogu kada smo previše naklonjeni zemlji, tako isto nas druga, ovoj slična, spušta na zemlju ako odemo previše u oblake. Doista je Isus pun iznenađenja. Kad pomislimo da je samo u Ocu, upućuje nas i na čovjeka. Kad mislimo da je okrenut samo čovjeku, usmjerava nas prema Bogu. Uz zapovijed ljubavi prema Bogu, odmah donosi i zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Ne možemo čovjeka prekrižiti i zaboraviti. Ne možemo ići k Bogu sami i bez osjećaja za drugoga. Bog i čovjek idu zajedno. Čovjek ne može bez Boga, a Bog ne želi biti bez čovjeka. Tko to ne uzme ozbiljno, nije razumio Isusa i ne može biti njegov učenik. I naša ljubav prema bližnjemu ne može biti bilo kakva. Ne prepušta je našim hirovima ni da joj mi određujemo intenzitet i dimenzije. Kao što volim sebe, tako trebam voliti i drugoga. To sve mijenja. Tko od nas ne voli sebe? I što sve nismo spremni učiniti za sebe? Isus kaže da tako trebamo činiti i drugome. Isus ove dvije najvažnije ljubavi povezuje zajedno. Nijedna ne može biti ostvarena bez druge. Čovjek je potpun i zreo kad se nalazi i pred jednom i pred drugom ljubavi, kada služi Bogu i čovjeku, kad u istoj ljubavi pristupa Bogu i prilazi čovjeku.

Isus tako »humanizira« ljubav prema Bogu, a »divinizira« ljubav prema bližnjemu. To je sažetak života i o tome ovisi sve drugo. Svatko to treba izbalansirati i uravnotežiti u svom životu. Ako mi je možda smisao ljubavi prema bližnjemu bliži i čini mi se lakši, onda trebam više poraditi na ljubavi prema Bogu. Ako mi je opet ljubav prema Bogu nekako shvatljivija i spontanija, onda ću više raditi na ljubavi prema bližnjemu.

Gospodine, hvala ti na ovom izvanrednom odgovoru. Tebe su te dvije ljubavi odvele ne križ i u potpuno sebedarje. Pomozi mi da te slijedim i kad sam s tobom da ne zaboravim svoje bližnje, a kad sam s njima da ne zaboravim tebe.

Mirko Nikolić
Isuse, u krštenju je utisnut u svakoga od nas neizbrisivi biljeg pripadnosti tebi. To je pečat ljubavi, pečat Duha Svetoga. Po krštenju si skinuo s nas teret staroga grijeha kojim je narušena Božja slika u čovjeku. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, ali je ta slika grijehom potamnjela. Krštenjem nas oslobađaš toga grijeha i time nam vraćaš dostojanstvo djece Božje. Na sebi opet imamo odsjaj tvoje ljepote. Po krštenju, Gospodine Isuse, dopuštaš da ti budemo slični, budući da smo u tebi sinovi i kćeri istoga Oca, duboko s tobom u duhovnom srodstvu po tvojoj ljubavi i pripadnosti. Kad bi to mogli barem svi ljudi ovog svijeta primjetiti, vidjeti! Kad bi to mogla biti privlačna snaga za sve ljude da se tebi približe.

Po toj slici ti ćeš me, Gospodine, prepoznati. Ja sam tvoj, ja pripadam tebi, nećeš me se odreći. Tvoja sam svojina. Pečat tvoje ljubavi je na meni i zauvijek pripadam tebi kao svome Otkupitelju. Hvala ti za dar krštenja, za taj dar novog života po kome imam sigurnost tvoje ljuvai. Hvala ti, Isuse, što si me na taj način dozvao u život, u novi, tvoj božanski život. Pomozi mi, Isuse, da tvoju sliku dostojno nosim i čistom je održavam. Pomozi mi, Isuse, da ta slika bude vjerna ikona, vjeran odsjaj tvoje slave, tvoje ljubavi, tvojeg predanja Ocu. Pomozi mi, Isuse, da se taj biljeg u meni učvrsti i da bude jamstvo vječnoga zajedništva s tobom.

Ne dopusti da ono što pripada samo tebi, što je tvoje, pripadne drugome. Ja sam tvoj, tebi pripadam i zato se i danas potpuno tebi predajem. Tebi povjeravam svoj život, tebi dajem svoje sposobnosti, u tvoju službu stavljam čitavo svoje biće. Jer - bez tebe mi nema života. Ti si moj život i u tebi i po tebe ja živim. Ne dopusti, Isuse, da na taj jedinstven način pripadnem bilo kome drugome, kad si me ti na svoju sliku stvorio i obnovio. Tvoj sam! Bogu Božje!

Dok se ujutro umivam, dok se križam blagoslovljenom vodom, dok spominjem imena Presvetog Trojstva, dok molim; daj, Gospodine, da se sjetim da je u meni tvoja slika i natpis. Dok hodam ovim svijetom daj da osjetim da pripadam tvome kraljevstvu; dok živim u ritmu ljudi ovog svijeta neka se osjeti da je moje blago na nebesima; dok plaćam poreze i takse, dok uplaćujem članarinu i osiguranja; daj, Gospodine, da se sjetim da pripadam prvenstveno tebi i da sam u svakom trenutku tvoj. Neka to vide, Gospodine, i ljudi oko mene tako da se odsjaj tvoje slave sve više i više odražava na ovom svijetu.

Fra Zvjezdan Linić
Poziv tvoj, Gospodine, neprestano se ponavlja. Tvoj "Dođite!" odjekuje i danas, svake nedjelje, svakog dana Gospodnjeg. Dođite na misu! Dođite na lomljenje kruha i bratsko zajedništvo. Dođite na gozbu ljubavi. Sve je pripravljeno, stol, kruh i vino,... Ima za sve i za svakoga mjesta i hrane. Dođite!

Oni se u evanđelju odreda počeše ispričavati, tražiti načina da ne moraju doći. A oni najdrskiji usudiše se maltretirati tvoje sluge. Kao da su ih oni u nečemu napali ili ugrozili. Samo su došli i pokušali prenjeti tvoju želju da vidiš sve ljude oko svoga stola. Oko stola ljubavi.

Stojimo pred tajnom tvoga poziva! Nije li to dar, milost, počast? Proizlazi da je svima u evanđelju to bio teret, nepoželjna obveza. Izmotavali su se ili otvoreno suprostavili tvom pozivu. Došli su na gozbu oni koji su na prepad zatečeni na trgovima i ulicama i privučeni zovom koji obećava sigurnost jednog dana.

Dođite na gozbu! To vrijedi i danas. I danas, Gospodine Isuse, zoveš. Svake nedjelje tražiš načina da pokucaš na naša vrata. Gozba se ljubavi organizira nedjeljom; dan je to novog života, dan kad želiš uvijek iznova darivati. To je dan bratskog susreta što ga ti predvodiš i blagoslivljaš. Nedjeljna misa! Koliko isprika traži čovjek i danas da se otme toj obvezi. Upravo zato jer je smatra obvezom, a ne darom, a ne milošću i čašću. Uvijek neki posao, neka nova obveza, nešto što mislimo da se ne može preskočiti, nešto što nepredviđeno dođe. "Ne mogu na misu?!"

Vjerujem, Isuse, da te ne boli toliko to što se ne možemo koji puta odazvati tvome pozivu na euharistijsko slavlje, koliko činjenica da je to katkad raspoloženje volje koja ne želi ništa učiniti da dođe do susreta kod lomljena kruha. A to nije samo misa! To je poziv na svaku gozbu ljubavi, na svaki susret s tobom, na svaki sastanak spasenja. To je stav ljudi pred svim tvojim inicijativama. Uvijek novom upornošću ljubavi zoveš: "Dođite! Dođite k meni, ostavite se zlog puta, dođite na vodu života, a ostavite presahle bunare; dođite Kruhu živome, a ne tražite život u užicima koji ne obećavaju budućnost! Dođite k meni! Dođite na gozbu!"

Da, Isuse,! Sve je pripravljeno. Sve si učinio da to bude gozba tvoje ljubavi. Nisi ništa propustio. Učinio si sve i dao od sebe sve! I život si svoj utkao u tajnu ove gozbe. Evo me, dolazim da se na izvoru tvoje žive vode napojim i za stolom tvoje ljubavi nahranim.

Mirko Nikolić
Molim za milost: da Isus bude temelj mog života, kamen zaglavni koji drži cijelu moju konstrukciju!

Reče Isus: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd... pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istu-koše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.

sus napose poziva glavare svećeničke i starješine narodne da dobro slušaju i čuju. Ima im nešto reći. I nama danas govori i najprije nam kaže: »Čujte!« U vremenu kada puno govorimo i riječi zvone i zvuče na sve strane, malo ljudi pravo sluša i čuje. Isus traži trenutak pažnje. Trebamo čuti njegov glas i njegovu poruku. Hoćemo li ga čuti i poslušati?

Isus pripovijeda prispodobu o vinogradarima ubojicama kojima je povjerena zadaća za vinograd i briga za pravljenje vina. Umjesto toga, oni su, nažalost, prolili krv. Bog je posebno postupao sa svojim narodom. Kao što tako postupa i sa svakim čovjekom. Cijeli ovaj svijet je Božji vinograd. Bog je taj Domaćin i glavni Vinogradar. Dao nam je da se brinemo za svoj život. Nekima je povjerio posebnu brigu za ljude da ih poučavaju i brinu se za njihovo spasenje. To je činio u svom izabranom narodu po svojim prorocima koje naziva slugama. Nažalost, nisu ih prihvaćali, a napose oni koji su bili odgovorni u narodu, »vinogradari«. Oni su bili posebno protiv njih. I povijest se ponavljala. Bog je bio strpljiv i iznova pokušavao. Međutim »vinogradari« su ustrajavali u svojim postupcima i nisu odgovarali na Božji naum. Sve je učinio što je bilo potrebno za vinograd: posadio ga, ogradio, iskopao tijesak, podigao kulu.

Svatko se od nas može poistovjetiti s »vinogradom« za koji se Bog toliko brine. Sto mi sve nije dano i što imam a da nisam primio! Kako s tim raspolažem? Brinem li se da bude dobar urod? Ne smijem zaboraviti da ću biti pitan za plodove koje trebam donositi. Gospodine, hvala što si mi dao darove. Pomozi mi da ih dobro iskoristim i da ne budem sebičan i mislim samo na svoje probitke. Da budem otvoren za suradnju s tvojim »slugama« koje nam trajno šalješ da nas upućuju tvojim putom.

Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: »Poštovat će mog sina.« Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: »Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!« I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

To je vrhunac prispodobe. Koji bi to zemaljski gospodara tako učinio? Kad mu sluge nisu dobro prošle da onda pošalje i svoga sina! Tu uočavamo da se ne radi o bilo kakvom gospodaru. Riječ je o našem nebeskom Ocu koji nas toliko voli i toliko se brine za nas. Šalje k nam svoga Sina. Iako je došao k svojima, njegovi ga nisu primili. Nažalost, čovjek se ponaša kao da je on gospodar svega, svoga života, svoje sreće i samog stvaranja. Prisvaja ulogu vlasnika i odbija priznati tko je pravi Gospodar svega. Upravo svim silama nastoji izgurati Gospodara iz svoga života. Papa Benedikt XVI. kaže: »Samo kad izgubiš Boga, izgubio si sama sebe. Gdje se ne vidi Bog, propada čovjek i svijet. Ako Boga proglasimo mrtvim, onda smo mi sami Bog... konačno onda možemo činiti sve ono što nam se prohtije. Uklonili smo Boga. Više ne postoji mjerilo iznad nas, sami smo sebi postali mjerilo.«

Gospodine, hvala što si došao i zbog mene. Želim to iskreno priznati i prihvatiti. Želim te staviti u središte svoga života. Da od tebe sve počima i u tebi sve završava.

Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?" Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Odgovorili su dobro i ne znajući da su time sami sebi presudili. Nisu prihvatili Isusa, zatvorili su se u svoj krug. Isus je i zbog njih došao, ali oni ga nisu primili. Spasenje je ponuđeno svima i Crkva ga naviješta svim narodima.

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen za-glavni. Gospodnje je to djelo — kakvo čudo u očima našim! Zato će se — kažem vam — oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!

Može se pokraj Isusa proći. Može ga se odbaciti, ali on ostaje kamen temeljac ovoga svijeta. Ljudi često imaju krivu sliku o Bogu. I dobro je da tu sliku odbacuju i korigiraju. Ali Bog je drugačiji. On se za nas daje. Za nas se žrtvuje. Voli nas i želi da se spasimo. Gospodine, želim na tebi graditi. Iako te svijet odbacuje, ja te prihvaćam i želim te donijeti svijetu koji te odbacuje.

Mirko Nikolić
Molim za milost: da vjerujem kako mogu promijeniti svoje negativne stavove!

Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama naroda: »A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: 'Sinko, hajde danas na posao u vinograd!' On odgovori: 'Neću!' No poslije se predomisli i ode.

Evo još jedne pripovijesti koju Isus iznosi iz svoga blaga i koja svakog od nas propituje. Isus meni osobno postavlja pitanje: »A što ti se čini? Sto ti misliš o ovome? Gdje si ti tu?« Tu su dvojica sinova i svatko se može pronaći u jednome od njih. Koji put mislimo za neke ljude da su nepopravljivi i izgubljeni za sve ono što je dobro i plemenito. Možda smo katkad i prema sebi pesimistični i mislimo da ne možemo uspjeti i da nema nade za nas. Zato je ova pripovijest optimistična, ali i upozoravajuća. Sve se može okrenuti i završiti drukčije nego što smo planirali i mislili. Postoji ono što govorimo i ono što činimo. Ima ono što bismo htjeli učiniti i samo ostanemo kod pustih želja. Jedno je jasno: pred Bogom vrijedi samo ono što je istinsko i učinjeno. Ne vrijede pusta obećanja, ni kule od karata ako ostanemo skrštenih ruku. Jednako tako, uvijek je pred nama mogućnost da promijenimo svoj kurs kretanja i da se osobno mijenjamo. Tako je upravo bilo s prvim sinom.

Ovaj prvi je, barem se tako čini, tvrdoglav i svojeglav. Njegova primarna reakcija je odbijanje. Ne, ne želi ići. Možda je imao neki svoj plan toga dana i sad mu otac brka njegov program. Zato tako žustro i nepromišljeno reagira. Međutim, kada se malo smirio i pogledao što je bolje, ispravnije i potrebnije, mijenja svoju odluku i prihvaća ono što je otac molio. Tu pokazuje svoju pravu veličinu i da ima zlatno srce koje u dubini drugačije promišlja od svojih površnih reakcija i spremno se mijenjati i udovoljiti svome ocu.

Gospodine, pomozi mi da ne promatram ljude samo kroz njihove prve i burne reakcije. Ti nas ne gledaš u našoj krutosti i zatvorenosti što koji put znamo pokazati u svojim reakcijama i stilu života. Uvijek ostavljaš pred nama otvorena vrata i pružaš nadu koja nam daje novu priliku. Toliko puta sam ti rekao »Ne« i u tome ustrajavao, a ti me nisi ostavljao nego si se nadao da ću promijeniti svoj stav. Hvala ti na strpljivosti i pruženoj novoj mogućnosti. Pomozi mi da nikad ne zaboravim kako se uvijek mogu promijeniti, da mogu okrenuti smjer svoga puta i tebi se vratiti.

Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: 'Evo me, gospodaru!' i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?" Kažu: »Onaj prvi.«

Evo sasvim drukčijeg postupka. Sin spremno odgovara na očevu želju, ali ne uspijeva svladati otpor koji je u njemu i ne odlazi. To su slatkorječivi ljudi koji su spremni »uvijek priskočiti«, koji se »uvijek žrtvuju«, koji su »stalno na raspolaganju«, a ustvari ih nigdje nema. Puni su »slatkih riječi« i obećanja koja rijetko ili nikad ne ostvaruju. Isus nam ovom prispodobom želi reći da se vječni život ostvaruje u ovom vremenitom životu. Svakome je od nas rečeno: Sinko, hajde danas na posao u vinograd! Kao što ova dva sinu nisu prosuđivana po riječima kojima su obećali, nego po crnima koje su ostvarili, tako ćemo i mi biti prosuđeni.

Gospodine, nosim u sebi mentalitet i ovog drugog sina. Cesto puta izjavljujem da sam vjernik, ali ne živim svoju vjeru. Izabrao sam svećenički i redovnički poziv, ali ne živim svoju karizmu. Majka sam i otac u obitelji, ali tako se ne ponašam. Odlučio sam nešto ostvariti, a odluke mi se dnevno lome i ostaju neostvarene. Svojim riječima kažem »Da«, a djela su mi daleko od ostvarenja. Moje se »Da« lako i brzo pretvori u »Ne!«

Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjeravaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Isus jasno i otvoreno upozorava svoje suvremenike napose glavare svećeničke i starješine narodne da nisu prihvatili Božju ponudu. Oni su taj »drugi sin« koji misli da će pukim obećanjima zadobiti naklonost očevu. Zatvorili su se u svoj sustav i u njemu otvrdnuli. Postali su neosjedjivi za novi poticaj i novu milost. Ali nemojmo previše brzo na druge upirati prstom. Dovoljno je da pogledamo sami sebe i uvidimo koliko se u nama nastanio »drugi sin«. Zato Isus ukazuje na one koji su ozloglašeni i nose na sebi žig zala svijeta, a ipak su postali stanovnici kraljevstva Božjega. U tome je Isusova Radosna vijest koja donosi optimizam i nadu. Nitko nije izgubljen ako u jednom trenutku shvati svoj život i usmjeri ga u Isusovu duhu. Pozvani smo na obraćenje i vjerovanje. Gospodine, godišnji odmori polako prolaze i trebam ponovno preuzeti svoj posao i svoje odgovornosti. Hvala što imam prilike za to. Koliki nemaju te mogućnosti, nego čekaju da bi ih netko »poslao u vinograd«, ali posla nema. Neki su preopterećeni, a neki bezbrižno gledaju i uživaju. Pomozi nam da ozbiljno prihvatimo svoje dužnosti i odgovornosti.

Mirko Nikolić
Zbog velike vremenske udaljenosti, neke zgode iz evanđelja nam nije baš lako shvatiti, jer govore o običajima i načinma ponašanja koji su nam strani. Iako neobična, ova zgoda koju donosi Matej u današnjemu evanđelju moguća je uvijek i posvuda. Doduše, najteže bi bilo naći tako velikodušna posjednika koji bi bio spreman isplatiti čitavu dnevnicu onima koji su radili samo jedan sat, jer bi tako brzo bankrotirao. Najlakše bi dakako bilo naći onih koji bi u vinograd došli samo posljednji sat, ali zacijelo ne bi uzmanjkalo ni onih koji bi na kraju žestoko negodovali, ako bi svi primili istu plaću. Sasvim je sigurno da bi Isusov odgovor i danas glasio: »Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?« (Mt 20,15).

Priznajmo da smo svi nekako skloni dati za pravo onima koji su radili čitav dan i koji se bune protiv izjednačavanja u plaći. Nekako nam se čini logično da nije pravo dati jednaku plaću onima koji su se mučili čitav dan kao i onima koji su radili tek jedan sat. No gospodar vinograda ih upozorava kako on ne čini nikakve nepravde, jer njima je isplatio točno prema pogodbi. Dakle, problem nije u odnosu između unajmljenih radnika i gospodara vinograda, jer tu je sve kako je dogovoreno. Da se prethodno nisu složili oko dnevnice, oni zasigurno ne bi kod njega ni radili.

Problem je samo u onim drugima, zapravo u njihovu kasnom dolasku i uključivanju u posao, a čini se još više u gospodarevoj velikodušnoj spremnosti da i njima dade punu plaću. Da nije bilo ovih posljednjih, ne bi bilo nikakve nesuglasice, radnici bi primili svoju plaću i zadovoljni bi otišli kući. Još bi pritom zahvalili gospodaru vinograda što im je dao priliku da zarade dnevnicu. No oni su svojom reakcijom uvrijedili i gospodara i one kojima je on iskazao dobrotu, a sebi nisu ništa pomogli.

Zar je oko tvoje zlo... ?

U protestu radnika prvoga sata prepoznaje se zavist, koja nije slučajno ubrojena među sedam glavnih grijeha. Za nju je već davno grčki pisac Euripid rekao da je najgora od svih ljudskih bolesti. A najgora je zato što zavidan čovjek ubija sam sebe, izjeda svoje vlastito srce u nemoći da drugome pomuti njegovu sreću. Zavidan čovjek je nesretan zato što je netko bolji od njega, što ga drugi prihvaćaju i cijene, što mu nešto bolje uspijeva u životu. Zavidnika to boli, on se s time ne može pomiriti.

A Bog, koji svakome daje svoje darove kako hoće, ali od svakoga i traži različito, uvijek odgovara kao gospodar iz ove prispodobe: »Prijatelju, ne činim ti krivo...Nisi li se pogodio sa mnom po denar?...Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?« (20,13.15). Zavist je nažalost duboko ukorijenjena u svakome čovjeku i treba nam se čitav život boriti daje pobijedimo. Mnoga velika zla započela su upravo tako što netko nije mogao izdržati tuđu sreću. U jednome romanu opisan je život u meksičkom gradiću u kojemu mnogi žive od traženja i prodavanja bisera. Jednoga dana pročulo se kako je jedan od tih lovaca na bisere imao posebnu sreću, kako je našao rijedak i dragocjen biser. Vijest se vrlo brzo proširila, svi su o tome pričali. U gradiću je bilo više otkupnih mjesta, ali su sva pripadala istomu posjedniku koji je diktirao cijene. Uskoro je shvatio kako su se svi dogovorili da mu biser otkupe po najnižoj mogućoj cijeni. To je već pomutilo njegovu sreću zbog nalaska, pa je počeo razmišljati kako će biser odnijeti daleko u drugi grad i tamo ga bolje unovčiti. No sad su mu već počeli otvoreno prijetiti smrću, ako biser ne proda njima. Njegova žena, sva u strahu, savjetuje mu da se toga bisera čim prije riješi, a on ne želeći ga dati u bescjenje ponovno ga baca u more. Pisac je to popratio riječima: »Tako završava priča o biseru i sreći na koju ljudi još nisu spremni.«

Zašto zavidjeti?

Biblija je puna primjera koji govore o zavisti i njezinoj štetnosti po čovjeka. Prije nego je Kain ubio brata Abela, bio je zavidan što se žrtva njegova brata više svidjela Bogu od njegove. Sinovi patrijarha Jakova nisu mogli podnijeti da njihov otac najviše ljubavi poklanja najmlađemu sinu Josipu, pa su ga iz zavisti prodali egipatskim trgovcima. Veliki svećenici i farizeji nisu mogli podnijeti da Isusova riječ nailazi na takav odjek kod naroda i da ga toliki slijede, pa su iz zavisti odlučiti ubiti ga.

Najbezumnije kod zavisti je to što ona ne uništava samo drugoga, nego i onoga tko zavidi. Jer, u Kaina su nastale muke tek kad je uklonio svoga brata Abela. Tek tada mu je postao neizdrživ glas savjesti: »Kaine, gdje ti je brat Abel?«. Braća, nakon što su prodala Josipa u ropstvo, morala su se čitav život pretvarati pred svojim ocem, lagati kako ga je usmrtila divlja zvijer i trajno brata nositi na savjesti. Židovi koji su iz zavisti i mržnje vikali: »Smrt njegova na nas i na našu djecu« postali su krivci smrti ne samo pravednika, već bogočovjeka Isusa Krista.

Vratimo se još jednom Isusovoj prispodobi i pokušajmo naći svoje mjesto u njoj. Pritom posebno obratimo pozornost na njezin drugi dio, ne zaboravljajući da je gospodar vinograda sam Bog. Daljnji rasplet možemo shvatiti samo na osnovi čitavoga evanđelja. A ono kaže da nema čovjeka koji bi bio radnik prvoga časa i imao pravo na plaću pred Bogom, jer Bog se svima smilovao i zato su svi ljudi radnici nekoga kasnijeg sata, bez ikakva prava da bilo komu zavide. Kako onda shvatiti da se mnogi kršćani ne znaju veseliti nečijemu obraćenju. Umjesto da kažu: Hvala Bogu što je taj čovjek našao put k Bogu, oni znaju reći: Što je radio do sada? Teško je zaključiti da su takvi kršćani sretni u svojoj vjeri i zato ne mogu shvatiti da svaki čovjek ima pravo na sreću s Bogom.

Isus nas uči da je vjera nezasluženi Božji dar koji se može samo zahvalno prihvatiti i radosno živjeti. Zato, ako smo shvatili evanđelje, naš rad u vinogradu Božjem ne može nikad biti prisilan rad. On sam po sebi je već plaća i nagrada jer nam osigurava Božju blizinu i ljubav. Takav čovjek neće nikad imati razloga bilo komu i za bilo što zavidjeti.

Ivan Dugandžić
Gospodine, koliko puta...?

Koliko puta da opostim bratu svome ako se ogriješi o mene?

Koliko puta prijeći preko nekih riječi koje pogađaju i bole?

Koliko puta zaboraviti brojna djela koja još i danas peku jer su očita nepravda?

Koliko puta, Gospodine, reći čovjeku kraj sebe: Opraštam ti?

Koliko puta smijem ispasti lud, biti izigran, biti ismijan?

Gospodine, koliko puta i kako dugo takve ljude treba smatrati braćom?

Dva puta, ili tri puta, možda čak i sedam puta?

Zar to nije dovoljno? Sedam puta dnevno, u istom danu; zar to nije hrabrost opraštanja? Zar praštanje nema svojih granica, Gospodine, a onda i svojih pedagoških zakona? Ako se tako olako dijeli oproštenje zar će se itko popraviti? Nastavit će činiti zlo, vrijeđati ljude oko sebe, jer se prašta tako lako i jednostavno!

Ti me iznenađuješ, Gospodine! Govoriš o brojci koja nadilazi svačiju hrabrost. Ona obeshrabruje i onoga koji se može ogriješiti o mene jer ne može stići da me u jednom danu povrijedi sedamdeset puta sedam. To je više i od smjelosti grijeha i uvrede. Zar mi time možda želiš reći da je milosrđe i opraštanje jače od uvrede grijeha? Nije li to poruka da je veća snaga skrivena u praštanju i ljubavi nego u podlosti i nepravdi? Ne govori li mi to o neizrecivoj snazi koja se krije u praštanju? Zato praštanje mora biti iznad svake mogućnosti ljudskog grijeha.

Možda mi zapravo time želiš reći da je to samo tebi, samo Bogu moguće? Jer, čovjek takvog iskustva nema. Ali Bog ima. I moram se zamisliti, Gospodine. Koliko puta si ti meni oprostio? Koliko puta sam bio poreban tvoje riječi oproštenja, tvojeg milosrđa? Nije li moja najčešća molitva zapravo kajanje i molba za smilovanjem? Da, Gospodine, trebao sam te tako često i trebat ću te opet kao onoga koji mi prašta moje grijehe, moje opetovane grijehe, moje uvijek iste slabosti. I neprestano ti dolazim s jednom te istom molbom: Oprosti! Da, Gospodine, oprosti mi. Opraštaj mi često, opraštaj mi i više puta dnevno. Mislim da se ovo neizrecivo praštanje izrečeno u brojci sedamdeset puta sedam odnosi zapravo jedino na odnos između tebe i mene! Oprosti mi i danas i svakog dana iznova. Oprosti mi za cijeli život bez jamstva da te možda neću uvrijediti. Ne želim, Gospodine, ali ti jedini znaš kako sam sazdan. Hvala ti!

fra Zvjezdan Linić
Gospodine, hvala ti za ohrabrenje i ljubav. Ohrabruje me tvoje obećanje da ćeš biti uvijek s nama, da ćeš zasigurno biti prisutan gdje su samo dvojica sabrana u tvoje ime. Gdje se nađu dvije osobe i osjećaju se međusobno kao braća u tvoje ime, tu si i ti, Isuse, prisutan, tu si i ti kao treći brat. Ta sigurnost tvoje prisutnosti je divan blagoslov svake molitve. Ti sigurno nikad nećeš zakazati. Ti si vjeran svojo riječi. Prisutan si i pun ljubavi u svakom zajedništvu tvojih učenika, vjernika.

Hvala ti, isuse, što na taj način pokazuješ da si i meni brat i da si mi blizu. Osjećam se na osobit način da si mi ti prvi i najbliži brat. Želim od tebe čuti ono što preporučaš svakom bratskom zajedništvu: opomena i spasenje. Snažno doživljavam tebe, Isuse, kao brata koji me opominje svaki puta kada se barem malo saberem na molitvu, kad smireno za koji trenutak stanem pred tebe. Odmah dolaziš, hrabriš, opominješ, tješiš, spasavaš. Takav si ti, Isuse, dobri brate, koji želiš steći svakoga od nas, koji želiš da se svi mi spasimo, da nitko ne propadne.

Hvala ti, Isuse, za tu i takvu tvoju ljubav. Da, ja sam taj brat koji često pogriješi. Hvala ti što me koriš i upozoravaš na samo, u četiri oka. Hvala ti što to strpljivo radiš želeći da toliko toga ostane tajna između mene i tebe. Hvala ti na svoj tvojoj obazrivosti i dobroti. Da, Isuse, ja sam taj brat koji tako često zna pogriješiti. Zapravo, divim te se, Isuse što me poslije mnogih negativnih iskustva mojih padova još uvijek smatraš bratom, da me još uvijek takvim priznaješ i prihvaćaš.

Nosim, Isuse, u sebi duboko iskustvo tvoje strpljivosti, milosrđa i dobrote. Hvala ti. Molim te, Isuse, daj mi milost da mogu na sličan način i ja biti brat svima oko sebe. Ne dopusti da netko kraj mene, zbog očitovane slabosti, prestane meni biti brat. Ne dopusti da nekoga isključim iz svog srca zbog njegova grijeha ili pada. Daj mi ustrajnu i strpljivu ljubav kojom ću znati svakom čovjeku oko sebe pokazati da mi je brat, da mi je sestra. Ne daj da krivim postupkom mnogima zatvorim vrata dobrote i milosrđa.

Zato, Isuse, oslobodi mene, oslobodi sve nas od ogovaranja i klevetanja, od lažnih i uvredljivih jezika, od nestrpljivosti i tvrdoće srca. Oslobodi nas nas, Isuse, od osuđivanja i odbacivanja. Ne dopusti da ja ikoga osudim, da ikoga odbacim. Daj mi milost da znam takve slučajeve prepustiti Crkvi. A meni daj ljubav i strpljivost da zbog toga što sam obilno iskusio snagu tvoga milosrđa svakom bratu znam iskazati milostđe. Daj, Isuse, da težim za tim da imam brata, a da ga ne izgubim. Neka mi spasenje mog brata bude neprestano pred očima, najviše na srcu.

fra Zvjezdan Linić
Dobri Isuse, došao si kao Spasitelj svijeta. Došao si otkupiti svijet od zla, izbaviti ljude od nevolja. A opet na ovom svijetu ima toliko neprilika, toliko patnje, nevini stradaju, događaju se nesreće. Neprestano o tome čitamo u crnim kronikama naših glasila. Sve je to neshvatljivo. Zašto, Isuse? Zašto još uvijek toliko zla i patnje, toliko križeva i muka? Što ne valja? Što bi trebalo promjenit da se svijet okrene na dobro. U čemu je tvoje djelo spasenja?

Ništa me ne iznenađuje, moj Isuse, uzvrat svetog Petra kad si govorio o svom hodu u Jeruzalem. Rekao si da će te tamo uhvatiti, osuditi, pogrditi, da će te ubiti i treći ćeš dan uskrsnuti. Izgleda da Petar nije svojim razmišljanjem niti došao do tog uskrsnuća jer mu se sve smračilo na pomisao da će te uhvatiti i ubiti. "Tebi, Isuse, to se nesmije dogoditi. Ako se to s tobom dogodi, što će tek biti s nama? Što mi možemo očekivati od ovog svijeta, ako su tebe, izvor svakog dobra, lišili života, raspeli na križ. Što mi možemo očekivati od ljudske pravde, ako su tebe ljudi tako nepravedno osudili i smaknuli?"

Zašto sve to, Isuse? Što o tome misliti? Želim biti tvoj učenik, a bojim se križa, ne shvaćam ga, otimam se njegovu doticaju. Želim biti tvoj učenik, Isuse, a svakog dana zakažem. Ti tražiš vjeru svakoga dana, tražiš svakodnevno ustrajno i vjerno nošenje križa. Da, vjerujem da si nas došao spasiti, ali spasiti od besmisla. Spasiti od neprihvaćanja i od očaja, spasiti od nevjere i mržnje. Došao si nas spasiti od naše vlastite zatvorenosti u vrtlogu naše gluposti i sebičnosti. Došao si nam pomoći nositi križ, kako ne bismo nikome svaljivali na leđa veći križ ili svoje muke. Došao si otkupiti svijet u našem srcu, u nama samima, da bi na svijetu bilo sve više ljubavi. Došao si kao Spasitelj, ali na svoj način, a ne kako bismo to mi htjeli.

Zato nas otkupi, Isuse, od neljudskog spasenja, od nekog magijskog, scijentističkog ili alkemijskog spasenja, od želje da spasenje shvaćamo isključivo u rješenju vlastitih problema i poteškoća. Daj nam, Isuse, shvatiti da je spasenje u tebi, da si ti Spasitelj, da je naš život i naša sreća upravo u tebi, da krenemo za tobom. I da nema pod nebom drugog spasenja niti drugog Spasitelja. Otkloni od nas svako površno spasenje, pa makar ono donosilo i olakšanje tijela. Ti jedini želiš da nas tvoje djelo spasenja zahvati čitave: duh, dušu i tijelo! Neka se nama , Isuse, dogodi tvoje spasenje!

fra Zvjezdan Linić
Ljudi su čudni i nedostaje im hrabrosti pred istinom. Takvi su i mnogobrojni svjedoci Isusovih riječi i djela. Slušaju njegove divne riječi kojima nitko ne može odoljeti. Sposobni su po cijele dane biti uz njega; zaboravljaju čak i na hranu, jer se tako obilno hrane riječima iz Isusovih usta. »Nitko nikada nije govorio kao ovaj!« (Iv 7,14), svjedočit će za Isusa. Nadalje, ljudi vide i čudesna djela što ih Isus čini. Brojna se ozdravljenja događaju uz njega. Čudesno se umnaža kruh u pustinji i Isus je sposoban njime nahraniti tisuće ljudi. Dan za danom događaju se divne stvari.

I Ivan Krstitelj je propovijedao, ali nije govorio kao Isus. Isus govori neizrecivo, naviješta kraljevstvo Božje koje njime započinje. Ilija je za svoje vrijeme bio pojam proroka, ali ne i punina proroštva. I s njime su se dogodila neka čuda, ali je to bilo u izuzetnim trenucima i to Božjim zahvatom, a na Ilijinu molitvu. Međutim, kad Isus čini čudesna djela, onda on to čini božanskom snagom i ljubavlju koja je u njemu u neizrecivom jedinstvu s Ocem. I Jeremija je velik u svijesti Zidova. Prorok je on i patnik. Čovjek koga nisu shvaćali, ali je svejedno govorio. Upozoravao je na propast koja će pogoditi ljude, na razorenje Jeruzalema. Obistinilo se ono na što je upozoravao svoje suvremenike. Govorio im je u Božje ime. Međutim, ostat će neprihvaćen kao prorok, kao glas u pustinji. Isusove riječi odjekivat će na nov i snažan način. I njegove riječi nosit će katkad prijetnju i navještaj kazne, ali će biti puno više riječi nove nade i ohrabrenja.

Židovski je narod očekivao Mesiju. Znali su da će on biti veći od svih proroka, kralj nad svim kraljevima, svećenik veći od svih velikih svećenika. Očekivali su ga kao Osloboditelja, kao Spasitelja, kao novu nadu za svoj narod. Posebno je to bilo aktualno u vrijeme dok je Isus živio zemaljskim životom jer je Palestina tada stenjala pod rimskim jarmom. Međutim, Isus nije, prema njihovim poimanjima, pokazivao neke oslobo-diteljske nakane. Nije skupljao vojsku, nije se borio da stekne što više istomišljenika. Isus nije tragao za pristašama.

Isus ipak ostaje tajnom za narod. Jest čudesan, ali i čudan. Vide divne stvari, ali se ne usuđuju pomisliti da bi on bio nešto više. Zato na pitanje koje postavlja apostolima o tome što ljudi o njemu govore, Isus dobiva odgovor da jedni misle da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a drugi opet da je Jeremija ili neki od proroka. Dakle, cijene ga, pridaju mu značajno mjesto, ali još uvijek jako skromno i netočno. Ne daju mu izuzetno, jedinstveno mjesto u svojim srcima, usred svoga naroda. Međutim, Isusu nije bitno što narod o njemu misli. To može biti važno, ali nije presudno. Drugo je pitanje za Isusa daleko bitnije: »A vi, što vi mislite tko sam ja?« Sada su na ispitu apostoli. Na ispitu je njihova vjera, njihovo osobno iskustvo Isusove osobe. Na provjeri su svi mnogobrojni motivi koji apostole vežu s Isusom. Evanđelje će nam češće otkriti činjenicu da ni njima nije baš sve uvijek jasno, da i oni imaju neke druge predodžbe. Čak i prigodom njegova uzašašća na nebo neki od učenika su se još uvijek usudili pitati Isusa je li napokon došlo vrijeme kad će Isus otkupiti Izrael i obnoviti izraelsko kraljevstvo. Dakle, nisu ga ni oni sasvim shvatili. Doduše, njihova je misao viša od one što je obični ljudi imaju i kako pričaju, no ni kod njih to još nije jasno.

Šimun Petar se ipak odvažio. On izražava ispovijest vjere: »Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga!« Petar je time rekao bitno. Izrečena je teološka dubina koja nam otkriva Isusa u tajni Presvetoga Trojstva. Otkrivena nam je kristološka tajna po kojoj Petar jasno Isusa priznaje Mesijom, tj. Pomazanikom, onim što su ga stoljeća iščekivala, istinskim poslanikom Božjim. Isus je za Petra i apostole Iščekivanje naroda i svijeta. Prema tome, Isus je sve! Petar je svoju vjeru kristalno jasno izrekao.

Pred tim pitanjem nalazimo se i mi danas. U času dok se kod mise svečano naviješta isto evanđelje mi smo ti učenici Isusovi. Svijet oko nas i danas svašta govori o Isusu. U pomutnjama između svakojakih religija i strujanja novoga doba ljudi žele u Isusu vidjeti mudraca, čovjeka koji je znao tehnike ozdravljanja, stručnjaka za poniranje u duhovne sfere, nekog utjelovljenika Bude ili ga danas vide u nekom Sai Babi i drugima. Ima puno iskrivljenih slika i izjava o Isusu. Dobro je zaštititi se od takvih slika. Ipak, kao i onda, tako je i danas Isusu je puno važnije što mi vjernici, mi koji svake nedjelje idemo na misu, držimo o njemu. Što ti kao kršćanin držiš o Isusu? Na nama je da u dubinama svoje savjesti odgovorimo na to pitanje, a potom smo pozvani da kao Isusovi svjedoci to isto svjedočimo i svijetu.

Slijedi na kraju današnjega evanđelja ekleziološki trenutak. Isus Petra naziva Stijenom. On će zajedno sa svojim Učiteljem biti u temeljima zgrade koju više ništa neće moći uništiti. Petar će biti na čelu te Građevine, a Gospodin će mu povjeriti osobito poslanje. Učinit će to na ovom mjestu, ali i drugim riječima na drugima mjestima, kao npr. za vrijeme Posljednje večere kada će Isus poručiti Petru: »Učvrsti svoju braću!« (Lk 22,32) i potom, poslije uskrsnuća, nakon ispita ljubavi, reći će Petru: »Pasi ovce moje!« (Iv 21, 15-19).

Isuse, ljudi i danas puno govore o tebi. Još uvijek te mnogi ne poznaju, ili misle da te poznaju. Još uvijek si mnogima zanimljiv. Doduše, čudni su ti ljudski komentari i nije mi neobično što i tebe, Isuse, zanima što to ljudi govore o tebi. Mnogi te samo površno poznaju. Vide te na slikama ili raspelima i vjeruju da si postojao, da si bio dobar i da si činio dobro. Mnogi ne ne slute da si ti u osobnoj vezi sa svakim čovjekom i da se svakoga od nas tiće tvoje raspeće, tvoja smrt na križu. Za mnoge si, Isuse, samo povijesna osoba koja je u svoje vrijeme živjela i stavila pečat svojoj epohi - ništa više. Mnogima si, Isuse, još i manje od povijesne osobe, legenda, mit, doduše ljudima potreban, ali u nekim nestvarnim visinama.

Mnogi te zamišljaju, Isuse, kao čudotvorca. Baš te takvoga i traže. Žele da i danas u svakoj ljudskoj potrebi i nevolji napraviš čudo. Katkad mi se čini, Isuse, da te ni za što drugo i ne trebaju. Dobar si za čusesno pomaganje. Odličan si im kad osjete da ih primječuješ i da ih ne puštaš da čekaju. Divan si kad se ponašaš upravo onako kako to oni žele.

Neki te neće, Isuse. Ne poznaju te, ili te slabo poznaju pa te odbacuju. Gotovo da mi je teško zamisliti da te itko tko te istinski poznaje može odbaciti, ali na žalost često čujem da te ljudi odbacuju, da ti okreću leđa, da te psuju. Mnogi na tako ružan način govore o tebi!

A ti, Isuse, pitaš i mene i Petra i apostole i sve nas: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?"

Ti si, Isuse, za mene:

Bog i čovjek, Sin Boga živoga, Sin Djevice Marije!

Ti si Spasitelj svijeta, rodio si se za mene, došao si na ovaj svijet radi mene! Ti si ljubav Očeva, poslušan njegovoj svetoj volji!

Ti si, Isuse, Put! Put si moga života. Ti i mene zoveš da te slijedim, da krenem za tobom. Ti me pozivaš da krenem u život onako kako si ti činio. Želiš me učiniti svojim učenikom.

Da, ti si, Isuse, onaj za kime je vrijedno ići, komu je vrijedno povjeriti svoj vlastiti život. Ti si, Isuse, smisao moga života. U tebi nalazi smisao i moja patnja i moja radost. Ti si, Isuse, neizrecivo dobar, sama dobrota!

Isuse, ti si za mene sve!

fra Zvjezdan Linić
Isuse, povukao si se u krajeve izvan ljudske vjere. Tamo nema Židova, poganski je to kraj. Imaš i ti pravo, Isuse, da se malo odmoriš. Nakon mnogih dana i tjedana zauzetog rada za dobro ljudi, nakon mnogo susreta i razgovora, pošto si tolike ozdravio i pomogao im, dolaziš, Isuse, sa svojim učenicima u ovaj pusti kraj da se odmoriš. Ali, i tu te poznaju i čekaju. Žena viče za tobom. Silno je prestrašena, jer gleda svoje vlastito dijete kako se muči, a ne može mu pomoći. Baš si joj dobro došao Isuse. Izgleda da ti nemaš pravo na svoj odmor, na osamu. Ne možeš ostati nezapažen po strani. Otišao si od Židova jer si mislio da pogani još nisu čuli za tebe i da će biti mira. Međutim, žena viče!

"Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Baš te je Duh posla, Gospodine. Upravo mi ti trebaš. Samo ti još možeš pomoći!"

Međutim, ti šutiš ne uzvračaš. Zašto, Isuse? Znaš kolika je potreba ove žene, a nema joj niotkuda pomoći. Isuse smiluj joj se!

Prepoznajem se, Isuse, u ovoj ženi. Sličnih situacija ima u životu svakog od nas. Ima poteškoća, ima teških problema, u kojim čovjek ne vidi izlaza. Tada si ti, Isuse, tu da čuješ i pohrliš u pomoć. Sam si, Isuse rekao da dođemo k tebi kad smo opterećeni. Sam si nas pozvao k sebi kad smo žedni ili gladni istinskog Kruha života. Sam si se ponudio, Isuse, da budeš Spasitelj u svim našim poteškoćama.

Zadivila te ustrajna vjera ove žene. Vjera ju je spasila. Vjerom je izmolila ono što je tražila. Njezina kći je slobodna od zlog duha. Osjećam, isuse, da je upravo ta vjera problem naših duša. Nemano uvijek one vjere koja bi nas ohrabrila za zavapimo k tebi, da se ustrajno održimo u svojim molitvama. Brzo odustanemo pomišljajući da ti nije stalo do nas. Klonemo na putu. Često te ni ne primjećujemo u svojoj blizini. U ono vrijeme nisi mogao proći svijetom ne zapažen, a sada te ostavljamo po strani, ne opažamo te ni ne slutimo kako se nam blizu!

Isuse, nauči nas primati od tebe i kruh sa stola i mrvice od stola. Nauči nas, Isuse, od tebe očekivati i jedno i drugo, jer i mrvica sa tvoga stola dovoljna je da nahrani gladne čitava svijeta. Svu si svoju ljubav stavio u kruh i razlomio ga da bude za sve dovoljno. Više nitko nije udaljen od tvoga stola, svatko ima pravo na tvoju ljubav, svatko ima pravo doći k tebi i nahraniti se kruhom života. Smiluj mi se, Gospodine, posebno onda kada nam je vjera u pitanju i ojačaj nam vjeru!

fra Zvjezdan Linić
Prošlonedjeljnom prispodobom o kukolju Isus potiče učenike na budnost. Kraljevstvo Božje treba budne ljude i one koji će biti pozorni na svakodnevna događanja. Kraljevstvo je Božje istinska stvarnost koju treba uvijek iznova otkrivati i čovjek je pozvan da otkriva njegove tragove u povijesti i u svom osobnom životu. Tako orač nalazi zakopano blago na svojoj njivi, a trgovac jedinstveni biser neprocjenjive vrijednosti. To su neočekivani događaji koji mogu potpuno preokrenuti sve životne planove. Ova dva čovjeka prodat će sve što imaju da bi zadobili ono što je neprocjenjivo.

Poznata su nam razdoblja Božje strpljivosti. Međutim, dolazi i vrijeme odluke i opredjeljenja. Prispodobe o dragocjenom blagu, odnosno biseru, otkrivaju nam najdublje zahtjeve kraljevstva. Kad je riječ o kraljevstvu Božjem, onda to nije nešto što se jednostavno može nadodati našem osobnom životu. Kraljevstvo Božje ne trpi odgovor: »Malo da, malo ne«. Kršćanski život u svojoj biti ne može biti razdijeljen. Kršćanski je život istinski tek kad je potpun, beskrompomisan.

Dakako, ljudski život pozna i kompromise. Vidimo na sebi i oko sebe da je čovjek često nevjeran preuzetom poslu. Ipak, vjera nas neprestano poziva na čin potpunoga predanja. Nema predanja u slučajevima kad se čovjek daje, ali vodeći strogu računicu svoje koristi. Predanje pretpostavlja rizik pripadnosti »u dobru i u zlu«.

Ima ljudi i situacija koje Isus prihvaća kao sliku u svojim prispodobama, makar nisu »simpatične«. Govori o mudrosti zmije, o snalažljivosti nepravednog upravitelja i ljudi ovoga svijeta. Ni trgovci nisu dobro viđeni. Njihov posao je često spojen s nepravdom i varanjem. Međutim, Isus ovdje govori o pametnom i mudrom trgovcu. Ne zalazi u druge stvari. Želi upozoriti na stanovitu kvalitetu koju bi htio otkriti kod vjernika i svojih učenika. Trgovac koji želi uspjeti mora znati riskirati. Često mora ući u poslove kod kojih je moguć i velik dobitak i velik gubitak. Moguće je da doživi stečaj, ali isto tako je moguć i velik porast njegovih financijskih mogućnosti. Prisiljen je riskirati. Međutim, mudar trgovac nekako iznutra osjeti rizike koje je vrijedno preuzeti. Veliki trgovci mnogo riskiraju, ali zato i napreduju, uspijevaju. Propadaju trgovci koji se ne usude riskirati.

Isus bi želio da njegovi učenici nešto nauče od ljudi koji u svijetu uspijevaju u svojem poslovanju. I za cijenu kraljevstva Božjega potrebno je prihvatiti prividni zemaljski riziko. Kraljevstvo je Božje zakopano blago, dragocjeni biser. Ono je tolika sreća, bogatstvo, izvor mira, da je vrijedno sve razdati i prodati da bi se čovjek domogao istinskih korijena života i sreće. U tom pogledu kraljevstvo ne trpi polovičnosti. Treba ipak prodati sve, svaku drugu sigurnost, svaku pričuvnu mogućnost, da se otkrije ljepotu i radost kraljevstva. Valja u tom pogledu vjerovati Isusu i beskompromisno krenuti za njim.

Blago učenicima koji tako otkriju Isusa! Blago onima koji su se našli na obali i čuli njegovu riječ, da bi potom krenuli za njim. Kada budu na kraju vremena ribari izvlačili mreže na obalu, oni će se sigurno naći medu pravednicima. Zato će blaženi biti oni koji su danas kraljevstvo Božje shvatili ozbiljno. Tada će pismoznanac postati učenikom koji će potom poučavati svoju braću. Sjediniti će se tada novo i staro, Novi i Stari zavjet, proročanstva i njihovo ispunjenje u Isusu Kristu. Pisac današnjega evanđelja jednoga je dana bio zatečen, Isus ga je pozvao, on je sve prodao, sve ostavio, da bi bez zapreke mogao ići za Isusom.

Već od najranijeg djetinjstva čovjek sanja o tome da otkrije skriveno blago, da se domogne bogatstva. Otkrivanje je zavodljivo za čovjeka. Pronalazača to tjera da ide nepoznatim putovima, znanstvenika to potiče da svoj život posveti istraživanju.

Na nedjeljnom euharistijskom sastanku Isus nas poziva da sve učinimo, da se dadnemo na traženje, da bismo otkrili kraljevstvo. Da bismo našli ono što tražimo Isus od nas zahtijeva da budemo u tome potpuno predani, sasvim na raspolaganju. Svaka nas sveta misa čini još više raspoloživim da čujemo Riječ Božju i da uskladimo svoje djelovanje prema njoj.

fra Zvjezdan Linić
Gospodin prolažaše zasijanim poljima; pšenični je klas prolazio žetvom: on nije bio onaj duhovni klas koji je pao na samo jednome mjestu, a plodonosno uskrsnuo za cijeli svijet. O njemu je on sam kazao: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod« (Iv 12,24).

Isus je, dakle, prolazio između posijanih, on, koji će jednoga dana biti pšenično zrno za uzdržavanje života, za sada je sijač, kako piše u evanđelju: »Gle, iziđe sijač sijati« (Mt 13,3). Isus sije obilato sjemenja, ali množina uroda ovisi o naravi zemljišta. Zato, ondje gdje je zemlja kamenita, sjeme se lako osuši; ne od vlastite slabosti već zbog zemlje. Sjeme ima životnu moć, ali zemlja je neplodna jer je preplitka. Ako zemlja ne zadrži vlagu, sunčane zrake prodiru jače i sjeme osuše; ne nedostatkom sjemena već krivnjom tla.

Sjeme se sije i na zemlju pokrivenu trnjem. Sjeme je uvijek plodno, ali ga zaguši kupina i vanjska mu zapreka ne dopušta razviti njegovu nutarnju snagu. Ako sjeme padne na dobru zemlju, donosi različit rod: negdje tridesetostruk, negdje šezdesetostruk, negdje stostruk. Sjeme je iste vrste, ali različit je plod i različiti su duhovni učinci kod onih koji su poučeni.

Sijač, dakle, iziđe sijati; djelomice je to činio sam, a djelomice po svojim učenicima. Tako nakon Stjepanova kamenovanja Djela apostolska pišu: »Svi se raspršiše« (8,1). Nisu pobjegli iz slabosti niti se odijelise u vjeri, već se samo raštrkaše. Kada su snagom Sijača postali pšenicom i pretvoreni u nebeski kruh životnoga nauka, svuda raznesoše njegove učinke. Onaj koji sije istinu, Isus - jedinorođeni Sin Božji - prolazio je poljima i, prema Očevoj naredbi, nije sijao samo sjemenje, nego i pouke divnoga nauka. Bez sumnje je to sjeme bilo određeno da izvede divna djela.

Sada govorimo o tlu za vrijeme sjetve i klijanja što ga zemlja proizvodi o proljeću. Ne govorimo da poučimo, nego zato da se klanjamo onome koji izvodi te divote. Ljudi izvrše svoj posao time što u plug upregnu volove, po tlu naprave brazde i omekšaju površinu da kiša ne klizi preko nje, već da prodre u dubinu i učini da proklije obilata žetva. U tako pripravljenoj zemlji sjemenje uživa dvostruku prednost: prvo, dubinu i rahlost zemljišta, drugo, skriveno je pticama. No i kada čovjek uči, što je u njegovoj moći, ipak on ne može proizvesti ploda. Na čovjeka spada sijati, a na Boga da daje rasti.

Kada sjeme počne oblikovati vlat i rasti, po klasu se pozna plod: pšenica ili kukolj. Shvatili ste što je pročitano, na menij e da vas privedeni duhovnijemu gledanju. Isus je pomoću apostola posijao po svoj zemlji dobru vijest kraljevstva nebeskoga. Tko je prihvatio propovijed, čuva je dok ne proklija i zato ustrajno pohađa crkvu. Ovdje se sabiremo svi noseći tko pšenicu, tko kukolj; to jest, amo dolazi vjernik i licemjer (toliko da bude jasnije ono stoje pročitano). A mi, crkveni ratari, obrađujemo zemlju motikom propovijedanja da bi tlo donijelo roda. Mi, ipak, ne poznamo vrstu zemljišta i sličnost lišća često prevari ratara. No kada se nauk pretvori u djelo i kada se pokaže plod truda, tada postaje očito tko je vjeran, a tko licemjer.
Ugledajmo se u Gospodina i molimo za neprijatelje. Gospodina nasljeduj: on, obješen na križu, moli za one koji su ga razapeli. Reći ćeš: Kako mogu biti sličan Gospodinu? Ako hoćeš, možeš. Da ga ne možeš nasljedovati, ne bi on bio kazao: »Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11,29). Da nisi u stanju sličiti mu, ne bi Pavao bio rekao: »Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov« (1 Kor 1.1,1).

Uostalom, ako ne ćeš nasljedovati Gospodina, slijedi primjer njegova sluge Stjepana; on ga je uistinu nasljedovao. Kao stoje Krist molio za one koji su ga razapeli, tako i sluga: među onima koji su ga kamenovali, dok je bio od svih napadan i primao udarce kamenjem, prikazivao je bol koja ga je razdirala i govorio: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh« (Dj 7,60).

Želiš li da ti pokažem drugoga Božjeg slugu koji je podnio još teže muke? Pavao je to koji je rekao: »Triput sam bio šiban od Židova, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan sam proveo u bezdanu« (2 Kor 11,25). A što je govorio poslije svega toga? »Htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu« (Rim 9,3). Hoćeš li da ti navedem još jednoga i to ne iz Novoga već iz Staroga zavjeta? To je zaista čudnije: duhovnost su apostola dostigli oni kojima još nije bilo zapovjeđeno da ljube neprijatelje, nego da odvrate zlo za zlo, tj. oko za oko, zub za zub. Čuj što kaže Mojsije koga su Židovi više puta prezreli i kamenovali: »Ipak im taj grijeh oprosti... Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao« (Izl 32,32). Ne vidiš li kako pravednik spas drugih pretpostavlja svojemu spasu? Ako nisi sagriješio, zašto hoćeš imati dijela u njihovoj kazni? Odgovara: jer kada drugi trpe, nije mi stalo za moju sreću.

Kako bismo mogli postići oproštenje ako mi proklinjemo, a Gospodin nas i njegovi sluge Staroga i Novoga zavjeta potiču da molimo za neprijatelje? Molim vas, braćo, da tako ne postupamo. Inače, što su veći i brojniji primjeri, to će veća biti kazna ako ih ne budemo nasljedovali. Bolje je moliti za neprijatelje negoli za prijatelje jer je zasluga veća. Gospodin je rekao: »Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici?« (Mt 5,46). Ako, dakle, molimo jedino za prijatelje, nismo bolji od pogana i carinika. No kada ljubimo neprijatelje, postajemo - koliko je to moguće - slični Bogu koji »daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima« (Mt 5,45). Zato budimo slični Ocu jer je Gospodin kazao: »Budite, dakle, savršeni kao stoje savršen Otac vas nebeski« (Mt 5,48). Tako ćemo zaslužiti kraljevstvo nebesko milošću i dobrohotnošću Gospodina Boga i našega Spasitelja Isusa Krista kojemu slava u vijeke vjekova. Amen.
Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju (16,13-20) U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni daje Ivan Krstitelj; drugi daje Ilija; drugi opet daje Jeremija ili neki od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Simun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato će mu Isus: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi put i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikome ne reknu da je on Krist.

Krist je predao ključeve onome koji je Crkvu raširio po svemu krugu zemaljskome (Iz Homilija na Matejevo evanđelje svetoga Ivana Zlatoustoga, biskupa)

»Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima« (Mt 16,17). Zastoje Petra nazvao blaženim? Jer je on njega proglasio Sinom Božjim. Sina ne možemo spoznati drukčije nego po Ocu ni Oca nego po Sinu. Tako nam je očitovana i njihova jednakost časti i istovjetnost naravi. Što na to Krist? »Ti si Šimun, sin Ivanov, zvat ćeš se Kefa - što znači Petar-Stijena!« (Iv 1,42). Jer si ti očitovao mojega uzvišenog Oca, ja spominjem tvojega roditelja, to jest: kao što si ti sin Ivanov, tako sam ja sin svojega Oca. Bilo je suvišno reći: »Ti si Ivanov sin« (Iv 1,42), ali jer je Petar rekao: »Ti si Sin Božji«, Isus je to nadodao da pokaže kako je on Sin Božji kao Petar Ivanov, to jest daje iste naravi kao i Otac.

»I ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju« (Mt 16,18), to jest na vjeri koju si ispovjedio. Time izjavljuje da će jednom mnogi vjerovati pa uzdižući apostolova osjećanja postavlja ga za pastira Crkve. »I vrata paklena neće je nadvladati« (Mt 16,18). Kada ne će nadvladati Crkvu, još manje će mene. Stoga se ne smućuj kada čuješ da sam izdan i na križ razapet. Zatim mu daje drugu čast: »Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga« (Mt 16,19). Što znači: »Tebi ću dati?« Kao što ti je Otac dao da me spoznaš, tako ću i ja tebi dati. Nije kazao: molit ću Oca - iako bi već time bila uvelike očitovana njegova vlast i označen dar neizrecive veličine - nego: Dat ću ti. Što mu, molim te, daješ? »Ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (Mt 16,19).

Kako onda ne spada na njega davati da sjednu zdesna i slijeva kada taj kaže: »Ja ću ti dati?« Vidiš li kako Petra podiže k uzvišenijemu shvaćanju o sebi i sebe mu očituje te da s ta dva obećanja pokazuje da je Sin Božji? Obećava mu dati ono što je jedino Bogu svojstveno: odriješiti grijehe, učiniti Crkvu nepokolebljivom u tolikoj uzburkanosti valova, napraviti ribara čvršćim od stijene, pa i usred navale cijeloga svijeta. Tako je i Otac govorio Jeremiji da ga postavlja kao željezni stup (usp. Jer 1,18) i zid mjedeni. No njega je postavio nad samo jedan narod, a Petra nad čitav krug zemaljski.

One koji tu žele vidjeti umanjeno dostojanstvo Sina htio bih zapitati: jesu li veći darovi koje Petru daje Otac ili oni što mu ih daje Sin? Otac mu objavljuje Sina, a taj mu povjerava zadaću da po svemu svijetu širi poznavanje Oca i njega; još više, smrtnu čovjeku daje svu vlast na nebu dajući ključeve njemu koji je po svoj zemlji raširio Crkvu i učinio je čvršćom od neba. Isus je, naime, rekao: »Nebo će i zemlja, uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti« (Mt 24,35).
Budući daje znakom križa i vjerom u Krista pogažena smrt, možemo s potpunom sigurnošću zaključiti da osim Krista nema nikoga drugoga koji je izvojevao palmu i pobjedu nad smrću i nju učinio nemoćnom. Ako je smrt, koja je prije bila toliko jaka i zbog toga prouzrokovala strah, i ako se nakon Spasiteljeva dolaska, njegove tjelesne smrti i uskrsnuća smrt utoliko prezire, onda je očito daje nju uništio i pobijedio sam Krist kada je uzišao na križ.

Slično, kada nakon noći grane sunce i svojim zrakama obasja čitav krug zemaljski, tada nitko ne sumnja daje ono šireći svoje svjetlo otjeralo tamu i sve rasvijetlilo. Tako je bilo i kada je smrt počela prezirati i gaziti, postoje Spasitelj zaogrnut tijelom na sreću došao k nama i umro na križu. Iz toga je jasno kako je sam Spasitelj, pokazavši se u tijelu, uništio smrt i svakoga dana u svojim učenicima nad njom slavi pobjedu.

Moglo se vidjeti kako ljudi po naravi slabi s pouzdanjem žure u smrt te se ne boje njezine raspadljivosti ni silaska u podzemlje, već spremna srca čak izazivaju, ne boje se muka te iz ljubavi prema Kristu sadašnjemu životu radije pretpostavljaju smrt. Moglo se vidjeti muškarce, žene i nejaku djecu koje je Kristova ljubav navela da idu i žure se smrti ususret. Tko će onda biti tako tup, nevjeran ili zaslijepljen da ne će shvatiti i razmisliti kako svoju pobjedu nad smrću pojedinima ustupa Krist za koga oni ljudi svjedoče? On je uništava u svima koji vjeruju u njega i nose znak križa. To što smo rekli uvelike dokazuje daje Krist svladao smrt i da je Gospodinov križ postavljen kao znak pobjede nad njom.

Ako je, naime, smrt uništena i svi je mogu Kristovom pomoću svladati, tim više je on prvi nju sam svladao i uništio u svojemu tijelu. Kada je on zatro smrt, što je još preostalo nego da tijelo uskrisi te tako postane znakom pobjede nad smrću? Kako bi se inače vidjelo daje smrt uništena da nije uskrsnulo Gospodnje tijelo? Ako pak kome sve ovo nije dostatno da mu dokaže njegovo uskrsnuće, neka barem povjeruje onome što se može vidjeti očima.

Tko umre, više ne može ama baš ništa; uspomena na nj živi dok ga ne pokopaju i zatim prestaje; samo živi mogu djelovati i samo oni mogu imati upliva na ljude. Iz toga neka upozna svatko dobre volje i neka sam od sebe prizna kao istinito ono što je vidio: kada Spasitelj izvodi među ljudima tolike i tako velike stvari te svakoga dana šut ljivo uvjerava Grke i barbare da prigrle njegovu vjeru i da svi slušaju njegov zakon, može li onda tko posumnjati u njegovo uskrsnuće - da Krist živi, dapače, da je on sam život?
Krist je vrlo revno nastupao i spremao se poslati radnike. Poslao je, dakle, žeteoce. Tu se obistinjuje izreka: Jedan sije, drugi žanje, da se sijač i žetelac zajedno raduju. »Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov« (Iv 4,37.36.38). Kako to daje poslao žeteoce, a ne sijače? Kamo ih je poslao? Gdje se već radilo, a gdje se već radilo, tuje bilo i posijano; a što je posijano, eto je sazrelo i žudno čeka na srp i vršidbu.

Kamo je, dakle, trebalo poslati žeteoce? Onamo gdje su proroci sijali; oni su bili sijači. Drugi su sijali, »a vi ste ušli u trud njihov« (Iv 4,38). Već Abraham, Izak i Jakov. Čitajte o njihovim djelima: sva su prorokovala o Kristu, i stoga su oni bili sijači. Koliko li su truda podnijeli Mojsije, drugi patrijarsi i svi proroci kada su sijali u onoj (duhovnoj) studeni! Zato je u Judeji žetva već bila spremna. Bez sumnje je taj usjev bio zreo kada su tolike tisuće ljudi donosile utržak: od svojih dobara i stavljale ga pred noge apostola; oslobodivši svoja ramena od svjetskoga tereta slijedili su Krista Gospodina. Žetva je, zaista, bila zrela.

A što se zatim dogodilo? Od one je žetve bilo bačeno malo zrnja i posijan čitav svijet. Sada raste drugi usjev koji će se požeti na svršetku svijeta. O toj žetvi je rečeno: »Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi!« (Ps 126,5). Na tu žetvu ne će biti poslani apostoli već anđeli. Kazao je: »Zeteoci su anđeli« (Mt 15,39). Taj usjev raste između kukolja i čeka da na kraju bude očišćen. Ona pak žetva, u koju su bili poslani apostoli, već je bila zrela jer su se proroci trudili. No isto. braćo, gledajte što je rečeno: »Da se sijač i žetelac zajedno raduju« (Iv 4,36). U različita su se vremena trudili, ali će se jednako veseliti jer će zajedno primiti nagradu vječnoga života.
Dobro je od vremena do vremena kritički analizirati naš govor o Bogu. Ljudi katkada o Bogu govore s takvom lakoćom kao da sve znaju o njemu. Nije to slučaj samo u propovijedi i katehezi, već i u teologiji. Čudno je kako upravo mnogi teolozi, govoreći o Bogu, olako zaboravljaju daje tu riječ o tajni nad tajnama o kojoj možemo samo zamuckivati, vraćajući joj se uvijek iznova i nastojeći joj se približiti. Nikad nam ne postaje tako bjelodano kako smo sićušni pred tom tajnom kao na svetkovinu Presvetoga Trojstva. Tu nam tajna postaje još zagonetnijom, jer kao kršćani vjerujemo da jedan Bog postoji u trima božanskim osobama, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Tek tu naš razum osjeća svu svoju nemoć.

Da je Bog neizmjerna tajna koju ne možemo proniknuti već samo vjerovati, bio je svjestan i stari židovski rabin koji je tomu htio poučiti i svoga učenika. Samo što je ovaj ušao u njegovu sobu, učitelj podiže oči s knjige koju je upravo čitao i dočeka svoga učenika pitanjem: »Tko je Bog?« Učenik samo poluglasno ponovi pitanje, obori glavu i gleda preda se. »Zašto ne odgovoriš?«, pita učitelj. »Jer ne znam« - priznaje otvoreno učenik. »Nemoj misliti da i ja znadem«, odgovara stari učitelj. »Znam samo da on jest i da nema ništa izvan njega. Eto to je Bog.«

Ipak Bog se sam pobrinuo da ljudima ostavi svoje tragove i u stvorenoj prirodi. Unatoč silnom napretku znanosti, i u nama i oko nas toliko je tajna koje ne možemo objasniti, ali se znademo njima okoristiti i s njima živjeti. Ni najveći učenjaci nam ne mogu do kraja objasniti čudo električne energije, ali svi koristimo njezinu blagodat. Isto je tako s prijenosom zvuka i slike na daljinu, da spomenemo samo ono čime se svaki čas služimo. Uzmimo čovjeka i njegov duh. Iako se ljudi i tjelesno razlikuju, to nije ništa u odnosu na razlike u sferi duha. Svaki čovjek je, čak i sam sebi, velika i nikad do kraja shvatljiva tajna. Sve nas to upućuje na najveću tajnu, na tajnu Božjega bića.

Crkva Nije slučajno izabrala ovaj kratki tekst iz Ivanova evanđelja kao navještaj na svetkovinu Presvetoga Trojstva: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). Riječ je o Bogu koji ljubi svijet i koji u toj ljubavi ide do krajnjih granica. On ne štedi ni Sina Jedinca kako bi taj svijet spasio. Nije se teško složiti da je to najljepša i za nas najvažnija rečenica u cijelomu Svetom pismu. Zato je netko rekao da bi, kad bismo znali točan dan u tjednu i sat kad je Isus izgovorio tu rečenicu, trebala zvoniti sva zvona cijeloga svijeta.

Bog se već u Staromu zavjetu polagano objavljivao kao Bog ljubavi. Nije se zadovoljio samo time da ga njegov narod slavi zbog njegovih silnih djela kojima mu je podario slobodu i zbog čudesne ljepote njegovih stvorenja, već Izrael u Jahvi sve više spoznaje Boga koji ljubi. Tako Izaija, nakon što je podsjetio narod kako mu je Bog po perzijskome kralju Kiru podario oslobođenje iz babilonskoga sužanjstva, donosi Jahvinu riječ punu tople ljubavi prema svome narodu: »Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja.. .Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj« (Iz 41,14).

Gotovo na samome kraju svoje knjige, nakon što je donio veliko obećanje o obnovi i budućnosti Jeruzalema, prorok opet donosi Jahvinu riječ u kojoj njegova ljubav prema svomu narodu poprima prave majčinske crte: »Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti - utješit ćete se u Jeruzalemu« (Iz 66,12sl).

Božja ljubav u Sinu dobiva svoj konkretan oblik. Isus iz Nazareta nije samo ponizni Sluga Božji u smislu dobroga i poslušnoga čovjeka, već je on Sin Jedinorođeni. Prva Ivanova poslanica koja se smatra najboljim komentarom Ivanova evanđelja, jer je pisana poslije njega, kao da to želi izravno potvrditi kad kaže: »U ovom se očitova ljubav Božja prema nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu« (1 Iv 4,9). Time nije do kraja izrečeno bogatstvo Božjega bića koje se objavljuje čovjeku. Duh Sveti koji je u Staromu zavjetu obećan kao obnoviteljska sila posljednjih vremena u Novomu zavjetu također poprima osobne crte. Pripremajući svoje učenike na rastanak s njime, Isus im ga obećava kao Branitelja »koga ću vam poslati od Oca - Duha Istine koji od Oca izlazi« (Iv 15,26). Tu već imamo izraženo bogatstvo Božjega bića koje će kasnija teologija Crkve definirati kao tajnu Presvetoga Trojstva.

Cilj Očeva predanja Sina za svijet jest »da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). A to znači da je kršćanski život uronjen u tajnu Presvetoga Trojstva. To nalazimo u Novome zavjetu izraženo na različite načine. Na kraju Matejeva evanđelja stoji riječ Uskrsloga kojom šalje učenike: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« (Mt 28,19). Iako je Pracrkva poznavala krštenje »u ime Isusovo« ili »u Krista«, kako bi se to krštenje razlikovalo od Ivanova krštenja vodom, u teološkome promišljanju Matejeve zajednice stvorena je trojstvena formula krštenja, kako bi se što bolje izrazila dubina onoga što se događa na krštenju.

Uronjenost kršćanskoga života u tajnu Božjega bića Pavao izražava u obliku pozdrava. Svoju Drugu poslanicu Korinćanima on završava: »Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama« (2 Kor 13,13). Nikakvo čudo da je ta riječ našla mjesto kao jedan od mogućih pozdrava na početku svake euharistije. U njoj je izražena ne samo punina objave s obzirom na Boga, već i unutarnja struktura Božjega djelovanja prema Bibliji. Temelj svega jest Božja ljubav prema svijetu koja se konkretno očituje u Sinu i u Duhu Svetomu, što istodobno svjedoči o bogatstvu odnosa u samome Bogu.

Ako čovjek ne može svojim razumom proniknuti tu duboku tajnu, on joj se može približiti u molitvi. I tu nam je Isus primjer koji je kao čovjek i sam u molitvi komunicirao s Ocem. Ali današnja svetkovina i posebno tekst iz Ivanova evanđelja poručuju nam još nešto: kršćanin ne može s Bogom razgovarati a da ne razgovara s čovjekom, ali ni s čovjekom, da ne razgovara s Bogom. Na to je upozorio i veliki židovski mislilac M. Buber: »Dolje i gore međusobno su povezani. Tko želi govoriti s čovjekom, a da u isto vrijeme ne govori s Bogom, njegova riječ neće postići puninu; ali tko želi govoriti s Bogom, a da ne govori i s čovjekom, njegova riječ ide u prazno.« To je logična posljedica Božje objave u Isusu Kristu za spas svijeta.

Ivan Dugandžić
Svanu nam, braćo, dragi dan, kada sveta Crkva blista u vjerničkim pogledima, plamti u srcima. Slavimo, naime, onaj dan kada je Gospodin Isus Krist, po uskrsnuću proslavljen uzašašćem, poslao Duha Svetoga. Zapisano je u evanđelju daje rekao: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene. Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe.« Evanđelist, koji ga je slijedio, tumači: »To reče o Duhu koga su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada, doista, ne bijaše još došao Duh, jer Isus još ne 'bi proslavljen'« (Iv 7,37-39). Preostalo je, dakle, da se po Isusovu proslavljanju, nakon uskrsnuća od mrtvih i uzašašća na nebo, dade Duh Sveti: poslan od onoga koji gaje obećao. Tako se i zbilo.

Nakon što je poslije uskrsnuća proveo sa svojim učenicima četrdeset dana, Gospodin je uzišao na nebo. Pedesetoga je dana - što ga danas slavimo - poslao Duha Svetoga, kako piše: »I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj bijahu. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti« (Dj 22-4).

Vjetar je onaj čistio srca od tjelesne pljeve; oganj je onaj spaljivao sijeno stare požude; jezici oni, kojima govorahu Duhom Svetim ispunjeni, po jezicima su svih naroda naviještali buduću Crkvu. Kao sto je nakon potopa ljudska zloba sagradila visoku kulu protiv Boga i ljudski rod zaslužio da bude razdijeljen na različite jezike, to je svaki narod besjedio vlastitim jezikom kako ga drugi ne bi razumio; tako je ponizna vjernička pobožnost privela raznovrsnost tih jezika jedinstvu Crkve. Što nesloga rasu, ljubav okupi. Odijeljeni udovi ljudskoga roda okupljeni su kao jedno tijelo i vraćeni jednoj glavi, Kristu. Vatrom su ljubavi raspireni prema jedinstvu njegova svetoga tijela.

Prema tome, iz toga su dara Duha Svetoga odstranjeni oni koji Brze milost mira, koji se ne drže zajednice ni jedinstva. Kada se, naime, i oni danas svečano okupljaju, makar da slušaju ova čitanja koja govore daje Duh Sveti obećan i poslan, to slušaju na osudu, a ne na nagradu. Kakva im, naime, korist ušima čuti što srcem odbijaju? Slaviti dolazak onoga čije svjetlo mrze? Vi pak, braćo moja, udovi Kristova tijela, klice jedinstva, sinovi mira, veselo provedite ovaj dan, slavite ga bez straha. U vama se obistinjuje ono stoje bilo najavljeno onih dana kada je došao Duh Sveti. Jer kao što je onda onaj koji je primio Duha Svetoga, makar je bio jedan čovjek, govorio svim jezicima, tako sada govori svim narodima u svim jezicima to isto jedinstvo kojemu pripadate vi što primiste Duha Svetoga ako vas nikakav nskol ne dijeli od Kristove Crkve, koja govori svim jezicima.

Iz Govora svetoga Augustina, biskupa
Oče sveti! Hvala ti za Isusa, tvoga Sina. Hvala što si ga darovao ovoj zemlji, stoje postao čovjekom radi nas, radi svih ljudi čitavoga svijeta, svih naraštaja. Hvala ti, Oče, što si tako ljubio svijet, što si tako ljubio nas, da si nam Sina darovao. On je uistinu ispunio tvoju volju. Samoga je sebe darovao za nas, jer si to ti tako htio. Dao je sve od sebe da nijednoga ne izgubi od onih koje si mu povjerio. Hvala ti za Sina koji je bio poslušan do smrti, do smrti na križu. Hvala ti za Sina Isusa, malenoga i poniznoga slugu koji nije došao da bude služen, nego da služi. Isuse, hvala ti za neizmjernu tvoju ljubav. Hvala ti za brigu za svakoga od nas. Ne želiš da ikoga izgubiš. Spreman si kao dobar pastir poći u potragu za izgubljenom ovcom, pa ma gdje se ona nalazila. Hvala ti, Isuse, za svu ljubav kojom nas i sada pratiš, kojom i sada hraniš svoju Crkvu. I mi smo neprestano dionici tvoje ljubavi u sakramentima, u molitvi, u susretima ljubavi i zajedništva. Hvala ti što si nam omogućio pristup u to zajedništvo života.

Isuse, hvala ti što želiš da živimo ondje gdje si i ti sada u slavi svoga Oca. Hvala ti što si sve učinio da se to dogodi. Posebno, Isuse, hvala ti što si se molio za nas na Posljednjoj večeri. Nisi molio samo za ove, nego i za sve koji će na njihovu riječ povjerovati. Mislio si pritom i na sve nas danas. Hvala ti, Isuse, što je tvoja ljubav neograničena. Molio si u onom času za sve ove naše sadašnje trenutke i za ovaj naš čas. Mislio si na nas u svojoj ljubavi i dosegao si nas u našem konkretnom svakodnevnom životu.

Hvala ti, Isuse, za svu ljubav i za tvoje povjerenje prema nama. Veseliš se što smo tvoju riječ sačuvali, premda ima toliko toga u načinu našega postupanja i našega ponašanja što sve to stavlja u pitanje. Hvala ti što nas pred Ocem braniš i hvališ. I to je znak tvoje neizrecive ljubavi.

Molim te, Isuse, da nas pratiš i dalje na onaj način, kako si to obećao svojoj Crkvi. Molim te, Isuse, za Duha tvoga svetoga kojim želiš obogatiti svoju Crkvu i ispuniti je svojim mirom i sigurnošću. Molim te, Isuse, da nas pohodiš, da nas iznenadiš, da nas ispuniš tim Duhom koji je sposoban preobraziti lice zemlje, lice svijeta. Neka i nas preobrazi i učini tvojim učenicima u potpunosti.

Fra Zvjezdan Linić
»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati« (Iv 14,15). Naredio sam vam da se međusobno ljubite i da jedni drugima činite što i ja vama učinih Ovo je ljubav: slijediti zapovijedi i ljubljenome davati prednost. »Molit ću Oca i on će vam dati drugoga Branitelja« (Iv 14,16). Riječi su to onoga koji upravo odlazi. Budući da ga još nisu dobro poznavali, vjerojatno bi u njegovoj odsutnosti tražili njegovo društvo, njegove riječi, njegovu tjelesnu nazočnost i ništa ih ne bi moglo utješiti kada njega ne bi bilo. Što onda veli? »Molit ću Oca i on će vam dati drugoga Branitelja.« To znači: drugoga koji će bi ti kao ja.

Nakon što ih je očistio svojom žrtvom, došao je Duh Sveti. Zašto nije došao dok je Isus bio s njima? Zato što još nije bila prinesena žrtva. Kada već grijeh bi uništen i oni se - poslani u opasnosti - pripraviše za borbu, bilo je potrebno da im se pošalje osokolitelj. Zašto onda Duh ne dođe odmah nakon uskrsnuća? Da bi ga, obuzeti većom željom, primili i s većom milosti.

I doista: dok je Isus bio s njima, nisu se žalostili. Kada je otišao, ostavši bez obrane i živeći u veliku strahu, čekali su Duha s velikim čeznućem. »Ostaje s vama zauvijek« (Iv 14,16), to jest, ne rastavlja se ni poslije vaše smrti. A da ne bi, čuvši za Branitelja, pomislili na neko novo utjelovljenje i ponadali se da će ga vidjeti očima, Krist odbacuje tu slutnju i veli: »Koga svijet ne može pribiti jer ga ne vidi« (Iv 4,17).

Ne će živjeti s vama kao ja, već će boraviti u vašim dušama. To znači ono: »U vama ostaje.« Naziva ga Duhom istine misleći na slike staroga zakona. Sto znači: »Da bude s vama?« Isto što je rekao i o sebi: »Ja sam s vama« (Mt 28,20). Uz to izriče nešto drugo: ne će trpjeti ono što sam ja trpio niti će otići.

»Koga svijet ne može primiti jer ga ne vidi« (Iv 14,17). Što? Zar je on iz broja vidljivih? Nipošto. Tu Krist misli na spoznaju, zato dodaje: »Niti ga poznaje.« Točnu spoznaju obično nazivamo gledanjem. Kako je vid najjasniji od naših osjetila, po njemu se uvijek označuje točna spoznaja. Svijetom tu naziva zle, a svoje učenike tješi da im donosi ovaj odličan dar. Pogledaj kako ističe veličinu dara. Veli da je Duh različit od njega i dodaje da ih ne će ostaviti. Još nadodaje: doći će k vama kao što i ja dođoh. I još: u vama ostaje.

No ni time nije razbio njihovu tugu. Još su tražili njega i njegovo društvo. Da bi tome doskočio, kaže: »Ni ja vas neću ostaviti siročad; doći ću k vama« (Iv 14,18). Ne bojte se! Ne rekoh da ću vam poslati drugoga Branitelja zato što ću vas ja ostaviti zauvijek. Nisam tako rekao da on ostaje kod vas - kao da vas ja više ne ću vidjeti. Zacijelo, ja ću osobno doći k vama. »Neću vas ostaviti siročad« (Iv 14,18).

Hvala ti, Isuse, za utjehu ovih riječi. Hvala ti na obećanjima koja si dao svojim učenicima, koja sada i nama daješ: »Neću vas ostaviti siročad; nećete biti bez moje utjehe. Neću vas pustiti bez pomoći. Dajem vam od svoga Duha. Bit će to Branitelj vašeg života, Branitelj u ovim vašim danima. Branitelj vaših noći. Nemate se čega bojati. Time što me više nećete vidjeti tjelesnim očima, nećete biti prikraćeni u snazi moje prisutnosti, jer ja sam s vama. U tu istinu uputit će vas Duh Sveti.«

Hvala ti, Isuse, za utjehu ovih riječi. Hvala ti na obećanjima koja si dao svojim učenicima, koja sada i nama daješ: »Neću vas ostaviti siročad; nećete biti bez moje utjehe. Neću vas pustiti bez pomoći. Dajem vam od svoga Duha. Bit će to Branitelj vašeg života, Branitelj u ovim vašim danima. Branitelj vaših noći. Nemate se čega bojati. Time što me više nećete vidjeti tjelesnim očima, nećete biti prikraćeni u snazi moje prisutnosti, jer ja sam s vama. U tu istinu uputit će vas Duh Sveti.«

Hvala ti, Isuse, za toliki dar. To je izuzetan dar tvoje brige za nas. Hvala ti, Gospodine, što si po Duhu Svetom ostvario svoje obećanje trajnoga boravka među nama. Dok si sa svojim učenicima vidljivo boravio, prihvatio si i tjelesnu ograničenost naše ljudske naravi. Bio si prisutan samo ondje gdje su te ljudi mogii vidjeti. Bio si uz pojedince samo dok si vidljivo s njima boravio. U nekim trenucima ljudskoga života nisi mogao biti, nisi mogao stići. Sjećam se, Isuse, osobito Marte i Marije koje su to bolno osjetile. U trenutku kada su te silno trebale nije te bilo u njihovoj blizini. Čak su ti i poručile da je bolestan onaj koga ljubiš. Mislile su da je to dovoljno da te pokrene i da se nađeš u času Lazarove bolesti pokraj njegova uzglavlja. Sve bi bilo dobro. No, tebe u tom času nije bilo. Došao si kad je, po njihovu mišljenju, sve bilo gotovo. Međutim, već tada si se bio otkrio: ti si uskrsnuće i život. Ato na osobit način možeš ostvariti istom po svojem uskrsnuću i po daru Duha Svetoga.

Hvala ti, Isuse, što upravo nama daješ od svoga Duha. Divno je osjetiti kako nas štitiš i braniš. Divno je osjetiti kako se brineš za nas i kako više nikad neće biti praznina u našem životu kada bismo mogli pomisliti da se ne brineš za nas.

Hvala ti, Isuse, što nam u tom istom Duhu otkrivaš i tajnu svoga unutarnjeg božanskog života. Otkrivaš nam Oca, darivaš nam Oca. Pozivaš nas na život djece Božje i želiš da osjetimo u svome biću svu snagu neizrecive ljubavi tvoga nebeskog Oca.

Budi blagoslovljen, Gospodine Isuse, za milosno zajedništvo u koje nas uvodiš tim darom. Postajemo ukućani Božji i sugrađani neba. Postajemo dionici tvoga dara života i zoveš nas na to vječno zajedništvo u zagrljaju Oca. Sve si nam time darovao. Zaista se može red i u tom načinu kako se brineš za nas, kako je sve tvoje postalo i našim. Najprije si ti prihvatio našu ljudsku narav, a onda si nas uzdigao u dostojanstvo Božjih sinova i kćeri, postali smo dionici tvoje nebeske domovine.

Nauči me moliti, Isuse! Ti si molio Oca i primili smo dar, Duha Svetoga. Otvori nam srce za takvu molitvu koja će i danas uroditi tim istim darom, Duhom Svetim.

Fra Zvjezdan Linić
Sol služi hrani da postane ukusna. Ljudi se njome služe i u čišćenju. Solju se i posvećuje. Nalazimo je u Bibliji u nekim situacijama koje će ostati u sjećanju vjernika. Isus govori svojim učenicima da su oni sol zemlje. Takvom izjavom Isus želi svoje učenike uputiti na služenje svijetu, u služenje drugima. Sol sama po sebi nema smisla, ona je sva u službi druge hrane kojoj dodaje svoj okus. Ako sol ne odgovara toj namjeni, onda više nije vrijedna ni da postoji. Ona se baca. Isusov učenik koji ne služi svijetu nema više razloga da postoji. Sud nad njim već je izvršen. Mi smo, kao učenici Isusovi, odgovorni hoće li ovaj svijet biti ukusniji, životniji.

Vi ste svjetlo svijeta! I u prvoj i u drugoj usporedbi Isus govori izravno svojim učenicima: »Vi ste!« To je određenje bića, to je razlog postojanja. Vlastitost svjetla je da gori i rasvjetljuje prostor, da ljudi vide, da se snađu, da se orijentiraju. Svjetlo nema druge svrhe. Ako ono ne ispunjava tu službu - promašuje svoj cilj. Isusov će učenik promašiti cilj svoga poslanja i života ako prikrije to svjetlo što ga je primio od svoga Učitelja. To svjetlo mora biti u služenju svijetu i u služenju onima u kući. Isusov učenik mora biti svjetlo svima oko sebe, ali isto tako i znak koji će se vidjeti sa svih strana svijeta. To je potpuna okrenutost misionarskoj dimenziji života Isusovih učenika. Postali su svjetlo po Isusu da bi bili izvor svjetla svima koji su u tami. O nama kao o Isusovim učenicima ovisi hoće li na ovome svijetu biti više svjetla, više nade.

Uz sliku svjetla Isus naglašava i potrebu da se ne samo »bude«, nego i »djeluje«, »čini«. Ljudi moraju vidjeti dobra djela njegovih sljedbenika. To se vidi, to se osjeća, to ljudi mogu zapaziti. To je potrebno u odnosu na poslanje Isusovih učenika. Učenik je pozvan ne samo da govori nego i da čini volju nebeskog Oca. Vršiti Riječ Božju je istinsko ispunjenje životnog poziva. Tada je to već samo po sebi djelo kojim se ostvaruje i apostolsko poslanje Isusovih učenika. Jer djela se vide. Čak ne moraju ni sami učenici biti toga svjesni. Oni su dužni činiti. A ljudi vide, Bog vidi. Ne govori li nam dovoljno jasno pitanje blaženih na Dan suda: »Gospodine, kada te vidjesmo gladna, žedna... i poslužismo te?«

Međutim, njihovo djelovanje nije uzdizanje njihova dobrog glasa, njihove slave. Nipošto! Očito je da su to djela učinjena snagom odozgor i da se u njima i po njima očituje slava imena Božjega. Po ostvarivanju kraljevstva i po izvršenju volje Božje »sveti se ime Božje!« Samim time što Isusov učenik izvršava volju Božju i njegovu Riječ dokraja, proslavljuje se Bog. Istinska djela ljubavi prema čovjeku, karitas i skrb za potrebne - sve su to djela kojima se Bog proslavljuje, jer »zdrav čovjek slava je Božja!« Na taj način učenici su Isusovi istinski misionari i ostvaruju smisao svoga života, jer žive i čine ono što su po Isusovu pozivu postali: sol zemlje, svjetlo svijeta! To više nije proslava njih samih, to je proslava imena Božjega. Učenicima ne bi smjelo biti toliko do toga da sačuvaju svoj dobar glas, koliko da se Bog proslavi u cijelom njihovom životu i radu.
Lazar, vrativši se iz podzemlja, dolazi nam u susret da nas izgled njegova uskrsnuća nauči kao se svladava smrt. Prije nego što proniknemo uzvišenost te zbilje, promotrimo vanjski izgled njegova uskrsnuća jer tu vidimo čudo nad čudesima, tu gledamo moć nad svim moćima i divotu nad svim divotama.

Gospodin je uskrisio kćr Jaira, predstojnika sinagoge, ali je preminuloj tako povratio život da je podzemlje - ne primjetivši je - očuvalo svoje pravo. Uskrisio je i jedinca u majke, ali tako da je zaustavio mrtvačku povorku; preusmjerivši ukop zaustavio je raspadanje i spriječio mrtvački zadah; mrtvacu je život vratio prije nego je potpao pod sva prava smrti. Međutim, ono što se zbilo s Lazarom, posve je zasebno. Njegova smrt i njegovo uskrsnuće nema ništa zajedničko s navedenim slučajevima. Na njemu je smrt ispunila svu svoju moć. Vrativši se iz podzemlja Lazar je na neki način navijestio otajstvo Gospodinova uskrsnuća. Krist se kao Gospodar vratio poslije tri dana, a Lazar je kao sluga pozvan nakon četiri dana. No da bismo dokazali što rekosmo, promotrimo neke pojedinosti iz evanđeoskog ulomaka.

Njegove sestre poručuju Isusu: "Gospodine, onaj kojeg ljubiš, bolestan je". Tim riječima potiču njegovu naklonost, pozivaju se na ljubav, navaljuju na odanost, prijateljstvom nastoje otkloniti svaku nevolju. No Kristu je više stalo da savlada smrt, nego da udalji bolest. Njegova ljubav nije išla za tim da ljubljenoga ozdravi, već da ga vrati iz podzemlja. Stoga ljubljenome nije pripravio lijek, nego odmah slavu uskrsnuća.

"Kada je čuo za njegovu bolest, osta još dva dana u onomu mjestu". Vidite kako smtri prepusta prostor za djelovanje, grobu daje slobodu i raspadanju dopušta da započne.. Ništa ne uskraćuje truleži. Podzemlju dopušta da ugrabi, odvuče i drži. Jednom riječi, tako postupa da potpuno ugine svako ljudsko ufanje i nastupi sva moć zemaljske beznadnosti. Time postaje jasno da je ono što će učiniti božansko djelo, a ne ljudsko.

Tako dugo ostaje u mjestu gdje se našao čekajući smrt kako bi sam mogao oglasiti da je Lazar mrtav i reći da ide k njemu. " Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje". Zar je to ljubav? Krist se veselio, ali "i to poradi vas". Zašto poradi vas? Jer je u Lazarevoj smrti i uskrsnuću predoznačena savršena slika Gospodinove smrti i uskrsnuća. Što se uskoro imalo dogoditi Gospodinu, već se zbilo sluzi. Lazarova je, dakle, smrt bila nužna da s ukopanim Lazarom uskrsne iz groba i vjera učenika.

sv. Petar Krizolog
Gospodine, došao si kao svjetlo svijeta. Svijet je u tami. Čovjek je u mraku. Želiš sve ljude i čitav svijet izvući iz tog mraka. Došao si da više nikada nitko ne bude u tami, već da svaki koji vjeruje može hodati u svjetlu i po danu. Nailaziš na čovjeka koji još nikada u svojem životu nije vidio danjeg svjetla, koji još nije osjetio ljepotu prirode i sunca. Rodio se slijep.

Isuse, kako to mora biti teško, gotovo strašno! Stoga me ne čudi pitanje tvojih učenika koji u tome vide Božju kaznu. Sigurno je netko nešto teško sagriješio. Sigurno ga je netko prokleo. Možda je po srijedi neko zlo, neka crna magija, ljudska i đavolska zloba. Jer, čemu onda to njegovo trpljenje, njegova hendikepiranost?

»Nije sagriješio ni on, ni njegovi roditelji!« Tako ti, Isuse, odgovaraš. »Ovo je divna prigoda da se Bog proslavi. Ovo je trenutak da se očituje Božja dobrota i čovjekoljublje. Trpljenje nije kazna. Trpljenje je dio života i ono može postati blagoslovnim križem, slavom Božjom. Sljepoća tijela, nemoć tjelesnih očiju nije tragedija. Teža je tragedija sljepoća duše, mrak svijeta u kojem živimo, mržnja koja prijeti da ljudski rod izgubi povjerenje i ljubav. To je istinsko zlo. Sljepoća tijela nije zlo koje bi trebalo ugroziti duševni, pravi i istinski život.«

Isuse, oslobodi me, oslobodi nas od sljepoće duše, od mraka srca. Oslobodi nas, Isuse, od nevjere i sumnje, od lutanja po bespuću, od utjecaja zlih sila ovoga svijeta, osobito od mržnje i duha osvetoljubivosti. Od svega me toga, od svega nas toga ti, Isuse, oslobodi i spasi!

Darovao si ovom čovjeku svjetlo njegovim tjelesnim očima. On je progledao. To je divno čudo tvoje ljubavi. Hvala ti, Isuse, za taj divan znak tvoje ljubavi i tvojega djela spasenja. I za Zidove je to bilo nešto neviđeno, neizrecivo. Ipak, osjećam da si tom čovjeku darovao puno više, kada te je priznao i prihvatio kao Sina Čovječjega, kao Spasitelja svijeta i kada je pao ničice pred tobom i poklonio ti se. To je divan trenutak prosvjetljenja, darovanoga vida vjere.

Hvala ti, Isuse, što si i nas prosvijetlio već u onom blagoslovljenom času kada smo primili sakrament prosvjetljenja, sakrament krsta. To je čas kada je pobijedila tvoja milost i dobrota. Hvala ti što si nas obdario tim neugasivim svjetlom. Danas te molimo, Gospodine Isuse, ražari taj plamen u nama da bismo u tebi i po tebi i mi postali sve jasnije svjetlo svijeta i da bi te mnogi ljudi upoznali i prihvatili kao svoga Spasitelja.

Zvjezdan Linić
I dođe žena. Slika Crkve koja još nije opravdana i koju tek treba opravdati. To naime predstavlja razgovor. Došla je i ne znanjući, našla ga i s njime raspravlja. Pogledajmo što, pogledajmo zbog čega dođe Samarijanka da crpi vodu. Samarijanci nisu pripadnici židovskog naroda. Bili su stranci. Na sliku stvari spada da je ta žena, koja je bila lik Crkve, došla od stranaca. Crkva je trebala nastati od pogana; strana židovskome narodu.

Prema tome, u njoj čujemo sebe, u njoj prepoznajemo sebe i u njoj za se zahvaljujemo Bogu. Ona je bila simbol, a ne istina, jer je i sama najprije bila simbol, pa postala istinom. Vjerovala je u onoga koji nam je u njoj pružio sliku. Dakle, došla je crpsti vodu. Došla je po vodu kako to obično čine muškarci ili žene.

Reče joj Isus:"Daj mi piti!" Njegovi su učenici otišli u gard da kupe jelo. Reče mu žena Samarijanka: " Kako ti, Židov, išteš piti od mene Samarijanke?" Židovi se naime ne druže sa Samarijancima.

Gledajući strance: Židovi se uopće nisu služili njihovim posudama. Budući da je žena ponjela sud kojim će zahvatiti vode, čudila da se židov od nje traži piti jer Židovi to nisu uobičavali. A on koji je tražio piti bio je žedan ženine vjere.

Počuj napokon što traži piti. Isus odgovori i reče joj: "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli:'Daj mi piti' ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive".

Traži piti i obećava piće. Potreban je kao onaj koji će uzeti i obiluje kao onaj koji će zasititi. "kad bi znala", kaza, "Božji dar." "Dar je Božji Duh Sveti" Ali ženi još nejasno govori i polako ulazi u srce. Možda već i poučava. Što bi bilo slađe i i dobrostivije od te opomene? "Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiska i on bi ti dao vode žive".

Koju će onda dati vodu nego onu o kojoj je kazano:"U tebi je izvor životni"? Ili kako će biti žedni oni koji će piti od obilja tvoje kuća?"

Prema tome, obečavaše neko jelo i obije Duha Svetoga, ali ona još ne shvaćaše. Ne razumjevši što je odgovorila? Reče mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati". Potreba je silila na rad, a slabost je odbijala napor. Kamo sreće da je čula: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!" To joj je govorio Isus da više ne bi radila ali ona još nije razumjela.

Sv. Augustin
Isus se uspne na jedno brdo da se moli. Prate ga trojica apostola: Petar, Jakov i Ivan. Dok je molio, preobrazi se: lice mu zasja kao sunce, a odijelo mu postane sjajno kao svjetlost. Uto se pokažu Mojsije i Ilija i govorili su s Isusom... Petar tad predloži: Lijepo nam je ovdje. Načinimo tri sjenice, jednu tebi, jednu, Mojsiju i jednu Iliji.

Uto nadođe svijetli oblak i zasjeni ih. A iz oblaka Bog Otac progovori Isusu: Ovo je moj odabrani Sin u kom mi sva milina. Njega slušajte...

Apostoli se veoma prestrašiše, ali na povratku ih Isus utješi te oni postadoše radosni i vjerni.

U svim važnim trenucima svoga života Isus je molio. Molitva je razgovor s Bogom, u molitvama se događaju divne stvari. Molitva nas preporađa, hrani našu dušu. Dok se Isus molio, izgled mu se lica promijenio, odjeća mu je zablistala. Poput Isusa i mi se preobražamo molitvom, otkrivamo da smo ljubljena djeca Božja, da nam je Bog Otac i da nismo sami. Isusovo preobraženje na gori Tabor je objava slave koju je Isus primio od Oca. Ali ulaz u tu slavu vodi preko križa. Uz Isusa pojavljuje se i Mojsije kao predstavnik svega onoga što je Bog obećao ali i učinio i prorok Ilija, navjestitelj budućnosti.

Posljednja poruka evanđelja jest: Njega slušajte! To je poziv da slijedimo Isusa, da slušamo i prihvatimo njegovu riječ. A on će preobraziti cijeli naš život.
Isuse, često smo i mi u napasti moliti te: »Pretvori nam kamenje u kruh... Riješi mi ovu tešku situaciju... Daj da položim ovaj ispit... Oslobodi me ove moje teške glavobolje... Nađi mi bolje radno mjesto... ... jer ti to možeš, ti si svemoguć, ti si Sin Božji. Tebi to nije teško, a meni će značiti tako puno!«

A ti odgovaraš: »Ne živi čovjek samo o kruhu! Tražite najprije kraljevstvo Božje! Tko želi život svoj spasiti, izgubit će ga!«

Pomozi nam, Isuse, da te shvatimo i da razumijemo tvoju Riječ!

Isuse, toliko puta smo u napasti da: ulazimo u vratolomije života misleći da nas ti moraš čuvati od svake pogibli; nerazborito postupamo sa svojim tijelom i zdravljem misleći da ćeš nas ti zaštititi od svakog zla; očekujemo da ti brineš za stvari koje si povjerio nama. Toliko puta te uzimamo kao nekog »robota« koji ispunjava naše želje i pomaže naše pothvate.

A ti odgovaraš: »Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega!Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Drži zapovijedi i živjet ćeš!«

Pomozi nam, Isuse, da shvatimo i prihvatimo tvoju Riječ!

Isuse, toliko puta smo u napasti očekivati od tebe da: po svaku cijenu steknemo položaj u društvu; imamo osiguran i kvalitetan materijalni život bez obzira na sredstva i načine; budemo u situaciji da si priuštimo sve što drugi mogu!

A ti odgovaraš: »Ne možete služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu! Tko želi biti prvi, neka bude posljednji, sluga svoje braće! Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio!«

Fra Zvjezdan Linić
Isuse, kako je silna tvoja ljubav! Ti i Otac ste jedno. Tražiš od nas da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac na nebesima. Govoriš sve to nama danas, ali u snazi vlastite ljubavi.

Ti, Isuse, ljubiš i praštaš, ljubiš i opravdavaš, ljubiš i ne osvećuješ se, ljubiš bez razmišljanja je li ta osoba dostojna tvoje ljubavi. Svakom stvorenju, svakom čovjeku nudiš svoju ljubav. Želiš da svi osjete ljubav, da svi osjete da su ljubljene osobe. Upravo svojom ljubavlju i svojom pažnjom liječiš ljudska srca. Ljubiš i ne pitaš tko je tko. A imao si razloga, Isuse, da se opireš poticajima ljubavi. Bilo je puno onih koji te nisu ljubili; bilo je onih koji su te htjeli uništiti, onih koji su ti iskrivljavali riječi, koji su protiv tebe krivo svjedočili. Bilo je svega, Isuse! Ali ti ljubiš i praštaš. Ti daješ da sunce izlazi svako jutro nad sve ljude i da kiša jednako zalijeva polja dobrih i zlih. Gledaš u svima najprije ljude, osobe, čovjeka, biće koje treba ljubav upravo kao terapiju spasenja. Divan si, Isuse, u svojim primjerima. Judu u posljednjem času i sudbonosnoj gesti izdajstva nazivaš »prijateljem«; razbojniku na križu otvaraš raj; ljudima pod križem opraštaš i opravdavaš. Mnogi su te mrzili, mnogi su tebi bili neprijatelji! Ali, ti, Isuse, ti nisi bio neprijatelj nikome!

»Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas!« I to nam poručuješ, Isuse! »Ljubite sve ljude kao što sam ja ljubio!« Znam, Isuse, da to i tako nikad neću postići. Znam da je to nemoguće. Ja sam »samo čovjek«. A ipak naređuješ, pozivaš na takvu ljubav. Jer, to je tek ona prava, posebna, tvoja ljubav, različita od poganske, različita od klanske i klupske, različita od nacionalne i rasne, različita od vjerske i rodbinske. Pozivaš na potpunu ljubav kao što si ti ljubio. I znam da me nećeš pitati imam li puno neprijatelja oko sebe, ima li puno onih koji me mrze, nego ćeš me pitati komu sam ja prijatelj i ima li ikoga komu bih ja mogao biti neprijatelj?

»Ljubite neprijatelje svoje! Ljubite one koji su vam teški, koji vam idu na živce, koji drukčije misle, koji pripadaju drugoj ideologiji, koji vam žele zlo. Ljubite ih! Ljubite sve one koji vas neprestano zlostavljaju, koji vas predaju na sudove, koji vam narušavaju dnevni mir, koji su prebučni u noći, koji vas maltretiraju svojim pijanstvom, koji vas ne slušaju, a trebali bi! Ljubite i budite spremni umrijeti, budite spremni izgubiti svoja prava! Ljubite kao što sam ja vas ljubio!«

Fra Zvjezdan Linić
Isuse, prigovaraš farizejima i pismoznancima da su na leđa drugih natovarili teška, nesnosna bremena. A sada dolaziš ti sa zahtjevima novoga Zakona. Po svemu što govoriš otkrivam da je taj tvoj Zakon teži od svih onih tumačenja farizeja i pismoznanaca. U onome »što je bilo rečeno« otkrivamo još uvijek mogućnosti da se nešto protumači na ljudima dostupan način. Ali u ovome što »ti sada kažeš«, vidim da nema izvrdavanja. Čovjek bi se, Isuse, katkad radije vratio u Stari zavjet, jer teška je ova tvoja nova pravednost, ova »naša pravednost«, kako to ti, Isuse, govoriš.

Nekada se, Isuse, znalo tko je ubojica. To je onaj koji liši nekoga tjelesnoga života na nezakonit način. Danas, Isuse, više ne znam kada jesam, a kada nisam ubojica. Imam osjećaj, Isuse, da ubijam svakog dana, da se duh ubojstva ušuljao u sve pore moga bića i života. Prema tvojim riječima ima sigurno jako puno onih koje sam u svom srcu lišio života i to krivom riječju, pogledom, osudom. Oslobodi me, Isuse, tog duha ubijanja, ubojstva, ranjavanja drugih oko sebe. Daj da te shvatim i pomozi mi da prihvatim tvoju novu riječ kojom želiš štititi živote svih oko mene i zaštititi mene od razorne moći i snage grijeha.

Nekada se, Isuse, znalo tko je preljubnik. Znalo se za javne grešnike i grešnice. I njima nije bilo mjesto u pristojnom društvu. Ali po tvojim riječima, Isuse, više se ne zna tko nije preljubnik. Tvoj prodoran pogled vidi dubine ljudskog bića, čovječjeg srca. Vidiš naše misli, otkrivaš naše poglede u kojima prepoznaješ puno požude, puno grešnih želja, puno odluka koje nisu u skladu sa zakonom ljubavi i vjernosti. Tvoja nova pravednost koju i od nas tražiš, zahtijeva jasnoću i čistoću srca, oprez u svakoj misli. Može li se onda biti čist, Isuse? Je li moguće ostvariti tvoju novu pravednost? Da bismo se sačuvali od svake ružne misli, od svake nepristojne želje, Isuse, nije li stvarno potrebno, kako to ti kažeš, iskopati oči i ništa ne vidjeti, osakatiti se i onemogućiti si da se bilo što učini, da se bilo kamo ode? Isuse, pomozi nam da te shvatimo. Pomozi nam da te prihvatimo u toj novoj zahtjevnosti.

Isuse, ova nova pravednost je teža, priznajem, ali je jasnija i ljepša. Ona prije opterećivala je besmislenim tumačenjima ljudska srca i onemogućivala je ljude da je ispune. Ova nova, tvoja, ispunjena je u tančine! Jer, ti si naša nova pravednost, ti si ispunio sve to dokraja! Ti si dovršio svoj život u vjernosti tom zakonu ljubavi. Ti si jedinstveno mjerilo nove pravednosti u ljubavi dokraja, u potpunom predanju za svoje do smrti na križu.

Fra Zvjezdan Linić
Molim za milost: da duh blaženstava prožima moj kršćanski život!

Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: »Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Onima koji su hodočastili u Svetu zemlju ostali su nezaboravni uspon na brdo blaženstava i proživljavanje Isusova govora koji je izrekao na tom brdu. Isus naviješta sreću i blaženstvo svakom čovjeku. To je drukčije od onoga što ovaj svijet nudi čovjeku da bi bio sretan. A tko ne želi sebi sreću? Tko ne bi htio biti sretan? Povijest je svakog čovjeka protkana njegovim traganjima za srećom. Poput suncokreta mi se okrećemo za srećom. Osam je blaženstava. Ona čine oktavu čije se note čudesno slažu u jedinstveni tonalitet. Gospodine, i ja te slijedim i spuštam se do tvojih nogu da bih čuo što mi to govoriš. Želim doživjeti tvoj govor koji još uvijek odjekuje. Svakom čovjeku želiš sreću, želiš blaženstvo. Tvoje riječi nisu površne i ne želiš nas zavesti lagodnim govorom. Pomozi mi da mogu razumjeti što mi poručuješ u svojim blaženstvima.

Prvo blaženstvo ne želi reći da su blaženi oni koji nemaju ništa. Isus ne želi njima povećati broj siromaha na zemlji. To je svijest da nas ništa zemaljsko i stvoreno ne može obogatiti niti usrećiti. Trebamo tragati za onim što nas jedino može učiniti blaženima, a to je kraljevstvo nebesko. Svijet je za »jedan broj premalen« da bi nas mogao usrećiti. Drugo blaženstvo govori o tome da ima žalosti koje su predvorja radosti i utjehe. Žalost nad lošim životom, nad krivim i pogrješnim traganjima, nad egoizmom i sebeljubljem. Žalost nad prijevarama kojima sam drugima nanio zlo... To je žalost na čijem kraju već svjetluca radost novog života i susreta s Kristom.

Treće blaženstvo isključuje sektaštvo i tvrdoću srca. A nije neka mekušavost, nestalnost i sladunjavost. Krotak je onaj koji je blag. To je jedan od putova kojim se slijedi Isusa. On je Učitelj. On je krotak: »Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.« Ništa nije nametnuo, ni nad kim nije vladao niti kraljevao.

Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Znamo što su glad za kruhom i žeđa za vodom. To smo svi iskusili. Nije riječ samo o pravdi za sebe samoga kojom bih mogao drugoga oštetiti nego i o pravdi za druge. Ovo nas blaženstvo upućuje da tražimo volju Božju. To treba biti naša glad i naša žeđa. Isus je rekao: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije.«Milosrdan preuzima na sebe bol svijeta. On supati. Milosrđe prema bližnjemu nas oslobađa. Oslobađa nas mržnje koja nas snažno zatvara u osvetu. Cijela Biblija hvali milosrđe jer je Otkupljenje, srce Biblije, misterij Božjeg milosrđa. Milosrđe je na vrhu savršenstva. »Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski«, kaže Isus. To je savršenstvo na koje smo također pozvani.

Čistoća srca je jednostavnost. čisto srce, čiste oči, čisti pogled, to je odsjaj božanskog u čovjeku. Čistoća srca je sloboda srca, njegova plemenitost koja ga čini otvorenim. Mod svakomu pogledati u oči znak je čistoće srca. To je pogled djeteta u čijim se očima odražavaju čistoća srca i ljepota duše. Cisto srce znak je milosti, jasnoće, povezanosti s Bogom. Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas — zbog mene — pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!

Mirotvorci ostvaruju mir i tvore mir. Isus ne veli: blago borcima za mir, nego blago onima koji stvaraju oko sebe mir. Mir nije pravedan ako je iznuđen i nametnut. On može biti ponuđen, darovan i kao takav i prihvaćen. To ne znači stvoriti nekakav svoj mir u kojemu me nitko ne smije uznemiravati. Mirotvorac je angažiran i zainteresiran. Mir je uvijek rezultat hrabre odluke. Prvo je blaženstvo temelj svim blaženstvima, a ovo je kruna svih blaženstava. Želi li Isus reći da je progonstvo dio našeg života? To znači da Isusov sljedbenik dijeli sudbinu svojega Učitelja. »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas!« Iskustvo ovoga blaženstva najsnažnije su imali mučenici i svi oni koji su hrabro svjedočili u teškim uvjetima progonstva za Isusa i kraljevstvo nebesko. U duhu toga blaženstva kršćani smjelo stoje pred sudištima ovoga svijeta i svjedoče za Istinu, pravdu i ljubav. To je svijest da sam na Isusovoj strani i to daje radost kad znam da sam zbog Isusa trpio, bio prognan, oklevetan...

Gospodine, hvala ti na ovim riječima. Neobičan je ovaj tvoj govor! Ne nalazim oko sebe ništa što bi me poticalo da ga živim. Priznajem, tako su daleko ove riječi od mojeg stila života. Pomozi da ih prihvatim i živim, hrabro i iskreno.

Mirko Nikolić
Prizor s ribarima je čest u evanđelju. Susrećemo Petra i Andriju, a potom i druga dva brata. Tada je uslijedio poziv da idu za Isusom. Petar i Andrija su se razumjeli u ribarenje. Međutim, Isus ih ne zove za sobom radi toga. Niti ih želi osposobiti za neku višu razinu istoga zanata. Isus ih zapravo poziva da budu ono što je i on sam. To znači da naslov »ribar ljudi« pripada u punom smislu riječi najprije Isusu. On se kao takav otkriva dok hoda uz Galilejsko more, dok govori ovim svojim budućim učenicima, dok poučava u sinagogama, dok razglašava Radosnu vijest o kraljevstvu i dok liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Kroz sve to Isus se razotkriva kao ribar ljudi. Bit će to još jasnije u usporednoj slici kod Luke: Isus ulazi u Petrovu lađu da bi iz nje poučavao mnoštvo. To znači da Isus koristi lađu ne samo za ribarenje, nego i za istinsko oblikovanje savjesti, za navještaj vjere. Očito je da onome koji ladicu pretvara u propovjedaonicu ljudi bivaju važniji od riba. A to je temeljna osobina Isusa Učitelja. Drugi neka se brinu za lađe i mreže. O tome želi Isus uvjeriti još neke sumišijenike da bi imao nasljednike svoga djela.

I učenici otkrivaju nova mjerila života. Osjećaju uz Isusa ono što je najvažnije. Kao da im je sinulo novo svjetlo. Napuštaju oca, lađe i mreže. Nije ovdje toliko riječ o nekom junačkom odricanju koliko o činjenici da ih je zahvatila nova stvarnost, da su ispunjeni novom sigurnošću kojoj se ne mogu oduprijeti. Onaj tko susretne Isusa, onaj tko vidi kako on živi, ne može se ustručavati da ga slijedi. Čovjek tada želi živjeti onako kako je on živio.

Prema tome, u ovoj perikopi nije riječ o apostolskoj službi i, potom, o osobitom pozivu koji je u Crkvi vezan uz sveti red. Ovdje je riječ jednostavno o pozivu »biti učenik Isusov«, a to se može dogoditi svakome koji susretne Isusa. U susretu s Isusom čovjek se mora promijeniti i to tako da prestane biti sebično zatvoren u sebe, i u svom zvanju i zanimanju, nego se otvara čovjeku kome to isto iskustvo susreta s Isusom želi prenijeti kao spasenje. To neće nikada biti neko novo zarobljavanje ljudi, nego darivanje radosti kraljevstva Božjega. Isus ne stavlja naglasak u svom pozivu na ribarenje ljudi, koliko želi Petra odvratiti od jednostranoga ribarskog zanata. I u ovom prikazu nije naglasak toliko na prizoru ribarenja, koliko na volji Isusovoj da se od riba krene k ljudima.

Hitnja i jednostavnost opisa ne želi toliko upozoriti na ljudski element učenika koji bi na »junački način« odmah ostavili sve i bez razmišljanja krenuli za Isusom. Vjerujem da se u skladu s daljnjim iskustvima apostolske Crkve odluka »krenuti za Isusom« mogla događati i oblikovati kroz dulje vrijeme. Međutim, ovdje je više riječ o Isusovu autoritetu i moći kojom on nastupa, jer i ovaj evanđeoski odlomak na različite načine želi naglasiti da je s Isusom nastupilo novo, eshatološko, konačno doba kraljevstva Božjega.

Fra Zvjezdan Linić
Isus se predstavlja svojim učenicima na svadbi u Kani Galilejskoj. Oni su tada već povjerovali u njega. Bila je to doduše početna vjera koja će morati proći kroz mnoga iskušenja, ali ipak izgleda da je odatle sve počelo. Svojim značenjem i sadržajem ovo iskustvo otkriva apostolima (gledano iz iskustva Kristova uskrsnuća) više od početnog oduševljenja. Ono postaje istinskim znakom i nama danas.

Mnogo je toga znakovito. Smijemo se upustiti u odgonetavanje znakova. Tim više što je općenito poznato da je sveti Ivan svoje evanđelje temeljio na teologiji o sakramentima i o Crkvi. Smijemo u tom smislu tumačiti i ovu zgodu kad je Isus, zajedno sa svojim učenicima, pozvan na svadbu u Kanu Galilejsku. Bila je tu i njegova majka.

U Bibliji se važne stvari događaju kod stola, na gozbi. To je mjesto susreta. Ljudi se međusobno povezuju; sklapaju se ugovori i savezi; učvršćuju se prijateljstva i ozakonjuju brakovi. Gozba je svečani trenutak i ima izuzetno važno mjesto u ritmu ljudskog života. To je također i mjesto susreta s Bogom. Najpoznatija je u Starom zavjetu ona gozba kod hrasta Mamre (Post 18). Abraham prima tajanstvene posjetitelje i priređuje im gozbu. To je mjesto susreta s Bogom. Abraham je dobio konkretan odgovor na obećanja Saveza. U Novom zavjetu Isus često govori o gozbi, o vječnoj gozbi, ili je sam prisutan na gozbi. Međutim, svaki puta je to znak. Svaki puta Isus upućuje na drugu gozbu. Mi danas prepoznajemo u tome najprije euharistijsku gozbu, a u njoj i po njoj i onu gozbu u kraljevstvu Božjem.

Smijemo to otkriti i na ovoj gozbi u Kani. Ona je slika euharistije. Za euharistiju je bitna pretvorba. Po vjeri Crkve i u skladu s Isusovim riječima na Posljednjoj večeri mi vjerujemo da se kruh pretvara u pravo i istinito Tijelo Kristovo, a vino u pravu i istinitu Krv Kristovu. Tada to postaje darom Isusova života. To je tajna njegove ljubavi prema nama na svadbi u Kani događa se pretvorba. Međutim, ovo je tek prvi znak. Voda postaje vinom. To je preobrazba koja želi upozoriti na sve ono što i euharistija želi. Po pretvorbi sakramentalnog znaka euharistija želi zahvatiti u naš život, preobraziti naše ponašanje, promijeniti naše navike. Euharistija nas želi uskrisiti na život djece Božje. Po njoj Isus želi ovaj naš razvodnjeni život, ovaj život bez oduševljenja i iskrenosti, pretvoriti u život u istinij Svadba u Kani je zato slika euharistijske gozbe koja se neprestano ponavlja. Nekoliko kapi vode našeg ljudskog životarenja sjedinjuje se s čistim vinom božanskog života. Tako nam se to objavljuje u Kani Galilejskoj. Poruka je očita: vino je bolje od ikojeg prije i ima ga na pretek svima koji sudjeluju u gozbi.

Svadba je slika Crkve. Konačna misao upućuje na Krista Zaručnika. Na njega Crkva neprestano gleda i njega iščekuje. To je vizija punine. Sve će dobiti svoj vječni smisao onda kad Crkva kao zaručnica dočeka svoga Zaručnika. Bit će to novo nebo i nova zemlja. Od svadbe u Kani sveti Ivan nam nudi poruku Isusa Krista kao istinskog Zaručnika koji je u Kani objavio svoju slavu. Svaka misa, posebno nedjeljna, označena je ovim evanđeoskim prizorom. Za stolom za koji nas Krist kao Zaručnik poziva nikada neće ponestati vina. To je stol obilja, gozba Kristove ljubavi. Sada smo mi sustolnici koji smiju kušati ono najbolje vino, tj. puninu ljubavi Božje koja nam je objavljena u Isusu Kristu.

Fra Zvjezdan Linić
Isuse, Sine Božji, Sine Očev! Klanjam se tajni tvoje osobe, tajni tvog božanskog sinovstva. Klanjam se ljubavi kojom te Otac ljubi. I u smrtnom tijelu, i u tijelu palog čovjeka, u tijelu ranjenom ranom čovječanstva, u tijelu ograničenom i slabom, tvoj te Otac prepoznaje i priznaje svojim jednorođenim Sinom. Ti si Sin. U ljudskoj naravi ti si Sin Očev, Očev jedinorođenac. Divna je ljubav koja u skrivenosti ljudske naravi otkriva divni odsjaj slave Očeve!

I ja te prepoznajem i priznajem. Ti si Bog. Ti si Sin Božji. Ti si Očev ljubimac, jer je u tebi sva njegova milina. Divno je čuti riječi nježnosti i ljubavi kojom te grije srce Očevo. Ti si božanski Sin. Zaodjenut ljudskim tijelom i ljudskom naravi ništa nisi izgubio od božanske tajne svoje osobe. I kao Sin Marijin, kao jedan od nas kao onaj koji je u svemu nama jednak osim u grijehu, ti si, Isuse, vječni Bog, Sin Boga Oca.

Isuse, danas ti na osobit način za sve to želim reči hvala.

Hvala Isuse za Ivana Krstitelja, hvala za rijeku Jordan, za njezine vode koje su te prihvatile u svoje krilo. Hvala za krštenje i za otvoreno nebo i za znak prisutnoga Duha. Za sve ti hvala. Sve su to znakovi koji i danas govore, koji i danas upozoravaju. I mene je Isuse, u času mog krštenja, zaodjenula voda koju si ti, Isuse, posvetio u času svoga krštenja. I ja sam opran tom vodom. I nada mnom se otvorilo nebo i sišao je Duh Sveti. Po sakramentu krštenja, snagom tvoje muke i uskrsnuća, i ja sam postao dijete Božje. I meni si dao pravo da, sjedinjen s tobom, Isuse, čujem riječ:" Ti si sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina!" I ja sam Očev sin. I mene je nebo posvojilo, posinilo. I ja sam Ocu na radost. I ja sam željeno dijete koje može drugima pružiti radost. O, Isuse, ne želim to nikada zaboraviti. Želim se trajno sjećati te istine: voljeno sam dijete nebeskog Oca. Onaj koji je najodgovorniji za moj život, onaj koji me je dozvao u život - taj se veseli meni i mojemu životu, njemu sam ja na radost!

Hvala ti, Isuse, za tu milost. Hvala ti što svake godine ta evanđeoska poruka o ljubavi Očevoj odzvanja u našim crkvama.

Hvala ti!

Molim te, učini da u dubinama svoga bića, duboko u svom srcu neprestano čujem jeku tih riječi te ih nikad ne smetnem s uma.

Molim te, Isuse, neka mi riječi budu ohrabrenju u časovima bolesti i slabosti! Neka me te riječi uvjeravaju da je ova zemlja ljepša jer ja postojim, da moj život ima smisla jer je po krštenju u tebi utemeljen, da je nebo ljepše jer sam ja za nebo određen.

Fra Zvjezdan Linić
25. 12. 2019. god. - Božić
Bog je postao čovjekom u Isusu Krisu da bi i nas naučio kako treba biti čovjek u punom smislu riječi, da bi nas ohrabrio da budemo ljudi. Bog se usudio učiniti ono za što mi nemamo hrabrosti. U kušnji smo često da pomislimo da je bolje onima koji se nepošteno bogate i koji sebično žive, a Isus bi nas htio naučiti živjeti u istini i u potpunom sebedarju. Uvjerava nas da jedino tako ima smisla živjeti i da snjime skupa na taj način za sve ljude gradimo temelje Kraljevstva Božjega.

Usudi se biti taj čovjek zbog današnjeg blagdana i tajne vjere što slavimo: Boga koji je postao čovjekom. Učini što je i Bog učinio: postani čovjek!

Nemojmo biti ljudi koji će uvjeravati sebe i druge u prevagu zla u svijetu, već oni koji će ojačani Kristovom prisutnošću uvjeravati sve oko sebe u pobjedu dobra, istine i ljubavi. To je Bog navjestio nad Betlehemom u pjesmi anđela, to je Isus donio svijetu tajnom svog rođenja. Ono na što smo pozvani pozivom biti čovjek, to je Isus na sebe prihvatio , to je Isus hrabro živio. Slavimo zato danas blagdan čovjekoljublja: i to ne samo u neizrecivoj istini u radosti zagrljaja neba u utjelovljenju Sina Božjega, nego i u hrabrosti kojom ćemo kao učenici Isusovi nastaviti živjeti čiovjekoljublje u okvirima svoga života. To će onda biti i najistinije čovjekoljublje, štovanje Boga u duhu i istini.

Fra Zvjezdan Linić
22. 12. 2019. god. - Četvrta nedjelja došašća
Anđeo je došao k Mariji i upravio joj pozdrav:

"Zdravo, Marijo, milosti puna! Gospodin s tobom!"

Zdravo, ti koja si Bogu najdraža, ti koja si zamilovana od Gospodina.

Zdravo, Marijo, koja nikad nisi ni jednim grijehom Boga uvrijedila!

Zdravo, Marijo, koja si Bogom ispunjena!

Zdravo Marijo, koja blistaš ljepotom samog neba!

Zdravo!

Raduje se Marijo, i otvori se tajni Božje ljubavi. Onaj koji je neprestano u tvome srcu po tvom se predanju vjere želi nastaniti u tebi po neizrecivom daru neba.

Raduje se, Marijo, jer će tvoja radost biti hrana čitavom svijetu.

Raduje se Marijo!

Ne boj se, Marijo, jer si našla milost u Boga!

Ne boj se tajne koja nadilazi ljudsku pamet, koju čovjek ne može shvatiti.

Ne boj se, Marijo, veličine Božje ljubavi.

Ne boj se, Marijo, Bog te izabrao da po tebi ostvari planove svoje ljubavi.

Ne boj se, Marijo!

Našla si milost kod Boga. Bogu ti značiš radost. Bog ti se raduje. Bogu si neizrecivo važna da mu je drago da te gleda, kad te vidi. Marijo, Bog je razlio svoju ljubav i u tvoje srce na tvoje biće. Bog se usuđuje s tobom s tobom krenuti u pustolovinu ljubavi!

Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga!

Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duhom Svetim i povika iz sveg glasa:

"Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!"

Blagoslovljena bila Marijo, jer blagoslov nosiš svijetom. Gdje god stupi tvoja noga, razlijeva se blagoslov neba. Puna si Boga koji je tvoje srce, tvoju utrobu, učinio plodnim darom neba.

Blagoslovljena bila, Marijo, jer će se po tebi radovati svi naraštaji.

Blagoslovljen plod utrobe tvoje. To je izvor i tvog blagoslova!

Blagoslovljen bio Bog i neka bude slavljen i proslavljen u svima i na svakom mjestu.

Blagoslovljen bio Isus koji je htio boraviti pod tvojim srce.

Blagoslovljen plod kojemu si darovala čitavo svoje biće i poslužila mu kao šator susreta.

Blagoslovljen taj plod koji će nahraniti svu glad čitava svijeta.

Blagoslovljena bila, Marijo, što si prihvatila službu ljubavi i slijedila glas svoga srca.

Blagoslovljen Isus! Plod utrobe tvoje! Plod ljubavi tvoje!

Blagoslovljen Isus, pravi Bog i pravi čovjek, koji je svoje utjelovljenje povezao s tvojim srcem i tvojim tijelom i koji će tebe, Marijo, u svom daljnjem životu nazivati Majkom.

Blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Svojim si pohodom Elizabeti priuštila takvu radost kakvu ona do tada nije poznavala, radost koja je preplavila njezino biće, radost koja je doprla do njezine utrobe. Osjetila je da je i dijete ispod njezina srca i u dubinama njezina tijela osjetilo prisutnost koja usrećuje. Marijo, postala si izvorom radosti, uzrokom radosti. Marijio, uzroče naše radosti, moli za nas!

I mi te danas trebamo. Neka nam budu na blagoslov tvoja blizina, tvoja dobrota, tvoja predanost Bogu, tvoja vjera, tvoja čistoća, tvoja ljubav. Trebamo danas radosti više nego ikada, trebamo mira kao kruha.

Daj nam, Roditeljko i blagoslovljena među ženama, da ovog Božića upravo to dočekamo od tebe i od tvoga Sina! I bit će nam Božić lijep, i bit će nam Božić sretan!

Fra Zvjezdan Linić
15. 12. 2019. god. - Treća nedjelja došašća
Ivan Krstitelj poziva na promjenu života. Svakom čovjeku daje i konkretne upute. Ljudi mu prilaze s pitanjem: "Što nam je činit?" Snažna pojava Ivana Krstitelja budi u ljudima potrebu da nešto učine te da na taj način priprave put Onome koji dolazi. I Ivan to tako shavaća. Sve je ovo priprava. I njegovo krštenje u Jordanu priprava je za ono drugo krštenje koje će Isus ustanoviti, a bit će to krštenje vodom, Duhom Svetim i ognjem. To smo krštenje primili u vjeri crkve kada smo došli sami (kao odrasli) ili kad su nas kao nejaku djecu donijeli u crkvu na krštenje. Riječ je o obraćenom krštenju koje se treba osmisliti kroz program svakodenevnog života u kojem ćemo dopustiti Isusu da nas vodom neprestano pere, da ognjem neprestano ražaruje našu ljubav i da spaljuje ono što dobru ne koristi i da nas oplodi za djela ljubavi snagom svoga Svetog Duha.

"Što nam je činiti?" Želimo li Božić osjetiti kao blagdan, kao događaj Božje dobrote, kao svetkovinu radosti, onda nam ne preostaje drugo nego obratiti se! Ne treba se bojati izgrađivati u sebi ljubav! Jer, sigurno za praštanje i ljubav treba više jakosti i hrabrosti nego za slijepu mržnju i nepravdu. Obratiti se ne znači promjeniti samo nešto u svojem ponašanju, nego svojim mentalitetom sjediniti se s Isusovim mislima, s njegovim stavovima. To znači, vjerovati Evanđelju! Neka nam Isus, našim sudjelovanjem na nedjeljnoj misi, udijeli za to potrebnu snagu. Isus nas želi uvjeriti da konačna pobjeda pripada ljubavi! Isus nas zove na ljubav!

Fra Zvjezdan Linić
8. 12. 2019. god. - Druga nedjelja došašća
"Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje."

Misno evanđelje druge nedjelje došašća donosi nam poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Samo je obraćenje po sebi usmjereno cilju, a cilj je spasenje, kako glasi zadnja rečenica evanđeoskog odlomka: I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje (Lk 3,6). Kršćani svake nedjelje u vjerovanju ispovijedaju da je Krist došao radi nas ljudi i radi našeg spasenja, ispovijedamo svoju vjeru u Krista Gospodina, jedinoga Spasitelja svijeta. Nije baš lako objasniti u čemu se sastoji spasenje koje nam je Krist priskrbio. Ono se može izreći i izriče se različitim drugim pojmovima. Tako se kaže da nas je Krist s Bogom pomirio, da nas je pred Bogom opravdao, da je naše grijehe na sebe uzeo, da nas je otkupio, da je On sam cijena našega otkupljenja itd. Možda je najbolje reći da je sam Isus Krist naše spasenje, Njega primit u svoj život, s Njime se sjediniti znači sudjelovati u životu koji on nudi, a u biti taj život je on sam. Isus u sebi objavljuje pravoga Boga, On sam je susret Boga i čovjeka, objava Boga čovjeku i čovjeka Bogu. No, On ne objavljuje samo Boga čovjeku, nego otkriva čovjeka i njemu samomu, otkriva i upozorava čovjeka na njegovo najdublje dostojanstvo, a to je čovjekova bogolikost, njegovo božansko podrijetlo. Čovjek je slika Božja. Može se reći, a tako su i govorili brojni crkveni oci, da se spasenje nalazi u obnovi narušene slike Božje u čovjeku.

Biblijska se antropologija, osobito ona starozavjetna, sažimlje u poimanju čovjeka kao slike Božje. Činjenica da Bog stvara čovjeka na vlastitu sliku i priliku ne odnosi se u prvom redu na čovjekovu duhovnost koliko na njegovo božansko podrijetlo te njegovo mjesto u djelu stvaranja. Čovjek nije tek jedno stvorenje više, nego biće koje cjelokupnom stvorenju daje njegov posljednji smisao. Jahvistički izvještaj o stvaranju veli da je samo čovjeka Bog oblikovao vlastitim rukama te mu udahnuo dah života. Nijedno dugo stvorenje ne dijeli s čovjekom taj privilegij. Jedinstven odnos čovjeka prema Bogu određuje i njegovu osobitost među svim drugim stvorenjima. Na ovaj jedincati odnos s Bogom nadovezuju se i odnos s drugima (čovjek-žena) te sa cjelokupnim stvorenjem. Čovjek je slika Božja u svojoj konkretnosti stvorenoga bića duhovnoga i materijalnoga te se predstavlja kao posrednik između Boga i svijeta. Ništa na ovome svijetu, čak ni stvarnost grijeha, ne može poništiti ovu čovjekovu bogolikost i to ne ukoliko je ona konstitutivno urođena ili uronjena u našu narav, nego jer je Bog vjeran svome prvotnom savezu s čovjekom. Bog ne želi i ne dopušta propast djela svojih ruku, svoje slike.

Vrijeme došašća jest vrijeme u kojem smo pozvani postati svjesni svoje bogolikosti, svjesniji stvarnosti da smo stvoreni te po Kristu obnovljeni na Božju sliku i priliku. Svaki čovjek, bližnji i daljnji, također je slika Božja, Božji sakrament u ovome svijetu. Poštivati čovjeka u konačnici znači poštivati Boga, njegova Stvoritelja i Otkupitelja. Čovjek sam po sebi nije sposoban istinski poštivati drugog čovjeka te naslutiti i prepoznati Boga u čovjeku to nadilazi čovjekove sposobnosti no Bog potpomaže našu nemoć te nam priskače u pomoć, a Duh Sveti u ljudska srca ulijeva radost ljubavi kakve je živio Isus Krist. Duh je Onaj koji je proslavljeno Kristovo čovještvo uveo u intimnost unutar trojstvenih božanskih odnosa na način da je Kristovo stvoreno biće, Njegovo čovještvo, nadišlo granice vlastite stvorenosti te ušlo u prostor nestvorene Božanske ljubavi, postalo je Duh životvorni. Taj proces preobraženja, proslave, koji je snagom Duha Svetoga ostvaren u Kristu, isti Duh nastoji ostvariti u ljudima koje čini sinovim u Sinu, pobuđujući u njima iste osjećaje kao u Kristu, te budeći i potičući u njima osjećaje i ljubav koju je Krist imao prema Ocu i braći ljudima. Priopćavajući ljudima intimnost Božanskih odnosa Duh Sveti uvodi ljude u prostor božanskih životvornih odnosa, odnosno uvodi i ucjepljuje stvorenje u prostor nestvorenoga božanskog života. Drugim riječima Duh Sveti kojega Uskrsli izljeva na svoju Crkvu dovršava u nama Božju sliku koju je Krist obnovio. Na taj nas način Duh suobličuje Uskrslom Kristu ucjepljujući nas u Njega, a po Njemu uvodi nas u bogatstvo Božanskih odnosa. Duh izvodi naše pobožanstvenjenje, odnosno oduhovljenje naše ljudske egzistencije. Slaviti došašće stoga znači postati svjestan te spomenute stvarnosti te se kroz istinsko obraćenje već sada usmjeriti prema onome zadnjemu, prema našoj konačnoj proslavi u Bogu.

U drugom misnom čitanju sv. Pavao uvjerava Filipljane: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa. Potom veli kako moli za njih: Da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju, te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju (Fil 1, 9-11).

Kako nam je danas svima potrebno to prosuđivanje onoga najboljega! Pavao upozorava kako se ono najbolje prosuđuje po ljubavi te kako je ljubav najviši oblik spoznanja. Najbolje je ono što se odnosi na Boga, što dolazi od Boga te što vodi k Bogu. No, to može osjetiti samo srce ispunjeno ljubavlju, srce koje zatitra i proplamsa pod dodirom Božjeg daha, Božje ruke te koje zna kako se samo s ljubavi koja dolazi i dariva se može samo ljubavlju odgovoriti. Doista, srcem koje ljubi najdublje i najdalje se vidi.
1. 12. 2019. god. - Prva nedjelja došašća
»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.«

Ovo je tipičan tradicionalni apokaliptički stil govora. Uvijek su u pitanju tri velika prostranstva koja će biti poljuljana: nebo, zemlja i more. Kada se poljuljaju te stvarnosti i uzdrmaju njihovi temelji, onda je čovjek najnemoćniji. Kada se pokrene more i zadrhti tlo pod čovjekovim nogama, onda nasnažnije doživljava svoju krhkost i nemoć.

»Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se pri-bližuje vaše otkupljenje.«

Isus prelazi s događaja koji će zadesiti Jeruzalem na konačni svoj dolazak i na kraj svijeta. Tim njegovim dolaskom sve će biti zaokruženo i konačno postavljeno na svoje mjesto, u »novom nebu i novoj zemlji«. Isus hrabri svoje učenike i sve nas kršćane. Ne trebamo jadikovati, niti se bojati. Naprotiv, moramo podići glave, svjesni da se radi o našem otkupljenju. Isus uspostavlja novi Hram, a stvarno bogoštovlje odvija se oko njegova Tijela predanog i Krvi prolivene za spasenje cijeloga svijeta. Sve se to danas događa u Crkvi, novomu Božjem Hramu.

»Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelji po svoj zemlji.«

Pred nama je posljednja stranica evanđelja. I ovo je svojevrsna simbolika prolaznosti svega što radimo. Iz dana u dan slijedili smo stranice evanđelja koje nam je Crkva predložila. Vrijeme je došašća. Počinje nešto novo. Mi slijedimo Isusa koji nastavlja svoj govor o »kraju« svega što postoji, o svom dolasku na kraju vremena, o blizini kraljevstva Božjega. Za sve to Isus daje savjete i upozorava svoje učenike, kao drage prijatelje, kako se u svemu tome trebaju postaviti.

Nakon što ih je upozorio da trebaju živjeti od kreposti nade i da moraju imati povjerenja u Boga i Božju riječ, počinje ih upozoravati da moraju bdjeti i biti budni. Važno je da im srca ne otežaju u svemu onome što život nanosi na njihove putove. A puno mulja može rijeka života nanijeti. Ako se prepuste da ih život nosi i ako ne budu sami oblikovatelji svoga života, onda doista postoji opasnost da ih iznenadi onaj Dan. Moraju biti pokretljivi, »lagana konjica« koja je uvijek spremna na put. Život je zamaman. Privlačit će ih svojim ponudama i nastojat će ih odvući na svoje putove. Navezanost na ponude, koje svijet nudi, i zadovoljstva kojima ih mami, otežava srce. Ako se budu tome prepustili, onda će zaboraviti na onaj »Dan« koji nenadano dolazi kao zamka. Kadgod dođe, on je svojevrsno iznenađenje i zaskočit će nas. A učenici mogu biti spremni ili nespremni.

Dan suda dolazi iznenada. Svakoga trenutka netko umire... Ne znam koliko je meni trenutaka ostalo. To je važno za moj konačni susret s Gospodinom. Ti me, Gospodine, upozoravaš da mi srce ne oteža onim što mi ovaj svijet nudi. Upozoravaš me na srce, jer ono je mjesto susreta s tobom, ali i sa svijetom. O meni ovisi kojemu ću susretu dati prednost. Ali, o toj »prednosti« ovisi kvaliteta moga življenja. Pomozi mi da me svijet ne osvoji! Pomozi mi da mi srce ne oteža. Neka u njemu bude prepoznatljiva tvoja ljubav koja će ga činiti spremnim na susret s tobom.

»Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«

Ovo je posljednji savjet što nam ga Isus nudi s ove stranice evanđelja. Nakon ovoga slijedi priprema za pashalnu večeru i događaji Svetoga trodnevlja. Isus naglašava svojim učenicima važnost trajne molitve. Ne kaže im da se trebaju moliti samo onda kada ih zadese događaji o kojima je govorio i kada im bude teško. Mi se obično molimo kada smo u poteškoćama i kada nam nešto treba. Kaže im: »U svako doba molite!« Apostol Pavao, gotovo u svim svojim poslanicama, govori o potrebi trajne molitve. »Bez prestanka molite«, upozorava one kojima piše. Molitva je potrebna jer u njoj otkrivamo ono što nam može srce otežati. Molitva je važna jer ona hrani našu nadu i povjerenje. Ona jača vjeru i sigurnost. U molitvi smo budni i bdijemo. Ona nam pomaže da budemo uzdržljivi. S njom možemo stati pred Sina Čovječjega. Samo u molitvi možemo usvajati ove Isusove savjete i biti spremni na susret s njim, da nas »onaj Dan« ne iznenadi.

Molitva će nam pomoći da umaknemo svemu onome što će se zbiti »onoga Dana« koji nosi sa sobom nešto strašno što bi nas moglo iznenaditi. Ne smijemo se uljuljati u nekakvu varavu sigurnost, povjerenje i nadu. Trebamo biti u stanju pripravnosti. Postoji opasnost koja nam prijeti. Trebamo imati snage umaći joj. A odakle nam ta snaga, ako je ne tražimo u molitvi?

Jedino budni u molitvi možemo stati pred Sina Čovječjega. To je posljednja Isusova želja prije odlaska u muku. On želi da se s njim susretnemo. A On će u svom konačnom povratku imati posljednju riječ.

Gospodine, hvala ti što me srećom ispunja tvoja prisutnost. Hvala ti za svaki susret u kojemu mi prilaziš i u kojemu ti se mogu s povjerenjem prepustiti. Hvala ti za susret na Euharistiji, u kojemu me hraniš i daješ mi snage da izdržim. Hvala ti što mogu s povjerenjem i nadom koračati prema posljednjem i divnom susretu, koji nikada neće prestati.

Mirko Nikolić
24. 11. 2019. god.
Događaj na Golgoti kako ga ovdje opisuje evanđelist pokazuje koji je osnovni zakon, upravo ustav Kristova kraljevstva. Dok u ovozemnim kraljevstvima i drugim sustavima vladari žrtvuju podanike da bi se sami održali, ovdje se Kralj prvi žrtvuje da bi sve druge spasio. Oni koji ga osudiše pozivaju ga neka dokaže svoju kraljevsku moć tako da spasi samoga sebe. Ne znaju da je on došao dokinuti takvo poimanje kraljevstva, da ne spasavajući sebe upravo uspostavlja svoje kraljevstvo. Zato i može obraćenom grešniku koji je pokraj njega razapet odmah obećati ulazak u to Kraljevstvo, obećati kao onaj koji ima vlast, koji tu vlast svojom uskrsnom smrću upravo stjeće i zauvijek potvrđuje. Gdje bi god Crkva zaboravila da nije pozvana spasavati sebe nego svijet, podlegla bi zavodničkom pozivu: "Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati!" te bi postala sasvim neuvjerljiva.

Živko Kustić
10. 11. 2019. god.
Saduceji koji nisu vjerovali u uskrsnuće, pokušavaju se zbuniti složenom pričom o ženi koje se sedam puta udavala. Njima se čini da uskrsnuće ne bi moglo biti ništa drugo nego u vječnost preslikano ovozemno uređenje. A vječnost će ipak biti sasvim drugačija, monogo humanija, lišena potrebe mnogih zakona, a nipošto lišena ljubavi. Uostalom, kad je Bog odlučio zauvijek drugovati s ljudima, ti ljudi ne mogu u vječnosti biti ni mrtvaci ni neke sjene, nego živi i cijeli - uskrsli.

Živko Kustić
3. 11. 2019. god.
Često, Gospodine, i ja poput Zakeja mislim da se trebam popeti negdje visoko, da se moram uzdići, da bih te vidio, da bih te susreo. A ti, Isuse, govoriš Zakeju i meni: "Siđi brzo! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!"

Znam da najprije želiš da udem u dubinu vlastitog bića, da onda susretnem tebe, da se tu nađem s tobom. Trebam ući u dubinu svoga srca, trebam srediti svoje misli, trebam pronaći svoje vlastito biće u nutrini svoga tijela, svoga života. To je osnovni preduvjet da se ti i ja, Isuse, nađemo. Pozivaš me da siđem, da uđem u svoju nutrinu, da se saberem, da otkrijem ovaj svoj unutarnji dom, gdje se ti sa mnom želiš naći i proboraviti u njemu. Da. Isuse, želim sići u prostore u kojima bi ti htio biti sa mnom, sam, bez drugih misli i planova, jednostavno želiš da se susretnemo.

A u mojem domu ti nije ugodno. Možda je kod drugih ljepše, ima onih koji su više zaslužili da k njima zađeš, da se kod njih zadržiš. I onda, Isuse, ljudi će mrmljati što baš k meni dolaziš. Možda mnogi misle da ja nisam dostojan takve počasti, jer znaju tko sam i kakav sam, Ulaziš, Isuse, u kuću grešnika, čovjeka koji ti se nema čime pohvaliti.

Zakej te je primio sav radostan, Svi su ljudski obziri pali kod tebe i kod njega. Postojao si samo ti koji si u njegov dom donio svjetlo i spasenje. Primam te i ja, Isuse. Dođi! Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali jako te trebam, ne mogu zamisliti život bez tebe, ne mogu bez tebe. Ti me jedini poznaš, ti me jedini prihvaćaš i ljubiš. Dođi, Isuse, neće sve biti u redu, ali srce te moje radosno prima. Dođi i donesi sa sobom svjetlo i snagu za život. Zakej te je primio. Tek je nakon tvog dolaska slijedila njegova ispovijed i obraćenje. Jer, to je nemoguće ostvariti bez tebe. To je djelo tvoje milosti. I tada se dogodilo čudo njegova novog života.

Danas! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Danas je spasenje došlo ovoj kući. Danas! Danas te i ja čekam i primam. Danas nije kasno za tvoje spasenje. Neka se tvoj danas spasenja i radosti dogodi u mojem srcu i u mojem životu. Neka se danas ispuni i na meni sve što je rečeno za Zakeja.

Fra Zvjezdan Linić
13. 10. 2019. god.
Isuse, samo se jedan, i to tuđinac, našao da ti zahvali za ozdravljenje od gube. Samo jedan Samarijanac. A bilo ih je deset koji su k tebi došli iz krajnje bijede i nevolje. I ja se mogu prepoznati u ovoj devetorici koji nisu smatrali potrebnim da se vrate i da ti zahvale. I meni si darovao život, a katkad ti prigovaram na tom daru; obdario si me roditeljima, a katkad ti predbacujem što mi nisi dao neke bolje roditelje; darovao si mi svijet u kojem živim, a ja mislim da je to mjesto kazne i prokletstva. Daješ mi život i zdravlje, a ja prigovaram na sitnicama za koje mislim da mi nedostaju. Ne znam zahvaljivati. Ne znam ti reći hvala za sve što mi neprestano daješ, Ne znam ti reći hvala za svaki dan, za sunce i ljude, za prijatelje i roditelje, za braću. Ne znam ti reći hvalaza zrak što dišem i za to što ova zemlja rađa plodovima od kojih se svakodnevno hranim. Ne znam ti reći hvalašto sam u mogućnosti da pristojno živim i da od svojega dijelim s onima koji su potrebni kruha i riječi. Ne znam ti reći hvala što nisam gubav i što je to tvoj dar, a ne moja zasluga ili pravo. I ja mislim, poput ovih devet gubavaca, da si ti dužan meni dati zdravlje i blagostanje, da ja na to imam pravo i da bi ti bio jako loš i nepravedan prema meni kad mi to ne bi dao. I meni se čini katkada da ti zapravo nemam za što zahvaljivati, budući da ti to sve meni duguješ. I ja često zaboravljam da je sve što jesam i što imam tvoj dar, znak tvoje velike dobrote i ljubavi. Zaboravljam da je svekoliki tvoj odnos prema meni ljubav, milosrđe, dobrota. Zaboravljam da je milosrđe, za kojim su i ovi gubavci vapili, dar tvojega Srca i dobrote, a ne nešto što bih smio zahtijevati kao svoje pravo. Zato, Isuse, nauči me da budem zahvalan. Osjećam da je zahvalnost istinski čin vjere. Zahvalnost je izraz srca koje osjeća i vjeruje da živi isključivo od tvoje dobrote i ljubavi. Zahvalnost je znak vjere u tvoju neizrecivu dobrotu i tvoju spasiteljsku ljubav. Želim ti vjerovati, Isuse. I želim da moj život postane pjesma zahvalnica za život i zdravlje, za vjeru i molitvu, za Crkvu, za sakramente, za blagoslove i milosti kojima neprestano krijepiš i hrabriš moj život. Hvala ti, Isuse, za sve što mi neprestano daješ. Neka ti je danas moja hvala i za sve ono za što ti još nikada nisam zahvalio. Vratit ću se, Isuse, i zahvalit ću ti i danas u nedjeljnoj euharistiji. Hvala ti, jer je dostojno i pravedno zahvaljivati tebi uvijek i na svakom mjestu.

Fra Zvjezdan Linić
6. 10. 2019. god.
Gospodine, moram ti priznati da me malo smeta sadržaj ove prispodobe. Ne ide mi u glavu. Kako možeš uspoređivati dobrog Boga i nebeskog Oca s ovim bogatim gospodarom koji tako bezosjećajno želi da ga sluga, koji je već cijeli dan za njega mukotrpno radio, još i poslužuje kao nekog velikog princa i koji, umjesto da mu bude zahvalan, svoga slugu tretira kao nekog beskorisnog i bezvrijednog čovjeka? Oprosti mi, Gospodine, ali ja nikako ne mogu tebe ni Oca uspoređivati s tim gospodarom. Njemu ti uopće nisi sličan. Moram priznati date ne razumijem.

"Dijete moje, povezi moje riječi sa svim drugim što sam rekao. Toliko sam puta govorio o svom Ocu, o njegovoj dobroti i milosrđu. Vjerujem da je to dovoljno da u sebi nosiš uvjerenje da se on ne odnosi prema ljudima kao prema najamnicima ili robovima. Nikada ne zaboravi da je Bog Otac i da te neizrecivo ljubi.

Međutim, u svakom od vas drijema i mali farizej. Poput njih i vama se može dogoditi da povjerujete da imate pravo na Boga i na mirnu i osiguranu budućnost poradi velikih religioznih napora i zasluga. Tako se često i vama dogodi da pomislite da ste Boga zadužili svojim djelima i da vam njegova ljubav pripada po pravu.

Ne zaboravi! Ni vlastitim dobrim djelima, pa ni vrhunskim krepostima, nećete nikada zaraditi onaj život i spasenje koje vam je moj Otac podijelio iz čiste dobrote i darežljivosti. To je jedinstveni dar koji se ne može zaraditi.

Sve je to čisti dar. Sve je milost. Biti kao dijete koje se osjeća prihvaćeno i koje sve prima od svog oca i svoje majke nije poniženje ili znak manje vrijednosti. To je radost ljubljenog djeteta i radost što i ono može isto tako ljubiti bez računice.

Fra Zvjezdan Linić
22. 9. 2019. god.
Današnja Služba riječi govori nam kako se moramo služiti dobrima ovoga svijeta.

Religija se ne smije sverti na neki organ socijalne pravde, ali mora pravdu braniti u ime Božje kad je ona pogažena, bez straha pred moćnim bogatašima. Uzor nam je prorok Amos, prorok Božje pravde, koji odvažno i neustrašivo osuđuje društvene nepravde i ide u pojedinosti, tako da ni danas njegove riječi ne gube na važnosti i aktualnosti (1. čit). Težnja za nepravednim stjecanjem bogatstva moćnika je nezasitna. Blagdane, dane odmora i prekid trgovačkog poslovanja, kao što su mlađaci i subote, ne mogu izbjeći, ali žele da što prije prođu, da nastave sa svojim prljavim poslom. U trgovini varaju: mjere iskrivljuju, i to osjeti posebno siromah koji mora prodati za sandale svoju slobodu, svoju osobu, u što se ni Bog ne usuđuje dirati, da preživi u jednom neljudskom stanju. Ne može se jasnije i odvažnije osuditi socijalni grijeh svih vremena. Gospodin se zaklinje "Ponosom Jakovljevim" (Jahvinom slavom ili zemljom Jakov-ljevom) da "dovijeka neće zaboraviti nijednoga djela vašega". Božja pravda će konačno zavladati svijetom.

Evanđelje nam donosi prispodobu o nepoštenom upravitelju. Neki bibličari tumače prispodobu ovako: "Po ondašnjem običaju u Palestini upravitelj je imao pravo davati pozajmice od dobara svoga gospodara i, budući da za vlastite usluge nije primio naknadu, on je u zadužnicu upisivao veću količinu i po vraćanju pozajmljenoga višak zadržavao kao naplatu za svoje usluge. U našem je slučaju očito bio pozajmio samo pedeset bata ulja i osamdeset kora pšenice. Svodeći zadužnicu na tu zbiljsku količinu samo se odriče svoje lihvarske zarade koju je bio uračunao. Prema tome, on nije 'nepošten' (r. 8) zbog smanjivanja zadužnice, jer se smanjivanjem duga samo odriče neposredne zarade, nego zbog prijašnjih zloupotreba, koje su uzrok njegova otpuštanja (r. 1). Stoga gospodar hvali njegovu snalažljivost (r. 8a)." (BJ).

Ovakvo tumačenje prispodobe ne sablažnjava, poruku može slijediti i društvo tržišnog gospodarstva, ali nemamo više onaj naboj i evanđeosku novinu. Isus je ovu prispodobu rekao u živom očekivanju eshatološke krize koja dolazi neočekivano, kada će svi biti lišeni svake sigurnosti, kada ćemo shvatiti da se ne možemo osloniti na naše zasluge i djela, već samo na veliko Božje milosrđe. Zato je potrebno hitno i spretno raditi, kao što je radio nepošteni upravitelj.

Isus je htio prispodobom potresti lažnu sigurnost svojih suvremenika Židova, koji smatraju da će dolazak Gospodnji biti kazna samo za pogane. Prihvatiti i slijediti Isusa traži hrabrost i spremnost. Zato Isus i završava prispodobu s tugom u srcu: "Sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti".

I Luka dodaje Isusove misli, kako se treba služiti bogatstvom "nepravednim", što prema hebrejskom znači: nevjerno, bezvrijedno, varavo; ili: nepravedno, jer ne odgovara utrošenom radu, jer je nepravedno podijeljeno, jer se nepravedno stječe, jer se nepravedno njime služi.

Kršćanin mora, dijeleći milostinju, napraviti sebi prijatelje koji će ga primiti "u vječne šatore". Isus potiče i one imaju "najmanje", dakle i siromahe, da budu vjerni. Kraljevstvo se daje onima koji traže pravdu u ovome svijetu, koji pridonose oslobođenju čovjeka od raznih otuđenja, materijalnih i moralnih, da svijet postane ljudskiji, čovječniji. Konačno, dobra ovoga svijeta ne smiju se nikada pretvoriti u idola kome sve služi. Ili Bog ili mamona - nema druge alternative; ili služiti Bogu, ili bogatstvu-mamoni.

Bog hoće da se "svi ljudi spase" (2. pit.). Zato Pavao i preporuča da Crkva moli na svakom mjestu "za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti". Carevi traže da se njima upravljaju molitve. Pavao ističe: treba za njih moliti, oni nisu nikakva božanstva, već ljudi koji moraju biti u službi čovjeku. Vlast je od Boga ukoliko služi ostvarenju Božjeg nauma spasenja. To apostol jasno kaže: da "provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti".

Izrael je teokratska nacija sa svojim kraljevima, vođama, zakonima. Crkva ima ljudsku, povijesnu uvjetovanost, raspršena u svijetu, među "sve narode". Nijedan narod, područje, vladar ne može se poistovjetiti s Crkvom. Crkva ne govori jednim jezikom, već "svakim jezikom". Kroz raznolikost jezika i kultura svjedoči o univerzalnosti spasenja za sve. Ona je bez oružja i ovozemne obrane, hodočasnička je, ali sigurno plovi kroz uzburkano i tako često orkansko valovlje koje je želi utopiti. A ona Kristovom milošću i istinom uvijek pobjeđuje. Samo traži u svakom narodu i zemlji slobodu ispovijedanja, da može slobodno naviještati evanđelje i na svakom mjestu moliti, podižući čiste ruke u ljubavi i miru.

Uz horizontalu, zauzetost za brata čovjeka, za bratskiji i pravedniji svijet, ispravnom upotrebom varljivih dobara, potrebna je i vertikala: molitvu upravljati Bogu. Bez toga se ne ostvaruje evanđelje ljubavi i mira na svijetu.
1. 9. 2019. god.
Spasenje je Božji dar. Nitko nema na to pravo, niti ga može ostvariti svojim snagama. Bog daje što mi ne možemo. Kako to postići, pomaže nam današnja Služba riječi.

Prvo čitanje (Sirah) nas potiče da budemo ponizni u odnosima prema drugima. Ponizno držanje u društvenim odnosima važnije je od darežljivosti i plemenitosti. "Budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Sto si veći, to se većma ponizi, i naći ćeš milost u Gospodina." Tko ponizno misli, govori, djeluje - stječe ugled i ljubav drugih. I to je milost. Ponizan: latinski humilis dolazi od humus-zemlja. Ponizni hoda po zemlji. Ponizni je svjestan svoje ograničenosti i bezdana koji ga dijeli od Božje veličajnosti. U njemu nema duhovne oholosti, želje za samodopadnošću, za ciljevima koje ne može postići. Ponizni razmatra o Božjoj riječi i stječe božansku mudrost koja je potrebna za spasenje.

Drugo čitanje podsjeća vjernika da bude svjestan svoga uzvišenog položaja. Pisac to osvjetljava suprotstavljajući starozavjetnu objavu na Sinaju novozavjetnoj objavi Isusa Krista. Starozavjetni Božji narod nalazi se pred opipljivom gorom, kojoj se ne može približiti. Bogojavljenje je u ognju, mraku, tami, vihoru, što stvara neizrecivi strah pred Bogom, koji se objavljuje kroz jecanje trublje i tutnjavu riječi. Starozavjetna objava ispunjenaje strahom. Židovski učitelji uče: opslužuj Zakon i ne boj se suda Božjega. Ali time se ne ukjanja strah.

Kršćanin je, naprotiv, na gori Sionu, u gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu. Njegovi građani su "nebrojene tisuće anđela, svečan skup, Crkva prvorođenaca", koji su još na zemlji, ali su im imena već zapisana u nebu, u knjizi života. Tu je Bog, pravedni sudac sviju, tu su i "dusi savršenih pravednika, svjedoci vjere u Starom zavjetu, kao i kršćani koji su već stigli u grad Boga živoga. Tko može uzici na goru Sion, u grad kojega je graditelj sam Gospodin? Pisac upućuje na "Posrednika" novog Saveza, na Isusa. Samo u njemu imamo pristup u nebeski Jeruzalem, spasenje se ostvaruje po njemu.

Evanđelje nam donosi subotni objed u kući jednog farizej skog prvaka, na koji je pozvan i Isus. Isus, promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu. Isus ponavlja već poznati nauk mudraca: "Ne veličaj se pred kraljem, i ne sjedaj na mjesto velikaško, jer je bolje da ti se kaže: 'Popni se gore', nego da te ponize pred odličnikom." (Izr 25, 6-7). No Isus ne želi pružiti samo neka pravila pristojnosti, bontona. Prispodoba, kao i sve prispodobe, otkriva tajnu kraljevstva Božjega. Subotno blagovanje je u tijesnoj vezi s gozbom u Kraljevstvu. Isus daje pouku: "Koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen." Pasiv "uzvišen" upućuje da Bog uzvisuje. Moramo biti ponizni da nas Bog uzvisi.

Druga prispodoba nas uči kako jedino možemo mijenjati svijet da postane drugačiji, ljudskiji i bratskiji, pravedniji i radosniji. Čovjek je društveno biće, uspostavlja odnose s drugima i ovisi o drugima u svom životu. Isus postavlja načelo protiv proračunatosti, protuusluge, uzvraćanja. Mora se na gozbu pozvati one koji ne mogu uzvratiti. Samo tako se stvara istinsko ljudsko društvo, a ne na trgovačkoj računici, koja raslovljuje već na osnovu ljubavi i darivanja. Pred svijetom to izgleda kao ludost. Ali u očima Božjim to je blaženstvo: "uzvratit će ti se (pasiv: sam Bog) o uskrsnuću mrtvih". Tako Bog radi i djeluje u djelu spasenja. I mi se moramo suobličiti Božjem djelovanju, služiti drugima iz ljubavi, velikodušno.

Bog nas je pozvao u svoje Kraljevstvo ne zato što smo bili vrijedni, dostojni, zaslužni, već iz samilosti prema našoj bijedi i grešnosti. On nas je uzljubio dok smo još bili grešnici, njegovi neprijatelji, da i mi slijedimo put Isusov, put blagosti i poniznosti, krotkosti i malenosti te postignemo svoje spasenje.

Celestin Tomić
25. 8. 2019. god.
Bog hoće da se svi ljudi spase. Spašava i mnoge koji za njega nisu pravo ni čuli, koji žive prema običajima svojih religija i sredina, ne poznavajući i ne održavajući katoličke moralne propise niti primajući sakramente. Ali, taj isti Bog od svojih vjernika traži da se pridržavaju strogih moralnih zakona, da prihvaćaju svaku objavljenu i od Crkve proglašenu vjersku istinu i da pravu vjeru, makar i uz velike žrtve šire po svijetu.

Isus nam ne kani dati odgovor o pravom broju spašenih ili nespašenih. Tko uporno postavlja to pitanje daje dojam da bi se htio što jeftnije provući, a to doista nema smisla. Nije to trgovačko pogađanje, nego takmičenje ljubavi gdje svatko nastoji biti među prvim, ne žaleći napora.

Živko Kustić
18. 8. 2019. god.
Dolazimo k tebi, Gospodine,

I upiremo pogled pred tvoje lice

Proseći mir.

Zaboravljamo na tvoju riječ

Da došao si nam donjeti oganj,

Oganj ne da mira

Dok mir ne nađemo u tebi.

Ti u nama želiš zapaliti plamen,

Oganj u kojem će nestati

Sva lažnost mira

I sva naša žudnja za mirom.

Koji nas zatvara u trenutak sadašnjosti,

Daleko od drugih i daleko od vječnosti.

Ispuni nas, Gospodine,

Ognjem ljubavi i plamenom svetoga nemira

Da uvijek tragamo za tobom

Među onima koji te ne poznaju,

Među onima koji trpe,

Među onima koji se odupiru grijehu.

Nek nas sveti nemir nagna

Da svako djelo naše

I svaka riječ naša, i svaka šutnja,

Ostave trage tvoga mira. Amen.

Živo vrelo 8-07
4. 8. 2019. god.
Gospodine, ima ih puno koji su upropastili svoje zdravlje radeći prekovremeno da bi zaradili malo više novca i nabavili si neke potrebne stvari ili namjestili vikendicu. Ima ih koji se natežu na sve moguće načine sa svojim najbližima da bi se domogli baštine. Mnogi su izgubili miran san prateći neprestano rast i pad cijena vrijednosnih papira.

Svi oni žrtvuju sve, odmor, osobni mir, obiteljski život, jednostavne radosti sadašnjeg časa jer žele pripraviti i osigurati svoje sutra. Isuse, čovjek neprestano želi povećati svoj imetak, graditi sreću, povećati moć, postati bogat, sve bogatiji, sanjajući da će u tome uživati u vrijeme svojeg umirovljenja.

Kao da je čovjek sposoban sve predvidjeti, osim naglu bolest, infarkt, nesreću, kad će mu "još ove noći" sve biti oduzeto.

Gospodine, oslobodi nas naših besmislenih planova kojima svoju nadu za srećom temeljimo isključivo na zemaljskim bogatstvima. Nauči nas živjeti u svijetu, a da ne budemo potpuno od ovoga svijeta. Nauči nas da ćemo svoja dobra učiniti plodnima time što ih stavljamo u službu života, i to onog života koji je i više od jela i odijela.

Gospodine, oslobodi nas pogubnog zaborava kojim se čovjek ukruti u sadašnjosti, po kojem sebično zgrće za sebe prolazna dobra i time zaboravlja vlastitu veličinu djeteta koje se obogaćuje istom kad prima neprolazna bogatstva tvoga života.

Gospodine, daj nam budnost srca, duhovnu spoznaju, da bismo razlučivali prava dobra i zahtjevnost sadašnjeg trenutka.

Fra Zvjezdan Linić
28. 7. 2019. god.
"Kad molite, govorite: 'Oče'! To vam je najvažnije, To neka bude govor vašega srca. To osjećajte u sebi. Boga imate na nebesima. Ali ne dalekog Boga, nedokučivog i nedodirljivog, već je on Otac. On vam je Roditelj, pun sućuti i nježnosti za sve. To je bitno za molitvu. Čim osjetite da vam je Bog Otac i da ste vi djeca Božja, znat ćete moliti. Čim osjetite da vam srce izgovara tu čudesnu riječ: 'Oče!', sve će drugo dolaziti samo od sebe.

Bog je dobri Otac. Ako vi, iako zli, možete svojoj djeci davati dobre darove, koliko li će više Otac vaš na nebesima. Od njega je svako očinstvo. Ono što svatko od vas u dubinama svoga bića želi i za čim čezne dok izgovara riječ otac, to još nije čisto od svih nesavršenih ljudskih iskustava. Međutim, božanski Otac je u tom pogledu savršen i u sebi ima sve, upravo sve za čim ljudsko srce čezne.

Bog vam je i prijatelj. Blizu vam je. Kako je dragocjeno imati prijatelja. K njemu smiješ i o ponoći doći u nevolji i potrebi. Možda svaki ljudski prijatelj neće takav kasni dolazak smatrati mudrim i uljudnim pa će malo i kolebati da u neuobičajenim okolnostima nastupi s čistom ljubavlju. Međutim, k Bogu smiješ uvijek. On ostaje trajno pun pažnje i ljubavi za svaku tvoju molbu. Bog kao da neprestano čeka na vratima da, čim pokucaš i zatražiš ono što ti treba, odmah ti otvori vrata srca i usreći tvoje biće.

Pred Bogom nemojte mudrovati. U svojoj molitvi ne budite u riječima obilni i dotjerani. Tražite i ištite u jednostavnosti srca. Bez mnogo umovanja recite što vam treba. Otac s neba obdarit će vas svime što vam je potrebno, a dat će vam i više. Jer on bolje zna što vam treba od vas samih.

S Bogom razgovarajte. To je tada istinska molitva.

O kada biste vi, koji kucate i otvara vam se, s jednakom pažnjom i ljubavlju mogli i željeli čuti i moj glas. I ja često stojim na vratima i kucam. Stojim kao prijatelj danju i noću, u zgodno i nezgodno vrijeme. Čekam na vratima tvoga srca i želim da mi otvoriš vrata da bih ušao k tebi i kod tebe se nastanio. O vi, koji često molite i želite naučiti moliti, znajte osluškivati molitvu moga Srca. Dolazim kao prijatelj. Želim te usrećiti svojom prisutnošću. Dovoljno je samo da na moj znak otvoriš vrata i dadneš mi prostora u dubinama svoga bića. Tada ću ja moliti u tebi."

Fra Zvjezdan Linić
21. 7. 2019. god.
Gospodine, ti vidiš koliko se trsim i mučim. Ti vidiš da mi je stalo da sve bude kako treba, da ništa ne ispadne krivo, Ti vidiš koliko se trsim oko reda i mučim se za svakodnevni kruh.

Ti vidiš, Gospodine, da želim i tebe pogostiti i prirediti ti što je moguće bolji boravak u mojoj kući. Divno je, Isuse, spoznati da si rado dolazio u kuće svojih prijatelja. Rado si dolazio u kuću Marte, Marije i Lazara. Bio si dragi gost njihova doma.

Prepoznajem se, Isuse, u Marti. Želim da izvana sve bude kako treba, da ništa ne nedostaje. Stalo mi je do toga da moj dobar glas ne strada, da po mojem ti budeš zadovoljan. Želim da mi ljudi nemaju što zamjeriti.

Marija je sjela do tvojih nogu. Njoj je najvažnija tvoja prisutnost i tvoja riječ. Gotovo joj zavidim: kako to samo može? Kako ima toliko vremena za molitvu i razmatranje, za tvoju riječ? Kako može trpjeti da drugi oko nje trče, muče se, da rade za nju, a ona mirno sjedi do tvojih nogu? Osjećam ipak da je ona zaista izabrala najbolji dio. Ona je dopustila tebi da je ti pogostiš bogatstvom svoje božanske riječi, svoje ljubavi. I mirno sjedi do tvojih nogu da blaguje od stola tvoje riječi.

Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ! Samo je potrebno ovo što Marija radi.

Isuse, daj da to shvatim!

Danas svi ljudi trče, muče se, nemaju vremena, pogotovo ga nemaju za tebe, za tvoju riječ, za trenutke odmora i molitve. Smatraju to najčešće izgubljenim vremenom.

A ti čekaš. Čekaš da se ljudi snađu, da se smire, da otkriju tebe u svojoj blizini. Čekaš da ti posvetimo svoje vrijeme i svoj život.

Čekaš da se sjetimo da i ti postojiš imašoj sredini, da si nam blizu, da nas ljubiš jer si došao da to svi shvate i osjete.

Došao si da nas pogostiš svojom riječju, a mi trošimo svoje sile da te pogostimo svojim ništavilom. Došao si da te prihvatimo kao svog Spasitelja, a mi želimo pred tobom dokazati da smo kako treba, da smo dobri. Došao si da nas prihvatiš takve kakvi jesmo, a mi želimo svim silama pred tobom ispasti bolji i savršeniji: upravo onakvi kakvi nismo. Došao si da nas usrećiš svojom prisutnošću, a mi bismo se htjeli dokazati svojim umijećima, Isuse, nauči nas kako i danas izabrati onaj najbolji dio koji nam se neće oduzeti.

Fra Zvjezdan Linić
14. 7. 2019. god.
U pitanju pismoznanca: »Tko je moj bližnji?« treba zapravo gledati želju i potrebu toga čovjeka da točno znade dokle seže zapovijed ljubavi prema bližnjemu. To nas podsjeća na onu isto tako odveć ljudsku Petrovu potrebu da znade gdje je granica opraštanja: »Gospodine, koliko puta da oprostim brata svomu ako se ogriješi o mene?« {Mt 18,21). Zanimljivo je da Isus i u jednom i u drugom slučaju, umjesto izravnog i točno preciziranog odgovora pripovijeda određenu prispodobu. U Petrovu slučaju to je prispodoba o okrutnom dužniku {Mt 18,23-35), a ovdje je riječ o primjeru milosrdnog Samarijanca. Za taj tekst s pravom je rečeno da se u njemu zrcali čitavo Isusovo učenje kao što se cijelo nebo zrcali u kapi bistre vode.

U Isusovoj priči ništa nije slučajno. Pomno su izabrani i mjesto na kojem se priča događa, kao i osobe o kojima je riječ. U Jerihonu nadomak Jeruzalema živjeli su mnogi hramski svećenici i leviti. Dvojica spomenutih možda su se nakon obavljene službe u hramu vraćala kući. Zašto zaobilaze unesrećenog čovjeka, zašto mu ne pomognu? Moguće je da su teško izranjena čovjeka držali mrtvim, a dodir mrtvaca značio je kultsku nečistoću koje se trebalo čuvati (usp. Lev 21,1). Možda su se bojali da razbojnici i dalje vrebaju, pa su prošli što su mogli brže. U svakom slučaju više su mislili na sebe nego na čovjeka u nevolji. Isusu nije bila strana kritika praznoga kulta i vjernosti slovu Zakona umjesto duhu, pa nije isključeno da to treba gledati i u primjeru dvojice hramskih službenika.

Samarijanac, stranac, još k tomu smatran neprijateljem Židova, ima ono što nedostaje dvojci ljudi kulta, ima milosrđa. Nošen tim osjećajem, on nadvladava sve barijere koje stoje između njega i nesretnog čovjeka, priskače mu u pomoć i štoviše brine se i za proces njegova ozdravljenja. Zakonoznanac koji je želio znati tko je njegov bližnji sad je odjednom suočen s Isusovim pitanjem: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« (10,36). Nemoguće je izbjeći odgovor: »Onaj koji mu iskaza milosrđe«, a Isus povlači jedini logičan zaključak: »Idi pa i ti čini tako!« (10,37).

Još jednom Isus se na da uvući ni u kakvu besplodnu raspravu o židovskom tumačenju zapovijedi Zakona. Ispred svakoga odgovora ide govor srca u obliku milosrđa, što je Isus popratio posebnim blaženstvom (usp. Mt 5,7). Milosrdno srce jedino je u stanju na pravi način ispuniti zapovijed ljubavi prema bližnjemu: ono ne pita već djeluje. Ivan je u konkretnim uvjetima života svoje zajednice morao to na svoj način naglasiti: »Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom« {liv 3,18). Te riječi ni danas nisu izgubile ništa na jasnoći, ali i na potrebi da budu ozbiljno shvaćene.

Ivan Duganžić
7. 7. 2019. god.
Na prvi pogled može se doista učiniti čudnom Isusova riječ: »Nikoga putem ne pozdravljajte!« (10,4). Na to bi se moglo uzvratiti pitanjem: Kako su onda učenici uopće mogli stupiti u dodir s ljudima ako nisu nikoga pozdravljali? Je li moguće nekomu navijestiti Radosnu vijest, a da ga se prethodno nije pozdravilo? Ta Isusova riječ nije posve nova. Ona ima usporedbu u Starome zavjetu. Prorok Elizej, šaljući svoga momka Gehazija ženi Šunamki kojoj je umrlo dijete da na nj položi prorokov štap, govori tome momku: »Opaši se, uzmi u ruku moj štap, pa idi! Ako koga susretneš, ne pozdravljaj ga; ako te tko pozdravi, ne odzdravljaj mu. Moj štap položi na dječaka« (2Kr 4,29). Budući da se radi o životu i smrti, u pitanju je hitnost slučaja i zato Gehazi nema vremena za zadržavanje s ljudima. A to je zapravo predstavljao svaki pozdrav na Istoku. Nije to bila riječ izgovorena u prolazu kao danas. Pozdrav je uključivao susret i razgovor koji je znao i dugo potrajati.

U Isusovoj zabrani pozdravljanja na putu sadržana je poruka o hitnosti i neodgodivosti navještaja kraljevstva Božjega, slično kao što je prethodno bila sadržana i u zabrani pokapanja umrloga oca ili opraštanja s ukućanima (usp. 9,59s). Zapravo sve je to sadržano u samoj riječi njihova navještaja: »Približilo vam se kraljevstvo Božje« (10,9). I drugo, pomalo neobično upozorenje: »Ne prelazite iz kuće u kuću!« (10,7) ima svoj smisao i svoje opravdanje. Prva kuća koja učenike primi u jednom mjestu treba ostati njihovim trajnim boravištem, jer njihova je glavna briga kako navijestiti poruku, a ne tražiti za sebe udobniji smještaj. U tom smjeru ide i savjet: »Jedite što vam se ponudi« (10,8). Učenici koji su poslani bez kese, torbe i obuće (10,4) ne smiju birati ni stan ni hranu. Brige za prolazno ne smiju zasjeniti njihovu brigu za kraljevstvo Božje. Učenici se moraju posve prepustiti providnosti (usp. Mt 6,26-34), a svu svoju brigu usmjeriti samo na svoje poslanje.

U prvoj Crkvi kasnije je ta Isusova riječ o odnosu navjestitelja i njihovih domaćina poprimila različit oblik. Tako Pavao podsjeća svoju zajednicu u Korintu na njezin dug prema onima koji su ih zadužili duhovnim dobrima: »Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vampožanjemo tjelesna« (IKor9,11), alTim 5,18 podsjeća kako je »radnik vrijedan svoje plaće«, citirajući pritom slikovitu riječ Staroga zavjeta: »Volu koji vrši ne zavezuj usta« (Pnz 25,4). Jači osjećaj odgovornosti prema povjerenom poslanju i čvršće oslanjanje na providnost zasigurno bi i današnje navjestitelje učinili uspješnijima, ali i osobno sretnijima.

Ivan Duganžić
30. 6. 2019. god.
Koji su najopasniji vozači na cesti (osim onih što prebrzo voze ili su pripiti)? Naravno, oni neodlučni, oni koji npr. krenu u pretjecanje pa odjednom stanu kočiti. Takvim postupkom sebe ugrožavaju, a druge zbunjuju. Slično je i s pješacima koji prelaze cestu, pa se nasred ceste počnu vraćati. U prometu, ali i u životu, važna je odlučnost.

Tako i Isus danas progovara. Jasno i nedvosmisleno: „Nitko tko stavi ruku na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.“ Oni stariji među nama sjetit će se kako se dobar orač raspoznaje po pravocrtnoj brazdi iza sebe, a isto je tako i s dobrim kormilarom. Naravno, ako se orač ili kormilar obaziru natrag, brazda im neće biti dobra. Bolje da nisu ni započeli taj posao.

Tako je i s pozivom u kraljevstvo Božje. Ne može se čovjek uvijek iznova osvrtati i preispitivati. Onaj tko je krenuo treba ići. Nevolje i nastaju onda kada čovjek prečesto postavlja u pitanja i preispituje svoja temeljna opredjeljenja. To je opasno i u braku. Kad bračni drugovi nakon višegodišnjeg bračnog života počnu duboko razmišljati jesu li učinili pravilan izbor, katastrofa je već na pomolu. Kad čovjek krene za Kristom, pa se uvijek iznova osvrće, onda od njegova putovanja nema ništa. Tako je Bog prekoravao i stare Židove koji su na putu u obećanu zemlju plakali za „loncima punim mesa“.

Zašto se ljudi osvrću? Rekli bismo, jednostavno zato što u biti ne vjeruju u put kojim su krenuli. Tako je bilo i s Judom Iškariotom. Pošao je za Kristom, ali kad je vidio da on ne ispunjava njegove želje, pokolebao se. Pokušao se vratiti, pa je na odlasku (da unovči što se unovčiti da) Isusa predao i prodao. Ostali su apostoli - iako slabi ljudi - ipak shvatili da poći za Kristom znači poći u pustolovinu. Isus ne jamči cvijeće, uspjeh niti klicanje. Govori tvrdo: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti.“ Kao što je Isus prolazio tjeskobu i užas Maslinskog vrta, tako i apostoli, tako i svaki njegov učenik. Prisjetimo se: apostoli su otvorena srca krenuli za Isusom kad ih je ono pozvao dok su bili na svojim lađama i za svojim mrežama. Mi bismo rekli: da su znali što ih sve čeka, dobro bi promislili prije nego što bi krenuli. Pa ipak, oni su pošli i išli za njim. A nije im bilo lako. Živjeli su u određenoj tvrdoći svojih srdaca, jer za sveg ovozemnog boravka Isusovog među njima, puno toga nisu razumijevali. I onda, poslije silaska Duha Svetoga, kad su im se konačno otvorile oči, osjetili su šibe i batine, tamnicu i progone, glad i žeđ, krive optužbe i potvaranja. Ali su išli. Pavao ide čak korak dalje. Sjećajući se svoje prošlosti kad je progonio Crkvu (što mu je doista bila velika bol u srcu), snagom Kristovom mirno progovara: „Što je za mnom, zaboravljam!“

Tu smo i mi. Slijedimo Isusa i njegovo evanđelje u Crkvi. To je jedino bitno. Ako i ne razumijemo, ako na trenutak i malakšemo, ne želimo se osvrtati i vraćati se na putove koji nisu Isusovi. Poput Pavla, ni mi ne želimo dopustiti da nas uznemirava naša grešna prošlost. Ne osvrćemo se. Zagledani smo u Krista i u radost življenja s njim. I to nam dostaje. Ne zaboravimo: ako nas Krist poziva da krenemo za njim, on će nam po svome Duhu i dati snage da tim putem i idemo.

Zvonko Pažin
23. 6. 2019. god.
Tekst današnjega evanđelja (Lk 9,51-62) nije samo u književnom smislu početak toga Lukina »izvješća s puta«, kako se u biblijskoj znanosti obično naziva taj središnji dio njegova evanđelja, već puno više od toga. Povezujući više manjih sličica u jednu cjelinu, Luka je snažno istaknuo suprotnost između Isusa i ljudi koji ga okružuju ili se s njim na njegovu putu susreću, između njegova odlučnog stupanja svojim putem i ljudske ograničenosti u nasljedovanju toga puta, suprotnost između odveć ljudske reakcije Isusovih učenika na negostoljubivost Samarijanaca i Isusove savršene smirenosti kojom se suočava s tom stvarnošću. Nadalje, Luka je s vrlo malo riječi uvjerljivo pokazao kako Isus jednog strpljivo odgaja, drugog mudro upozorava na opasnost prebrze i površne odluke za njega, od trećeg traži visoku cijenu nasljedovanja, a onoga tko se već odlučio upozorava da se ne smije pokolebati.

Put iz Galileje u Jeruzalem vodio je preko Samarije. Poteškoća je u tome što su već stoljećima vladali neprijateljski odnosi između Zidova i Samarijanaca. Čuvši da je Isus sa svojima na putu u Jeruzalem (Lk 9,53), Samarijancima je to dostatan povod da očituju svoje nezadovoljstvo i uskrate mu gostoprimstvo. Isusovi učenici Jakov i Ivan reagiraju na to na isti način kako su Židovi obično reagirali. Oni pokazuju neskrivenu želju za osvetom i traže kaznu po hitnom postupku: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj side s neba i uništi ih?« (9,54). Možda su dvojica braće pritom imali pred očima starozavjetnog proroka Iliju koji zaziva oganj s neba na pedesetnika kralja Ahazje i njegove vojnike i uništava ih (usp. 2Kr 1,10-14).

No, Isus nije Ilija, niti je došao navijestiti sud srdžbe Božje već Radosnu vijest spasenja i godinu milosti Gospodnje (usp. Lk 4,18-21). Zato on reagira u duhu svoje prethodne pouke učenicima koju su oni već zaboravili: »Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih« (Lk 9,5). Negostoljubivi Samarijanci ostaju pošteđeni kazne, a učenici prolaze s ukorom. Isusova blagost nije ostala besplodna, jer znademo da su ga u drugoj zgodi upravo Samarijanci primili i prepoznali u njemu Spasitelja svijeta (Iv 4,42). Tko zna, možda se radilo o istome selu.

U tri sljedeća primjera Luka pokazuje kako ljudi trebaju Isusa i žele mu se pridružiti te kako Isus treba ljude i sam ih poziva. I u jednome i u drugome slučaju Isus nastupa mudro, pedagoški. Onoga tko se, kako se čini, prebrzo zagrijao za njega, Isus ne želi ostaviti u zabludi glede uvjeta nasljedovanja. U njegovoj blizini ne može računati ni s kakvom sigurnošću koju ljudi traže u životu. Slikovito rečeno, u prednosti pred njim su i lisice i ptice koje imaju svoje sklonište, dok »Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio« (Lk 9,58). U uvjete nasljedovanja spada odricanje i posjeda i kuće što onda rađa posvemašnjom raspoloživošću čovjeka za kraljevstvo Božje. U tom smislu treba shvatiti i odbijanje zahtjeva onoga koga je sam Isus pozvao da prije ode i pokopa oca. Kraljevstvo Božje ne trpi odgode ni onda kad je u pitanje takav čin pijeteta kakav je ukop vlastitoga oca. Još manje razumijevanja Isus ima za zahtjev onoga tko bi htio prvo otići oprostiti se sa svojim ukućanima (9,61 s).

Tako radikalni zahtjevi imaju svoj smisao i u današnjim, promijenjenim uvjetima života i navještaja evanđelja. U njima Crkva svakog vremena mora prepoznavati kako je kraljevstvo Božje nova stvarnost koja je započela s Isusom, a koja se ostvaruje u nasljedovanju Isusa. Ona se najbolje prepoznaje u životu onih koji su spremni za nju svjedočiti odricanjem svega što bi moglo biti na putu njegovu ostvarenju. Slikovito rečeno, to znači: »ne obazirati se natrag« (9,62).

Ivan Dugandžić
2. 6. 2019. god.
Ne samo Ivanovo evanđelje, već gotovo svi novozavjetni spisi otkrivaju nam kako je to jedinstvo bilo uvijek iznova na kušnji, ugroženo protivnim silama koje su nekad dolazile izvana, a nekad iznutra. Ne smiju se nikad uzeti izolirano pojedinačna mjesta koja iz određenih razloga katkada idealiziraju to stanje. Tako, primjerice, Luka u Djelima apostolskim zanosno pripovijeda kako je u prvoj kršćanskoj zajednici bilo »sve zajedničko« (Dj 2,44), kako su bili »jedno srce i jedna duša« (4,32), da bi odmah poslije toga donio posve suprotan primjer Ananije i Safire koji pokušavaju prevariti cijelu zajednicu (5,1-5).

Jedinstvo prve Crkve bilo je ugroženo i različitom prošlošću njezinih članova, na jednoj strani obraćenih Židova, a na drugoj obraćenih pogana. Teški spor oko mjesta i uloge Moj sijeva zakona i njegova odnosa prema evanđelju apostoli su riješili u ljubavi i međusobnom razumijevanju na saboru u Jeruzalemu i tako sačuvali jedinstvo Crkve. Pavao je doživio i teško iskušenje jedinstva svoje zajednice u Korintu prouzročeno čisto ljudskim razlozima (usp. IKor 1,11-13). Apostol taj problem rješava podsjećajući na Krista kao jedini temelj jedinstva: »Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao razapet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?« (1,13)

Sile razdora nastavile su u Kristovoj Crkvi djelovati kroz povijest. Podjele predstavljaju najveću zapreku ostvarenju njezina poslanja u svijetu. Crkva je toga duboko svjesna i zato posebice od Drugoga vatikanskog sabora poduzima sve u duhu Isusove velikosvećeničke molitve da poraste jedinstvo među podijeljenim kršćanima. No, putovi dijaloga često su teški i zamršeni jer su previše opterećeni hipotekom prošlosti.

Unatoč slabim rezultatima na planu međusobnog zbližavanja kršćanskih crkava, Isusov učenik nikad se ne smije pomiriti sa stanjem podijeljenosti. U tom pogledu dobro je rekao jedan protestantski promatrač na Drugome vatikanskom saboru: »Moramo nositi bol podijeljenosti. Ali važno je da se barem ne naviknemo na stanje te podijeljenosti. .. Dug je i težak put do ponovnog jedinstva kršćana. Mnogo toga se treba udružiti: neprestana molitva i žrtva... U konačnici ponovno ujedinjenje kršćana djelo je koje prije svega treba prepustiti Bogu, to je djelo milosti.« Zar to nije već Isus pokazao svojom molitvom za jedinstvo zajednice svojih učenika! On jedinstvo ne zapovijeda, već moli za nj.

Ivan Dugandžić
26. 5. 2019. god.
Razmišljajući nad ovim tekstom, svaki bi kršćanin morao postaviti važno pitanje: s koliko ozbiljnosti želi stvarno prodrijeti u srž poruke evanđelja i biti u svojim svakodnevnim obvezama i poslovima iskreno otvoren poticajima Duha koji će mu pomoći da tu poruku prepozna i uz njegovu pomoć pretoči u život? Možda se to ne može ni u jednoj drugoj točki tako zorno provjeriti kao baš u pitanju mira o kojem je ovdje riječ. Tu se ponajprije nameće pitanje što znači onaj Isusov dodatak: »dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje« (Iv 14,27)? U čemu je ta razlika između Isusova mira i onog koji daje svijet?

Danas je, barem deklarativno, glavni cilj svih političara svijeta opći svjetski mir i svi se zaklinju na taj mir. Iskustvo nam, međutim, pokazuje da su rezultati njihovih napora gotovo nikakvi. Netko je izračunao da je od Isusova vremena do danas u svijetu vođeno više od 8.000 što većih, što manjih ratova. Treba li zbog toga kršćanin zaključiti kako mir u svijeta nije moguć, pa Isusovo obećanje onda treba shvatiti samo u smislu duševnoga mira pojedinca i očekivati njegovo ostvarenje tek u vječnosti?

Nipošto! To bi bila posve krivo shvaćena Isusova namjera. Kršćanin je pozvan da, unatoč svim razočaranjima, nikad ne odustane već da sve svoje sile uloži u ostvarenje mira sad i ovdje, u duhu temeljne poruke evanđelja: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2,14). Kršćanin, poučen Isusovim primjerom i prosvijetljen njegovim Duhom, znat će uvijek u svom životu nadvladati sve što stoji na putu pravom miru, pa će onda moći nešto učiniti i za opći mir u svijetu.

Poučan je u tom pogledu primjer koji se dogodio u Parizu. Za vrijeme jednoga velikog svjetskog sukoba neka mirovna udruga je od prolaznika na ulici skupljala potpise za zaustavljanje sukoba i uspostavljanje mira. Kad su jednoga slučajnog prolaznika zamolili za potpis, ostali su nemalo iznenađeni njegovim odgovorom. Tražio je da mu ostave nekoliko dana, a onda će ih sam potražiti i potpisati. Nisu mogli shvatiti zašto mu treba nekoliko dana da razmisli o potpisu koji ne stoji ni minutu vremena. No, čovjek je znao dobro što čini. Prvo je otišao kući i učinio sve da uspostavi mir u vlastitoj obitelji koja je bila podijeljena i posvađena, a onda je otišao i ispunio svoje obećanje. Tek nakon toga i nositelji te akcije shvatili su ozbiljnost njegova čina. Kad bi takvih primjera bilo više, put do mira bio bi moguć jer bi ljudske riječi imale svoju snagu i uvjerljivost. Unatoč svemu, ne smijem gubiti vjeru da je to moguće i u mom životu.

Ivan Dugandžić
19. 5. 2019. god.
Isuse, Bog Otac se proslavio u tebi. Svi su to osjetili, doživjeli, priznali: u tebi je Bog pohodio svoj narod. Bio si divan svjedok za Oca. Tko je vidio tebe, vidio je i Oca. Danas nam govoriš: "Ljubite jedni druge! Po tome će svijet znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." Po tome će te svijet spoznati. Svi će osjetiti snagu tvoje ljubavi upravo po ljubavi koju ćemo mi iskazivati drugima. Ti više nisi među nama vidljivo prisutan, a ipak želiš da te svijet upozna. Znam, Isuse, da to može biti samo po nama, samo po onima koji se priznaju tvojim učenicima, po njihovoj međusobnoj ljubavi, po njihovoj ljubavi prema drugima. Ti više nisi među nama prisutan na nama vidljiv način, a ipak želiš da te svijet upozna. Znam, Isuse, da to možeš samo po nama, samo po onima koji se priznaju tvojim učenicima, po njihovoj međusobnoj ljubavi, po njihovoj ljubavi prema drugima.

Bojim se, Isuse, da nismo tvoja slava.

Čini mi se da se ne možeš pohvaliti nama, da ti nismo na ponos i da nismo tvoji svjedoci. Naša ljubav je slaba. Brzo se umorimo i dosta nam je svega kad mislimo da mi činimo samo jednostranu ljubav i požrtvovnost s naše strane prema drugima. Osjetljivi smo kad nam se ljubav ne uzvrati. Uvredljivi smo kad netko našu gestu pažnje ili ljubavi krivo protumači ili je drugačije primi. Naša je ljubav, Isuse, jako krhka, nepouzdana, nestalna i kratkoročna. To zapravo i nije ljubav.

Mi ljubimo, Isuse, samo prijatelje svoje, samo one koji nam odgovaraju, samo one koji su nam od koristi, od kojih nešto očekujemo. Nemamo vremena za one koji "nam oduzimaju dragocjeno vrijeme", koji ne misle kao mi, koji ne odgovaraju našim zahtjevima i željama, Ne znamo ljubiti! Naša ljubav, Isuse, nikog nije privukla k tebi, nije misionarska, nije svjedočka. To je više koristoljublje, nego ljubav koja spašava, koja se za drugoga razdaje. Želiš da ljubimo kao što si ti nas ljubio: a to znači dokraja, potpuno, iskreno, žarko i životno. Ti si nas ljubio i prije nego što smo postali tvoji. Ti nas ljubiš i onda kad ne zavrjeđujemo. Ti nas ljubiš i kad smo tvoji neprijatelji grijehom, slabostima, prevrtljivim stavovima. Ti si ljubav.

Pomozi nam, Isuse, da ljubimo i da imamo ljubavi za druge. Pomozi nam da se u nama ljubav pročisti i usavrši. Neka zaista svijet upozna tebe, neka osjete da si ti istinska ljubav i punina dobrote koja nikoga ne želi ugroziti, koja svakoga želi podići. Neka te svi upoznaju i zavole. Ne dopusti, Isuse, da te u tome zatajimo.

Fra Zvjezdan Linić
12. 5. 2019. god.
Sjećamo se, Isuse, zapisanih obećanja: "U dlanove sam te svoje urezao...!" (Iz 49,16); "Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži..,! (Ps 63,9); "I ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala" (Ps 139,10).

Danas nam u evanđelju govoriš da nas nitko neće oteti iz tvoje, iz Očeve ruke. Hvala ti za tu sigurnost darovane ljubavi. Trebamo ruku koja će nas voditi, trebamo ruku koja će nas zaštititi. Trebamo te. Ruka je divan znak: govori o ljubavi, o pažnji, o nježnosti. Rukom se umivamo, njome otvaramo vrata; rukom pišemo pisma i brišemo suze; rukom se hranimo i rukom hranimo druge.

Dao si nam ruku da je pružimo drugome i da primimo od drugih mir. Dao si nam ruku da vodimo za ruku slijepe i malene, da pomognemo klonulome i da prihvatimo ruku drugoga koji je sposoban ljubiti i voditi. Dao si nam ruke. A ipak, Gospodine, često rukama činimo zlo, prijetimo, sijemo oko sebe nemir i neslogu. Tako često naša ruka ne služi onoj svrsi radi koje si je ti utisnuo u naše biće.

Tako često zaboravimo rukovati se, pružiti ruku pomirenja, pomilovati bližnjega, iskazati ljubav. I ti si, Isuse, imao ruke. Znao si zagrliti, pomilovati. Znao si polagati ruke na bolesne i oni su ozdravljali. Znao si prigrliti djecu i blagoslivljati ih. Ni na koga nisi digao ruku da ga uništiš. Došao si spasiti sve što bješe izgubljeno, propalo. I mene si pronašao. Već u krštenju stavio si svoju ruku na mene, a moje si ime upisao u dlanove svoje ruke. Neizbrisivo si me povezao sa sobom.

Svojim rukama, Isuse, i danas lomiš kruh da nas nahraniš. Tvoje su ruke i danas probodene za nas. I danas često podižeš svoju desnicu da nas odriješiš, oslobodiš. Tvoja je ruka neprestano nad nama.

Nitko me silom ne može oteti iz tvoje ruke. Siguran sam tada u ruci Očevoj. Hvala ti za tu sigurnost. Siguran sam od drugih, od nasilja i nasilnika; siguran sam pred svijetom. Osiguraj me još, Isuse, od mene samoga. Ne dopusti da se otrgnem iz tvoje ruke. Ne dopusti da odem, da se udaljim. Ne dopusti da ispustim tvoju ruku iz svoje, jer tada sam gotov, zalutat ću.

Desnica nek me tvoja vodi i drži. Uzmi opet moju ruku.

Fra Zvjezdan Linić
5. 5. 2019. god.
Isusovo očitovanje na Tiberijadskome jezeru uskrsna je zgoda usred naše svakodnevice. Učenici ponovno rade svakodnevne poslove. Riječ je o sedmorici učenika. Sedam je broj preobrazbe. Sedam znači da se zemaljsko povezuje s nebeskim, da se nebo i zemlja dodiruju. Sedmorica učenika su čini se više ili manje slučajno bili skupa. Ali po susretu s Uskrslim oni postaju sveta zajednica u kojoj sam Isus postaje tajanstveno središte. Najednom nastaje zajedništvo, ozračje u kojem se nad zemljom otvara nebo.

No na početku se to zajedništvo čini uzaludnim. Teško im je jer je sve što rade uzaludno. To je i danas za mnoge bolno iskustvo. Osjećaju da je sve uzalud. Frustrirani su i razočarani jer sve što rade nema nikakve svrhe. Čemu se još dalje naprezati kad iz toga ništa ne proizlazi? Zašto još raditi na sebi kad uvijek iznova upadamo u iste pogreške? Osjećaj uzaludnosti oduzima nam energiju potrebnu za život. To nas čini bolesnima. O uzaludnosti Biblija govori na mnogim mjestima. I Job je imao to iskustvo. Pita se čemu da se zalud muči (Job 9,29). A utjehe njegovih prijatelja su isprazne (Job 21,34). Psalmist se pita je li samo on uzalud čuvao svoje srce čisto (Ps 73,13). Sav njegov trud oko Božje volje bijaše uzalud. I zlikovcima je bolje. Čemu se sve dane mučiti? Sve je uzalud. Sve velike riječi, sva slavna djela svršavaju u ništavilu: »Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti« (Ps 39,7).

Protiv uzaludnosti našega djela ne pomaže nam ni ako kao učenici spremno slijedimo Petra, vodu. Samom euforijom ne da se ništa učiniti. Kad Petar govori učenicima da ide ribariti, oni oduševljeno odgovaraju: »Idemo i mi s tobom!« (Iv 21,3) Nadaju se da bi im Petar mogao pokazati kako će uspjeti u životu. Mnogi danas slušaju samozvanoga gurua koji točno znade gdje se uspijeva. Očarani njegovim zračenjem ulaze u njegovu ladu nadajući se da će odsada sve biti bolje. Ali i kao učenici moraju iskusiti da je sve uzalud. »Ali te noći ne uloviše ništa« (Iv 21,3)- Sve je uzalud. A noć je. Ne vide ništa. U njima je mrak, besmisao. Zajednička lada vozi ih samo još dublje u noć.

U sivo jutro uzaludnosti i žalosti ulazi Isus. »Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus« (Iv 21,4). Tko u noći trpi zbog svojih uzaludnih nastojanja, čezne za jutrom. Ali svako jutro ne donosi i utjehu. Postoji i sivo jutro, žalosno jutro, kad najradije ne bi ustao jer ne vidiš nikakva smisla u tome da preživiš još jedan dan. No, na obali stoji Isus. Učenici su još u ladi na moru. Oni su još u svijetu nesvjesnoga, u svijetu svojih mora. Isus dolazi u njihov život iz jednog drugog svijeta. Učenici ga ne prepoznaju. No, Isus im prilazi i pita ih: »Dječice, imate li što za prismok?« Isus ih naziva »dječicom«. Još su neuki. Makar su to iskusni ribari, ne shvaćaju o čemu je zapravo u životu riječ. Isus im pokazuje put. Uzima ih u svoju školu. Njihov je trud stvarno uzaludan. Muče se ni zbog čega. Da bi u životu zaista uspjeli, potreban im je drugi put. Ali oni će taj put moći naučiti tek kad priznaju da su djeca, da sve njihove sposobnosti ne koriste ništa kad se radi o bitnome.

Gdje u svome životu doživljavaš uzaludnost? Kada osjećaš da sav trud nema nikakve svrhe, da je sve ispraznost? Možda si se uzaludno toliko mučio oko svoje djece. Ona idu sasvim drugim putovima, koji se tebi čine kao stranputice. Možda je tvoj posao uzaludan. Ne vidiš nikakva uspjeha. Uzalud se mučiš kako bi postao drugi čovjek. Uvijek se iznova vraćaš na staro. U toj svojoj uzaludnosti poslušaj Isusove riječi: »Dijete, imaš li što za prismok?« Zar nemaš ništa što te stvarno hrani? Isus dolazi na obalu tvojega sivog jutra. Govori ti da tvoj život danas neće biti uzaludan, da će danas uspjeti, neće »otići u prazno«, nego će biti spašen i čitav.

Isus u našoj sredini

Posebno je ozračje u kojem Isus doručkuje sa svojim učenicima. »Kaže im Isus: 'Hajde, doručkujte!' I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: 'Tko si ti?' Znali su da je Gospodin« (Iv 21,12). Sam Isus poziva učenike na doručak. Govori im, ali oni šute. U kratkome Ivanovu opisu osjeća se da učenici zapravo žele pitati: Tko si ti? Ali nitko se to ne usuđuje. Nitko se ne usudi bilo što Isusu reći i s njim razgovarati. To je stav strahopoštovanja i pogodenosti, ali i tihe radosti. Svi oni osjećaju tajnu koju nije moguće protumačiti. Riječi bi bile blijedo govorenje. Učenici osjećaju da se njihovo sivo jutro preobražava, da je odjednom nastalo ozračje ljubavi i intimnosti. Dirnuti su u srce, tajanstveno pokrenuti.

Ivan opisuje događaj odmjerenim riječima: »Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu« (Iv 21,13). Ovdje je opisan euharistijski prizor. To su iste one riječi kojima je Ivan opisao umnoženje kruha (usp. Iv 6,11). Ovdje, dakako, nedostaje riječ »eu-charistesas — zahvali«. Neki egzegeti misle kako je to dokaz da doručak na Tiberijadskome jezeru ne treba shvaćati euharistijski. No za mene izostanak te riječi znači nešto drugo. Umnoženje kruha bijaše obećanje euharistije. Poslije toga drži Isus veliki govor o kruhu, u kojem je učenicima protumačio tajnu euharistije. Nakon svoga uskrsnuća slavi on sam euharistiju s učenicima. Umjesto riječi »zahvali« stoji ovdje »erchetai — dolazi, prilazi«. Euharistija znači da Uskrsli dolazi u našu sredinu s nama slaviti gozbu. Tu se povezuju nebo i zemlja. Učenici koji izlaze iz lađe u kojoj su uzalud proveli cijelu noć, slika su nas koji dolazimo iz noći našega života, koji po moru često besciljno plovimo, koje zapljuskuju valovi i tjeraju tamo-amo. Ali nama prilazi Isus i jede s nama. Tako se naš život preobražava. Na nama i u nama događa se uskrsnuće.

Isus daje učenicima kruh i ribu. To je kruh s neba o kojem je Isus govorio u govoru o euharistiji: »Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke« (Iv 6,51). Riba je slika besmrtnosti. Već je prva Crkva smatrala ribu simbolom Isusa Krista, ne samo jer su slova ICHTYS skraćenica za Isusa Krista, Božjeg Sina i Spasitelja, nego jer je sam Krist prikazivan u slici ribe. Riba bijaše u starini hrana mrtvih i simbol života i steče. Augustin vidi u pečenoj ribi sliku Krista koji je za nas trpio: »piscis assus Christus est passus«. U prvoj Crkvi riba je bila jako raširen euharistijski simbol. Euharistija znači da Krist, koji je za nas umro i uskrsnuo, daje hranu besmrtnosti. U euharistiji stavlja on božansku klicu besmrtnosti u našu prolaznu narav i dariva nam tako udio u svome besmrtnom božanstvu.

Ako doručak na Tiberijadskome jezeru gledamo kao sliku naših euharistijskih slavlja, onda to znači: u svakoj euharistiji prilazi Isus s druge obale u našu sredinu. On sivu uzaludnost našega života preobražava u ozračje intimnosti i ljubavi. Sam Uskrsli prilazi k nama u svakoj euharistiji i poziva nas: »Dođite i jedite!« Da bismo utažili svoju najveću glad, blagujemo kruh koji silazi s neba, živi kruh koji nas ispunja životom za kojim svi čeznemo. I u njegovoj krvi pijemo piće besmrtnosti, kao što je prikazano u simbolu ribe, piće koje nas same čini besmrtnima.

Kad slaviš euharistiju, zamisli si intimno i drago ozračje doručka na Tiberijadskome jezeru. Zamisli si kako Isus, s obale vječnosti, ulazi u šaroliku zajednicu, ljubazno gleda razočarana i žalosna lica i svakome pruža kruh života i vino ljubavi, da se u svima dogodi uskrsnuće, da sve rasvijetli i ohrabri te udu u istinski život, u božanski život.

Pitanje o našoj ljubavi

Grci imaju tri riječi za ljubav: eros, filija i agape. Eros je požudna ljubav, filija prijateljska ljubav a agape čista ljubav, koja vrijedi i za ljude i za Boga. Sva tri oblika ljubavi međusobno su povezana. Neki egzegeti misle da agape daleko nadilazi eros. No tada bi božanska ljubav bila anemična ljubav. I nju treba natopiti strašću erosa da bi mogla preobraziti naš život. I filija treba eros i agape. Prijatelj samo tada zna da je prihvaćen i voljen. Svaki čovjek najdublje čezne za tim da bude voljen i da može voljeti. Ali naša čežnja često ostaje neispunjena. Iskusili smo da nas ljubav može očarati i probiti zidove naših obrambenih mehanizama. No mi svoju ljubav često doživljavamo krhkom, prožetom zahtjevima za posjedovanjem, potrebom za vlašću i mnogim strahovima. Ivanovo evanđelje želi nam pokazati kako Isus ponovno osposobljava ljude koji su se otuđili od samih sebe i postali nesposobni za ljubav. Zato Ivan završava svoja tri uskrsna susreta pitanjem o ljubavi. U trostrukom Isusovu pitanju upućenom Petru riječ je ne samo o tome da se onaj koji treba predvoditi Crkvu mora odlikovati osobitom ljubavlju nego mnogo više o pitanju kako naučiti pravo i istinito ljubiti. Isus pita Petra triput. To upućuje na njegovo trostruko zatajenje. Kad govorimo o ljubavi, ne smijemo zaboraviti da smo često izdali ljubav, da smo se, uza svu čežnju za ljubavlju, uvijek iznova od nje odvraćali. Ne možemo se lupati u prsa i govoriti da ljubimo Boga i ljude. Trebamo biti skromni i oprezni kad govorimo o ljubavi. Nemojmo se previše hvaliti, nego pažljivo govorimo o pokušajima da istinski ljubimo.

U grčkome tekstu Isus prvi i drugi put ispituje Petra o njegovoj agape, ljubi li ga dakle ljubavlju koja je slobodna od ega, od nakane da drugoga posjeduje za sebe. I Petar odgovara oba puta: »Gospodine, ti znaš da te ljubim (philo se).« On može za sebe tvrditi da ljubi Isusa kao prijatelj, ljubavlju punom osjećaja, koja ga voli, koja mu se raduje. Ali on se ujedno svojim odgovorom obraća Isusu: »Gospodine, ti znaš. Ti osjećaš da te volim. Ja si to ne umišljam. Moja je prijateljska ljubav stvarna. Naše je prijateljstvo pravo. Vjerujem da i ti osjećaš isto.« U trećem pitanju mijenja Isus riječ. Sada pita: »Phileis me - ljubiš li me kao prijatelj?« Petar se ražalosti. Možda i stoga jer se sjetio vlastite izdaje.

Možda ga rastužuje i to što Isus njegovo prijateljstvo dovodi u pitanje. Ta ono je za njega tako jasno. Da ljubi Isusa potpuno nesebičnom ljubavlju (agape), to se nikad nije usudio tvrditi. Ali nikada nije sumnjao u svoje osjećaje i svoje prijateljstvo. No Isus ispituje i njegove osjećaje. Kada ih pogleda bolje, jesu li uistinu uredu? Koliko su se umiješali drugi motivi? Nije li nešto posebno biti Isusov prijatelj? Ne kotisti li Petar svoga velikog prijatelja za sebe i svoj osjećaj samosvijesti? Je li to zaista prijateljska ljubav koja se raduje drugome i dopušta mu da bude onakav kakav jest? Ili Petar samo želi druge učenike nadmašiti kako bi se mogao hvaliti da je najbolji Isusov prijatelj? Na to pitanje Petar odgovara: »Gospodine, ti sve znaš. Ti znaš da te volim (philo se)« (Iv 21,17). Petar otvara Isusu svoje srce i dopušta mu da pogleda u njega. Zeli mu reći: »Gospodine, proničeš moje srce. Znaš koliko je sebičnosti u mojoj ljubavi, koliko računice, koliko želje za posjedovanjem i koliko ljubomore. Ali znaš i to da je, unatoč svemu, nešto u mojoj ljubavi ipak čisto, da u dubini svog srca mislim na tebe, da te želim ljubiti čistom ljubavlju, da barem čeznem za tom čistom ljubavlju.«

Kakva je tvoja ljubav prema prijatelju i prijateljici, prema bračnome drugu, prema djeci, prema kolegama i prema Bogu, prema Kristu? Stavi svoje srce pred Boga i dopusti mu da ga on istraži i ispita. Postavljaj si uvijek iznova pitanje kojim je Isus Petra triput učinio nesigurnim! Sve stavi pred Boga, sve što je u tvojoj ljubavi proračunato i neiskreno! Ali pouzdaj se i u to da je u tebi i čista ljubav, da želiš voljeti ljude onakve kakvi jesu, da je u tebi duboka čežnja da ljubiš Boga čitavim srcem. I ako ljubav prema Bogu više puta ne osjećaš, ako ti se čini da si još uvijek predaleko od te čiste ljubavi, u tebi je barem slutnja i prava čežnja za tom ljubavi, koja tvoj život uistinu čini vrijednim života. Vjeruj svojoj čežnji! Vjeruj svojoj ljubavi! I doživjet ćeš uskrsnuće.

Anselm Grun
28. 4. 2019. god. - NEDJELJA BOŽANSKOG MILOSRĐA
U liturgiji vazmenog vremena svake se godine susrećemo s osebujnim likom jednoga od Isusovih učenika, zvanog Toma Blizanac, i njegovim sumnjama i poteškoćama u pogledu poruke Isusova uskrsnuća, zbog čega je odavno proglašen »nevjernim Tomom«, čime mu je bez sumnje učinjena velika nepravda. Njega možemo smatrati sumnjivcem, skeptikom i tražiteljem, ali nipošto nevjernim. Kao čovjek koji se ne miri lako sa svjedočenjem i vjerom drugih, on je već onda dobro došao evanđelistu kao metafora vjerskih sumnja i traženja, a pogotovo nama današnjim vjernicima čija je vjera opterećena tolikim nesigurnostima i kritičkim pitanjima.

Na Tominu primjeru ponajprije možemo vidjeti kako vjera nije nikakvo jeftino i olako preuzeto tuđe mišljenje ili uvjerenje, već duboko iskustvo vlastite potrebe za Bogom, prokušano i pročišćeno u tolikim sumnjama i poteškoćama. Ako tako gledamo na vjeru, onda možemo biti zahvali evanđelistu što nam je sačuvao Tomino iskustvo i njegovo svjedočanstvo.

Čitavo izvješće nekako odiše sumornom atmosferom koja je vladala među Isusovim učenicima nakon njegove okrutne smrti. Iako su žene već rano ujutro donijele glas o praznom grobu, očito je da ta vijest nije unijela nikakvu brzu promjenu u držanje učenika. Oni su uvečer toga dana još uvijek u strahu da se Zidovi ne obračunaju i s njima i zato misle da su najsigurniji iza zatvorenih vrata (Iv 20,19). Ali Tome taj put nema s njima. Zašto? Možda zato što je drugdje tražio sigurniju zaštitu. Bilo kako bilo, on ipak nije prekinuo vezu sa svojim prijateljima i brzo mu je došlo do ušiju njihovo iskustvo susreta s Uskrslim koji ih je iznenadio pozdravom »mir vama«, pokazavši im pritom svoje probodene ruke i bok, što je njihov strah okrenulo u radost (20,20s).

No, ta vijest još uvijek ne rješava Tomine sumnje i ne odgoni njegov strah. Zapravo tek sad za Tomu nastaju prave poteškoće. On nema razloga da ne vjeruje svojim prijateljima, ali njihova uvjeravanja ne mogu odagnati njegove sumnje. Jer, on je čuo i druge zbunjujuće i proturječne tvrdnje o »praznome grobu«, o »ukradenome tijelu« i slično. Jedino u što je Toma u tom trenutku siguran jest da je njegov Učitelj završio strašnom smrću na križu i da je poslije toga pokopan. Sve drugo je čin vjere koji za Tomu očito nije lagan. I on će morati proći proces koji su drugi učenici već prije njega prošli.

U Tominu upornom traženju svjetla u tami dominiraju glagoli »vidjeti« i »opipati«. Kao da u njemu prepoznajemo suvremene skeptike koji uporno ponavljaju da vjeruju samo ono što se može vidjeti i opipati. Ipak, Tomini su razlozi posve drukčije naravi od njihovih. U njega je u pitanju istovjetnost Uskrsloga kojeg su, kako svjedoče, vidjeli njegovi drugovi s raspetim Isusom iz Nazareta. Toma je zasigurno poznavao biblijsku vjeru u mogućnost promatranja duhovne stvarnosti i to za nj ni ovom zgodom nije predstavljalo poteškoću. Njegova je poteškoća u tome: može li u tvrdnji svojih prijatelja »vidjeli smo Gospodina« prepoznati svoga Učitelja, raspetog Isusa iz Nazareta? Zato se Toma ne zadovoljava s ukazanjem Uskrsloga, već želi »vidjeti na njegovim rukama biljeg čavala i staviti svoj prst u mjesto čavala« (20,25). Drugim riječima, on želi imati isto iskustvo koje su imali i oni kad im se on samo tako očitovao i kad ih je poslao u svoje ime (20,21).

Dakle, u Tominu slučaju nemamo posla s nevjerom koja sve niječe, već s vjerom koja traga, koja ispituje, ali koja se na kraju potpuno predaje, jer upravo to sadrži Tomina riječ, nakon što mu je Uskrsli ispunio njegovu želju: »Gospodin moj i Bog moj!« (20,28). U toj riječi prepoznajemo ne samo to da je Toma konačno povjerovao uvjeravanju svojih drugova, već da je Isusa raspetoga i uskrsloga prihvatio za svoga Gospodina i njemu predao cijeli svoj život. Stara predaja kaže da je upravo Toma stigao najdalje u naviještanju Radosne vijesti, sve do Indije, gdje se i danas kršćani s ponosom zovu Tominim kršćanima.

Važno je uočiti još jednu, na prvi pogled ne tako upadnu, ali ipak vrlo važnu pojedinost, i to s obzirom na mjesto gdje učenici prepoznaju Uskrsloga. Najčešće je riječ o okupljanjima učenika u Isusovo ime »toga istoga dana, prvoga u tjednu« (Iv 20,19.26), što znači u nedjelju. Na tim okupljanjima oni ga prepoznaju u lomljenju kruha i tumačenju njegove riječi. To vrijedi i za nas današnje kršćane koji se okupljamo na slavljenje euharistije. U zajednici vjernika koja slavi nedjeljnu euharistiju i sluša riječ Božju nestaju mnoge naše nejasnoće, nalazimo odgovore na svoja pitanja. Slaveći i moleći zajedno s drugima, nalazimo oslonac u vjeri i snagu za životne borbe.

Ivan Dugandžić
Veliki Četvrtak - 18. 4. 2019. god.
Gospodine, ti da meni pereš noge? Nećeš mi prati noge nikada! Ja te i previše cijenim. Ti si Učitelj, Gospodin. Ti si veliki autoritet. Ja se tebi neprestano klanjam. Kad god dođem u crkvu poklonim se tajni tvoje prisutnosti. Katkad imam volju čak i ničice pasti pred tebe i prostrti se pred tobom. Osjećam se malen i jadan pred tobom koji si tako svet i velik. Ne dolazi u obzir, Gospodine, dati meni pereš noge, da se saginješ preda mnom.

Moje su noge prljave i prašne. Često svojim nogama koračam stazama koje se tebi ne sviđaju. Moji putovi na kojima umaram svoje noge nisu uvijek ispravni, Kako ti onda mogu dopustiti da mi pereš noge? Nisam dostojan takve ponižavajuće tvoje usluge.

Kao i Petra, Isuse, i mene uvjeravaš da mi moraš prati noge da bih imao dijela s tobom. Ti si uporan. Ne odustaješ od svoje nakane. Pred tobom moram popustiti. Da, Isuse, peri mi noge. Peri ono što je u meni najprljavije, najprašnije. Peri me od onoga čega se stidim, od mojih promašaja i grijeha. Peri me, Isuse. Okupaj me cijeloga. Petru u onom času kao da to nije bilo potrebno. Meni je potrebno. Operi mi i glavu i ruke. Često su mi misli prljave, a rukama činim zlo. Operi mi jezik koji je ponekad neobično prljav, Ne biram uvijek svoje riječi. Moje su riječi često za druge bolne ili vrijeđaju moje i tuđe dostojanstvo. Operi me i okupaj, Isuse!

Operi mi srce. Ono je prevrtljivo. Operi me od mojih sebičnosti. Operi me od moje ograničenosti i neispravnog shvaćanja ljubavi. Često mislim da ljubim, a možda zapravo zaboravljam druge i prisvajam ih ljubomorno za sebe. Čisto srce stvori mi, Isuse, i obnovi u meni pravi duh.

Isuse, sada sam ja uporan. Ne peri mi samo noge. Potrebno mi je potpuno čišćenje. Potrebno mi je iskustvo potpunog oproštenja da bih mogao osjetiti radost koju u duši prouzroči tvoja posvetna milost. Okupaj me ne samo vodom, nego krvlju svojom, da bih mogao imati dijela s tobom ovdje i u vječnosti.

Fra Zvjezdan Linić
Cvjetnica - 14. 4. 2019. god.
Nalazim se, Isuse, podno tvoga križa.

Klanjam ti se!

Klanjam se tvojoj ljubavi, klanjam se tvojoj boli.

Klanjam se, Isuse, tvojoj odanosti volji Očevoj, tvojem hodu pod križem do kraja.

Klanjam se, Isuse, tvojoj ustrajnosti kojom si htio djelo spasenja dovesti do kraja i umrijeti na drvetu križa.

Promatram, Isuse, tvoje izmučeno tijelo.

Oprosti mi, kad ostajem hladan gledajući raspelo, ravnodušan na izvještaj o tvojoj muci i smrti. Kao da sam to već prečesto vidio, toliko puta čuo. A ipak, danas, na ovu nedjelju tvoje muke, želim po prvi puta zagledati se u tvoj križ, želim novom pozornošću i ljubavlju čuti izvještaj o tvojoj muci.

Želim te vidjeti, Isuse!

Vidjeti tvoje izmučeno tijelo, tvoju trnjem okrunjenu glavu, tvoje probodene ruke i noge, tvoje otvoreno srce.

Želim vidjeti tvoje predano tijelo i prolivenu krv. Za mene, za nas, za sve ljude svijeta.

Želim, Isuse, podno tvoga križa osjetiti snagu tvoje ljubavi i šaptati ti riječi sućuti i zahvalnosti.

Oprosti, jer podno tvog križa nisam bez krivnje, jer sam i sam utkan u grijeh svijeta što ga ti otkupljuješ svojom smrću.

Oprosti što tako često zaboravljam na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljam na pouku i poziv križa.

Oprosti, Isuse, što te ne ljubim dovoljno.

Fra Zvjezdan Linić
5. korizmena nedjelja - 7. 4. 2019. god.
Isuse, ova žena iz evanđelja imala je tu nesreću daje uhvaćena u preljubu, Možda joj to nije bio prvi prekršaj i grijeh, ali ovaj puta je uhvaćena i privedena pred sudište. Dovedena je pred tebe kao da je neko čudovište, ne prepoznaje se u njoj osoba; to je neka, ona, neodređeno biće kojem treba suditi.

Ja vjerujem, Isuse, da je ova žena zapravo imala sreću! Sreću što je uhvaćena u preljubu i zbog toga privedena k tebi. Imala je sreću da tebe susretne. Svi su njezini tužitelji odstupili, posramljeni su se povukli, a ostao si samo ti: "ja te ne osuđujem!"

Dao si joj mogućnost novoga života. Pružaš joj ruku, daješ joj život. Ona je bila osuđena na smrt kamenovanjem, Ti si je oslobodio optužnice i ona je mogla od tebe otići u miru. Nisi odobrio njezin grijeh, ali si spasio ženu, osobu, biće koje je slabo i treba snage i praštanja. Hvala ti, Isuse, za ovaj susret.

Mi griješimo, Isuse, ali najčešće nemamo nesreću da budemo uhvaćeni u grijehu. Cesto naši grijesi ostaju skriveni od javnosti, nitko o tome ništa ne zna. Ni sami često nismo toga svjesni. A ipak, ti sve znaš. Znaš da su oni koji su ženu optužili isto tako grešnici. Samo što nisu imali sreću da budu razotkriveni pred tobom. Jer tada bi se čisti vratili od tebe. Ovako, njihov grijeh ostaje!

Teško nam je, Isuse, kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju ili kleveću. To nas boli. Želimo sačuvati svoj dobar glas, želimo pred javnošću biti kako treba. I tada nemamo sreće da se susretnemo s tobom!

Ti sve znaš, sve vidiš. Ti svakoga od nas gotovo svakodnevno možeš zateći u raznovrsnim preljubima našeg grešnog i prevrtljivog života.

Danas te, Isuse, molim za sreću: da osjetimo da smo zatečeni u grijehu! Zatečeni činjenicom dati sve vidiš i da sve znaš, da tražiš izgubljenu ovcu dok je ne nađeš, Daj nam sreću, Gospodine, ako i ne bude ljudskih tužitelja za naše grijehe, da možemo sami sebe optužiti i doći ktebi da bismo u ispovijedi čuli tvoju presudu: 'ja te ne osuđujem! ja te odrješujem od tvojih grijeha! Idi u miru!"

Fra Zvjezdan Linić
4. korizmena nedjelja - 31. 3. 2019. god.
Sagriješih, jer sam mislio da je moj život sputan dok se nalazim u tvojoj kući, pod tvojim okriljem. Sagriješih, jer sam mislio da je pravi život negdje daleko od tebe, u nekom drugom gradu, u nekoj dalekoj zemlji, Sagriješih, jer sam mislio da me tvoj zakon sputava i da je pravi život u razuzdanosti i puštanju maha svim strastima. Sagriješih, Oče, jer sam tražio dio dobara koji me ide, a ti si uvijek bio spreman dati mi sve!

Oče, sagriješih!

Sagriješih, jer sam ti prigovorio da mi ništa nisi pružio, da mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim! Oče, sagriješih jer sam se ljutio kad si oprostio mojem bratu, kad si mu sve oprostio; jer si spreman uvijek svima oprostiti, a meni se čini da to nije pametno niti uputno. Oče, sagriješih, jer sam pomislio da svojim praštanjem drugima činiš nepravdu meni i zakidaš moja prava! Oče, sagriješih, jer nisam shvatio da je taj tvoj sin u isto vrijeme i moj brat. Oče, sagriješih, jer duboko u sebi ipak mislim daje moj rasipni brat proživio svoj vijek, a ja sam ostao prikraćen za ta iskustva. Sagriješih, jer sam mu zavidio na onome što nije život, što je bijeda, što vodi u smrt.

Oče, sagriješih, jer nisam htio poći za stol zajedno sa svojim bratom i dijeliti s tobom radost povratka!

Oče, oprosti!

Oprosti meni, svom rasipnom sinu! Oprosti meni, svom zavidnom sinu! Oprosti mi zbog mojih bijednih lutanja i raspuštenosti! Oprosti mi kad u tvojoj brizi za moje dobro vidim samo okove i sputanost! Oprosti mi! Nisam dostojan zvati se sinom tvojim, ali primi me! Oprosti, jer mi se to može i sutra dogoditi! Ne uskrati mi svoga milosrđa i sigurnosti da uvijek imam koji me čeka i dom u koji se mogu vratiti! Oče, hvala ti što si dobar! Hvala ti što si milosrdan! Hvala ti što si Otac!

Fra Zvjezdan Linić
2. korizmena nedjelja - 17. 3. 2019. god.
Bože moj, danas te molim za preobraženje. Zadivljen sam pred tajnom tvoga lica, tvojih bijelih haljina, tvoje slave. Zajedno s Petrom i ja bih htio ostati u tom prizoru i jednostavno uživati u tvojoj blizini. Isuse, dobro mi je biti ovdje, dobro mi je biti uz tebe. Tu sam siguran. Ne bojim se ničega. Divno je osjetiti tvoju slavu, tvoju dobrotu, tvoju pobjedu nad svime što čovjeku prijeti.

Znam, Isuse, da je to zasada nemoguće. Potrebno je stajati čvrsto na ovom tlu, na ovoj zemlji. Život ima svoj tijek i svoju logiku. Ne mogu pobjeći od stvarnosti. Kao što su se Petar, Ivan i Jakov morali spustiti sa svete gore Tabora, tako to i od nas tražiš. Ipak, molim te, Gospodine, da mi pomogneš da bih tajnu preobraženja mogao trajno nositi u svojoj duši i da bi svjetlo preobraženja moglo raspršiti svaku tamu neposrednog svakidašnjeg života u njegovom negativnom, crnom izdanju.

Molim te za preobraženje ondje gdje se ono zaista može dogoditi. Promijeni, Isuse, moje misli. Neka postanu misli optimizma i nade, Ne dopusti da crne misli usmjere moje djelovanje, da me zaustave u životnim planovima, u nastojanju oko dobra. Promijeni me u tom dubokom prostoru gdje se u meni rađa dobro i zlo. To moraš preobraziti, podići na razinu svojih spasiteljskih misli. Preobrazi mi, Gospodine, pogled. Često gledam crno, negativno. Često u ljudima oko sebe vidim samo loše stvari. Često ni na sebi ne vidim ništa dobra, kao da mi je pogled zarobljen negativnim sadržajima. Očisti moje oči, moj pogled i preobrazi me da bih mogao sve dobro vidjeti.

Molim te, Gospodine, uđi u događaje svakodnevnog života. Molim te za preobrazbu svijeta u meni i izvan mene. Najprije pročisti moju nutrinu. Vjerujem da to možeš učiniti odmah, da je to tajna vezana uz moju otvorenost tvome pohodu, da već danas možeš u meni ozdraviti bolesnu sliku svijeta. Svijet nije samo prostor zla, nego je i tvoje stvorenje, nosi pečat tvoje ljubavi. Pored svega što u tom svijetu negativno doživljavam, vidim, čujem, to je ipak remek-djelo tvoje ljubavi.

Nadalje, Isuse, molim te da preobraziš i svijet izvan mene: svijet rata pretvori u svijet mira, svijet mržnje preobrazi u svijet ljubavi. Svijet straha preobrazi u svijet sigurnosti i povjerenja! Svijet očaja i beznađa ispuni sigurnom nadom koja od tebe dolazi! Učini čudo svoga preobraženja i danas, da bi se, barem u nekim blagoslovljenim trenucima, razlilo svjetlo i sjaj tvoga lica na ovaj svijet u kojem mi živimo. Tada će biti manje mraka, manje straha, manje mržnje, manje zla. Pohodi nas, Isuse!

Fra Zvjezdan Linić
1. korizmena nedjelja - 10. 3. 2019. god.
Isusove i naše kušnje

Prva kušnja: Pretvori ovo kamenje u kruh! Isuse, unatoč svojoj gladi nisi pristao na ovaj izazov. Ne želiš svoju božansku moć sebično okrenuti na čudesno ugađanje sebi. Ti ćeš umnožiti kruh, ali samo kad to bude potrebno drugima, mnoštvu u pustinji. Tada ćeš tisuće podariti kruho+m i ostat će ga na pretek. Međutim, kad to isto mnoštvo bude u kušnji da te potraži samo zato jer si im tako lako namaknuo kruha, bit ćeš razočaran njihovim sebičnim nakanama. Rekao si, Isuse, da čovjek ne živi samo o kruhu. Da je tvoja riječ temelj svakog života. Htio bih otkriti tu tajnu života. Petar, tvoj učenik, jednom je to rekao s vjerom i ljubavlju: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68). Da, Isuse, ti imaš riječ života! Tvoja je riječ istina. Ne dopusti da se zarobimo traganjem za materijalnim sigurnostima i da pritom zaboravimo tvoju riječ, Oslobodi nas od jednostranog zgrtanja sredstava za zemaljski život, Ne dopusti da neprestano osluškujemo glas onoga koji neće nikada prestati kušati čovjeka. Druga kušnja: Dat ću ti sve, ako se meni pokloniš! Isuse, čudim se što se đavao usudio ovako nastupiti. Vjerojatno je ovo njegov očajnički pokušaj. Tebi koji imaš sve, tebi od kojega je sve i po kome je sve, on nudi slavu ovoga svijeta! Ali, Isuse, ono što nije uspio kod tebe, uspijeva kod mnogih od nas. Zar nema među nama toliko zarobljenosti novcem i vlašću? Zar nije čovjek, nažalost, radi bolje zarade i više novca sposoban staviti na kocku vlastito poštenje, potisnuti svoju savjest, pogaziti ljubav prema bližnjemu? Zar nisu toliki sposobni da u borbi za vlast zgaze svoga protivnika i da se pritom služe i nečasnim metodama? Mnogo su nam puta novac i vlast božanstvo, odnosno idol. Trebamo novac, ali u službi života i ljubavi. Treba među ljudima postojati organizirana vlast, ali kao služenje. Nikako drukčije! Zato, Isuse, kad sami ne možemo, ti nas spasi! Treća kušnja: Baci se s vrha hrama; ne boj se! Divan si i jasan, Isuse! Đavao te želi potaknuti da provjeriš koliko te Otac ljubi, koliko si na njegovu dlanu! Međutim, tebi je jasno: ti si Sin Božji i Bog je neprestano Otac. U njegovoj si ruci, kao što smo po tebi i mi na njegovu dlanu. Tebi za to ne treba dokaza, budući da je svaki dan, svaki čas znak te neizrecive ljubavi Božje. Ti ne želiš iskušavati Gospodina! Oprosti nam, Isuse! Mi ga tako često iskušavamo. Cesto sumnjamo je li nas Bog ljubi. Htjeli bismo svakog dana neke čudesne i opipljive dokaze njegove ljubavi. Htjeli bismo dokaze za ono što se ne da dokazati, nego samo iskazati! Oprosti nam za tu skrivenu želju kojom i mi katkad u nekim svojim neumjesnim pustolovinama još uvijek očekujemo da se tada Bog iskaže!

Fra Zvjezdan Linić
7. nedjelja kroz godinu - 24. 2. 2019. god.
Protiv zdravog razuma!

Upravo tako mogla bi glasiti reakcija čovjeka koji još ne pozna evanđelja na ove Isusove neumoljive zahtjeve. To nije nikakvo čudo jer su ti zahtjevi teško pomirljivi s prirodnim čovjekovim osjećajem, ali je svakako čudno da se i velik broj kršćana u životu ponaša posve suprotno od onoga što Isus traži. Oni se nikad nisu ozbiljno ni suočili sa sadržajem tih riječi, a kamoli da su ih prihvatili i pokušali u životu ostvariti. Budimo iskreni, i u nama koji se trudimo živjeti po njima, dok slušamo kako treba ljubiti i neprijatelje, činiti dobro mrziteljima i moliti za one koji nas progone, nekako se spontano javlja otpor: Ne, Isuse, to stvarno ide predaleko! Jesi li ti bio nenormalan ili te mi teško shvaćamo i još teže slijedimo?

Rekao bih da je istina i jedno i drugo! Evanđelist Marko zapisao je da je Isusa čak i njegova najbliža rodbina u jednom trenutku htjela spriječiti u daljnjem učenju i djelovanju »jer se govorilo da je izvan sebe« (Mk 3,21). Drugim riječima, Isus je od samoga početka i svojim životom i svojim učenjem po mjerilima »zdravoga ljudskog razuma« bio nenormalan. Zato sv. Mala Terezija lijepo veli da je Herod Isusu mogao predbaciti samo jednu stvar. Rekao mu je da je lud, dao ga ogrnuti skrletnom kabanicom i izrugati od vojnika (usp. Lk 23,8-12).

Isusov negdašnji veliki mrzitelj i zagriženi progonitelj njegove Crkve, Pavao iz Tarza, doživjevši njegovu veliku ljubav pred Damaskom, imao je puno razumijevanja za tu Isusovu »nenormalnost« koja se posebno zgusnula u njegovu križu. Pavao je zato bolje nego itko drugi osjetio u kolikoj je mjeri križ ludost u očima takozvanoga zdravog razuma, a za njega, Pavla, to je jedina mudrost i sila po kojoj se svijet spašava (usp. IKor 1,17-25). Povijest Crkve kroz dvije tisuće godina zorno potvrđuje istinitost tih Pavlovih riječi. Što god je netko bio sličniji Isusu, smatran je većim čudakom, ali zapravo takvi su uvijek najviše pridonijeli obnovi Crkve u duhu evanđelja. Znakovito je primjerice da su za Franjom Asiškim, nakon što se odrekao svega i počeo živjeti posve jednostavnim i siromašnim životom, njegovi sugrađani vikali: »Luđak, luđak!« No Franjo se nije dao zbuniti i zato je pokrenuo brojne suvremenike da mu se pridruže u nasljedovanju Krista.

U susretu s tim Isusovim zahtjevnim riječima svaki vjernik, bez obzira na stupanj ostvarenoga kršćanskog života, mora priznati da je još uvijek na samom početku. Prvo, moramo sami sebe uvijek uvjeravati u njihovu opravdanost da bismo tek onda pokušali i nešto konkretno ostvariti. Ali bez iskrenoga suočavanja s tim zahtjevima nećemo nikad shvatiti kako mi zapravo Isusa uopće ne poznamo. Zato je Soren Kierkegaard ljudima mudro savjetovao da učine sljedeći pokušaj s djetetom: »Uzmi dijete koje još nije bilo opterećeno površnim učenjem kako je Isus bio raspet za naše grijehe i daj mu više slika na kojima će biti primjerice Aleksandar Veliki, Napokon i si. S tim slikama pomiješaj i sliku Isusa na križu. Dijete će kod te slike, kao i kod svake druge, prvo pitati: Tko je to? Ako mu odgovoriš da je to bio čovjek kojeg nitko nije nadmašio u ljubavi prema ljudima, dijete će odmah dalje pitati: A tko ga je onda razapeo, i zašto je to učinio?«

Oni koji su samo površno naučili da je »Isus za nas živio, trpio, umro i uskrsnuo« nikad neće postaviti takva pitanja. Tako i u susretu s tim zahtjevnim Isusovim zapovijedima površni kršćani uvijek pitaju samo jedno: Zar doista moram uvijek ljubiti, opraštati, činiti dobro? Zar je tako visoka cijena našega spasenja? Ako ćemo odgovoriti u duhu evanđelja, mi zapravo ništa ne moramo, jer Isus nije tako govorio. U njega nema »moraš«, već »tko hoće za mnom«, »ako želiš biti savršen«, »tko ima uši neka čuje«. Takvim velikodušnim ljudima koji se daju oduševiti i pokrenuti ne obećava Isus samo da će se spasiti već puno više: naziva ih sretnima i blaženima (usp. Lk 6,20-26). I to već sada i ovdje.

Čovjeku kojemu evanđelje još uvijek nije pravo dotaknulo i oplemenilo srce puno je bliže starozavjetno pravilo ponašanja »oko za oko, zub za zub« od Isusove zapovijedi opraštanja. Kršćanstvo je doista zahtjevno, ali i mi moramo priznati da smo premalo kršćani. Dvije tisuće godina nakon susa Krista čovječanstvo mora priznati neuspjeh svih mogućih pokušaja da se sudbina čovječanstva riješi mimo Isusa Krista i njegova evanđelja. Svijet su u pravom smislu zadužili i u njemu ostavili duboke tragove samo oni koji su poput Isusa smatrani čudacima, ljudi koji u živjeli i propovijedali potrebu praštanja i ljubavi prema neprijatelju i onda kad je sve govorilo protiv toga.

Ivan Dugandžić
8. nedjelja kroz godinu - 3. 3. 2019. god.
Ljubiti drugačije

Isus u manifestu svojih Blaženstva daje novo, sasvim iskrenuto, promijenjeno, "uskrslo" poimanje čovjeka. Ono pouzdanje u čovjeka o kojem govori Jeremija redovito znači pouzdanje u ljudska sredstva: u novac, hranu, razonodu, u društveni konformizam. Znači traženje utjehe. I sve to postaje robovanje, okov koji čovjeku ne daje da se promijeni. Isus bezobzirno sve to okreće naglavce. Novi čovjek postat će samo onaj tko zna ostati bez bogatstva, prazna želuca, žalostan, izbačen iz društva i neutješan. Uostalom, to je ne jednom logično do puke očevidnosti: svako se imanje potroši, svaka sitost izgladi, svaka razonoda postane gorka, svako nastojanje da budeš ljudima važan na kraju te dovede do poniženja. Upravo stoga što je svijet onakav kakav jest. Čemu čekati da sve to istrune i da mi istrunemo zajedno sa svim tim? Traži se hrabrost za veliku amputaciju cijele te truleži. To je put u uskrsnuće, u život koji će vrijediti živjeti.

Živko Kustić
7. nedjelja kroz godinu - 24. 2. 2019. god.
Protiv zdravog razuma!

Upravo tako mogla bi glasiti reakcija čovjeka koji još ne pozna evanđelja na ove Isusove neumoljive zahtjeve. To nije nikakvo čudo jer su ti zahtjevi teško pomirljivi s prirodnim čovjekovim osjećajem, ali je svakako čudno da se i velik broj kršćana u životu ponaša posve suprotno od onoga što Isus traži. Oni se nikad nisu ozbiljno ni suočili sa sadržajem tih riječi, a kamoli da su ih prihvatili i pokušali u životu ostvariti. Budimo iskreni, i u nama koji se trudimo živjeti po njima, dok slušamo kako treba ljubiti i neprijatelje, činiti dobro mrziteljima i moliti za one koji nas progone, nekako se spontano javlja otpor: Ne, Isuse, to stvarno ide predaleko! Jesi li ti bio nenormalan ili te mi teško shvaćamo i još teže slijedimo?

Rekao bih da je istina i jedno i drugo! Evanđelist Marko zapisao je da je Isusa čak i njegova najbliža rodbina u jednom trenutku htjela spriječiti u daljnjem učenju i djelovanju »jer se govorilo da je izvan sebe« (Mk 3,21). Drugim riječima, Isus je od samoga početka i svojim životom i svojim učenjem po mjerilima »zdravoga ljudskog razuma« bio nenormalan. Zato sv. Mala Terezija lijepo veli da je Herod Isusu mogao predbaciti samo jednu stvar. Rekao mu je da je lud, dao ga ogrnuti skrletnom kabanicom i izrugati od vojnika (usp. Lk 23,8-12).

Isusov negdašnji veliki mrzitelj i zagriženi progonitelj njegove Crkve, Pavao iz Tarza, doživjevši njegovu veliku ljubav pred Damaskom, imao je puno razumijevanja za tu Isusovu »nenormalnost« koja se posebno zgusnula u njegovu križu. Pavao je zato bolje nego itko drugi osjetio u kolikoj je mjeri križ ludost u očima takozvanoga zdravog razuma, a za njega, Pavla, to je jedina mudrost i sila po kojoj se svijet spašava (usp. IKor 1,17-25). Povijest Crkve kroz dvije tisuće godina zorno potvrđuje istinitost tih Pavlovih riječi. Što god je netko bio sličniji Isusu, smatran je većim čudakom, ali zapravo takvi su uvijek najviše pridonijeli obnovi Crkve u duhu evanđelja. Znakovito je primjerice da su za Franjom Asiškim, nakon što se odrekao svega i počeo živjeti posve jednostavnim i siromašnim životom, njegovi sugrađani vikali: »Luđak, luđak!« No Franjo se nije dao zbuniti i zato je pokrenuo brojne suvremenike da mu se pridruže u nasljedovanju Krista.

U susretu s tim Isusovim zahtjevnim riječima svaki vjernik, bez obzira na stupanj ostvarenoga kršćanskog života, mora priznati da je još uvijek na samom početku. Prvo, moramo sami sebe uvijek uvjeravati u njihovu opravdanost da bismo tek onda pokušali i nešto konkretno ostvariti. Ali bez iskrenoga suočavanja s tim zahtjevima nećemo nikad shvatiti kako mi zapravo Isusa uopće ne poznamo. Zato je Soren Kierkegaard ljudima mudro savjetovao da učine sljedeći pokušaj s djetetom: »Uzmi dijete koje još nije bilo opterećeno površnim učenjem kako je Isus bio raspet za naše grijehe i daj mu više slika na kojima će biti primjerice Aleksandar Veliki, Napokon i si. S tim slikama pomiješaj i sliku Isusa na križu. Dijete će kod te slike, kao i kod svake druge, prvo pitati: Tko je to? Ako mu odgovoriš da je to bio čovjek kojeg nitko nije nadmašio u ljubavi prema ljudima, dijete će odmah dalje pitati: A tko ga je onda razapeo, i zašto je to učinio?«

Oni koji su samo površno naučili da je »Isus za nas živio, trpio, umro i uskrsnuo« nikad neće postaviti takva pitanja. Tako i u susretu s tim zahtjevnim Isusovim zapovijedima površni kršćani uvijek pitaju samo jedno: Zar doista moram uvijek ljubiti, opraštati, činiti dobro? Zar je tako visoka cijena našega spasenja? Ako ćemo odgovoriti u duhu evanđelja, mi zapravo ništa ne moramo, jer Isus nije tako govorio. U njega nema »moraš«, već »tko hoće za mnom«, »ako želiš biti savršen«, »tko ima uši neka čuje«. Takvim velikodušnim ljudima koji se daju oduševiti i pokrenuti ne obećava Isus samo da će se spasiti već puno više: naziva ih sretnima i blaženima (usp. Lk 6,20-26). I to već sada i ovdje.

Čovjeku kojemu evanđelje još uvijek nije pravo dotaknulo i oplemenilo srce puno je bliže starozavjetno pravilo ponašanja »oko za oko, zub za zub« od Isusove zapovijedi opraštanja. Kršćanstvo je doista zahtjevno, ali i mi moramo priznati da smo premalo kršćani. Dvije tisuće godina nakon susa Krista čovječanstvo mora priznati neuspjeh svih mogućih pokušaja da se sudbina čovječanstva riješi mimo Isusa Krista i njegova evanđelja. Svijet su u pravom smislu zadužili i u njemu ostavili duboke tragove samo oni koji su poput Isusa smatrani čudacima, ljudi koji u živjeli i propovijedali potrebu praštanja i ljubavi prema neprijatelju i onda kad je sve govorilo protiv toga.

Ivan Dugandžić
5. nedjelja kroz godinu - 10. 2. 2019. god.
Čudesni ribolov

Učitelju, Isuse! Svi su se divili tvojoj riječi. Poučavao si mnoštvo. Znao si dotaknuti u ljudskim srcima ono što ih može ohrabriti i utješiti. Ti nisi učitelj kao drugi kojima je stalo samo da privuku što više učenika, da okupe oko sebe ljude. Ti želiš obogatiti čovjeka istinom.

Zato mi je uvijek žao, Isuse, kad te uspoređuju s drugim učiteljima i ideolozima. Ti nisi učitelj u nizu mnogih drugih. Ti si u punom smislu riječi Učitelj. Samo ti imaš riječi života vječnoga. Tvoja je riječ čista od svake sebičnosti i pruža čovjeku svjetlo za život u vremenu i vječnosti. Ti si jedinstveni Učitelj. Svojom riječju spašavaš narod i prosvjetljuješ sve koji žive u tami. Ti to možeš biti, budući da si ti jedini i imaš punu istinu. Stalo ti je do toga da svaki čovjek prihvati istinu i život. Ti si se zato i rodio i došao na ovaj svijet. Smatraš to važnijim i od samog svog života.

Pošto si ljude nahranio svojom riječju, želiš na poseban način biti prisutan i među svojim budućim učenicima. Izabrao si Petrovu lađu. Iz nje si govorio mnoštvu, u njoj si susreo Petra. Zašto baš njega, Isuse? Zašto baš takvog čovjeka koji se znao zapaliti, ali koji je znao i okrenuti leđa? Stavljaš ga pred prvu kušnju, Treba krenuti s lađom onamo gdje je more duboko i usred dana baciti mreže za lov. To je za ribara Petra besmisleno. Noć je vrijeme kad se lovi riba. Danju se to ne radi. Otuda i razumljiva Petrova opaska: "Svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo!"

Htio bih i ja pristupiti tebi, Gospodine, sa sličnim prigovorima. Već se dugo molim, a još se ništa nije dogodilo. Dulje vrijeme nastojim otkloniti jednu pogrešku i slabost, ali mi ne uspijeva. Pokušao sam sve da bih izbjegao svađu, ali mi ne ide. Nastojao sam se svim silama otrgnuti od grešne navike, ali mi ne polazi za rukom. Gospodine, toliko smo se trsili i ništa! Međutim, Petar dodaje riječ koja izražava povjerenje: "Ali na tvoju riječ bacit ću mreže!" Da, Učitelju, na tvoju riječ. Možda smo se do sada trsili vlastitim snagama, nošeni svojim umijećem, svojim razumom. Možda smo računali samo na svoje sile. Odsada ću to činiti na tvoju riječ, nošen tvojom blizinom i čudesnom snagom. Tebi ništa nije nemoguće. Rasprši, Isuse, sve naše sumnje. Uzmi naš umor i klonulost. Uzmi, Gospodine i Učitelju, sva naša razočaranja koja nas katkad sputavaju i vode u besmisao, Daj da sve činimo oslanjajući se na tvoju riječ. Petar je doživio čudo. Neka se i nama dogodi isto. Samo nas čudesna snaga tvoje ljubavi može izdići iznad svega onoga što nas zarobljava u okove očaja i besmisla. Na tvoju riječ, Isuse, moguće je pobijediti zlo i mržnju. Na tvoju riječ moguće je izdići se iznad vlastitih ograničenosti i započeti nov život. Na tvoju riječ moguće je da i mi postanemo prikladni za ribare tvoga kraljevstva. Ako nas trebaš, Gospodine, evo nas! Ti možeš od grešnika učiniti apostola.

Fra Zvjezdan Linić
4. nedjelja kroz godinu - 3. 2. 2019. god.
Sin Josipov

Tko je Isus? Njegova djela zanose, "milina riječi" koje su tekle iz njegovih usta zadivljuje. A ipak, Nazarećani ga odvedoše na rub brijega da ga strmoglave!

Prvo čitanje nam donosi poziv proroka Jeremije. Gospodin poziva u svoju službu svakoga osobno, drugačije, neponovljivo. Gospodin govori Jeremiji o predodređenosti poziva na tri razine: pretpostojanje u božanskoj misli (prije nego stoje oblikovan), posvećenje u majčinoj utrobi (posvećen prije nego iz krila majčina izađe), službeno postavljanje ("ja te postavih"). Slikom vremenskog slijeda Bog izriče potpuno zajedništvo između Boga i svoga proroka.

Poslanje mu je teško: kao vojnik bit će suočen s moćnim neprijateljem, bit će kao opsjednut grad. Mora bedra svoja opasati, bez straha nastupiti. Gospodin ga postavlja "kao utvrđeni grad, kao stup željezni, ko zidinu brončanu". Neprijatelj ga neće nadvladati, jer "ja sam s tobom da te izbavim". U Bogu, koji ga nikad ne ostavlja, snaga je proroka. Sve se mijenja i prolazi, samo je ljubav vječna, zanosno pjeva Pavao u svojoj nenadmašivoj pjesmi vječnoj ljubavi (2. čit.). U tri kitice iznosi "put najuzvišeniji" - ljubav. Svi darovi ovisni su o ljubavi (12, 31-13, 3). Darovi koji očaravaju Korinćane:

dar jezika, proroštva, spoznaja, vjera koja čudesa stvara, spremnost na mučeničku smrt - bez ljubavi "bio bi mjed što ječi ili cimbal što zveči" - "ništa sam!" Ljubav - agape bez člana, poosobljena, podiže do apsolutnog ono što je omeđeno, ograničeno. U drugoj kitici (13, 4-7): ljubav kao osoba iznosi svoja vječna svojstva: velikodušna je, dobrostiva; ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, sve podnosi. U trećoj kitici (13, 8-13) uspoređuje ljubav s drugim darovima i krepostima. Među tri bogoslovne kreposti koje "ostaju": vjera će se osloboditi sadašnje nejasnoće, ufanje ovozemaljskih kušnja, ljubav je "najveća među njima". U ljubavi moramo biti vjerni i predani posve.

Evanđelje se nadovezuje na ono od prošle nedjelje: kako je završio Isusov govor u sinagogi u Nazaretu? Isus označuje svoje poslanje proroštvom iz Knjige proroka Izaije. Prvenstvo imaju siromasi i svoju naklonost očituje prema nesretnima. Isus ističe da se "danas" ispunilo to proroštvo, mesijanska očekivanja. Ispušta "dan odmazde", što Zidovi očekuju od Mesije.

Nazarećani ne prihvaćaju takvog Mesiju, ta Isus je "sin Josipov"! Isus ne želi osuditi poganske narode, kako to od Mesije očekuju Židovi. Izabire Kafarnaum, mješavinu naroda, da ispuni svoje poslanje. Poziva se na dva velika proroka, Iliju i Elizeja, koji čine čudesa poganima: Ilija umnoži hranu ženi udovici u Sarfati sidonskoj, a Elizej očisti od gube Naamana Sirca. Kad je spomenuo pogane, svi se napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave. No Isus prođe između njih i ode.

Imamo snažno izraženu suprotnost Zidova (Nazaret ovdje predstavlja Židove) i pogana, najavu Isusove muke ("bace izvan grada"), kad dođe njegov čas. Ta nevjera Izraela i obraćenje pogana nastavlja se u Crkvi. Ona se odražava na raznim područjima vjere i nevjere u današnjem svijetu. Ostaje istina: Boga možemo susresti samo u Kristu, Bogu-čovjeku, koji se poistovjećuje sa svakim čovjekom, posebno s bolesnima i patnicima. To ostaje uvijek sveti prostor susreta s Bogom u vjeri i ljubavi.

Prorok

Luka nam predstavlja Isusa kao Proroka koji je konačna Božja Riječ koju nam Bog objavljuje. Prorok je posljednja riječ naše savjesti, koju ne želimo nikada izgovoriti, glas samoga Boga, koji viče, raskrinkava, objavljuje, kudi i ohrabruje. I taj glas ne želimo čuti: zato odbijamo Krista, vučemo ga "izvan grada" da nas ne zbunjuje, ne smeta, da ga kamenujemo, ubijemo. Odbijamo one koji nam govore u njegovo ime, koji govore nadahnuti njegovim duhom, i sputavamo ih, preziremo, proganjamo. Proroka ne primamo zato što nas uznemiruje, remeti naš mir, izvjesnu lažnu sigurnost. A ipak, tko prihvati njegovu riječ, ona mu donosi radost i spasenje, jer je to susret sa živim Bogom, sa svojom savješću.

Celestin Tomić
3. nedjelja kroz godinu - 27. 1. 2019. god.
U uvodu u svoje evanđelje Luka sam otkriva da on nije neposredan svjedok »događaja koji se ispuniše među nama«, već da piše na temelju svjedočanstava onih koji su bili »očevici i sluge riječi« (Lk l,ls). To znači da koristi izvore koje je »pomno ispitao« (1,3), a piše da Teófila i preko njega sve čitatelje svoga djela utvrdi u onome u čemu su poučeni (1,4). Znamo da je glavni od tih izvora bilo Markovo evanđelje koje je Luka obilato koristio. No, tu se odmah postavlja pitanje koje traži odgovor: Ako je Luka poznavao Markovo evanđelje, zašto se odlučio sam pisati svoje? Odgovor može biti dvostruk: jer su se nakon nastanka Markova evanđelja u Pracrkvi pojavila nova pitanja na koja je trebalo dati odgovor, ali i zato što je Luka osjetio da je Isusova osoba i pojava zapravo neiscrpna, što se ne može o njoj reći sve jednom zauvijek. Tako je ostalo do danas. O Isusu Kristu nisu napisana samo četiri evanđelja već bezbrojne knjige, a on i dalje trajno ostaje izazovna i neiscrpna tema kojom se bave i vjernici i nevjernici. Zašto? Zato Što je u događajima koji su obilježili njegov život on uvijek veći od tih događaja, zato što je u njegovoj riječi koja je ljude oduševljavala neviđenom mudrošću on uvijek više od riječi, jer on sam je utjelovljena Riječ (usp. Iv 1,14). Isusa možemo nazvati najvećim čudotvorcem, najgenijalnijim učiteljem božanske mudrosti, najboljim poznavateljem ljudske duše, nenadmašivim čovjekoljupcem, ali time još uvijek nismo odgonetnuli tajnu njegove osobe. On je i svojim prvim svjedocima ostao nedokučiva tajna Božje prisutnosti među ljudima na koju se može do kraja odgovoriti samo vjerom. Evanđelja nisu pokušaji da se napiše što cjelovitija biografija Isusa iz Nazareta, iako u njima ima puno biografskih elemenata. Polazeći od konkretnih događaja iz Isusova života i služeći se pripovijedanjem, evanđelisti Žele navijestiti spasenje koje se dogodilo po njemu. U tom su povijesne činjenice itekako važne, ali evanđelisti žele prodrijeti iza činjenica i odgovoriti na jedino važno pitanje: Tko je Isus Krist i Što on znači za čovjeka? Tako je svaki od njih stvorio djelo u kojem trajno odzvanja pitanje koje je sam Isus u jednom trenutku postavio svojim učenicima: »Za koga me vi držite?« {Lk 9,20). Oni su u tom času, nakon vremena provedena u njegovoj blizini, znali puno o njemu, ali on želi provjeriti znaju li tko je on za njih. Luka je očito bio uvjeren da može ponuditi cjelovitiji i uvjerljiviji odgovor od Marka i zato piše svoje djelo. U znaku ispunjenja Nakon evanđelja Isusova djetinjstva {Lk 1-2) i priprave njegova nastupa i djelovanja (3,1-4,13), Luka kao prvi Isusov nastup donosi scenu iz sinagoge u njegovu gradu Nazaretu, što je karakteristično za cijelo njegovo evanđelje. On nije za početak istaknuo neko moćno djelo koje će naglasiti Isusovo mesijansko poslanje, kao primjerice Marko (usp. Mk 1,21-28; Iv 2,1-11), već slušanje i tumačenje Božje riječi po proroku Izaiji: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« {Lk 4,18-19 - usp. Iz 61,1). Isusovom popratnom rijeci: »Danas se ispunilo ovo Pismo« (4,21) skinut je veo tajne s prorokove riječi, a otada Isus nastupa kao Mesija koji djeluje snagom Duha. Prema Lukinu evanđelju, Duh Sveti je temelj Isusova života, kao što će u Djelima apostolskim biti temelj života njegove Crkve. Snagom Duha Isus ostvaruje svoje poslanje, posebice u zalaganju za siromašne, grješnike i sve potrebne Božjega milosrđa. Kao čovjek, on nije veliki duh, kako kažemo za umne ljude, već čovjek Duha. Zato je njegova tajna duboka kao Bog i neizmjerna kao vječnost. To se osjeća na svakoj stranici Lukina evanđelja. Ako pozorno čitamo Lukin tekst, uvijek ćemo osjetiti blizinu i snagu te tajne i možda s Dostojevskim zaključiti; »Vjerujem da nema ništa ljepšega, dubljega, simpatičnijega, razumnijega i savršenijega od Isusa; kažem s ljubomorom da ne samo što nema već ne može ni biti. Želim reći još i više: Kad bi mi netko dokazao da Krist stoji izvan istine, i kad bi istina stvarno bila izvan Krista, tada bih ipak više volio biti uz Krista nego uz istinu.« To su u Isusovo vrijeme osjećali svi oni koji su na razne načine bili odlutali od istine, dolazili su k njemu i on ih je prihvaćao. Tu crtu Isusove osobe posebno je razradio četvrti evanđelist, Ivan, koji je donio Isusovu riječ: »Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi« (Zv 8,3 ls).

Ivan Dugandžić
2. nedjelja kroz godinu - 20. 1. 2019. god.
Isus se predstavlja svojim učenicima na svadbi u Kani Galilejskoj. Oni su tada već povjerovali u njega. Bila je to doduše početna vjera koja će morati proći kroz mnoga iskušenja, ali ipak izgleda da je odatle sve počelo. Svojim značenjem i sadržajem ovo iskustvo otkriva apostolima (gledano iz iskustva Kristova uskrsnuća) više od početnog oduševljenja. Ono postaje istinskim znakom i nama danas.

Mnogo je toga znakovito. Smijemo se upustiti u odgonetavanje znakova. Tim više što je općenito poznato da je sveti Ivan svoje evanđelje temeljio na teologiji o sakramentima i o Crkvi. Smijemo u tom smislu tumačiti i ovu zgodu kad je Isus, zajedno sa svojim učenicima, pozvan na svadbu u Kanu Galilejsku. Bila je tu i njegova majka.

U Bibliji se važne stvari događaju kod stola, na gozbi. To je mjesto susreta. Ljudi se međusobno povezuju; sklapaju se ugovori i savezi; učvršćuju se prijateljstva i ozakonjuju brakovi. Gozba je svečani trenutak i ima izuzetno važno mjesto u ritmu ljudskog života. To je također i mjesto susreta s Bogom. Najpoznatija je u Starom zavjetu ona gozba kod hrasta Mamre (Post 18). Abraham prima tajanstvene posjetitelje i priređuje im gozbu. To je mjesto susreta s Bogom. Abraham je dobio konkretan odgovor na obećanja Saveza.

U Novom zavjetu Isus često govori o gozbi, o vječnoj gozbi, ili je sam prisutan na gozbi. Međutim, svaki puta je to znak. Svaki puta Isus upućuje na drugu gozbu. Mi danas prepoznajemo u tome najprije euharistijsku gozbu, a u njoj i po njoj i onu gozbu u kraljevstvu Božjem.

Smijemo to otkriti i na ovoj gozbi u Kani. Ona je slika euharistije. Za euharistiju je bitna pretvorba. Po vjeri Crkve i u skladu s Isusovim riječima na Posljednjoj večeri mi vjerujemo da se kruh pretvara u pravo i istinito Tijelo Kristovo, a vino u pravu i istinitu Krv Kristovu. Tada to postaje darom Isusova života. To je tajna njegove ljubavi prema nama na svadbi u Kani događa se pretvorba. Međutim, ovo je tek prvi znak. Voda postaje vinom. To je preobrazba koja želi upozoriti na sve ono što i euharistija želi. Po pretvorbi sakramentalnog znaka euharistija želi zahvatiti u naš život, preobraziti naše ponašanje, promijeniti naše navike. Euharistija nas želi uskrisiti na život djece Božje. Po njoj Isus želi ovaj naš razvodnjeni život, ovaj život bez oduševljenja i iskrenosti, pretvoriti u život u istinij Svadba u Kani je zato slika euharistijske gozbe koja se neprestano ponavlja. Nekoliko kapi vode našeg ljudskog životarenja sjedinjuje se s čistim vinom božanskog života. Tako nam se to objavljuje u Kani Galilejskoj. Poruka je očita: vino je bolje od ikojeg prije i ima ga na pretek svima koji sudjeluju u gozbi.

Svadba je slika Crkve. Konačna misao upućuje na Krista Zaručnika. Na njega Crkva neprestano gleda i njega iščekuje. To je vizija punine. Sve će dobiti svoj vječni smisao onda kad Crkva kao zaručnica dočeka svoga Zaručnika. Bit će to novo nebo i nova zemlja. Od svadbe u Kani sveti Ivan nam nudi poruku Isusa Krista kao istinskog Zaručnika koji je u Kani objavio svoju slavu. Svaka misa, posebno nedjeljna, označena je ovim evanđeoskim prizorom. Za stolom za koji nas Krist kao Zaručnik poziva nikada neće ponestati vina. To je stol obilja, gozba Kristove ljubavi. Sada smo mi sustolnici koji smiju kušati ono najbolje vino, tj. puninu ljubavi Božje koja nam je objavljena u Isusu Kristu.

Fra Zvjezdan Linić
Kršenje Gospodinovo - 13. 1. 2019. god.
Narod bijaše u iščekivanju...

Svi se izvori, biblijski kao i nebiblijski, slažu u tome da je Isusovo vrijeme u židovstvu bilo vrijeme naglašenoga mesijanskog očekivanja. Več je prošlo više stoljeća da u Izraelu nema proroka, a narod je već davno izgubio svoju samostalnost i nalazi se pod vlašću poganskoga Rimskog Carstva. Narodni ponos je uništen, moralni život pojedinaca je u propadanju. Sve je to rađalo potištenošću što je u jednom dijelu naroda prelazilo u apokaliptičko uvjerenje da takvom svijetu nema više opstanka, da će ga Bog uništiti i na njegovo mjesto dovesti novi svijet (eon). Na drugoj strani sve glasnije je bilo pitanje: Što je s obećanjima davnih proroka da će Bog svom narodu u određeno vrijeme podići Mesiju, Pomazanika koji će izbaviti svoj narod? Je li Bog zaboravio svoju vjernost savezu ili samo kuša svoj narod?

Pojavom Ivana Krstitelja koji je svojim asketskim izgledom kao i svojim navještajem pokore pokazivao sva obilježja velikih starozavjetnih proroka ta su pitanja poprimila vrlo konkretan oblik s obzirom na njegovu osobu. Luka je cijelo to ozračje sažeo u vrlo snažnu rečenicu: »Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist« (Lk 3,15). Ivan s obzirom na ta pitanja ne ostavlja nikakve dvojbe najavljujući sasvim otvoreno Isusa kao »jačeg od mene« i kao onog koji »će vas krstiti Duhom svetim i ognjem« (3,16), dok njegovo krštenje vodom ima samo karakter priprave.

Ipak, čini se da pitanje o Ivanovoj veličini i poslanju nije u prvoj Crkvi bilo tako brzo riješeno. Tragove isticanja Ivana na račun Isusa nalazimo na više mjesta u novozavjetnim spisima, a posebice u Ivanovu evanđelju, gdje ga je evanđelist naglašeno prikazao kao svjedoka za Isusa, kako bi za svoje čitatelje riješio sve dvojbe i isključio mogućnost svakoga daljnjeg pitanja. Luka Ivana i Isusa u svom evanđelju djetinjstva prikazuje usporedno, ne umanjujući Ivanovu veličinu, ali ističući kako je Isus veći od njega: Ivanovo rođenje je čudesno, jer njegova majka je prije toga bila nerotkinja (Lk 1,7), a Isusovo rođenje je daleko veće čudo jer mu je majka Djevica (1,27); Ivan se doduše još u utrobi svoje majke napunio Duha Svetoga (1,41), a Isus je začet Duhom Svetim (1,35); Ivan će biti velik pred Gospodinom (1,15), a Isus će se zvati Sin Božji (1,35). To na poseban način potvrđuje i glas s neba nakon Isusova krštenja: »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!« (3,22).

U čemu je Isusova posebnost?

Uz Lukin govor o Isusovu krštenju moglo bi se postaviti pitanje: Zašto se Isus uopće dao krstiti od Ivana ako je to bilo krštenje pokore na oproštenje grijeha? Isus toga krštenja zacijelo nije trebao, ali on je taj pokret oko Ivana doživio kao okupljanje naroda Božjega koje će on nastaviti. Već tim činom on počinje ostvarivati ono što je prorok davno o njemu prorekao: »Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu« (Iz 42,1-3). Takvo Isusovo držanje potvrđeno je u glasu s neba (3,22).

Može se s punim pravom reći da je Isus svojim nastupom i držanjem razočarao oba spomenuta oblika židovskog očekivanja: on ne želi biti ni kraljevski Mesija koji se bori za ovozemaljske ciljeve, niti u Božje ime prijeti apokaliptičkom propašću svijeta. On se ne želi ljudima nametnuti nikakvom silom već dolazi tiho da, kako kaže prorok, »Radosnu vijest donese siromasima... i da proglasi godinu milosti Gospodnje« (Lk 4,18s - usp. Iz 61,ls). U njegovu govoru o kraljevstvu Božjem pojavljuju se obrisi novoga svijeta koji je moguć već sad i ovdje, i to ne u nekakvom političkom prevratu ili kroz neku kozmičku kataklizmu, već u odluci čovjekova srca da mijenja svoj dosadašnji oblik mišljenja i ponašanja prihvaćajući Radosnu vijest da Bog ljubi čovjeka i da mu nudi svoje milosrđe. S druge strane, Isus nije propovjednik nikakva utopijskog svijeta, već želi čovjeka uvjeriti daje, unatoč svim otporima zla, s Bogom ipak moguć svijet ljubavi, mira, pravednijih odnosa, bratstva i sreće među ljudima. I ne samo da ga želi uvjeriti, već u svojim brojnim prispodobama on čovjeka želi pokrenuti da se opredijeli za kraljevstvo Božje.

Može se s punim pravom reći da je i danas svijet »u iščekivanju« jer se ljudi ne mire s postojećim stanjem. I danas se, kao i u Isusovo vrijeme, očekivanja mogu uglavnom svesti na mesijanska i apokaliptička: dok jedni vide budućnost u vojnim i političkim savezima moćnika, drugi prijete terorom i uništenjem. Bolji svijet može doći samo kao plod nove evangelizacije koja će apelirati na promjenu ljudskoga srca. Za kršćane to znači da ovaj svijet ljube i da budu jedinstveni sa svim ljudima koji traže Boga, kao što je Isus bio s Ivanovim pokretom.

Ivan Dugandžić
Sveta Obitelj - 6. 1. 2019. god.
U okvir božićnih blagdana ulazi blagdan Svete Obitelji. To su Isus, Marija i Josip. Oni su sveti jer su potpuno okrenuti Bogu, otvoreni za ostvarenje njegove volje, osobno zauzeti za dobro. Pred nama su danas kao izazov i poziv na svetost i hrabrost.

Vrednote obitelji su narušene. Poljuljani su joj temelji i zato tako često nailazimo na negativna iskustva u našim ljudskim obiteljima. Kao da se u čovjeka uvlači neki pesimizam i razočaranost pred križevima i poteškoćama života. Mladi se ljudi tako teško odlučuju za ženidbu, za sklapanje braka kao čvrste i životne veze ljubavi. Sve su češće veze koje se hrane vezama ljubavi, a sve manje hrabrosti da se takva veza ozakoni na čvrst i neraskidiv način. Takva su ljudska zajedništva i veze prepušteni subjektivnim osjećajima i ne obećavaju budućnost, koliko god se nekima činilo da će trajati vječno.

Mnogi se ne odlučuju na taj korak zbog sve vidljivijih neuspjelih brakova i sve češćih rastava.

Isus je došao ozdraviti i ljudsku obitelj u svemu onomu u čemu je ona ranjena. Došao je ozdraviti ljudsko srce, dušu, osposobiti čovjeka za vjernu i strpljivu ljubav, za opetovano praštanje i pomirenje. Isus je došao ozdraviti čovjeka u tajni i potrebi njegova srca: da ljubi i da bude ljubljen. I to darujući mu svu svoju ljubav do smrti na križu, dokraja, do zadnje kapi svoje prolivene krvi. A potom ga čisteći u svojoj ljubavi od svake sebičnosti i krivog poimanja istinske ljubavi. Moguće je s Isusom ustrajati u ljubavi i praštanju iznad onih granica koje je čovjek samom sebi postavio. Moguće je ljubiti hrabrije i jače nego što se to čovjeku danas čini. Ali, samo Božjojm snagom i Božjom milosti i spasenja, ojačana lijekom Božje ljubavi. Zato je ženidba čin vjere mladenaca koji pristupaju oltaru posvjedočiti da vjeruju da ljubav što je osjećaju u srcu potječe od Boga i da u Božje ruke stavljaju tu istu ljubav, jer jedino će tako ta ljubav ostati trajna i neraskidiva.

Fra Zvjezdan Linić
Božić - 30. 12. 2018. god.
Darivanje Boga čovjeku

Malen si, Isuse. Prihvatio si sve što je naše, što je ljudsko. Tako si malen da si potpuno ovisan o ljudima koji te okružuju, potpuno si ovisan o Mariji i Josipu, koji te ljube istinskom ljubavlju.

Malen si, dijete si.

Pozivaš me k sebi da se zagledam u tvoju malenost i da ponesem sa sobom blagoslov Božića. Daj mi da uđem u duh djetinjstva kako bih mogao, pogledavši jaslice, otkriti u njima tvoju poruku: "Budi malen kao dijete. Jedino tako ćeš otkriti kraljevstvo Božje. Ono se ne krije u tvojim dostignućima, nego u Božjim darovima. Samo ako ti je srce slobodno moći ćeš osjetiti i prihvatiti kraljevstvo Božje. Samo srce koje zna da ga drugi može ispuniti ljubavlju otvara se daru ljubavi i postaje sretno. Budi malen da možeš primjetiti kraj sebe malene. Budi dovoljno malen da osjetiš one kojima ti možeš otkriti blizinu kraljevstva Božjega.

Prihvatio sam obličje djeteta kako bi me ljudi mogli prihvatiti kao dijete. Ranjen sam kako bih mogao ranjenima biti blizu. Nisam se zaštitio izvanjskom sigurnošću. Trebam ruku koja će me pomilovati, krilo koje će me ugrijati, srce koje će me ljubiti. U Betlehemu su to bili moja Majka, Josip, pastiri. Danas trebam tebe da me primjetiš i uslužiš u mnogima koji su ranjivi, maleni, nemaju druge zaštite osim tebe."

Isuse, gledam te malena u Betlehemu i vidim te malena u Jeruzalemu. Ostao si malen u svojoj muci i poslije uskrsnuća, kako bi svima mogao biti blizu, na dohvat ruke. I danas te možemo primiti, i danas te možemo čuti. Tako si malen da te možemo držati na svom dlanu, tako malen da staneš u naše uho i pronalaziš svoje skrovište u našem srcu.

Hvala ti. Pridružujem se radosti neba i zemlje, anđela i pastira, a osobito radosti tvoje majke Marije i Josipa. Pridružujem se radosti svemira. Isuse, dobro došao u ovaj naš svijet. Zagrij nas i danas ljubavlju svoga srca. Neka danas ne bude nikoga koji trpe zbog osamljenosti i hladnoće. Dobro nam došao, maleni Isuse, u naše velike gradove i u naša stisnuta srca. Tvoj rođendan neka bude čas našega novoga rođenja.

Fra Zvjezdan Linić

Božić

Božić neka nam je sretan i blagoslovljen! Danas čovjekoljubivost kuca na tvoja vrata. Prije više od 2000 godina rodio se Bog među nama. u čežnji za čovjekom i spreman za čovjeka ne samo živjeti nego i umrijeti. Danas je rođendan Sina Božjega, danas želimo podignuti molitvu, čašicu i srce u čestitki Isusu iz Nazareta za njegov rođendan. Danas se rodila nada koju više nitko ne može uništiti. Na današnji dan, ove noći i ovog dana rodila se ljubav, sišla je pravda među nas, pojavila se Božja čovjekoljubivost na zemlji. Ovo je dan u kojemu je Bog postao povijesno opipljiv i vidljiv, kada je počeo šetati našim cestama i dvorištima, kad je počeo stanovati u našim kućama i domovima i boraviti u našim domovinama. Ovo nije naš dan, nego Božji dan. Ovo je Bog učinio za nas blagdan, svetkovinu, svečanost.

Božićne pjesme i ugođaj, prštavost svjetlucavih ukrasa na trgovima, kućama i u stanovima, okićeni borovi i radost djece, slama i miris jela, neka čudesna radost na licima ljudi, puni stolovi i puna srca znak su ovog velikog događaja. Izvanjsko će slavlje izblijedjeli, božićne pjesme će utihnuti, nestat će bogatstvo našeg božićnog stola, iznijet ćemo božično drvce, ali će ostati u srcu sjaj Boga, mirisat ćemo njegovo milosrđe, dobrotu i vjernost, znat ćemo da nas je Bog zagrlio i da ćemo zajedno s njime čitav život moći pjevati, da ćemo uvijek moći biti čisti i slobodni, da u našim stanovima više nismo sami, da našim poslovima on, zajedno s nama, upravlja, da je u našem tijelu s nama, da nas on prati i kroz smrt. Ovo je dan pobjede čovjeka nad nečovjekom, pobjede mira nad ratom, pobjede praštanja nad osvetom, ljubavi nad mržnjom, nade nad očajem. Ovo je dan velikog jubileja za čitavo čovječanstvo, dan povratka kući, Ocu, životu. Ovo je dan kad je izgubila smrt, kad su izgubili zločinci i grijeh.

Ovaj dan je dokaz da postoji Bog, da je on dokučiv, da je među nama i da voli čovjeka. Sva dostignuća tehnike, civilizacije, kulture, znanosti i uopće čovječanstva, nisu ni na trenutak izblijedila sigurnost Boga u njegovu Božiću i njegovu rođenju, nego naprotiv rasvijetlila, produbila i pro širila činjenicu da je Bog povijesno postao čovjekom, da je ostavio povijesne tragove među nama, da Isus Krist živi i pobjeđuje u nama i u svijetu svako zlo, smrt, grijeh, zle duhove, bolesti i nedaće. Mitologije svijeta bile su samo znakovi, a Isus Krist je stvarnost. Mitologije su sjena i čežnja čovječanstva, a Božić, rođendan Isusa Krista, jest ispunjenje svih čežnji. To je svjetlo, to je život, to je ostvarenje.

Božić je ponuda tebi i meni. Bog u svojem povijesnom dolasku čovječanstvu kuca sada na na ša vrata, traži da toga postanemo svjesni, da o tom razmišljamo, u to se udubimo, i kada nas uvjeri, da objeručke prihvatimo tu stvarnost i počnemo je živjeti, onako kako je to htio Bog kad je stvarao svijet i nas. Zato je Božić osobna poruka čovjeku, ali to je osobni dolazak tebi i meni kao osobi Boga. Mi smo mu važni. Ti si Bogu dragocjen, zbog tebe je sišao na zemlju, zbog tebe je spreman i poginuti samo da bi te izvukao iz pakla, muka, bolesti, rata, prog-naništva, beznađa i smrti. Danas Bog od tebe traži bar jedan znak, ispruženu ruku, želju, ili tvoj veliki: da.

Trinaest stoljeća na ša hrvatska domovina i ovo podneblje slavili su Božić. Ova zemlja natopljena je krvlju naših predaka, u njihovu slobodu smo mi ušli, njihovi grobovi su korijeni naše budućnosti, oni su nam namrli Božić, slavlje, običaje ali prije svega stvarnost da je Bog došao na zemlju i da na njoj pobjeđuje svatko tko s njime sklapa savez. Božić je stoga dvadesetstoljetna i trinaeststoljetna poruka baš nama. To je povratak našim korijenima, našoj snazi, to je naša duhovna obnova. Treba doživjeti lepršavost naših liturgijskih crkvenih slavlja, ali i one raspjevane ili skromne ljepote u svakom domu, u svakoj obitelji. Potrebno se zagledati u dječje oči, blagosloviti prirodu, životinje i biljke, i zahvaliti nebu što smo još ovdje. Ovo je dan čovjekoljubivosti. Pruži nekome ruku pomirnicu i ruku dobrote, pruži nekome čašicu ili komadić jela, podaj nekome bar komadić svojih osjećaja, srca i dobrote. Tako ćeš ti sam postati Božić i njegovo slavlje. Tada će se Božić u tebi i na tebi ispuniti. Tako ćemo domovinu učiniti sretnijom, punijom blagostanja, mira i slobode. Neka te danas blagoslovi nebo preko sjećanja na betlehemsku štalu i dijete u njoj rođeno za sve nas. Sretan ti i blagoslovljen Božić.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"
4. nedjelja došašća - 23. 12. 2018. god.
Otajstvo utjelovljenja sina Božjega

U ulomku iz Lukina evanđelja koji čitamo na četvrtu nedjelju došašća dodirujemo misterij utjelovljenja Sina Božjega. Luka pokušava teološki protumačiti otajstvo utjelovljenja služeći se starozavjetnim slikama i jezikom. Ono što Luka opisuje u ovom odlomku djelo je objve Duha Svetoga koji je Isusove učenike poslije Isusova uzašašća uveo u svu istinu.

Prizor navještenja Mariji dogodio se u Nazaretu, u Galileji. Luka opisuje navještenje služeći se jezikom Staroga zavjeta. Bog šalje »anđela Gabriela... k djevici, zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova, a djevica se zvala Marija« (1, 26-27). Anđeo se ukazuje Mariji, običnoj djevici, u njezinu domu, u trenutku njezina svakidašnjeg života. Luka spominje da je Josip bio »iz doma Davidova« (1, 27). Marijino podrijetlo ne spominje. Za nj to nije bilo ni važno. Po Josipu koji je pred zakonom bio Isusov otac odredit će se Isusovo podrijetlo (usp. Mt 1, 1.6).

Anđelov pozdrav »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« (Lk 1, 28). Luka je sročio na temelju Sefaniji- na poziva upućenoga Kćeri sionskoj: »Kliči od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri jeruzalemska!« (Sef 3,14; Zah 9, 9). Anđeo poziva Mariju »da se raduje« jer je »Gospodin s njome!«, jer će začeti i roditi Mesiju kojega je odavno Bog obećao poslati. Ono što je nekoć Sionu, to jest Jeruzalemu bilo obećano sada anđeo obećava Mariji, novoj »Kćeri sionskoj«. Na Mariji, milosti punoj, ostvaruju se mesijanska proroštva izrečena u Starome zavjetu.

U krilu Marijinu ostvarit će se u punini i u savršenstvu otajstveni boravak Božji u narodu: nekoć u Hramu, a sada u krilu Djevičinu.

Milosti puna! Marija je ispunjena Božjom ljubavlju. Milosti puna, odnosno grčki keharitomene njezino je ime, ime koje označava njezinu bit. Marija je po svojoj biti potpuno vjerna Bogu, u nj ukorijenjena, te je tako Bog sasvim u njoj i s njome. Ona je Božja povlaštenica! Tu stvarnost izražava i anđelov pozdrav »Gospodin s tobom!« (Lk 1, 28 usp. s Suci 6, 12). Taj je izraz bremenit teološkim značenjem. To je središnja poruka starozavjetnog teološkog pojma saveza. Podsjeća na izaijanski naslov Imanuel: Bog-s-nama (usp. Iz 7, 14). Marija je oličenje izabranoga naroda u čijoj je sredini Bog prisutan kao djelotvorni Bog, spasitelj, otkupitelj.

»Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav« (Lk 1, 29). Marija se smete zbog sadržaja anđelova pozdrava. Ona razmišlja što bi taj pozdrav značio. Ona je prema Luki osoba koja je »brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu« (2, 51).

Marija od anđela Gabrijela saznaje da će roditi sina i da će se on zvati »Sin Svevišnjega« i da će mu »Svevišnji dati prijestolje njegova oca Davida« (Lk 1, 31-33). Ove nas riječi podsjećaju na proroštvo koje je prorok Natan izrekao Davidu (usp. 2 Sam 7, 13.14-16). Tako te riječi odmah podsjećaju na Mesiju. U Starome zavjetu Sin Svevišnjega slika je za svakoga onoga koji je u posebnu odnosu prema Bogu: anđeo (Ps 29, 1), izabrani narod (Hoš 11, 1), pobožni Izraelac (Mudr 2, 13), a iznad svega Mesija ( 2 Sam 7, 14; Ps 2, 7). I mi smo Sinovi Svevišnjega, ako ljubimo svoje neprijatelje (usp. Lk 6, 35). Bog će Marijinu sinu »dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja!« Na djetetu Isusu ostvaruju se i proroštvo koje je kralju Ahazu izrekao prorok Izaija (Iz 7, 14; 9, 5-6).

Na to će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« (Lk 1, 34). Marija vjeruje i njezinu vjeru hvali Elizabeta (Lk 1,45). Marijino pitanje ima biblijsko- -teološko značenje, a tiče se začeća djeteta. Da bi s Marije skinuo svaku sumnju glede bračnih odnosa, Luka dva puta (1, 27) Mariju naziva djevicom (grč. parthenos). Kako će se začeće djeteta ostvariti, anđeo će Mariji u nastavku razjasniti (1, 35-37). Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« (1, 35-37). Zahvat Duha Svetoga opisan je rečenicom u kojoj se izrazi Duh Sveti i sila Svevišnjega te izrazi sići na te i osjeniti te paralelno pojavljuju. Da bi opisao kako će se ostvariti djevičansko začeće Sina Svevišnjega, posegao je za rječnikom Svetoga pisma, za slikom oblaka koji je stajao nad Šatorom sastanka i za slikom Slave Gospodnje koja je ispunjala Prebivalište (usp. Izl 40, 35; Br 9, 18-22). Svevišnji će poput oblaka prekriti, zasjeniti Mariju i ispuniti njezino krilo na tajanstveni stvoriteljski način tako da će ona začeti Sina Svevišnjega. Marija je živi Šator Božji u koji se došao nastaniti Sin Božji među ljudima. Posrijedi je božanski čin novog, eshato- loškog stvaranja. Onaj koji je tim novim stvaranjem u krilu Marijinu začet kao čovjek, postoji oduvijek kao Sin Božji. Marija je hram Duha Svetoga, Škrinja zavjetna koja u sebi krije Sina Svevišnjega, po kojemu će Bog stanovati među svojim narodom (usp. Iv 1, 14).

Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1, 38).

Adalbert Rebić
3. nedjelja došašća - 16. 12. 2018. god.
Tko je bio Ivan Krstitelj

Treća nedjelja došašća zove se u liturgijskoj godini "nedjelja gaudete«, prema ulaznoj pjesmi u latinskom jeziku »Radujte se (lat. gaudete!) u Gospodinu! Ponavljam: Radujte se! Gospodin je blizu!« (Fil 4, 4.5). Adventska radost izražena je i u ružičastoj boji misnog ruha koje na tu nedjelju oblači predvoditelj euharistijskog slavlja. Razlog kršćanske radosti leži u Božjoj blizini, u blizini njegova kraljevstva i ljubavi kojom ljubi sve ljude daruju- ći im spasenje objavljeno po Radosnoj vijesti Kristovoj. Ovo je, dakle, radosni predah u pokorničkom razdoblju došašća jer je naša misao snažnije usredotočena na Kristovo rođenje u Betlehemu, koje je velika radost za sve nas (usp. Lk 2, 11).

Evanđelje, uzeto za treću nedjelju došašća, ulomak je iz Ivanova evanđelja. Ono nam predstavlja Ivana Krstitelja i tumači njegovu ulogu, njegovo spasenjsko značenje. U vrijeme kad je nastalo Ivanovo evanđelje, potkraj 1. stoljeća, još je uvijek bilo Krstiteljevih učenika koji su Ivana suprotstavljali Isusu iz Nazareta, vjerujući da je on, a ne Isus, onaj koji ima doći na ovaj svijet. Zato upravo evanđelist Ivan tumači tko je zapravo Ivan Krstitelj i koja je bila njegova uloga u odnosu na Isusa iz Nazareta. Ivan Krstitelj nije Mesija, nego u službi Mesije, Isusa iz Nazareta. On je bio svjedok koji je posvjedočio za Isusa iz Nazareta, Krista, Gospodina, istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka i svakome koji ga primi omogućuje da postane djetetom Božjim, novim čovjekom.

Zidovi su u vrijeme pojavka Isusa Krista iščekivali dolazak Mesije koji bi ih, prema njihovu shvaćanju mesije, trebao osloboditi jarma rimske vlasti i uspostaviti tisućljetno svjetsko židovsko kraljevstvo. Pojavljivali su se stoga razni propovjednici koji su se predstavljali kao drugi Ilija, kao Mesija, kao prorok koji prema Pismima ima doći na svijet, te su pozivali pobožne ljude da ih slijede. Pojavio se tako i Ivan Krstitelj u pustinji na rijeci Jordan gdje je propovijedao blizinu kraljevstva Božjeg, nužnost obraćenja, potrebu krštenja za oproštenje grijeha.

Svećenici i leviti dolaze u pustinju kao poslanici Velikog vijeća u Jeruzalemu te pitaju Ivana Krstitelja: »Tko si ti? Jesi li ti Mesija, ili Ilija, ili prorok koji ima doći na svijet?« Ivan Krstitelj odlučno prizna da on nije ni Mesija, ni novi Ilija koji treba doći prije kraja svijeta kao Božji glasnik (Mal 3, 1.23), ni očekivani Prorok kojega je prema Ponovljenom zakonu navijestio Mojsije (usp. Pnz 18, 18). On je samo glas vapijućeg u pustinji; on naviješta novo vrijeme, blizinu kraljevstva Božjega, nužnost obraćenja: on krsti vodom ljude koji iskreno ispovijedaju svoje grijehe da bi od Boga dobili oproštenje te čiste savjesti dočekali dolazak Mesije. »Ja krstim vodom! Među vama stoji koga vi ne poznate — onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući!« (Iv 1, 27). On ukazuje na jednog od svojih učenika, »koji ide za njim« (na aram. izričaj za nečijeg učenika). Ivan prepoznaje u tom učeniku osobu koja je uzvišenija od njega, osobu koja bijaše prije njega, osoba kojoj on nije dostojan odriješiti remenje na obući!

Ivan je Božji poslanik, posljednji prorok Staroga zavjeta i glasnik Novoga zavjeta. On je »glas vapijućeg u pustinji, onaj koji viče u pustinji: pripravite put Gospodnji!« (Iv 1, 23). On stoji na razmeđu dvaju zavjeta, na pragu Novoga zavjeta i prstom ukazuje na Isusa iz Na zareta. Svjedoči za Isusa kao svjetlo koje dolazi na ovaj svijet i prosvjetljuje svakog čovjeka koji je od Boga! Farizeji i leviti očigledno nisu od Boga pa ne mogu shvatiti Ivanovo svjedočenje, ne mogu prepoznati onoga koji je već u njihovoj sredini i koji je od Boga poslan kao istinsko svjetlo, kao istinski prorok, istinski Ilija, istinski Mesija.

Ivan nam se na treću adventsku nedjelju pojavljuje kao svjedok Isusa Krista, istinskog svjetla koje prosvjetljuje i nas danas, svakoga od nas i omogućuje nam da postanemo djeca Božja. Ivan postaje za nas prilika da se ispitamo tko smo mi, a tko je Isus iz Nazareta za nas. Je li Isus za nas uistinu svjetlo istinsko? Jesmo li po njemu uistinu postali djeca Božja?

Poput Ivana Krstitelja i mi smo pozvani da svjedočimo za Krista, za njegovu Radosnu vijest o spasenju iznad svega svojim životom. Naše riječi i djela trebaju svjedočiti o nadi koju nosimo i o onome kome smo povjerovali.

Adalbert Rebić
2. nedjelja došašća - 9. 12. 2018. god.
NOVO OBRAĆENJE

Pojavljuje se Ivan Krstitelj. On je preteča. Kao posljednji prorok u nizu onih iz Starog zavjeta probija se u Novi zavjet. On je jedini od proroka pokazao na Isusa kao Jaganjca Božjega. Njegovo je poslanje: pripraviti put Gospodinu Isusu, tj. njegovom mesijanskom nastupu. Ni Ivanu još nije sve bilo jasno, ali je znao da je to njegova zadaća i želi je vjerno ispuniti. "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Obratite se! Krstite se na obraćenje! Tražite oproštenje grijeha!"

Sve su to riječi koje je današnji evanđelist probrao iz Ivanove poruke u vrijeme kad je po njemu došla Božja riječ njegovim suvremenicima.

Ljudi su poslušali. Oni su se popravljali. Postajali su bolji. To znači da su prihvatili izazov na obraćenje. Mijenjali su svoje navike, ispravljalli su ono što nije bilo u skladu s Božjim zakonom. Bilo je dirljivo promatrati tako veliko mnoštvo, ali vidjeti pritom i pojedince. Prilazili su Ivanu kao nekom velikom ispovjedniku i otvarali mu dušu, pitali su ga što im je činiti, a on je svima davao konkretne upute. Obraćenje se počelo ostvarivati. Izvanjski znak toga obraćenja bilo je Ivanovo krštenje. Ono je u uskoj svezi s pozivom na obraćenje.

Ivan je tek preteča. Pripravlja za ono pravo, za puninu. To znači, i njegov poziv na popravak života je samo predigra istinske stvarnosti. Njegov poziv na obraćenje samo je priprava za puninu. Ta punina je Isus, susret s njime. Kada je Ivan doživio susret s Isusom i kada ga je krstio u rijeci Jordanu, osjetio je da svršava njegovo poslanje preteče i propovjednika obraćenja i da je sada Isus onaj koji treba rasti u srcima ljudi koji su dolazili k njemu po savjet. Ivan pokazuje Isusa i upućuje na Isusa. Želi da odsada svi njegovi slušatelji upru pogled u Isusa i da se okrenu k njemu.

Imam katkad dojam da mi kršćani živimo još uvijek nekako u sjeni Ivanove propovijedi, u moralističkom naporu oko obraćenja. Dakako, obraćenje nam je uvijek potrebno. Ono će biti neprestan zahtjev našega života. Bez obraćenja ne možemo naprijed. Međutim, obraćenje nije cilj. Cilj je Isus, cilj je susret s Isusom, cilj je doživljaj njegove prisutnosti, događaj njegova zahvata u tajnu našega života. Isus je onaj koji jedini potpuno ispunjava našu životnu glad i žeđ. Isus je onaj koga čekamo. Isus nam je obećan, Isus je naš život. I zato je, pored naših poštenih nastojanja oko obraćenja, naših iskrenih ispovijedi, naših ispita savjesti, sigurno neizrecivo važno okrenuti se Isusu, omogućiti mu da po tim izravnanim stazama konačno dođe do našega srca. Ne bi nam ništa koristile poravnane staze, utrti putovi kada po njima napokon ne bi zakoračio Isus i ušao u dubine našega života, da nam osmisli život i unese svjetlo i spasenje ondje gdje ga mi nikada ne bismo otkrili niti osjetili.

Došašće je stoga iščekivanje Isusa, a Ivan Krstitelj je onaj koji nam želi u duši, po obraćenju, probuditi čežnju za Isusom. Neka upravo to učini i danas po ovoj riječi koja je nama upravljena, po nedjeljnjoj misi u kojoj nam Isus dolazi u najdubljoj tajni euharistije.

Gospodine i danas trebaš preteče. Trebaš ljude koji će pripravljati put za tvoj dolazak. Ti si potreban svakomu i svim ljudima. Nitko se bez tebe ne može ostvariti, spasiti. Ti si Spasitelj čitavog svijeta. Trebaš ljude koji će ti velikodušno ponuditi svoje biće, svoje sposobnosti, svoje srce, svoju volju da i danas ostvariš svoje mesijansko poslanje. Trebaš mene, trebaš svakog od nas!

Ivan Krstitelj je ostvario svoju ulogu. Bio je preteča koji je potpuno izgarao od želje da ispuni ono što si od njega očekivao. Živio je isposnički, nije mario za sebe i svoje interese. Htio je da svi ljudi shvate da si blizu i da je hitno potrebno da se obrate. Zato je krstio. Tim izvanjskim znakom svatko je očitovao sebi i drugima da od sada stupa na put obraćenja i pokore. Ivan je bio glas koji viče, glas koji se čuo, koji se nije dao nadjačati od drugih ponuda pomodarskog života.

Kako ću, Isuse, pozivati ljude pa poravnaju staze i prokrče put kroz pustinju? Kako ću, Isuse, pomoći drugima da te otkriju i nađu, kad i sam često lutam daleko od tebe? Neka se danas najprije u meni dogodi zakoračaj u život obraćenja i pokore, kako bi bio spreman svjedočiti za tebe, biti glas koji će sve ljude upućivati na tebe!

Za Ivana Krstitelja bilo je jasno: on se umanjivao, ali ti si, Gospodine, bio sve jasniji i prisutniji u srcima ljudi koji su te čekali. Ivan je nestajao, ali ti si se pojavljivao. Bojim se, Isuse, da te ljudi često ne mogu vidjeti kroz moju osobu, da te ne mogu dokučiti preko moje riječi, moga nastupa. Bojim se da ljudi vide mene a ne tebe. Bojim se da ljudi, zbog moje slabosti, često ne požele ići naprijed da otkriju onoga koji ima doći, da im ja priječim da dođu k tebi. Očisti me, Isuse! Očisti moje nakane, moje želje, moje planove! Operi moj govor i moje srce. Neka ti ono posve pripadne, kako bih ja mogao biti preteča tvome dolasku, kako bi te ljudi i preko mene mogli istinski upoznati.

I molim te, Gospodine, obnovi i danas na nov način u našim srcima svoje krštenje Duhom Svetim. Neka nas zahvati onaj žar kojim si ti izgarao za dobro i za spasenje i život svih ljudi. Nisam dostojan, Gospodine, sagnuti su i odriješiti remenje na tvojoj obući, nisam dostojan, Gospodine, da uniđeš pod krov moj, da te primim u pričesti. Nisam dostojan, Gospodine, da sveto tvoje ime izgovorim, ali ipak, molim te, uzmi me da i ja budem od koristi za tvoje kraljevstvo.

Fra Zvjezdan Linić
1. nedjelja došašća - 2. 12. 2018. god.
BUDUĆNOST S BOGOM

»Bdijte!« (Mk 13,37) - Tako Isus sažimlje svoju slikovitu riječ o vjernom upravitelju koji u ovoj prispodobi utjelovljuje uspio kršćanski život. Teško je naći neku drugu riječ u evanđelju koja bi tako zorno isticala narav evanđeoskog poziva i poslanja. Isus čovjeka snažno suočava s milosnim Božjim djelovanjem sada i ovdje, pozivajući ga da prihvati spasenje koje mu Bog nudi, ali ne ostavljajući nikakve dvojbe da je dovršetak spasenja u budućnosti, o njegovu ponovnom dolasku. On poziva čovjeka da marljivo radi i umnožava darovani mu novac, da gospodari i čuva povjereno mu blago, ali uvijek duboko svjestan kako će jednom polagati račun. Isusov se učenik ne smije ponašati ni neodgovorno ni sebično. On mora biti svjestan da je sve dar od Boga koji se ne smije upropastiti, ali ni sebično iskoristiti samo za sebe, već sve treba staviti u službu drugima. Slikovito rečeno, to znači biti budan, bdjeti.

Stavljajući tu Isusovu riječ kao navještaj uz prvu nedjelju došašća, Crkva ne želi istaknuti samo narav toga vremena unutar crkvene godine, već izraziti smisao ljudskoga života uopće i cijele biblijske poruke usmjerene na taj život. Čežnju za novim Božjim dolaskom već je davno prije Isusa dramatično izrazio Izaija: »0 da razdreš nebesa i siđeš!« (Iz 63,19). U toj riječi sažeta je sva nevolja izabranoga naroda u sužanjstvu koje se doživljava kao vrijeme Božje odsutnosti. Apostol Pavao, koji je kao nitko drugi iskusio snagu Božjega dolaska u Kristu, usmjeruje pogled svojih vjernika u Korintu u budućnost prema dovršenju njihova spasenja, prema »objavljenju Gospodina našega Isusa Krista« (1 Kor 1,7).

Budući da ne može ispuniti sve svoje želje i zadovoljiti sve svoje potrebe, u naravi je svakoga čovjeka da je okrenut budućnosti i očekivanju. Ipak, u tom se ljudi poprilično razlikuju. Jedni svoja očekivanja vežu uz obećanja drugih ljudi, posebice političara i društvenih preporoditelja koja su se nažalost toliko puta pokazala nepouzdanima i lažnima. Unatoč tome, mnogi i dalje ostaju nepopravljivi optimisti, okrivljujući nesklono vrijeme ili nezgodne okolnosti. Drugi se opet prepuštaju zvijezdama koje će odrediti smjer njihova života i donijeti im žuđenu sreću, a treći su unaprijed pomireni sa sudbinom koja se ne može promijeniti. Svima je zajedničko to što u tim razmišljanjima Bog nema mjesta.

Biblija nedvosmisleno razotkriva ludost života koji se oslanja samo na drugoga čovjeka, a zaboravlja Boga (usp. Jr 17,5s). Za nju su zvijezde samo Božja stvorenja, a čovjekov život je uvijek u ruci Božjoj, nipošto pripušten neumoljivoj i slijepoj sudbini. Bog i čovjek, kao stvoritelj i stvorenje, u trajnom su partnerskom odnosu, pri čemu je čovjek svojom čežnjom za Bogom kao pupčanom vrpcom vezan uz svoj izvor koji je u isto vrijeme i njegov konačni cilj. U tom odnosu postoji čovjekov grijeh i izdaja, otpad i lutanje, ali, zahvaljujući Božjoj vjernosti, taj se odnos nikad ne prekida potpuno. Upravo Božja vjernost u Bibliji ostaje trajnim temeljem uvijek nove nade. Zato biblijski čovjek ne očekuje samo neku eventualnost - možda ipak ima nešto poslije smrti! On pogotovo ne očekuje okrutni udarac sudbine, već osobni susret sa svojim Stvoriteljem koji se uvijek iznova pokazuje milosrdnim i koji mu je na poseban način u Kristu izišao u susret.

Poruka današnje nedjelje, ali i cijeloga vremena došašća jest da je cijela povijest čovječanstva vrijeme adventa, došašća. Iako ograničen prostorom i vremenom, čovjek nije njihov zarobljenik, već je stvoren da ih nadmaši. Zato on nije određen za beznađe, već za nadu i budućnost. Ta nada je sam Bog koji čovjeku izlazi u susret i koji mu se kroz povijest spasenja otkrivao sve više i sve dublje. Upravo u sužanjstvu, kad mu je bilo najteže, kad mu se činilo da je Bog sakrio lice od njega, izabrani narod prvi put počinje Boga zvati ocem (Iz 63,16) obraćajući mu se sve osobnije i prisnije. Isus je tu crtu upotpunio svojim osobnim molitvenim iskustvom i nas naučio da Boga zovemo Ocem. Iz toga novozavjetnog iskustva mogla je izrasti onako osobna molitva prvih kršćana »Maranatha - dođi Gospodine« koja najbolje govori o njihovu trajnom adventskom raspoloženju.

Samo adventski čovjek, čovjek koji živi s pogledom na dovršenje svoga života, može biti čovjek u punom smislu riječi. Samo takvi ljudi omogućuju Bogu da bude prisutan u svijetu i da ga već sada mijenja. Velik dio nevolja današnjega svijeta potječe upravo otuda što je sve manje takvih ljudi. Na to je upozorio njemački pisac W. Borchert u svojoj drami »Draußen vor der Tür.« On opisuje sudbinu jednoga ratnog zarobljenika iz Drugoga svjetskog rata koji, vrativši se nakon vremena provedena u logoru u svoj zavičaj, svagdje nailazi na zatvorena vrata. Roditelji su mu nestali u ratnom vihoru, žena je pogazila bračnu vjernost i otišla s drugim, u njegovoj roditeljskoj kući stanuju njemu nepoznati ljudi i ne žele se iseliti. Kao teški invalid, on uzalud traži posao i stan nailazeći svagdje na zatvorena vrata. U svom očaju baca se u rijeku, ali i ona kao da mu ne želi otvoriti vrata. Izbacuje ga na obalu i tako ponovno vraća u tu muku života. Na kraju on zadnjim silama poziva Boga na račun i pita ga zašto sve to. Bog se pojavljuje na pozornici u liku starca sa sijedom bradom i odgovara: »Ja tu ništa ne mogu promijeniti, jer ja sam Bog s kojim nitko više ne računa - ja sam nepoznati Bog!«

Crkva koja slavi došašće mora u ovom svijetu biti znak žive Božje nazočnosti. U njezinu životu mora se vidjeti da ona doista računa s Bogom. U znakovima vremena ona mora trajno prepoznavati njegov sadašnji dolazak kako bi spremno išla u susret konačnom susretu s njim. Ti su znakovi brojni, treba ih samo htjeti vidjeti. Bogu danas vape toliki obespravljeni, osiromašeni, prezreni i odbačeni i traže odgovor. On im želi biti blizak, ali to može samo po nama, po Crkvi koja će biti prostor njegove nazočnosti u svijetu, koja će bdjeti kao vjeran upravitelj povjerenih dobara. Zato, dok u Isusovo ime ponavljamo »Bdijte!«, moramo sami sebi postaviti pitanje: Može li se na našem životu vidjeti da mi doista živimo za susret s Kristom, da sve činimo kako nas taj susret ne bi iznenadio i zatekao nespremne? Neka barem od danas naš život postane u većoj mjeri adventski.

Ivan Dugandžić
Krist Kralj - 25. 11. 2018. god.
Krist - Kralj svega stvorenja

Redovito zamišljamo kralja kao neku važnu i ljudima daleku osobu. Svi mu se klanjaju, nitko ga ne voli. Svi mu moraju pogađati želje, a nitko to ne čini iz ljubavi. Oko njega sjaj i blještavilo, uglađenost i protokol, a u isto vrijeme licemjerje i neiskrenost. Zamišljam kralja koji ima dovoljno snage da pokori narode, da ubire porez i namete, da privede i pokori buntovne, da mu se svi pokoravaju, a u isto vrijeme taj je kralj bespomoćan da pokori čovjeka u najdubljoj tajni njegova vlastitog bića, da prodre u ljudsko srce, da razabere sve skrivene misli, da uđe u dušu svojih podanika.

Biti kralj redovito mi je značilo biti daleko od ljudi, daleko od života, biti u nekom dalekom i stranom svijetu gdje je sve hladno i beživotno.

Upravo zato Isus tvrdi da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus nije kralj poput kraljeva u prošlosti ili sadašnjosti, odnosno vođa naroda. To je Isus tako jasno rekao pred Pilatom znajući jako dobro da ono što ljudi smatraju silom i vlašću ne odgovara njegovim mislima i željama. Isus je došao kao kralj srdaca i jedino što želi jest da prodre u istinske tajne ljudskog bića, da ljude osvoji ljubavlju, da ih pridobije svojim vlastitim darom života. Dok se ljudi za druge kraljeve moraju boriti, moraju braniti njihove interese, moraju i život riskirati da takav kralj nebi stradao, da ga netko nebi lišio prijestolja ili mu oteo dio njegovih zemalja, dotle Isus - jer je drugačiji od ljudi i ljudskih kraljeva - daruje svoj život za svoje, i to ne više svoje podanike, nego za svoje prijatelje, za braću svoju!

Danas na blagdan Krista Kralja prigoda nam je da se poklonimo Isusu u njegovom jedinstvenom dostojanstvu kralja.

Fra Zvjezdan Linić
33. nedjelja kroz godinu - 18. 11. 2018. god.
Sin čovječji dolazi

Kad je sveti Marko pisao ovo evanđelje prvi su kršćani već proživjeli iskustvo razorenja Jeruzalema i osjećali su da su se te strašne evanđeoske slike obistinile na tom gradu pri njegovu razorenju godine 70. nakon Krista. Znali su doduše da e Isus pritom mislio na svoj drugi dolazak, na onaj konačni susret u slavi, ali im je iskustvo razrenja Jeruzalema približilo te apokaliptičke slike kojima se Isus služio opisujući one dane.

Prema Isusovim riječima, kršćani, pored svih strahota koje im prijete, u svom životu ne čekaju kataklizmu i propast svijeta, nego očekuju novo nebo i novu zemlju. Kršćani, i pored nevolja i progonstava tih dana, ne očekuju svoj svršetak, nego novi procvat života u ostvarenju vječnosti osigurane pravednim i milosrdnim sudom Krista Kralja svega stvorenja. Kršćani u svemu tome otkrivaju da je blizu Kristov dolazak i svu svoju pažnju, osjećaje i misli usmjeruju prema tom slavnom dolasku svoga Otkupitelja Isusa).

U napasti smo da u teškim iskušenjima, u mukma koje razaraju sve što smo gradili, pomislimo da nas je Bog ostavio, da ga nema, da je na krivoj strani. U napasti smo da pomislimo da Bog nije ljubav jer, po našim mislima, on to ne bi smio dopustiti, to se nije smjelo dogoditi. Usudio bih se reći, ne bez pijeteta i strahopoštovanja, da oni koji su u tim strahotama umrli, poginuli, ubijeni, iz svoje nove egzistencije sigurno jasnije vide svu sliku stvarnosti koju mi kao vjernici još dokraja ne razumijemo. Neprestano nam je prisutna napast: nije li nas Bog ostavio? Ili: gdje je taj Bog i zašto ne učini nešto da se skrate ovi dani?

Uvijek mi je teško odgovoriti na takve riječi, koje i ne smatram nekim pitanjima za razgovor, nego vapajem ljudske nemoći i muke, gotovo molitvom. Teško je dati neki ozbiljan odgovor. Mogu jedino upraviti svoj pogled i pogled drugih na Boga koji se usudio darovati Sina svoga da u posvemašnjoj ljubavi i predanju na križu proživi prije svih nas svoju apokalipsu muke i ljudske mržnje te da nam na taj način, žrtvom svoga života, daruje sve od sebe. Isus na križu jedini mi je odgovor da je Bog tu, da razumije, da nas nije ostavio.

I evanđelje današnjeg dana želi nam to isto reći. Kad sve to vidite znajte: blizu je, na vratima. Blizu je Isus, na vratima je onaj za koga smo katkada u svojoj muci pomislili da je negdje neizrecivo daleko. Tu je! I sve ovo je znak ne njegove prisutnosti, a ne odsutnosti.

Svaki puta se ata Isusova drama obnavlja, posadašnjuje u otajstvu svete mise. To je drama križa, muke, smrti. To je drama mržnje svijeta i nezahvalnosti ljudi, to je drama ljubavi koja nije bila ljubljena, ljubavi koja se darovala bez pridržaja. U svakoj misi slavimo međutim i tajnu uskrsnuća. Kad su apostoli mislili da je sve gotovo, da su uzalud potrošili svoje vrijeme, da su se uzalud nadali; kad su mislili da je i s njima gotovo i da se više nemaju čemu nadati - Isus je uskrsnuo! Došao im je ponovno u slavi. Kristovo uskrsnuće i ukazanje apostolima predokus je svega ovoga što se u evanđeljima za nas prorokuje: kroz strahote nevolja što ih proživljavamo nemojmo previdjeti svjetlo i zoru uskrsnuća. Ni smrt ne može ugroziti tu nadu! Nije ju mogla ugroziti ni smrt Kristova na križu, ne smije tu nadu ugroziti ni smrt ni stradanje naših najbližih, nas samih.

Nahranimo tu nadu i ove nedjelje dok budemo slušali evanđeoske riječi i dok budemo s vjerom Crkve prihvaćali Isusovu prisutnost kao hranu, kao pričest. Shvatimo da je to već čas susreta. Preduhitrimo sve strašne slike ovom stvarnošću misnog dara u kojem nam se Isus neprestano daruje.

Fra Zvjezdan Linić
32. nedjelja kroz godinu - 11. 11. 2018. god.
Lažna pobožnost i istinska velikodušnost

Odlomak evanđelja Mk 12, 38-44 sastavljen je iz dva dijela koji su izvorno bili jedan o drugome neovisni, a koje je Marko spojio vjerojatno zbog spominjanja udovice (12, 40.42). Marku su se ta dva prizora činila vrlo prikladnim, pa ih je svjesno izabrao kao kontrast: s jedne su strane pismoznanci opisani kao prividno pobožni, a s druge je strane poštena i iskrena udovica koja ubacuje u hramsku riznicu sve što je imala. S jedne strane istaknuta je razlika između izvanjskog čina i unutarnjeg stava, a s druge potpuni sklad između spremnosti za darivanje i konkretnog dara. S jedne je strane loš, a s druge dobar primjer religiozne prakse. U prvom dijelu Isus kritizira predstavnike službene religije jer svoj službeni položaj zlorabe. Njihov život ne odgovara istini jer nisu pravedni prema ljudima. Druge ljude čak i progone. Isus je štitio siromašne i progonjene. Isusovu kritiku trebaju ozbiljno shvatiti osobito oni koji u kršćanskoj zajednici imaju neku odgovornu službu. Onaj tko naviješta riječ Božju, uvijek je u opasnosti da upadne u licemjerje ili da počini neke ćudoredne pogrješke. Kome je Bog mnogo dao, od njega će i mnogo tražiti.

»Silan je svijet Isusa s užitkom slušao, a on ih je poučavao.« Isus je iznio ovaj primjer pobožne i darežljive udovice da bi crkvenoj zajednici ponudio primjer uzorne vjernice. Prava pobožnost sastoji se u predanju Bogu. Žena je ubacila u riznicu sve što je imala, a time i samu sebe. Ona ljubi Boga svim svojim silama.

Ovim smo primjerom mi oslovljeni. U nama se krije pismoznanac ili udovica ili netko drugi koji je nešto ubacio u riznicu. U nama se možda krije osoba koja se hvali da je mnogo dala, više nego drugi. Zato Isus upozorava: »Čuvajte se pismoznanaca, onih koji rado idu u dugim haljinama...«. Isus upire pogled u mene i upozorava me: čuvaj se prividne svetosti. Ispituj svoju savjest, svoj način ponašanja, govora i prosuđivanja drugih. Volim da me ljudi cijene i poštuju, hvale, slave i priznaju. Volim i ja duge haljine, prva mjesta na skupovima, pozdrave na trgovima i pročelja na gozbama... Zar se i ja ne veselim kad nedjeljom ugledam sto kuna medu sitnišem u škrabljici, a ne pitam se ne vrijedi li pet kuna od siromašne udovice više od tih sto kuna od bogataša.

U čemu se zapravo sastoji Isusova pouka? Možda ćemo to bolje shvatiti ako se prisjetimo koje smo evanđelje čitali prošle nedjelje. Prva zapovijed od svih jest: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!« (Mk 12, 30). To je srž naše religioznosti, pobožnosti, ponašanja. Iza svakog našeg djela i riječi treba stajati ljubav, bez obzira radi li se o molitvi ili službi Božjoj, o radu u župi ili o karitativnoj djelatnosti. Ljubav treba prožeti svako naše djelo. Tek ljubav prema Bogu daje svemu što činimo i govorimo smisao. Postoji opasnost da mi često mnogo toga činimo iz pukog običaja, a da na ljubav ni ne pomislimo. Sigurno, ne činimo to namjerno ni svjesno, nego na to jednostavno ne mislimo, ili zbog umora ili iz bilo kojeg drugog razloga.

Zato nemojmo gledati pismoznance, što oni rade i kako rade, nego gledajmo sebe, udimo u svoju savjest. Kad uđemo u sebe i ispitamo svoju savjest, vidjet ćemo koliko smo ovisni o tome, vide li nas ljudi ili ne vide, misle li o nama dobro ili loše... Onda ćemo brzo uvidjeti koliko smo daleko ili blizu na putu prema ljubavi, vidjet ćemo kako je put prema ljubavi naporan i kako se put prema pravoj svetosti silno razlikuje od puta prema prividnoj svetosti.

Sad sigurno bolje razumijemo i Isusovu riječ o udovici: »Ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak« (Mk 12, 43-44). Nije važan dar koji ljudi vide, nego sam čovjek koji daruje, njegov stav na temelju kojeg on daje i daruje. Isus želi ljude poučiti da ne sude samo po izvanjskim činima, djelima, riječima, nego da pokušaju ući u srce, u nutrinu svoga bližnjega. Ako ne poznamo bližnjega, ako naime ne znamo njegovo srce, onda je bolje da ga niti ne sudimo. Čovjek vidi samo izvanjske čine svojega bližnjega i ne može pronknuti u njegovu nutrinu, u njegovo srce. Samo Bog vidi srce čovjekovo, samo on »...proniče pravednika i vidi mu bubrege i srce« (Jr 12, 20).

Adalbert Rebić
31. nedjelja kroz godinu - 4. 11. 2018. god.
Blago siromasima duhom

Čitajući na svetkovinu Svih svetih tekst blaženstava, Crkva svojim vjernicima pred oči stavlja zrcalo svetosti. Nema nikakve dvojbe da blaženstvima (Mt 5,3-12) pripada ključno mjesto u velebnom Isusovu Govoru na gori koji predstavlja temeljni zakon kraljevstva Božjega i najjasnije smjernice za njegovo ostvarenje u životu Isusova vjernika. Zajedno s tekstom u kojem Isus svojim učenicima namjenjuje uloge soli zemlje i svjetlosti svijeta (5,13-16), blaženstva žele čovjeka pokrenuti i oduševiti, uvodeći ga tako u shvaćanje nove pravednosti po kojoj će se prepoznavati Isusov učenik, za razliku od pravednosti književnika i farizeja (5,17-20). Tek nakon toga dolaze konkretni zahtjevi koji nadilaze slovo zakona i ciljaju na promjenu čovjekova srca, da bi sve kulminiralo u zahtjevu: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (5,48).

Nije slučajno ni to što blaženstva započinju sa »siromasima duhom«. Stavljajući siromahe na prvo mjesto, Isus kao da želi istaknuti da se u takvima prepoznaje plod njegova poslanja koje je sam proglasio u sinagogi u Nazaretu poistovjetivši se s Izaijinom najavom Božjega pomazanika: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima« (Lk 4,18 -- Iz 61,1). Siromahe kao žrtve pohlepe i bezobzirnosti bogataša u Starome zavjetu proroci odlučno uzimaju u zaštitu, a mnogi ih psalmi slave kao Božje miljenike i prave mudrace. Oni dobivaju gotovo laskav naziv »siromasi Jahvini«.

U Isusovu izrazu »blago siromasima duhom« prepoznajemo tu duhovnu crtu siromaha. Svoje mjesto u ljudskome društvu oni dragovoljno i bez mrmljanja prenose na svoj odnos prema Bogu. Kao što ih bogataši smatraju beznačajnima, tako oni sami sebe smatraju malenima pred Bogom očekujući od njega ono za što su zakinuti od ljudi. I sljedeće tri kategorije koje Isus naziva blaženima, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni, samo su posebno istaknuti oblici siromaštva. Svima njima je zajedničko to što dijele sudbinu zbog koje bi se mnogi smatrali nesretnima, što su zakinuti za toliko toga u životu što ljudi smatraju potrebnim i vrijednim. Zbog svoga nezavidnog položaja u životu oni ne mrmljaju na Boga, već se posve na nj oslanjaju i sve od njega očekuju, i zato zaslužuju da im Isus čestita, da ih nazove blaženima.

Blago čistima srcem

Kao što se prva četiri blaženstva mogu svesti na zajednički naziv siromasi, tako i drugu skupinu možemo ujediniti oko blaženstva koje slavi čisto srce. Ne samo zbog toga što uz to blaženstvo ide posebno Isusovo obećanje, »oni će Boga gledati« (Mt 5,8), već još više zbog toga što sva ta četiri blaženstva smjeraju na čovjekovu nutrinu, na njegovo srce. Dok prva četiri blaženstva ističu ljude koji su svoje materijalno siromaštvo i nametnutu im nepravdu okrenuli u svoju duhovnu korist, ovdje se slave ljudi koji svojim drukčijim stavom od stava koji vlada u svijetu taj svijet mijenjaju u duhu kraljevstva nebeskoga.

Na prvom su mjestu milosrdni koji će zbog svoga milosrđa naći milosrđe kod Boga (usp. 5,7). Oni su blaženi zato što milosrđe pretpostavljaju zakonu i pravednosti, što se ne osvećuju već opraštaju, pa se s pravom mogu nadati da će i njima biti oprošteno (6,14s). Oni ne sude i ne osuđuju druge, pa ni sami neće biti suđeni (7,1). U Isusovu obećanju da će ljudi čista srca Boga gledati prepoznajemo ostvarenu čežnju starozavjetnog vjernika za gledanjem lica Božjega, koju je prvi izrazio Mojsije nakon svoga dubokog iskustva Božje blizine (usp. Izl 33,18-23). Ta čežnja našla je najbolji izraz u riječima psalmista: »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 42,2s). Isus jamči da će gledanje Boga biti nagrada srcu iz kojeg ne »izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke« (Mt 15,19).

Uz bok takvima idu mirotvorci koji također zaslužuju posebno obećanje: »Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!« (5,9). Isus nastupa u ime Boga koji s ljudima ima »naume mira, a ne nesreće« (Jr 29,11). Zato je već njegovo rođenje značilo obećanje mira (usp. Lk 2,14) koje njegovi učenici trebaju nositi u svaku kuću u koju uđu (Lk 10,5). Pavao, koji nije pripadao krugu njegovih učenika, tu stvarnost je shvatio tako duboko i ozbiljno da je cijelo svoje apostolsko poslanje nazvao »službom pomirenja« (usp. 2Kor 5,18-21). Zvati se sinovima Božjim izraz je najtješnjega zajedništva s Bogom. Tješeći svoju zajednicu pritiješnjenu s različitih strana, Apostol joj poručuje: »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (liv 3,1).

Osmo blaženstvo zaokružuje sva prethodna, ne skrivajući da će »gladni i žedni pravednosti« (5,6) zbog te pravednosti biti progonjeni, ali upravo tako će postići kraljevstvo nebesko (5,10). Isus nije skrivao od učenika što će ih sve snaći zbog imena njegova, ali sve je to i on sam prošao (usp. Mt 10,16-25). Ipak, iznad svega stoji veliko obećanje koje je nadahnjivalo i nadahnjuje svakoga Isusova učenika: »Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« (Mt 5,12).

Ivan Dugandžić
29. nedjelja kroz godinu - 21. 10. 2018. god.
Prvo čitanje, odlomak Izaije proroka o Sluzi Gospodnjem, koji će »...opravdati mnoge i krivicu njihovu na se uzeti« (Iz 53, 10-11), te poslanica Hebrejima o Isusu, Sinu Božjemu, supatniku u našim slabostima, iskušavanu u svemu, osim grijehom podudaraju se s današnjim evanđeljem o učenicima koji traže prva mjesta u Isusovu kraljevstvu.

Isusovi učenici Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi koriste priliku kad su nasamo s Isusom pa od njega zatraže: »Učitelju, daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna a drugi slijeva!« Prizor je u mnogo čemu sličan ljudima koji teže za prvim mjestima, osobito političarima koji medu sobom dijele ministarske stolice. Položaj, čast, ugled, moć, utjecaj, priznanje - sve to ima značajnu ulogu u društvu, primamljivo je za svakoga od nas, bez obzira bili mi kršćani ili ne, vjernici ili ne. Cesto je s takvim visokim položajem spojena i visoka plaća. Zato mnogi teže za prvim mjestima, čeznu za karijerom. A često je borba za prva mjesta povezana s nepravdama, podmićivanjima, klevetama drugih, sposobnijih od njih. U nekih ta borba za vlašću poprima bolesno obilježje povezano s čudnim ponašanjem koje druge ljuti, slično kao što je to bio slučaj s desetoricom Isusovih učenika koji su se razgnjevili na Jakova i Ivana kad su saznali što to oni ištu od Gospodina. Da ne bi!? Oni bi bili prvi!? A zašto baš oni, a što je s nama?

Isus ih dozva i održi im propovijed. Prvo, dvojici je učenika postavio važno pitanje: »Možete li piti čašu koju ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?«. Piti čašu je slikoviti izraz. Znači prihvatiti muku i trpljenje, uzeti križ i poći za Isusom na križnom putu. Krstiti se krstom kojim se krsti Isus također je slikoviti izraz, znači prihvatiti mučeničku smrt. Onaj koji želi imati udjela u Kristovoj slavi treba najprije znati i moći prihvatiti križ, ići za Isusom na križnom putu sve do smrti na križu. Per aspera adastra/To vrijedi za sve vjernike, a osobito za one u kršćanskoj zajednici koji teže za nekim dužnosničkim mjestom. Evanđelist Marko vjerojatno time odgovara na pitanja koja su postavljali kršćani u Rimu u vrijeme kad je on pisao evanđelje (65. g. - 70. g.).

Potom Isus upozorava učenike da među njima ne smije biti kao što je među vladarima i velikašima koji gospoduju narodima i drže ih pod svojom vlašću. Isusovi učenici se trebaju ponašati po sasvim drukčijem načelu: »Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge«. (Mk 10, 44-45). Ovim posljednjim riječima Isus je sasvim jasno ukazao na Slugu Gospodnjega. Isus ispunja Izaijino proroštvo o Sluzi Gospodnjem patniku. Sluga Gospodnji opravdat će mnoge tako što će krivicu njihovu, grijehe njihove uzeti na sebe. Isus očigledno smjera na svoju smrt na križu kao otkupninu za grijehe ljudi.

Da li je Isus time htio ukinuti sve razlike među ljudima, ukinuti časti i priznanja, izjednačiti plaće, izjednačiti sve u časti, moći i utjecaju? To ne možemo sasvim jasno iščitati iz ovoga odlomka. Isus je svakako učenicima stavio na srce da se oni ne smiju ponašati kao vladari, gospodari i velikaši. U njegovoj zajednici nema mjesta za visoke časti, visoke rangove u dostojanstvu, nego samo jedan jedini rang, jedno jedino prvo mjesto a to je služiti bližnjemu, biti svima sluga, biti među svima posljednji. Isus se prvi tog načela držao. Nije dao da ga oslovljavaju visokim naslovima: »Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar do Bog jedini« (Mk 10, 18). Nije dao da se njegovi kite visokim i časnim naslovima, zabranio im je nazivati se titulama »rabi«, »otac«, voda«, uobičajenima u rabinskim zajednicama. Isus se zalagao za bratstvo, jedinstvo i zajedništvo medu svojima koji su ostvarili tek neke monaške redovničke zajednice. Isus nije dao da mu drugi služe nego je on drugima služio i na kraju život svoj dao kao otkupninu za mnoge. Bože, kako smo mi u Crkvi daleko od toga!

Nemojmo misliti da je Isusov zahtjev neostvariv. Bilo je u povijesti i kraljeva i kraljica koji su služili, posluživali svoje podanike u bolnicama, u ubožnicama (Sv. Elizabeta Magdeburška, Sv. Franjo i toliki drugi sve do Majke Tereze).

Na kraju, Isus uskraćuje obećanje o bilo kakvim mjestima u kraljevstvu Božjem. Time otklanja krivu računicu s nagradama, odlikovanjima, priznanjima i prvim mjestima. Nagrade i priznanja, prva mjesta u kraljevstvu, u Božjim su rukama, njegov su dar.

Adalbert Rebić
28. nedjelja kroz godinu - 14. 10. 2018. god.
Lik bogatog mladića iz evanđelja uvijek je izazov. Današnji Sveti Otac iskoristio je tu zgodu za bogatu poruku mladima. Ovaj susret može svakome nešto progovoriti. Bogati mladić ima svega, a ipak nije sretan. Srce mu žudi za nečim što je više od onoga što već posjeduje, želi život, privuklo ga je ono što primjećuje kod Isusa. Privlači ga Isusov način života, njegov mir i sigurnost, njegova jasnoća. Vjeruje da i njemu Isus može pružiti isto takav obrazac sretnog i ispunjenog života.

Pomislimo na mnoge u ovom našem svijetu. Osobito na mlade. Ljudi imaju svega, a ipak im život nije postao kvalitetniji. Nisu sretniji. Mladi su na osobit način gladni te sreće, punine života. Tragaju za životom na sve strane. Često u različitim jeftinim i brzim užicima, u zabavama i razonodama, neki čak i u porocima koji duboko otuđuju ljudsku osobu. A sve to u želji da se naužiju života, da žive do sitosti.

Tu čežnju za životom usadio je u čovjeka sam Stvoritelj. Odatle i duboka sigurnost da mora postojati način da čovjek postigne taj cilj, život u punini. Tako je to osjetio i ovaj mladić iz evanđelja, tako to osjeća svatko od nas, kako mladi, tako i stariji. Bogatstvo, standard, novac i si. nikako ne mogu utažiti tu našu žeđ za pravim životom.

Isus može. To osjećaju oni koji su krenuli za njim, to osjeća i mladić koji zaustavlja Isusa tim pitanjem. Isus mu daje odgovor. Najprije je važno poštivati Božje zapovijedi. Bog je u čovjeka usadio moralni zakon. To je pravilo života. Tako je jasno iz Isusova evanđeoskog odgovora da su Božje zapovijedi čovjeku dane zato da bi čovjek živio, da bi sačuvao svoj život od samouništenja, od potpunog promašaja smsla života. Bog nije izdao svoje zapovijedi zato da čovjeka sputa, da ga zarobi, da mu oduzme slobodu, ili čak zato da sačuva svoju vlast i autoritet nad njim. To je jedna od temeljnih zabluda pojedinca i čovječanstva. To je prisutno od prvoga, istočnog grijeha: negativistički odnos prema Božjim zapovijedima. Međutim, očito je da je Bog utkao svoj zakon u čovjeka zato da bi čovjek živio, da bi dobro i dugo živio. Svojim zakonom Bog razotkriva ljubav prema čovjeku.

Ovaj je mladić obdržavao Božje zapovijedi od svoje mladosti. Kako je to dragocjen podatak, kako mu i na tome možemo zavidjeti. Jer mi to nismo činili od svoje mladosti, niti smo bili vjerni Božjem zakonu. U našem životu ima toliko prekršaja. Nisu li svi naši ispiti savjesti tako tijesno povezani s Deset Božjih zapovijedi i ne otkrivamo li na taj način kako nas gotovo svaka zapovijed pogađa i prekorava?

Usprkos tome mladić nije bio zadovoljan. Imao je svega, bio je bogat. Čuvao je vjerno i ustrajno Božje zapovijedi. A ipak Isus ustanovljuje da mu još nešto nedostaje. I to čak ono što je bitno za potpunu sreću, za potpuni smisao života. To više nije zakon, nije slovo zakona, nije svijest o vlastitoj čistoći i bezgrešnosti. Ovdje je sada riječ o Isusu, o osobi, o životnom opredjeljenju. Riječ je o ljubavi. Isus se kao Spasitelj i Otkupitelj nudi čovjeku i traži od njega potpuno povjerenje, potpuno opredjeljenje. On je sam ljubio dokraja, darovao je sebe za čovjeka i izaziva čovjeka na isto takvo sebedarje i povjerenje. Isus postaje pravilom života, zakonom ljubavi. Hod za njim ispunja svakoga potpunim mirom, srećom, smislom života. To je život što ga Isus živi, istina koju Isus naviješta! Zato je Isus kao osoba naš put do cilja, do smisla. U tom opredjeljenju očito je da Isus zahtijeva spremnost žrtvovati sve, odreći se svega da on bude prvi, iznad svega, u svemu. Tko nije na takav način spreman krenuti za Isusom neće nikada osjetiti puninu života, neće nikada osjetiti sreću svog vjerskog opredjeljenja u susretu sa živim Gospodinom, u susretu s Isusom.

Mladić je otišao žalostan. Bilo mu je teško odreći se svog imetka. I mi čeznemo za životom, za srećom, za standardom, za bogatstvom, za novcem, za slobodom! Sve to u želji za punim životom. Teško nam se toga odreći. Isus i nas poziva najprije na poštivanje zakona. A prema evanđelju, za kršćane, za vjernike Novoga zavjeta, temeljni zakon je sama osoba Isusa Krista. On je naš Put, Istina i Život.

Ali ako je ta čežnja tako duboka, tako velika, tako jaka kao što pokazuje i sadašnja situacija u našoj domovini: čežnja za životom dostojnim čovjeka, za životom u slobodi i pravednosti, onda ne zaboravimo da je pred svima nama vjernicima Isus kao izazov i poziv: "Dođi i slijedi me!" Isus kao provjera: "Jesam li ti najvažniji, ispred svega?" Isus koji je sebe dao za sve nas i koji nas sigurno neće razočarati u našim iščekivanjima niti prevariti u svojim obećanjima. Danas smo pozvani da se opet opredijelimo za Isusa i da ne mirujemo dok susret s njima ne osmisli sve nađe čežnje, svako trpljenje, svaku žrtvu.

Fra Zvjezdan Linić
27. nedjelja kroz godinu - 7. 10. 2018. god.
Osjećam da ovo evanđelje poziva na hrabrost. Isus nam otkriva tajne stvaranja koje su utkane u dubine ljudskog bića i svojim otkupljenjem želi Očev plan s ljudima učvrstiti i očistiti ga od svake ljudske slabosti.

Evanđelje današnje nedjelje poziv je bračnim drugovima na hrabrost. Isus dobro zna da ima poteškoća u ljudskom životu. U životu bračnih drugova dolazi do nesporazuma, napetosti, svađa, teških situacija. Katkada se čak može činiti da je sve propalo, da su predaleko dani lijepih riječi i obećanja, razdraganosti i nježnosti. Ipak, Isus nas poziva da ne ustuknemo pred poteškoćama. Ljubav je jača od svih prepreka. Ona mora biti jača. Mora pobijediti. U svijetu gdje to više ne bi bilo moguće, bilo bi nemoguće i živjeti.

Isus nas poziva na vjeru u ljubav koja je jača od svih životnih neugodnih iznenađenja, prepreka i poteškoća. Uvjerava bračne drugove da ne posustanu jer nikad neće iscrpsti sve dubine one ljubavi koja sve podnosi, sve prašta, svemu se nada, sve vjeruje.

Isus zove na takvu ljubav, jer je došao da čovjeka otkupi od onoga sto je u njemu ranjeno, slabo. Čovjek je, po istočnom grijehu, upravo na području srca i tijela ranjen i sposoban druge ranjavati. Ugroženi su međuljudski odnosi. Sjetimo se opisa stvaranja prvog čovjeka i njegove družice. Čovjek se obradovao drugom ljudskom biću u ushitu radosti: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, meso od mesa mojega!" (Post 2,23).

Međutim, po grijehu, čovjek proživljava krizu tog odnosa i okrivljuje upravo to najbliže biće, a potom i Boga koji mu je stvorio takvu družicu. U stvaranju koje je Bog dobrim zamislio sve se poremetilo. Na osobit način poremećen je upravo taj međuljudski odnos. To je trajna rana koja postoji u čovjeku. U toj ranjivosti on je sposoban da drugo biće više ne promatra u čistoj radosti prihvaćanja i darivanja, nego ga promatra u sebičnom interesu i u sputanosti vlastite požude. Drugi, bližnji, po toj tajni istočnog grijeha, čovjeku može katkada biti samo stvar, predmet, a ne osoba i subjekt ljubavi.

Nije čudo da je Mojsije, tako ranjenom čovjeku, kako kaže Isus, zbog njihove okorjelosti dopustio da ustukne, da posustane i da dadne ženi otpusno pismo. Jer, ranjen čovjek, a bez lijeka za svoje rane, ne može sam izići iz nemogućih situacija svoga života. Međutim, Isus je došao otkupiti čovjeka. Sam je ljubio dokraja, do smrti na križu. Moguće je ljubiti snagom te otkupiteljske ljubavi. Moguće je boriti se protiv različitih poteškoća koje žele razoriti ovo bračno zajedništvo koje je Bog u planu stvaranja utkao u ljudsko biće i koje je Isus onda otkupio od svega što je grijehom ranjeno. Da, i dalje možemo reći: ljudski govoreći čini nam se da je katkada nemoguće praštati i ljubiti. Međutim, vjerom otvoreni i ohrabreni za Isusovu ljubav možemo ustanoviti da nećemo nikada iscrpsti svu snagu koju nam nudi Božja ljubav da očuva vrijednost braka. Isus nas poziva da ne ustuk-nemo pred poteškoćama, nego da vjerujemo u ljubav na koju smo pozvani.

Ovo vrijedi i za one koji stoje pred životnim odlukama. Nažalost, ima prilično mladića i djevojaka koji se teško odlučuju za brak. Lakše im je živjeti u neangažiranoj vezi koja im pruža užitak, nego u angažiranoj vezi koja poziva na trajnu i odgovornu ljubav u nesebičnom darivanju. Isus danas poziva sve mladiće i djevojke da se ne boje obveze ljubavi nego da vjeruju da je ona moguća u trajnosti jednog ljudskog vijeka. Jer to više nije samo naravna ljubav, ljubav koja se oslanja na ranjenu ljudsku narav, nego je to blagoslovljena ljubav u sakramentu koji štiti od svih nesavršenosti ljudskog zajedništva i hrani čovjeka milošću.

Ovo evanđelje smijemo shvatiti i kao poziv svima nama u našim ljudskim susretima: da se ne prestanemo jedni drugima radovati i da ne klonemo u pozivu na praštanje i ljubav kad nastanu nesporazumi i poteškoće. Jer, čovjek je stvoren da živi u ljubavi i da se u iskrenosti i hrabrosti raduje drugom čovjeku. Nije li ovo evanđelje onda poziv i svima nama i našoj domovini i svima koji se bore za mir i dobro? Isus nas uvjerava da ne smijemo ustuknuti pred mržnjom i zlom, jer ljubav mora pobijediti. Kad to ne bismo vjerovali, ne bi bilo vrijedno ni boriti se! Isus nam se otkriva kao pobjednik. Osjetimo to u susretu s njim na nedjeljnom sastanku, u svetoj misi. Neka nam se u takvim blagoslovljenim časovima približe tajne Isusova dara života sve do smrti na križu i Isusove žive ljubavi uprisutnjene snagom njegova pobjedničkog uskrsnuća.

Fra Zvjezdan Linić
26. nedjelja kroz godinu - 30. 9. 2018. god.
O kad bi sav narod bio prorok!" uskliknuo je Mojsije na kraju zgode pročitane u prvom «čitanju današnje nedjelje. To je bila želja tog Božjeg čovjeka. On želi da svi ljudi budu srcem otvoreni Božjem Duhu i njegovu djelovanju. To je želja da svi usklade svoje srce, svoje nakane i planove, svoje odgovornosti i dužnosti s Božjim Duhom i njegovim djelovanjem. Mojsije želi da i drugi ljudi oko njega imaju isto duboko iskustvo Božje blizine, susreta s Bogom, Božje ljubavi. Mojsije je to iskustvo nosio od svojih mističnih doživljaja u pustinji i uvijek ga iznova proživljavao u hodu s Božjim narodom. Osjećao je da je spas toga naroda u tome da ljudi što prije otkriju pravoga Boga i da ga svim srcem uzljube.

Prorok je čovjek iskustva Božje blizine. Ta ga blizina prekaljuje u čovjeka istine i ljubavi; prorok tada revnuje za slavu Božju i želi sve ljude pokrenuti u taj hod gdje će se Bog proslaviti po revnom izvršavanju Zakona i po životu u bogobojaznosti i ljubavi. Nema ničeg što bi bilo ljepše i vrednije od ostvarenja tog cilja: da svi ljudi postanu više Božji, da se sjedine u pretjecanju davanja slave Bogu. Nije sloga čudna Mojsijeva želja i usklik: "O kad bi sav narod bio prorok!" Vjerujem da je to danas na osobit način aktualno. U vjeri Crkve ova se Mojsijeva želja obistinila na stvarnosti novog naroda Božjeg, na Crkvi. Ta nas vjera Crkve uči da po sakramentima krštenja i potvrde postajemo obdarenici Duha Svetoga, Duha Božjega, i po tome udovi Krista: svećenika, kralja i proroka. To je dar i stvarnost svakog novokrštenika, svakog potvrdenika, jer je Duh Sveti darovan svima koji s vjerom i čistim srcem primaju te sakramente. Prema tome, u Novom zavjetu, u stvarnosti Crkve zaista je sav narod postao prorokom, svaki nositelj osnovnih sakramenata kršćanske inicijacije u isto je vrijeme i nositelj Duha Kristova, tj. nositelj proročkog Duha. To je dar i odgovornost.

Prema tome, pripadamo proročkom narodu. Nositelji smo proročkog duha. To je dar kojim smo odlikovani. U njemu se krije iskustvo Božje blizine, Božje ljubavi, poziv na dubinu kršćanske vjere. Božja blizina nije više privilegij niti monopol nekih izabranih duša. Svima nam je ta blizina darovana. Dovoljno je čisto srce i otvorenost duše da ga osjetimo u molitvi, u sakramentima vjere, u pričesti, u djelima ljubavi, u znakovima ljubavi u svijetu, u porođajnim bolima novoga svijeta. To je dar sigurnosti i radosti, dar dubokog proživljavanja tajne koju ne možemo shvatiti ni razumom proniknuti, ali je možemo prihvatiti i od nje živjeti.

To je i odgovornost, budući da prorok revnuje za slavu Božju. Prorok živi za Boga i za Božji svijet. Prorok se sav daruje tom zadatku u kojem ga Bog treba za ostvarenje plana ljubavi i spasenja.

Evanđelje današnjeg dana nadopunjuje tu poruku. Bog je u darivanju svog dara slobodan i nepredvidiv. Mi imamo svoje ljudske kriterije i želje, ali Božji nas planovi nadilaze. To se dogodilo u Mojsijevo vrijeme, tako se događa i oko Isusa. Sličan je slučaj u evanđelju kada apostoli otkrivaju jednoga koji čini čudesne stvari i izganja zle duhove u Isusovo ime, a ne pripada njihovom društvu. Htjeli su mu zabraniti da to čini, no Isus to ne da. Nemoguće je da netko čini tako velike stvari u Isusovo ime i da bude protiv Isusa.

To vrijedi posebno u ovom slučaju izgona zlih duhova. Oni se mogu izagnati samo u Isusovo ime, tj. samo snagom vjere u Isusa. To može činiti samo onaj koji n sav Isusov, koji mu pripada svim svojim bićem. Svako samokažnjavanje nosi teške posljedice i zato je bolje, kako Isus reče, sakat ući u život negoli krivim životom ići u propast.

Živimo u teškim vremenima. Kako su nam danas Potrebni proroci! Tako je važno da se u svim mukama i nevoljama ne zaboravi Bog i Božji zakon! Tako su nam potrebni oni koji se bore protiv zla, koji izgone te duhove iz ljudi, obitelji, društva. Osjećamo da ima toliko zla i zlih duhova, ali vjerujem da ima sve više i vise i onih koji u Isusovo ime izgone zlo. I vjerujmo u pobjedu Duha Božjega, Duha ljubavi i mira.

Divim se snazi tvoga imena, Gospodine.

Apostoli su bili također zapanjeni i iznenađeni. Netko je u tvoje ime izgonio zloduhe, makar nije pripadao njihovu krugu. A ipak, događalo se čudo, zli su duhovi bježali na sam spomen tvoga u i ii -na. Apostoli su mislili da imaju monopol na tvoje ime, na tebe i tvoju čudesnu moć. Htjeli su zabraniti toj osobi da to čini. Htjeli SU zabraniti čovjeku da čini dobro u tvoje ime jer nije pripadao njihovome klanu.

Divan si, Gospodine!

Imaš toliko tolerancije i dobrote. Važno je najprije da se čini dobro, da se izgoni zlo i zloduh. Važno je da se omogući ljudima da osjete slobodu od vlasti zlog duha. To je sloboda, to je dar, to j'1 onda i Božji, tvoj zahvat, jer gdje god se čini dobrotu je prisutan i tvoj Duh. Priznaješ svako dobro koje se čini za čovjeka.

Ima još nešto, Isuse, što me puni radošću. To je tvoj optimizam i tvoja vjera u čovjeka, u ljude. To je sigurnost da je ono dobro u čovjeku dublje od zla i da su korijeni dobra izvorniji od drugih utjecaja. Uvjeravaš svoje apostole da se ne trebaju brinuti za log čovjeka. To što nije u njihovu društvu još ne znači da nije Božji čovjek. To što ne ide za tobom, Isuse, na vidljiv način, kako si apostole pozvao, ne znači da nije na tvom putu. Uvjeravaš svoje učenike da mogu biti mirni i da puste tog čovjeka na miru da bi i dalje mogao činiti velike stvari u tvoje ime. Čak si i siguran, Gospodine, da nitko ne može činiti nešto silno u tvoje ime pa onda ubrzo zatim od tebe odstupiti. Koliko povjerenje u ljude! Kakva vjera tvoga srca!

Mislim na sve svoje nevjere i slabosti, na stranputice i padove. Daješ mi naslutiti da te ni to ne može uvjeriti o mojem odstupanju od tebe, ti i dalje vjeruješ da je tvoja milost u meni jača od svakoga zla. Mislim, Isuse, na krize i lutanja: a ti opet čekaš i znaš da će tvoja milost otkupljenja pobijediti, budući da je u mojim dubinama klica novoga, vječnoga života koji se ne da ugasiti.

Hvala ti, Gospodine Isuse, za to tvoje povjerenje.

Tvoje povjerenje izaziva nas na čin vjere!

Tvoja ljubav i praštanje neprestano nas pozivaju da odgovorimo ljubavlju. Jer, komu se mnogo prašta, mnogo ljubi. Tvoje korjenito opredjeljenje za nas u ljubavi prema nama trebalo bi izazvati u nama snagu da učinimo i snažne zahvate na sebi samima da bi se tvoje kraljevstvo u nama moglo ustaliti.

Daj nam te snage, Isuse, jer nismo sigurni da bismo mogli žrtvovati svoje ruke samo iz zahtjeva da ne povrijedimo tvoju ljubav. A ipak, ljubav je tvoja bolja od života!

Fra Zvjezdan Linić
25. nedjelja kroz godinu - 23. 9. 2018. god.
O čemu ljudi danas razgovaraju? Nisu li to najčešće razgovori o tome kako će netko dobiti veću plaću, kako se probiti do boljeg položaja, kako ostvariti određeni uspjeh? Sve su to razgovori o bogatstvu, položaju i vlasti, o uspjehu i popularnosti. Kao što su se učenici stidjeli pred Isusom kada ih je zapitao o čemu su to putem razgovarali, tako bismo se i mi često mogli zastidjeti pred njim poradi svojih razgovora.

Ljudi se prepiru radi prvenstva, radi svojih prava. Žele sebi osigurati prva mjesta. Svatko se gura da bi bio prvi na redu; svi se uzbude i burno reagiraju ako netko upadne preko reda. Malo tko može smireno ustanoviti da pojedinci po nekim vezama dođu prije na red od mnogih koji možda i satima čekaju. Nije nam lako kada na radnom mjestu primijetimo da neki neprestano pronalaze načine da izbjegnu najteže poslove ili pronađu razloge da odu s radnog mjesta, dok se nama čini da nosimo najveći teret poslova i napora. Sve nas to puni unutarnjim protivljenjem. Koliko se puta i djeca posvađaju oko toga tko je a tko nije na redu da pospremi kuću ili opere suđe. Na sve moguće načine i u mnogobrojnim okolnostima možemo otkrili da i mi imamo u sebi mentalitet Isusovih učenika i borimo se za neko svoje prvo mjesto, za neko svoje pravo, za neki privilegij; ili smo zavidni onima kojima to uspijeva češće nego nama.

A Isus misli drugačije. On je došao ne zato da mu služe, nego da on služi i da život svoj dadne za braću. Bio je čovjek za druge. Iz dana u dan nastojao je ostvariti volju Očevu. A Otac hoće da ne propadne nitko od onih koje je Isusu povjerio. Zato se Isus sasvim razdaje za ljude oko sebe. Sav je smisao njegova života u ispunjenju volje Očeve. U skladu s tom voljom, ne želeći ispuniti svoju volju nego Očevu, Isus osjeća da se mora sasvim darovati za čovjeka. Ljudi to osjećaju. Svatko se u Isusovoj blizini osjeća čovjekom, kao da mu se vraća istinsko dostojanstvo. Isus nije nikoga ugrozio u ljudskim pravima ili u dostojanstvu. Svatko se pokraj njega osjećao lijepo. Osobito su to osjećali oni koji su bili od strane drugih izigrani ili izbačeni iz društva. Isus nikoga ne odbacuje. Po Isusovu je ponašanju bilo svakome jasno da na njega svatko ima pravo. Zato su mu oduzimali dane i noći, zato su mu dolazili u svako doba, zato su ga salijetali svojim brigama i potrebama.

I kada on svoje učenike zove da idu za njim, onda to znači da trebaju činiti što on čini, da trebaju živjeti kako ono živi. Svoje učenike poučava u tajni takvog predanog života služenja i ljubavi. To je jedinstven život. Jedino takav život neće doživjeti brodolom, doći do zida besmisla. Čovjek je stvoren upravo zato da bude izvorom radosti drugome. Čovjek svoj život na osobit način potvrđuje upravo tako da postane osloncem i slugom svima koji vape za smislom života. To je Isusov put. To je put i Isusovih učenika. Samo tako je vrijedno živjeti.

Isus će to izreći i u svojoj posljednjoj lekciji na Posljednjoj večeri. Svoje je apostole iznenadio gestom pranja nogu. To im je bilo nezamislivo. Petar se otimlje. Ne želi da njegov Učitelj i Gospodin, njegov ideal i njegov voda učini tu ponižavajuću gestu. Međutim, Isus mu govori da neće imati dijela s njime ako mu on ne opere noge. To znači da ništa neće razumjeti od svega što je Isus htio, što je govorio i propovijedao, ako mu sada ne dopusti ovu gestu poniznosti. Od straha da ne imadne dijela s Isusom, Petar popušta. I tada Isus otvara svoje srce. Učinio je to zato jer ne vidi drugog puta da se ovaj svijet spasi od svoje sebičnosti i mržnje. Nema drugog puta. Netko se mora usuditi krenuti putem služenja i ljubavi. Mora netko na tom putu služenja i ljubavi ići dokraja. Isus ide dokraja. Daje i život svoj na križu. Daje da ga razapnu.

Međutim, to je izvor uskrsnuća, novoga života. U njegovu uskrsnuću otkriva se ta jedinstvena vizija života po Isusovim načelima, po njegovu primjeru. Taj i takav život, obasjan Isusom koji je život svoj dao za svoje, nije samo neki malo bolji način ponašanja. To je Isusov život u nama. Ako to dopustimo, onda i mi imamo dijela s Isusom, onda smo shvatili ono najhitnije.

Isuse, nije ti bilo lako s tvojim učenicima. Bilo je nesporazuma /bog njihove ograničenosti. Svaki čas su se gubili u svojim razmišljanjima i planovima i bili negdje drugdje, a ne ondje gdje si to 11 htio, U Kafarnaumu ih pitaš: "Sto ste to putem razgovarali?"

I nas pitaš o čemu to razgovaramo ovih dana. Osluškuješ naše razgovore. Razgovaramo, Isuse, o ozbiljnim stvarima. Razgovaramo o poslu i radnom mjestu; o budućnosti naše domovine; o pretrpjelim strahotama i o tome kako ćemo u budućnosti živjeti. Razgovaramo kao odrasli ljudi, kao ozbiljni ljudi koji na sebi nose teret mnogih briga i događaja. Razgovaramo, Isuse, o tome tko ima pravo i vjerujemo da smo mi u tom pogledu u pravu. Čudimo se kako nam drugi ne vjeruju. Pitamo se kako se to laž uvukla u sve slojeve javnog obavještavanja i kako je na djelu otac laži.

Razgovaramo o svemu i svačemu. O onome o čemu razgovaraju odrasli ljudi. A ti uzimaš k sebi malo dijete. Ono je model, uzor tvoje pouke. Ako ne budete kao djeca... Ne znam što time ho6 :š, Isuse? Želiš da budemo odgovorni i da se trudimo, a ovdje nam otkrivaš malo dijete kao izazov. Što može malo dijete? Zar svijetom ne vladaju odrasli?

Možda je u tome, Isuse, sva naša tragedija. Jer samo odrasli vladaju i upravljaju svijetom. Možda se premalo misli na djecu. Možda ljudi u svojoj odraslosti i nemaju više volje na svijet donositi djecu. Možda su odrasli izgubili hrabrosti za dijete, za djecu. Ne znamo gledati djecu, ne znamo se veseliti djeci, ne znamo učiti od djece. Kao odrasli postali smo prepredeni, proračunani, lukavi. Više ni ne znamo što znači biti dijete, živjeti jednostavnim životom, biti oslonjen na ljubav, na Oca, na onoga koji se brine za nas. Sve moramo proračunati, o svemu kao da moramo sami brinuti. A budući da ne možemo sve, onda smo trajno napeti, nesretni, jadni. Ako ne budete kao djeca...

Dobri Isuse, a ono o služenju, što ti to znači? Želiš li reći da nismo dovoljno služili? Želiš li reći da se moramo dati izrabljivati do nemogućih granica? Dokle, Isuse?!

Ne znam, Gospodine! A ipak, ti si i to rekao. Ti i na to zoveš. Pomozi nam da i to shvatimo, jer je teško! Budi nam blizu svojim primjerom, ali još više svojom dobrotom i svojom strpljivošću, jer kao i kod tvojih apostola: ni nama to ne ide u glavu!

Budi nam blizu svojom ljubavlju, Isuse!

Fra Zvjezdan Linić
24. nedjelja kroz godinu - 16. 9. 2018. god.
Ti si Pomazanik, Krist!" Tako je Petar ispovjedio svoju vjeru. Bio je izazvan izravnim Isusovim pitanjem. Uvijek je lakše govoriti o tome što drugi govore, negoli svjesno i svjedočki izreći svoju osobnu riječ svjedočanstva. Petar se ipak usudio.

Ovo što je Petar rekao zapravo u našem rječniku znači jako puno. Kao da je Petar Isusu progovorio iz dubina svoga srca i iz dubina svoje vjere: "Ti si onaj koga su stoljeća očekivala. Ti si onaj o kojem su sanjali patrijarsi i proroci, za kojim čezne sav židovski narod. Ti si obećanje stoljeća, čisti dar neba. Ti si punina vremena. Ti ispunjenje svih naših nadanja. Nakon tebe više nemamo koga drugoga čekati. Ti si ispunjenje svega. Ti si Krist, obećani Spasitelj." Mogli bismo tako nizati toliko toga što je uključeno u ovoj kratkoj, a ipak tako potpunoj ispovijesti vjere.

Mi bismo možda mogli nastaviti na sličan način svoju ispovijest vjere u Isusa. To je ono što mu dugujemo, to on očekuje od nas. "Ti si onaj koji sve možeš, koji neizrecivo ljubiš. Ti si onaj koji dobro znaš sve naše tajne i sve naše potrebe i želje. Ti naslućuješ sve skrivene misli naših srdaca. Ti si onaj kojemu možemo podastrijeti i molbe ovoga časa. Ti si mirotvorac i mironosac. Ti si jedini koji možeš spasiti i našu domovinu i udijeliti joj trajni mir. Ti si i naš Krist, Mesija, Spasitelj. Nemamo drugoga osim tebe!"

Je li to sadržaj naše ispovijesti vjere što je svake nedjelje recitiramo riječima Crkve odmah poslije evanđelja, odnosno propovijedi? Znamo li da bi sve to, i još puno toga osobnijega trebalo biti prisutno u nizu onih dubokih vjerskih izričaja što ih je Crkva zabilježila i nama darovala kao sigurnu i čvrstu vjeru svih naraštaja?

Međutim, današnje evanđelje ima i nastavak. To nam ne ide baš lako u srce. Nije bilo lako niti Petru. Isus govori o muci, trpljenju, nepravdi koju će podnijeti. Govori o križu i o darivanju života za druge. Apostoli ne mogu to shvatiti, čak ni Petar. Ne možemo ni mi. Doživljavam ovaj drugi dio evanđelja kao neku šok-terapiju. Jedva su apostoli dočekali i prepoznali u Isusu svoga Mesiju. Tek što su počeli naslućivati ispunjenje stoljetnih težnji svoga naroda i samo su čekali da se počnu radovati i vidljivim očitovanjima mesijanskog kraljevstva, a Isus im ruši sve takve iluzije. U Isusovom kraljevstvu nema govora o vlasti i časti; Isus ne spominje zemaljsko oslobođenje od Rimljana, ne govori o nekoj pobjedi nad okupatorom. Ništa od svega što su apostoli zamišljali. Njihove su želje bile tako duboko usađene u njihova srca da su dvojica učenika na dan uskrsnuća još uvijek žalosni i rezignirani priznali da su se nadali daje on onaj koji ima otkupiti Izraela.

U nama i oko nas ima mnogo trpljenja. Još su uvijek svježe rane ove naše ispaćene domovine i rane našega naroda. S vjerom u Isusa svaka takva muka, patnja i bol prestaje biti besmisleno trpljenje koje ničemu ne vodi. S vjerom u Isusa to postaje trpljenje oplemenjeno ljubavlju i predanjem. Takvo trpljenje postaje otkupiteljsko, sjedinjuje se s Isusovim trpljenjem i služi spasenju svijeta. To je ono pšenično zrno koje, pavši na zemlju, umre i tako donosi obilat rod!

Fra Zvjezdan Linić
23. nedjelja kroz godinu - 9. 9. 2018. god.
Sveti Marko piše evanđelje u vrijeme kada kršćani već žive sakramentalnim životom. Na poseban način zajedništvo se s Isusom doživljavalo u sakramentima kršćanske inicijacije, tj. u krštenju, potvrdi i euharistiji. Pod dojmom obreda kršćanske inicijacije sveti se Marko prisjeća nekih zgoda iz Isusova zemaljskog života i ugrađuje ih u svoje evanđelje. Tako prepoznajemo njegovo evanđelje i kao život Isusa Krista, ali isto tako u mnogome i kao kroniku kršćanskog života prve zajednice Isusovih učenika.

Današnje je evanđelje u mnogočemu tipično. Kao da je na neki način sažetak cjelokupnog procesa ulaska u kršćansku zajednicu po sakramentima. Prepoznajmo te elemente.

"Isusu donesu nekog gluhog mucavca." Otkrivamo ulogu drugih u otkrivanju Isusa i u približavanju k njemu. Nitko ne može do Isusa sam. Uvijek se dogodi da netko posvjedoči za Isusa, da se na taj način ljudi zainteresiraju za njega. Nadalje, tu su katehisti koji poučavaju, pa onda kumovi koji jamče za spremnost i iskrenost katekumena. I napokon, tu je djelitelj sakramenata koji dovršava taj niz svih onih ljudi koji nekoga privode k Isusu. U gluhonijemome smijemo prepoznati katekumena, kandidata za kršćanstvo. On nije došao k Isusu sam. Drugi su tu odigrali bitnu ulogu. Vjerujem da nam ovo evanđelje osvjetljuje službe kumova, katehista i svećenika.

"Zamoliše Isusa da stavi na nj ruke." Izravna molba da Isus okruni sakramentalno djelo. Crkva je uvijek vjerovala kada Petar krsti, zapravo Krist krsti. U sakramentima je Krist najaktivniji. Na vidljiv način, u vrijeme svoga zemaljskog života, Isus svoje djelovanje na poseban način obilježava riječju i polaganjem ruku ili doticajem ruke. Upravo to i sada traže od njega. A u podjeljivanju sakramenata svećenikova ruka i ruka kuma obavljaju važnu ulogu. Svećenik u više navrata rukom dotakne kandidata za krštenje, odnosno polaže ruke nad njega. Bit će to u molitvama otklinjanja, pa onda u času djeljenja sakramenta krizme. Svećenik polaže ruke i nad vodu krštenja. Kumovi stavljaju svoju ruku na kandidate za sakramente. U svemu se tome oponaša Isusa koji je to učinio ovome čovjeku iz današnjeg evanđelja.

Spominju se i drugi Isusovi zahvati. Posebno su naglašene geste doticaja ušiju i jezika. Prvim se kršćanima to učinilo tako znakovito za naš odnos prema Riječi Božjoj, da su sačuvali te geste kod podjeljivanja sakramenata. Sačuvana je i riječ Effata -Otvori se! Tako je nastao tzv. obred Effata, koji se i danas obavlja prilikom krštenja djece.

Tom riječju: "Otvori se!" ne misli se samo na tjelesno otvaranje ušiju i ustiju da bi se tim organima čovjek mogao ispravno služiti. Misli se i na duhovno otvaranje ušiju da bismo mogli njima na osobit način slušati Božju Riječ, te na ozdravljenje organa za govor da bismo mogli tim darom navješćivati Božju Riječ i svjedočiti za Isusa. Nadalje, tom riječju: "Otvori se!" misli se i na srce. Ovo je Isusova zapovijed svakom čovjeku. Isus želi da mu se širom otvore vrata srca kako bi mogao u dubinama našega bića osjetiti da više nema prepreka između njega i nas, da mu je sve širom otvoreno. Isus želi da odsada nastupi između njega i nas potpuno sjedinjenje, kako to već govori i Knjiga otkrivenja: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (3,20). Upravo ovaj spomen na zajedništvo kod stola, kod gozbe ljubavi, upozorava nas na posljednju i najvažniju etapu kršćanske inicijacije, na euharistiju. Tako otvoreni sposobni smo za najdublje zajedništvo s Isusom. Događa se sjedinjenje, postajemo stvarni njegovi učenici.

Gospodine Isuse, u danima rata i nemira, u vrijeme straha i nesigurnosti, živo smo čeznuli za tvojom blizinom i za djelotvornošću tvoje otkupiteljske ljubavi. Moram ti priznati, Isuse, da su me mnogi često pitali za tebe. Neki su pomislili da si nas napustio, da ti nije stalo do nas, do našeg naroda, do naše domovine. Neki su pomislili da se uzalud toliko mole, da naše molitve ne dopiru do neba. Neki su zaključili da više ni nema smisla moliti. Gdje si, Isuse? Vidiš li sve što se događa oko nas i s nama? Je li ti stalo do našeg spasenja? Nije li već dosta razaranja i ljudskih žrtava, nesreća i žalosti? Isuse!

I moram priznati, Isuse, da mi nije lako govoriti i odgovarati ljudima na sva ta pitanja. Moram priznati zbunjenost pred svime što se događa i da čekam, zajedno s mnogima, znak s neba i zoru novoga dana i konačnog mira.

A ipak, ti si tu. Vjerujem da trpiš s nama, makar nam se čini da to sada nije dovoljno. Vjerujem da nas ljubiš, premda bismo to htjeli osjetiti na nama razumljiv način. Vjerujem dati je stalo do nas, makar sve govori drugačije. Vjerujem, Gospodine Isuse, i želim ostati u tvojoj službi kao nositelj vjere, kao molitelj nade, kao službenik tvoje ljubavi. Želim govoriti u tvoje ime, nositi drugima nadu i radost, biti oruđe tvoga mira. Jer, ti si tu i nisi nas ostavio. Sjećam se, Isuse, Psalma 23 i molitve: "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!" Da, jer ti si s nama!

Prepoznajem te, Isuse, u današnjem evanđelju kao onoga koji sve čini dobro, koji svima čini dobro. Donijeli su ti bolesna čovjeka, bio je gluh i nijem. Ima toliko lijepih pojedinosti u ovoj zgodi. Vidim ljude oko ovog čovjeka. Naišao je na dobre ljude koji su mu pomogli da dođe do tebe, Prepoznajem u tim ljudima sebe i druge kada smo u službi ljubavi. Prepoznajem u njima sve koji su mi pomogli da dođem k tebi, sve koji mi vraćaju nadu i pouzdanje. Otkrivam da si tu, ali da i nas trebaš u toj službi ljubavi. Da bi mogao svima činiti dobro ti trebaš i naše ruke, naše srce, naš optimizam. Evo me, Isuse! Daj da i preko mene mnogi mogu osjetiti da nije sve izgubljeno, da je ljubav jača od mržnje. I neka svi osjete da nas ti nikada ne možeš ostaviti, jer si nam tako obećao!

Obnovi i u nama svoju čudesnu ljubav. Daj da i mi osjetimo na svojim ušima doticaj tvoje ruke da bismo mogli čuti snagu i ljepotu tvoje riječi. Daj da i mi osjetimo na svojim usnama blagost tvoga doticaja, da bismo mogli biti u službi te Riječi i svim ljudima razglasiti da je tvoja Riječ Radosna vijestnovog, neuništivog života! Hvala ti, Isuse, za sve što nam i danas činiš i daješ!

Fra Zvjezdan Linić
22. nedjelja kroz godinu - 2. 9. 2018. god.
Svima nam je tako često stalo do privida, do izvanjskog dojma, do onoga što ljudi vide i što će ljudi reći. I zato toliko naših nastojanja da ispadnemo lijepi, dobri, bolji nego što jesmo. Ne bismo htjeli da ljudi vide našu nutrinu. Često pred Bogom, a i pred samima sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom svjetlu.

U Isusovo vrijeme farizejima je toliko bilo stalo do vanjštine. Možda nisu ni bili svjesni što čine, možda su u dobroj vjeri nastojali do u tančine izvršiti sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. I ljudi su pomišljali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi, jer sve obdržavaju kako treba. Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuđa, svega što s trga donesu, pripadalo je u njihov obred. To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja.

Isusu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Isus govori najednom mjestu da čovjek može načiniti preljub i pogledom kad dopusti da mu požuda potamni srce. To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjima.

Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj ako je duša zatrovana zlom, ako je srce nečisto. To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne i Boga koji vidi u tajnosti. Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna.

Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli.

Nemojmo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta pranja, sakramenta čistoće kojega smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Takva čistoća ne može zadovoljiti ljudsku čežnju za punim životom. Obećanje proroka: Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, ispunjeno je u sakramentu krštenja, sakramentu pranja.

Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca. Više ni voda nije potrebna, tek možda suze kajanja. To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.

Isus i nama govori:
Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti.
Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime!
Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene.
A kako je s tobom?
Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce. Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi? Nisu li daleko od mene?
Srce je tvoje daleko od mene, Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca?
Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje?
Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav.
A meni je važna ljubav, Ja hoću do tvoga srca.
Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine.
Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe.
ja sam tebi darovao svoje srce.
Ljubio sam te dokraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja. Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi, Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva.
Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu. Bit će tada radost.
A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.

Fra Zvjezdan Linić
21. nedjelja kroz godinu - 26. 8. 2018. god.
Isuse, tebi su prigovorili da je tvrda besjeda što je govoriš. A nitko nije govorio kao ti, nitko nije pogađao u srce kao što si ti, Isuse, znao.

Govorio si jasno i otvoreno. Tvoja riječ mogla je nekoga i pogoditi, ali prije svega tvoja je riječ bila izvor života i radosti.

Ove su riječi Duh i život. O mnogim riječima ovisimo, mnogo toga nas se čini važno, a tako smo katkad gluhi za tvoju riječ.

Mnogi su te ostavili nakon tvojih riječi o euharistiji. Kada si govorio druge riječi, makar su izgledale čudne i nesvakidašnje, ljudi su ih prihvaćali. Bile su to riječi ozdravljenja, čudesne riječi stišavanja oluje ili oproštenja. Međutim, sada, dok govoriš o kruh života, dok ljudima nudiš sebe kao hranu, oni to odbijalju, ne prihvaćaju. Čovjek od tebe, Isuse, želi samo neku uslugu, ali ne želi potpuno prijateljstvo s tobom, ne želi se sjediniti s tobom. To je za nas ljude previše. Bojimo se toga i mi danas, kao i oni ljudi koje si onda susretao.

I danas nam postavljaš pitanje: "Želite li i vi otići? Zar vas to sablažnjava? Zar ni vi danas ne prihvaćate moju ponudu ljubavi? Zar me ni vi ne razumijete? I vama danas nudim isti kruh po kojem ćemo biti zajedno. Zašto se toliko bojite jedinstva sa mnom?"

Da, Isuse, I mi se danas bojimo. Pretvorili smo blagovanje tvoga kruha, svetu pričest, u običnu pobožnost. Mnogi se ni ne pričešćuju. A oni koji se pričešćuju kao da te shvaćaju. Zadovoljavaju se time da te prime kao pobožnu utjehu. Nikako da se sjedine s tobom, da počnu živjeti tvojim životom. Gospodine Isuse, mi smo ovdje. Ne želimo otići. Mi ni nemamo kamo. Razočarali su nas drugi ljudi koji nam se nude kao prosvjetitelji, kao spasitelji čovječanstva. Nemamo kome otići. Ti nas još nikada nisi razočarao. Međutim, mi tebe jesmo.

Mi ne odlazimo, ali niti ne ostajemo duboko povezani s tobom. Mi se ipak izmotavamo. Pričešćujemo se, ali se ne hranimo tobom, tvojim životom. Poslije pričesti kao da se ništa ne mijenja. Neki bez razloga tek trče i više puta dnevno na pričest, kao da ne vjeruju u jedinstvenu snagu tvoje ljubavi koja ih može nositi u tom danu. Isuse, ne želimo otići.

Ali učini da ostanemo s tobom i uz tebe! Učini nas pravim učenicima koji će se potpuno otvoriti tebi, prihvatiti tvoju ljubav i prijateljstvo kao temelj novoga života. Nahrani nas sobom!

Fra Zvjezdan Linić
20. nedjelja kroz godinu - 19. 8. 2018. god.
Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta.

Isus sasvim jasno i otvoreno govori o sebi kao kruhu života, kruhu koji daje život vječni. Ovdje se jasno vidi da je njegov govor zapravo o Euharistiji u kojoj nam se daje kao kruh za život. Njegovo nam tijelo postaje hrana pod prilikama kruha. To je hrana za pravi život.

Isus nas poziva u taj život. U njegovu je središtu Euharistija koja sve pokreće. Je li doista Euharistija središte moga života? Je li moj život prema njoj usmjeren? Ona bi trebala biti početak i završetak moga dana. Od nje započinjem i k njoj se vraćam!

Molim za milost: da Euharistija bude izvor moje duhovnosti i središte života!

Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?«Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!

Osim tumačenja ovoga teksta u čisto duhovnom smislu i u čisto euharistijskom smislu, postoji određeni broj suvremenih tumača Sv. pisma koji zastupaju jedno srednje tumačenje. Prvi dio Isusova govora usmjeren je na vjeru koja nam pomaže da se hranimo »pričešću«, njegovom misli i njegovom Riječi. Drugi je dio govora euharistijski usmjeren, a Euharistija nam pomaže da se hranimo »njegovim tijelom i njegovom krvlju«.

Isus ne pokušava ublažiti svoje riječi. Ne povlači se iako vidi da ljudi doslovno shvaćaju ono što govori. Ne želi nikakav kompromis između onoga što govori i razumijevanja ljudi. Nema nekakvih nagodbi. Isus je otvoren i izravan: »...ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!« U tim njegovim riječima osjeća se misao na Kalvariju, na prinos svoga tijela koje će zahvaljujući žrtvi na križu biti dnevno prinošeno i na našim euharistijskim žrtvama. Isus ovim svojim govorom o »blagovanju njegova tijela i pijenju njegove krvi« polako priprema svoje učenike da lakše prihvate i shvate sve ono što će se dogoditi na Posljednjoj večeri. Tad je kao domaćin na toj gozbi ljubavi razlomio kruh i pružio ga svojim učenicima govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje.« Isto tako im je pružio i blagoslovim čašu s vinom govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja...«

Euharistijsko blagovanje i Isusova zapovijed »Ovo činite meni na spomen!« okupljali su prve kršćane na slavlje nove Pashe i povezivali ih u zajednice. Te prve zajednice sv. Luka u Djelima apostolskim ovako opisuje: »Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama.«

Možda mi danas premalo crpemo iz svagdašnjeg slavlja Euharistije. To je stoga što smo umorni, siromašni i zatvorena srca. Ne smijemo zaboraviti da je Euharistija izvor milosrđa i ljubavi. Kakvo je moje sudjelovanje u Euharistiji?

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.

Sv. Ivan ne govori o uspostavi Euharistije za vrijeme Posljednje večere. Međutim, te su Isusove riječi i te njegove misli poput onih koje je govorio tijekom Posljednje večere u vrijeme uspostave Euharistije. Istina, to su samo upozorenja i naznake onoga što će se dogoditi na Posljednjoj večeri. Poruka je jasna: bez blagovanja tijela i krvi Kristove nema života vječnoga s njim, nema uskrsnuća u snazi njegova Duha. Isus ovdje jasno ističe da nema vječnog života i uskrsnuća bez Euharistije. Uskrsnuli Gospodin nam u blagovanju Euharistije daje »sjemenke« besmrtnosti. Na Posljednjoj je večeri govorio o »vječnoj gozbi« na kojoj će okupiti sve svoje prijatelje. Blagovanje na euharistijskim gozbama podsjeća nas i priprema za tu vječnu i neprolaznu gozbu.

Gospodine, daj da rastem u razumijevanju ovog otajstva i tvoje ljubavi po kojoj mi se u Euharistiji daruješ. Daj da na nju uvijek donosim cijeli svoj život i svega sebe. Daj da me blagovanje tvoga tijela prožima i hrani za život vječni.

Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.

Osim što nas Euharistija hrani za život vječni, ona nas povezuje s Kristom i ona nas posvećuje Kristu. »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.« Povezanost je jasna: blagovati Krista znači prebivati u njemu; blagovati Krista znači da on prebiva u meni. Biti u Bogu i biti Božje prebivalište jest nešto najviše što čovjek može ostvariti. Bog po meni postaje djelotvoran i ja u sebi nosim njegov život. Nismo dovoljno toga svjesni i zato Euharistija ne djeluje po nama onom snagom koju ima.

Kao što se Isus posvetio Ocu i živi po njemu, tako se i onaj koji Krista blaguje njemu posvećuje i živi po njemu. Euharistija me zove da živim za Krista. Euharistija me vodi njegovim putom: »...pođi putem, putem Krista, putem Krista i ljubavi!« Hvala ti, Gospodine!

Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.

Na euharistijskim gozbama prosijava svjetlo uskrsnuća i vječnog života.

Mirko Nikolić
19. nedjelja kroz godinu - 12. 8. 2018. god.
Isus poziva na vjeru. To nije neki subjektivan osjećaj nedefinirane religiozne slutnje, nije tek vjera u neko više biće, u neku silu, nije neki sveopći ljudski osjećaj da mora postojati Bog. Ovdje je riječ o sasvim konkretnoj vjeri povezanoj s osobom Isusa Krista i sa svime što je njemu bilo sveto i drago. To je vjera u Oca, vjera u Preveto Trojstvo, tj. u Boga bogata u trima božanskim osobama: Otac i Sin i Duh Sveti. To je vjera da je naš život proizišao iz Božje ruke, da smo svi Božji, Božja djeca, sinovi i kćeri istoga nebeskog Oca. To je vjera u Oca koji je Isusu bio temeljni autoritet i svjetlo. Nadalje, vjera o kojoj Isus govori uključuje i neke osnovne izraze. Tom vjerom prihvaćamo istinu vječnog, božanskog života. Vjerujemo da ovaj život, što ga iskustveno vidimo oko sebe i u sebi ostvarujemo, nije sve. Čovjek je pozvan da vječno živi. U sebi nosi klicu vječnog života. Na taj nas život Isus zove. Taj i takav vječni život želi Isus u nama hraniti svojim tijelom.

Vraćamo se vjeri u Isusovu prisutnost u sakramentu euharistije. To znači da nas vjera u Isusa i vjera Isusu dovodi pred tajnu posvećena kruha i vina, tajnu Isusova predanog tijela i prolivene krvi, tajnu Isusova života što ga je živio i darovao za nas. To je tajna istinskog života, a krije se u sitnom i slabašnom znaku komadića kruha i kapljice vina. A ipak, to je tajna koju čovjeka, Isusova učenika, izaziva na vjeru. Isus tvrdi da o tom znaku, o toj tajni vjere, o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta.

Nije lako vjerovati u sve to što nam Isus govori. I mi bismo poput Zidova radije da nam on udijeli kruha za ovaj život, da nam riješi sadašnji problem, probleme domovine što ih svi mi proživljavamo. Htjeli bismo da Isus za ovaj naš život i za naš životni vijek osigura svima nama mir, blagostanje, standard. Htjeli bismo da nam on postigne ono što nam se katkada čini tako daleko: mirna i pravedna sloboda, radostan i siguran suživot, mirno uživanje u zemaljskim dobrima. Htjeli bismo od njega zdravlje tijela i dug život. To bi nas trenutačno više zadovoljavalo i jače privezalo uz Isusa.

Je li to ono što u naše vrijeme po crkvama i kućama ustrajno molimo? Nadilaze li naše molitve obzor ovozemaljskih želja i sadašnjih problema? Pitam se često jesmo li spremni od Isusa prihvatiti hranu koja osigurava vječni život ili mislimo da nam taj život nije tako privlačan dok u ovom času podnosimo patnje i tjeskobe? Želimo li tu hranu koju Isus daje za život čitavoga svijeta, a nama se možda radi o glavi? Shvaćamo li Isusa? Vjerujemo li mu?

Vjerujem, Gospodine!

Vjerujem da si prisutan u sakramentu euharistije. Vjerujem u tebe, Isuse, u tajni posvećena kruha i vina. Vjerujem da je to tvoje predano tijelo i prolivena krv, tj. tvoj život koji si potpuno predao za nas. Taj kruh i to vino: to je istinski život. Vidljivi je znak tako neznatan i slab, a stvarnost dara je neizredvo velika i snažna. Pozivaš me, Isuse, da vjerujem jer o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta.

Ti nam govoriš, Isuse: Tko vjeruje, ima život vječni! Nekada su očevi vaši vapili za hranom u pustinji. Bili su gladni tjelesne hrane". Otac im je dao takvu hranu, manu u pustinji, ali u njima se nije dogodila promjena života. Nisu zbog toga iskrenije povjerovali Bogu, njegovim planovima. Ostali su u pustinji i nisu dočekali ulazak u obećanu zemlju. Tjelesna hrana i pun želudac nisu bili jamstvo trajnog, sretnog i boljeg života. Ti nas, Isuse, želiš poštedjeti sličnog iskustva. Obećaješ nam više. Daješ nam samoga sebe, svoje tijelo i krv. Daješ nam svoj život i hraniš nas sobom na našem životnom putu. Nismo više sami. Nema te situacije, nema tog trpljenja, umiranja i smrti u ovozemaljskom iskustvu, nema ničega što bi moglo ugroziti smisao što ga ti, Isuse, daješ našem životu u svjetlu svoga uskrsnuća. Tvoje nam uskrsnuće govori o trajnosti i neuništivosti života koji se hrani tvojim darom euharistije. To je život što ga ne može uništiti ni ljudska mržnja, ni moderno oružje, ni ubitačna neprijateljstva, ni sotonističko iživljavanje nad ljudskim bićem. Ono što nam ti, Isuse, daruješ jače je od svega. Tim životom, tom ljubavlju, snagom svoga uskrsnuća hraniš nas u svakoj misi, u svakoj pričesti.

Vjerujem, Isuse, u tvoju ljubav. Ona je nužna za život svijeta. Hvala ti što nas tom ljubavlju hraniš u svakoj svetoj pričesti.

Fra Zvjezdan Linić
18. nedjelja kroz godinu - 5. 8. 2018. god.
Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?«Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Ljudi ništa ne znaju o onome što se te noći dogodilo na moru. Ne znaju što su sve učenici preživjeli. Isus im ne odgovara na njihovo pitanje. Ne tumači im što je bilo te noći. Nije potrebno. To je on proživio samo sa svojim učenicima. Ali je zato vrlo otvoren prema ljudima. Osjeća u njihovim pogledima, željama i u njihovim traganjima nastojanje da ga učine zemaljskim kraljem. Sinoć je zbog toga umaknuo iz njihove sredine. Doživljava to kao izazov Sotone koji želi ponuditi lakši put od onoga koji želi Otac. Bila je to nova i snažna kušnja za Isusa, koju je odlučno odbio, kao i one u pustinji.

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog -opečati.

To Isus želi od njih. Neka ne misle samo na propadljivu hranu! Postoje dvije razine življenja i dvije »hrane«: jedna je za život propadljivi, a druga je za život vječni. I jedna i druga su potrebne. Isus je ipak došao radi one druge hrane, one koja je za život vječni. Svaka druga hrana čovjeka ostavlja gladnim i ne može ga zasititi. Isus donosi onu koja čovjeka siti do kraja. Raditi za tu hranu, duhovnu hranu, važnije je od svih grčevitih borbi za kruh svagdanji!

Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Pitanje ljudi smjera k pravom cilju. Sto čovjek treba činiti da mu djela budu Božja? Sto mu to pomaže da bude Božji suradnik? Isus je tu jasan: vjera u onoga kojega je Bog poslao daje smisao našem životu. Vjerom ulazimo u Božju blizinu i stajemo na njegov prostor. Ali to nije nekakva općenita, nejasna i maglovita vjera u Boga koji je negdje daleko i prepušta nas ovoj zemlji, a i mi puštamo njega njegovu nebu. To je konkretna vjera u Boga koji je poslao svoga Sina da nas spasi. To je vjera u Boga koji šalje svoga Duha da nam pomogne ostvariti naše spasenje. Ako to ne vjerujemo, onda naša vjera nije vjera Novoga zavjeta koju Isus od nas traži.

Reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.«

Iako su se na momente Isusovi slušatelji znali zainteresirati i za »djela Božja«, ipak oni u cjelini ostaju pravi pozemljari. To su jednostavni ljudi sa zemlje i od zemlje. Žele konkretne dokaze, ostaju na razini materijalnog i svakodnevnog života: raditi obične poslove, jesti svakodnevni kruh. Žele Isusa koji bi ispunjao te njihove potrebe. Isus se ne želi zadržati samo na tome. Zna da je to potrebno i da se i preko toga čovjeku treba pristupiti. Ali to nije sve. Zato Isus nastoji da ih izdigne iznad tog obzora, želi u njima probuditi zaspale čežnje i uzvišenija nadahnuća. Uz ono materijalno, čovjek ne smije zaboraviti na duhovno. Probudi i u meni, Gospodine, usnuli duhovni život. Skini s moje nutrine muljevitu naplavinu što ju je nanijela briga za ovozemaljsko i prolazno. Neka u meni zaživi idealizam s kojim sam ti znao dolaziti i s tobom ostajati!

Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«

Isus se trajno vraća na ono što ljudi zaboravljaju i što im izmiče upravo stoga jer su previše oborena pogleda prema zemlji. Cijelo ovo šesto poglavlje Isusov je govor o kruhu života, o nepropadljivoj hrani. Različita su tumačenja u teologiji o »Kruhu života«. Jedno od njih, koje pripada starijoj generaciji teologa, tumači ovaj Isusov govor u čisto duhovnom smislu. »Kruh života«, to su Isusova osoba i njegova Riječ koje usvajamo po svojoj vjeri. To znači kako je vjera važna da bismo imali pristup »Kruhu života« i Isusovoj Riječi.

Svojim slušateljima Isus želi pojasniti da ni Mojsijev kruh nije bio ništa drukčiji od onoga kojim ih je on nedavno nahranio. I jedan i drugi su obični, dnevni kruh koji je bio dan u različitim zgodama i na različit način. I jedan i drugi hrana su za tijelo, a to znači da nisu kruh koji Otac želi dati, kruh koji uistinu »silazi s neba i daje život svijetu«.

Hoću li ikad dublje i ozbiljnije shvatiti Isusov govor o »kruhu koji silazi s neba«? Trebam se zaustaviti na ovim Isusovim riječima i doživjeti ih u svojoj nutrini. Gospodin govori o nečemu što nadilazi površno i lako shvaćanje. Potrebna je doista živa vjera u kojoj to mogu prihvatiti. Iako je to bio »tvrd« govor za uši njegovih slušatelja, Isus nije odustajao od svog načina govora. Nikad nije »podilazio« ljudima i govorio im ono što bi oni htjeli čuti, ono što bi godilo njihovim ušima.

Njegova riječ jednako i danas govori. Ona je ponuđena svakome od nas koji je došao čuti. Sto čujem? Slušam li samo ono što lako razumijem i što mi odgovara? A one riječi koje govore o onome o čemu bi trebalo razmišljati, o čemu bi trebalo na koljenima pred Gospodinom slušati, prečujem i ne susretnem se s njima.

Gospodine, koji put ne razumijem što mi tvoja riječ želi reći. Ne znam zašto je to tako. I ja sam poput tvojih slušatelja i najradije bih slušao samo ono što je konkretno i što se tiče potreba materijalnog života. Najradije bih okrenuo list ovoga tvog govora o »kruhu života«, jer teško ulazim u njegov smisao. Ustvari, ne da mi se ozbiljno suočiti s tvojom porukom i pokušati je razumjeti i prihvatiti. Tako često želim da budeš kraljem mojih interesa i onoga što pripada dnevnom životu.

Mirko Nikolić
17. nedjelja kroz godinu - 29. 7. 2018. god.
Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjedaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Počinjemo čitati i razmatrati šesto poglavlje iz Ivanova Evanđelja. Tu sv. Ivan donosi stvarnu teološku sintezu govora o Euharistiji i vjeri. Za Isusom ide mnoštvo. Razlog je jednostavan i jasan: vidjeli su znamenja. To je ljudima interesantno i ujedno korisno. Unatoč mnoštvu koje ga slijedi, Isus nastoji naći trenutke mira i tišine. Uspinje se na goru zajedno sa svojim učenicima. Veliki je blagdan Pashe blizu i želi se u miru za nj pripraviti. Slijedim li ja Isusa? Koji su to razlozi da dolazim na svetu misu? Zašto se molim? Je li to zbog neke osobne koristi, zbog traženja nekog »znamenja«? Htio bih ti, Gospodine, prići samo zato što te volim! Htio bih da to bude bez interesa, bez trajna moljakanja, bez jadikovki. Oprosti mi što ne znam drukčije. Htio bih jednostavno biti u tvojoj prisutnosti, šutjeti pred tobom i sasvim opušten primiti riječ koju mi govoriš! Htio bih ti reći da si mi Ti više od svega!

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.«

Isus s ljubavlju gleda mnoštvo koje trajno pristiže. Gleda ih i osjeća njihove potrebe, želje i nadanja. Svojim pitanjem želi i učenike potaknuti da misle na druge, da osjećaju što je drugima potrebno i prije nego ih za to zamole. Hvala ti, Gospodine, što misliš na ljude, što ti je stalo do njih. Hvala ti što potičeš i svoje učenike da se sami zauzmu i pokušaju nešto učiniti. Trebamo svi tako postupati, trebamo svi dati svoj skromni doprinos za opće potrebe. Ne smijemo misliti samo na sebe, zatvoriti se u sebe, zadržati sve za sebe. Ti tražiš i od mene da prepoznajem čovjekovu »glad« i da se zauzmem kako bih mu je ublažio.

Kaže mu jedan od njegovih učenika: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?«Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!«

Učenici pokušavaju nešto učiniti. Novca je premalo da bi se kupilo dovoljno kruha. Ne znaju što bi učinili. Nemoćni su. I mi smo često, Gospodine, poput tvojih učenika nemoćni pred velikim svjetskim problemima. Ne znamo kako bismo sve gladne nahranili! Ne znamo kako bismo mir među zaraćenima uspostavili! Nemoćni smo pravdu ugnjetavanima donijeti! Puno puta i u svom malom krugu, svom malom svijetu, ostajemo nemoćni pred problemima koji nas pritišću.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica - koliko su god htjeli.

Promatrat ću to silno mnoštvo od pet tisuća ljudi i Isusa koji ima u rukama pet kruhova i dvije ribice. Sto je to za toliko mnoštvo? Isus moli, blago-slivlje hranu i dijeli mnoštvu. To je prizor koji nas podsjeća na jednu drugu hranu, na novu Pashu koju će Isus najprije blagovati sa svojim učenicima. Nova će Pasha biti hrana za nova mnoštva koja će kroz povijest pristizati za Gospodinov stol. Za tim stolom ljudi će sititi svoju duhovnu glad glad za Bogom, glad za vječnim sjedinjenjem s njime. »On za hranu dušam slabim daje nam se sam!

A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka...

Jeli su i nasitili se. Molim te ovdje: »Kruh naš svagdanji daj nam danas!« To je sve ono što nam je potrebno za život. I možda malo više mašte da znamo u nevoljama biti dosjetljiviji i u pomaganju drugima domišljatiji. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok...«Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam. Ljudi su pomislili: evo, konačno, onoga koji može ispuniti sve naše želje i potrebe. To je doista Prorok. Kušnja poput one u pustinji ponovno se pojavila. Isus je odbija i povlači se u goru. Hoće biti posve sam s Ocem. Ne želi graditi nikakvo zemaljsko kraljevstvo. Zbog toga će na kraju biti potpuno ostavljen. On želi dati jedan drugi kruh, »kruh za život vječni«.

Mirko Nikolić
16. nedjelja kroz godinu - 22. 7. 2018. god.
Čitajmo evanđelje u jednostavnosti njegove poruke. Isus je neprestano u službi ljudi. Nije čudo da se i on umori. Djeluje, govori, liječi, pridiže brojne ljude koji mu dolaze. To je neprestana aktivnost na koju se moraju priviknuti i njegovi učenici. Moraju slijediti njegov ritam sebedarnog života. Međutim, Isus ne zapada u napast aktivizma. Ne gubi živce, ne gubi glavu. Zna da je čovjeku potreban odmor i da mu je potreban predah. Pretjerani aktivizam može mu oduzeti unutarnji mir i tada nije sposoban dati ono najbolje od sebe.

Isus primjećuje ljude u njihovoj klonulosti i gladi pa im pruža svoju riječ, hranu duše. Svoje apostole šalje u osamu jer im treba mira i odmora. Isus vidi kad drugima treba odmor, ali na sebe ne misli, za sebe ne mari. Ne vodi računa o sebi. O njemu se nitko ne brine, niti mu tko želi osigurati odmor i predah. Nema za Isusa godišnjeg odmora. Isus je tu za druge. Prisjetimo se sličnih Isusovih riječi i poziva: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" (Mt 11,28). "Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!" (Iv 7,37-38). To je poziv i nama. Bilo bi dobro da to svaki slušatelj ovoga evanđelja istinski osjeti i povjeruje. Isus se brine za tvoj život, za tvoje zdravlje, za tvoj odmor. Isus zna da živimo u neprestanim napetostima i nemirima. Prati sve što se zbiva oko nas. Vidi da ima puno razloga za zabrinutost i nemir. Međutim, on nam ipak nudi svoj mir. Svojom riječju želi i u naše dubine prenijeti svoje svjetlo, svoj optimizam i svoje potpuno povjerenje prema Ocu. Isus želi i danas nama reći da nismo više kao ovce bez pastira, budući da je on preuzeo vodstvo na našem putu. On je ispred nas, on nas vodi, on će nas dovesti k cilju. Nadalje, Isus vodi brigu i o našem zdravlju. Kao što se mnoštvo okupljalo oko Isusa u vrijeme njegova zemaljskog života jer je svojom ljubavlju znao čudesno pridići bolesne i vratiti im zdravlje, on to tako čini i danas. Smijemo na njega računati i u svim poteškoćama tijela. Svakako, nismo neranjivi niti besmrtni. Ali s Isusom možemo proživjeti svoj vijek u predanju koje smiruje dušu i tijelo. S Isusom možemo bolest, starost i nemoć prihvatiti kao izvor milosti i mira. U njemu možemo hraniti i nadu da će nas on uvijek ozdraviti kada je to za naše dobro.

Na osobit način se u današnjem evanđelju spominje odmor, osama, povučenost. Ovo je evanđelje u tijesnoj povezanost s našim godišnjim odmorima. Vrijeme je dopusta, kada se ljudi malo udaljuju od svojih radnih mjesta. To se zove godišnji odmor. Nekima se mijenja samo radno mjesto te svoje odmore iskoriste da naprave nešto za svoju kuću. Neki se ipak uspiju malo povući, naspavati, odmoriti. Neki stignu čak i do mora, do pravoga ljetovanja.

Bilo bi dobro da se u svim okolnostima svoga života znademo odmoriti u Isusu, na njegov način. To je stanje poniranja u sebe, to je vrijeme koje čovjek odvoji za sebe, za svoju dušu. To je vrijeme susreta s Bogom u vlastitim dubinama. Kako se često dogodi da ljudi na godišnjim odmorima zaborave na Boga, misleći da se moraju i od njega otkinuti. Šteta što se ne znamo odmoriti u Isusu koji nas želi zaštititi od vreve ovoga života, od napasti da uvijek moramo nešto raditi, od bijega pred samim sobom. Godišnji bi nam odmor mogao pomoći da se u Isusu i s Isusom istinskije susretnemo sa samim sobom; istom ćemo tada biti sposobni u miru i ljubavi susresti ljude oko sebe, možda i ostvariti novi, kvalitetniji susret s osobama s kojima smo već dugo u zategnutosti i nemiru. Za sve to koristi godišnji odmor kakvoga bi nam ga Isus htio omogućiti. "Idite u osamu!" govori Isus učenicima. Slično govori i nama: "Saberi se malo; imaj malo vremena za sebe. Idi sa svojim bračnim drugom, svojom djecom, svojim roditeljima, svojim prijateljima u osamu. Imajte malo vremena vidjeti se i razgovarati u miru. Odmorite se od svijeta oko vas da biste mogli otkriti jedno drugo u novom svjetlu. Idi malo u osamu sa mnom. Neka to bude susret u kojem ćeš osjetiti moju blizinu koja će ti biti izvor svjetla i spasenja."

Fra Zvjezdan Linić
15. nedjelja kroz godinu - 15. 7. 2018. god.
Isus je podijelio svojim apostolima vlast nad zlim duhovima. Oni će ih izgoniti i tako će ljude oslobađati od njihova utjecaja. Isus svojim spasiteljskim djelovanjem ide do korijena ljudskog bića. Dobro pozna sve opasnosti koje čovjeku prijete, a isto tako i dubine ljudskog straha i nemoći pred tim opasnostima. Toliko toga vreba na čovjeka i njegov život s Bogom.

STo je najprije slabost pale ljudske naravi koja se očituje u sebičnosti, zavisti, gluposti i drugim negativnim osjećajima i stavovima. Nadalje, čovjek se nalazi u ovom svijetu koji se često protivi Bogu; u svijetu nemira i rata, mržnje i osvete. To je svijet koji želi živjeti po svojim zahtjevima i stvarati sebi zakone kako njemu odgovara. On hoće zarobiti svakoga čovjeka, da mu nitko od ljudi ne bi svojim istinitim i poštenim životom bio izazov nemira savjesti. Zato svijet ne trpi one koji ne misle kao drugi, koji se ne vladaju kao što se drugi vladaju.

Prema temeljnim zakonima Božje ljubavi, pravilo našega života nije i ne može biti ono što svijet želi, ono što drugi oko nas misle ili rade, nego je jedino pravilo života zakon Božji upisan duboko u ljudsku savjest, darovan i objavljen u Riječi Božjoj. Nije lako plivati protiv struje. Nije lako u ovome svijetu ustrajati u vjernosti Bogu. Zato osjećamo tjeskobu i strah. Isus nas je na to upozorio. I on nas ohrabruje. Daje nam svoju moć i snagu. Šalje nas u taj svijet. Ovaj svijet mora postati Božji. Isus nam daje dovoljno snage i duhovskih darova da se u svakom času možemo oduprijeti navalama ovoga svijeta. Kad smo puni Isusova Duha nitko i ništa nam neće moći nauditi.

Isus daje svojim učenicima i punomoć da se odupru napastima i navalama Zloga, nečistog duha. Prepoznajemo toga duha u mnogim situacijama i okolnostima života kad nam se čini nemogućim da čovjek sam po sebi bude toliko zao, toliko okrutan, lažan, prijetvoran. U mnogim takvim situacijama vjerujemo da se radi o prisutnosti Zloga. Isus je raskrinkao Zloga, a ljude je oslobađao od njegovih okova. Tjerao je zle duhove iz ljudskih srdaca. Isus je i sam doživio napasti i kušnje Zloga. Međutim, pobijedio ih je jasnoćom svoje ljubavi i poslušnosti prema Ocu. Zli duh želi čovjeka upropastiti. Isus nam dolazi kao Spasitelj.

Isus je došao spasiti čovjeka od njegove vlastite slabosti i grijeha, od njegove pale naravi. Došao je zaštititi ga od lošeg utjecaja ovoga svijeta. Isus spašava čovjeka i od pogibli koja mu prijeti od strane Zloga. Isus daje apostolima, a po njima i svojoj Crkvi, vlast nad zlim dusima. Zli dusi mogu puno, ali ne mogu sve! Oni mogu više nego čovjek, ali nisu svemoćni. Nama je u tom dubokom zajedništvu Crkve zajamčena snaga i vlast. Crkva je to oduvijek vjerovala i na vjernike je primjenjivala sredstva zaštite od utjecaja Zloga. To su sakramenti, molitve, osobito molitve otklinjanja, različiti blagoslovi, molitve za oproštenje i ozdravljenje i slično. Na te i slične načine otkrivamo da je u čovjeku izvornije prisutna milost Božja i da je svaki utjecaj Zloga zapravo strano tijelo u tom organizmu Crkve, mističnog Tijela Kristova.

U borbi protiv Zloga ništa nam posebno ne treba: ni novac, ni štap, ni ljudska sila. Treba nam samo Gospodnja prisutnost, milost. To je snaga koja pobjeđuje zloću svijeta, koja oslobađa čovjeka od utjecaja Zloga. Još se uvijek često osjećamo nesigurni i preplašeni. Svjedoci smo da ima puno zla na svijetu. Vidimo plodove utjecaja Zloga. Tražimo od Gospodina snagu kojom ćemo se oduprijeti svakom zlu koje nam želi osvojiti srce i ispuniti ga mržnjom i ogorčenošću. Neka nas zahvati mir i sigurnost da smo Božja ljubljena djeca i da se on brine za nas. I danas Crkva nastavlja istu službu koju je Isus prenio na apostole. I danas službenici Crkve djelotvorno izgone zle duhove i oslobađaju čovjeka u njegovoj nutrini od svih utjecaja zla. I danas se događaju čudesni znakovi ozdravljenja i mnogi bolesnici mogu iz svojeg iskustva posvjedočiti da je Isus među nama živ i prisutan.

Fra Zvjezdan Linić
14. nedjelja kroz godinu - 8. 7. 2018. god.
Evanđeoski odlomak današnje nedjelje prilično je žalostan. Isus dolazi u svoj rodni grad Nazaret gdje je proboravio najveći dio svoga zemaljskog života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Toliko je toga u vrlo kratkom roku učinio, tako jasno govorio i tolikima pomogao. Čudesno je svojom ljubavlju pridizao bolesne i ohrabrivao na novi život ljude koji su bili na rubu očaja. Sve se to brzo pročulo.

Slušali su o tome i Nazarećani i čudili se. U njihovo srce tako teško ulazi vjera. Stoje pred zidom nepovjerenja. Oni sve znaju o Isusu. Poznaju njegovo podrijetlo, njegovu najbližu rodbinu. Sve im izgleda tako obično i čude se što se toliko prašine diglo oko njega. Od Isusova dolaska u Nazaret oni ne očekuju neku riječ života, riječ istine. Oni to od njega ne trebaju, budući da ga dobro poznaju, ili misle da ga poznaju. Eventualno očekuju kakav trik, kakvo čudo, nešto čime obmanjuje ljude, senzaciju. Isus to, prema njihovom očekivanju, svakako duguje svojem rodnom gradu Nazretu. To bi njima bilo sasvim dovoljno.

Čini mi se da je Isusu i danas najteže upravo s onima koji misle da ga poznaju, da sve o njemu znaju. Nije lako s vjernicima koji misle da su dovoljno dobri, da su bolji od drugih. Teško je s onima koji si umišljaju da je kod njih sve u redu i da su na nekoj višoj, privilegiranoj razini u odnosu na druge. Možda se to može dogoditi i nama. Kao dobri vjernici dolazimo svake nedjelje na svetu misu. To nam postane navika i pritom čujemo uvijek iznova Božju riječ. Nema mogućnosti da nam ona progovori na neki nov i izazovan način. Možda je i u našoj navici da svakoga dana molimo uobičajene molitve, nižemo sebi propisane obrasce, ali nemamo volje ni snage da se Isusu otvorimo srcem dokraja i da pritom osjetimo poticaj i izazov na obraćenje i promjenu života. Jer, kod nas je sve u redu. Ta mi smo s Isusom dobri, s njim smo na "ti".

Što mi zapravo želimo, što očekujemo od Isusa? Moguće je da smo i sami slični Nazarećanima. Od Isusa očekujemo da čuje naše molitve, želimo da nam odmah priskoči u pomoć, tražimo neke usluge. Nije li to zapravo jako sebično i jednostrano. Mi očekujemo nešto od Isusa. Međutim, nemamo snage niti volje da ga prihvatimo onako kako nam se on daje, Isusa sa svojom riječi, Isusa sa svojim zahtjevima. Nismo skloni niti voljni čuti ono što on od nas hoće niti pomišljamo da bi i on mogao imati svoje želje u odnosu na nas. Tu je naša kriza. Kao i kod Nazarećana. Oni nisu očekivali od Isusa neku pouku, opomenu, poziv na obraćenje. Oni očekuju čudo. Međutim, čudesna ozdravljenja koja je Isus činio bolesnicima bila su drukčije pripravljena. Ljudi su povjerovali, bolesnici su u srcu imali probuđenu vjeru. Nekima Isus izričito kaže: "Vjera te tvoja spasila!" Po iskrivljenom mišljenju Isusovih sumještana, Nazarećana, Isus se čudno ponaša jer im upućuje samo riječ.

Usudimo se otkloniti iz naše nutrine sve predrasude, svaku umišljenost, svaki otpor Isusovu pozivu na obraćenje i promjenu života. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da smo dovoljno dobri i da Isus mora biti jako zadovoljan nama. U vjeri trebamo uvijek rasti, u protivnom ćemo osjetiti da se gubimo.

Fra Zvjezdan Linić
13. nedjelja kroz godinu - 31. 6. 2018. god.
"Gospodine, dođi, stavi na nju ruke da ozdravi i ostane na životu!" Tako te je molio zabrinuti otac za svoju kćerkicu. Čim si čuo tu molbu, odmah si pošao k njemu. Uvijek si tako dobar, Gospodine, u svojoj želji da svim ljudima pomogneš.

"Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena", pomislila je žena koja se našla u mnoštvu. Prišla je k tebi i odmah bila oslobođena od svoga zla. Dvije su to teške situacije u ljudskom životu. A ti, Isuse, uvijek jednako spreman biti za druge, spasiti čovjeka. Ističeš kako je potrebna vjera. Ženi si rekao:"Kćeri, vjera te tvoja spasila!" A Jaira ohrabljuješ nakon teške vijesti da mu je kćerka upravo umrla: "Ne boj se! Samo vjeruj!"

Gospodine, stavi ruke i na name. Tvoje su ruke blage i dobre. Svojim si rukama činio dobro. Mnogo je toga, Gospodine, i na meni što je bolesno, gotovo umire. Mnoga razočaranja mogu prouzročiti teška krvarenja. Katkad mi se čini da su neka prijateljstva gotovo umrla, budući da nemam snage oduprijeti se nekim utjecajima zla. Osjećam da to nije dobro. Gospodine, izbavi me iz takve situacije. Oživi moje povjerenje prema ljudima, oživi moju situaciju prema bližnjemu.

Gospodine, često osjećam kako je moj vjerski život slab. Osjećam da moj odnos prema tebi nema žara, nema živosti. Pomozi mi. To te molim radi vjere Crkve, budući da sam ranjem upravo u korijenima svog odnosa prema tebi. Izdigni me iz tog stanja i daj da moje povjerenje u tebe izraste kao stablo iz gorušićina zrna.

Gospodine, katkad mi se činiš jako daleko. Teško je do tebe doći. Ima drugih koji su oko tebe i koji imaju veće pravo na tebe. Htio bih se probiti kroz sve prepreke koje mi stoje na putu, a kojih ima mnogo. Moraš mi pomoći, Isuse. Znam da ću ozdraviti ako se dotaknem tvojih haljina, ali ako to meni ne uspije, pruži ti svoju ruku i dotakni me se u mojoj nemoći.

Fra Zvjezdan Linić
12. nedjelja kroz godinu - 24. 6. 2018. god.
Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da imamo za to puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima mnogo neriješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.

Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Po-si :bno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru/Nisu oni bili strašljiva, ali ova je oluja morala biti osobito žestoka. Nisu više znali to bi sa sobom, kako bi se izvukli. Situacija nije bila laka, Valovi veliki, more uzburkano, vjetar olujni. Sve je oko njih u nemiru. Nije stoga čudno da su i oni bili nemirni, da ih je zahvatio strah, panika.

Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj istoj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjena dana. Miruješ na krilu Očevu. Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan, Apostoli te bude. U svome nemiru žele tvoju prisutnost. Međutim, možda je tu nešto i od onog ljudskog: žele da se i t'r malo uznemiriš. ^Sve je izgledalo kao da ne mariš za njihovu muku i opasnost. Čudim se, Isuse, njihovom upitu: "Učitelju, žarne mariš što ginemo?" Kako su to smjeli pomisliti? Ti, koji si sama ljubav, ti koji si im obećao da ih nećeš ostaviti siročad, ti, Isuse, da ne mariš? To je potpuno nepoznavanje tebe, to je istinsko pomanjkanje vjere, povjerenja u tvoju ljubav.

Možda ne mogu sve razumjeti, možda katkad izgubim orijentaciju u ispitivanju uzroka i posljedica, ali jedno ne smijem nikada zaboraviti: da ti sve znaš i da si ti ljubav. Tebi je stalo do nas. Ti itekako mariš za nas i tebi je najviše od svih stalo da mi ne izginemo, nego da se spasimo. Tebi je stalo do našega spasenja. Ti mariš za nas!

Isuse, htio bih da to nikada ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećavat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojom prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji i mir oko nas.
11. nedjelja kroz godinu - 17. 6. 2018. god.
Dobri Isuse!

Sjeme klija, raste. Ni ratar ne zna kako. Prepušta se tijeku vremena i zakonu života što si ga ti utkao u biljke.

Ja bih htio znati kako; htio bih vidjeti plodove svoga truda svakog dana; htio bih pratiti rast svojih mogućnosti i tako iz dana u dan živjeti u nekoj sigurnosti. Ti mi to ne daš. Jamčiš mi svoju zaštitu i pomoć; daješ mi sve što mi je potrebno za život. Ali tajnu života zadržao si za sebe. Dovoljno je da ja živim u tebi i iz tebe.

Katkad nas iznenadi sjeme riječi. Katkad tako mala riječ može učiniti čudesne stvari. Imamo iskustva u našim ljudskim odnosima. Nikada ne možemo predvidjeti zakonitosti djelovanja pojedinih riječi. Često bez neke posebne namjere izgovorimo riječ, misao, a ona odjekne duboko u srcu nekoga tko nas je čuo. Odjekne dublje i plodonosnije nego što smo to sami pomišljali!

Često neoprezno izgovorena negativna riječ prouzroči silna razaranja u duši našeg bližnjega. Ni tu nismo u stanju pratiti sve što je riječ u mogućnosti proizvesti. Tvoja je riječ, Isuse, životvorna. Nijednu riječ nisi izgovorio u prazno. Zato su ljudi visjeli o tvojoj riječi. Osjećali su da izlazi iz tvog srca, da iza svake tvoje riječi stojiš ti čitavim svojim bićem i da se mogu povjeriti svjetlu te riječi. Zato su tvoje riječi bile kratke, jednostavne, ali su pogađale ljudska srca.

Da, Isuse, upravo je tvoja riječ bila malena, sićušna kao gorušićino zrno, kao sitno sjeme. Međutim, razasla se u srcima slušatelja i postala je stablom. Na tom stablu, na zajednici tvojih apostola kojima si tumačio svoje prispodobe, gnijezdit će se drugi koji će ih slušati, ptice nebeske tvoga kraljevstva, mi, koji danas na apostolsku riječ vjerujemo, koji njihovo vjerovanje ispovijedamo. To je silno stablo, sposobno ugnijezditi čitav svijet! Takvo je tvoje kraljevstvo! Za njega se ne treba bojati. Ono će rasti, makar ne znamo kako! Omogući svojom dobrotom svakome od nas da se nađemo u tom kraljevstvu, na tom razgranatom stablu, privučeni tvojom riječju.

Fra Zvjezdan Linić
10. nedjelja kroz godinu - 10. 6. 2018. god.
Dok riječ pismoznanaca o Isusovu opsjednuću donose i drugi evanđelisti, reakciju njegove rodbine nalazimo samo u Markovu evanđelju. Ako znademo da je Matej preuzeo više od devet desetina Markova teksta u svoje evanđelje, ona nam se nužno nameće pitanje zašto je ispustio taj kratki tekst. Je li bio uvjeren kako bi njegovi čitatelji mogli imati poteškoća shvatiti da su Isusova majka i njegova rodbina u jednom trenutku htjeli stati na put njegovu djelovanju, kao što i mi danas imamo poteškoća s tim tekstom? No onda se tek nameće pitanje: Što je Marko htio postići s tako osjetljivim tekstom u svom evanđelju? Nije li mogao jednostavnu tu zgodu zaobići, izostaviti? Razumije se da je mogao, ali ako ju je donio, imao je razlog za to.

Odgovor treba tražiti u naravi najstarijeg evanđelja. Pišući kao prvi, Marko želi svojim čitateljima uvjerljivo pokazati da je Isus iz Nazareta, unatoč svim nesporazumima, svim otporima i na kraju potpunom odbačenju i osudi na smrt doista Sin Božji (usp. Mk 15,39). Marko ne skriva svojim čitateljima da i oni koji žele Isusa slijediti moraju računati s takvim prezirom pa i gubitkom života (8,34). Drugim riječima, čovjek se mora opredijeliti za Isusa sa svim posljedicama koje proizlaze iz toga. A od toga nije mogla biti izuzeta ni Isusova rodbina. Marko je donio primjer početnog neshvaćanja njegove rodbine kako bi naglasio važnost tog opredjeljenja. Ono je iznad tjelesnih veza i osjećaja rodbinske pripadnosti.

To je u drugom dijelu teksta izraženo i znakovito. U izrazu evanđelista da su »majka njegova i braća njegova ostali vani« (3,31) sadržano je puno više od puke konstatacije da je kuća bila puna i da za njih nije bilo mjesta. Oni su »vani«, ne u odnosu na one koji su unutra već u odnosu na »one što su sjedjeli oko njega u krugu« (3,34). Isus je središte stvaranja nove zajednice djece Božje i zato on može reći: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka« (3,35). U tom nema povlastice ni za koga, pa ni za Isusovu rodbinu. Svi moraju napraviti taj korak. A da ta rodbina nije u tom bila baš brza, govori i Isusova prilično deprimirajuća reakcija na povratku u svoj Nazaret: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu« (Mk 6,4).

Glavna pouka ove neobične zgode Isusova života nama današnjim slušateljima evanđelja mogla bi biti: umjesto čuđenja kako se Isusova rodbina mogla tako odnositi prema njemu, bolje bi bilo pitati se jesmo li mi blizu njemu kao njegovi slušatelji ili se zadovoljavamo samo pripadati obitelji njegove Crkve. Jer, na pravi način njegovoj Crkvi pripada samo onaj tko je spreman uvijek slušati njegovu riječ.

Ivan Dugandžić
9. nedjelja kroz godinu - 3. 6. 2018. god.
Gospodine, koliko se puta i sam pitam o tolikim stvarima: Smijem li nedjeljom raditi? Vrijedi li mi misa ako zakasnim? Moram li na misu nedjeljom? Koliko vremena prije pričesti ne smijem jesti? Jesam li u teškom grijehu? Smijem li na pričest?

Vjerujem, Gospodine, da su to važna pitanja, ali da nisu najvažnija, prva. Tvoja pitanja su: Što je važnije, subota ili čovjek? U kakvom su odnosu te dvije riječi? Je li važnije činiti dobro ili činiti zlo? Što može čovjeka spriječiti da svoj život spasi?

Isuse, neka naša nedjelja, tvoj dan, bude uvijek za sve nas izazov na ljubav i neka nas sjeti svega što si ti za nas učinio, tada neće biti teško da i mi tebi darujemo svoje vrijeme, jer će to biti jednostavan odgovor ljubavi.
Presveto trojstvo - 27. 5. 2018. god.
Gospodine, stvorio si čovjeka na svoju sliku. Htio si da na sebi i u sebi nosi biljeg tvoga sjaja, da raznosi tvoju ljubav, da otkriva divna tvoja djela.

Htio si da na sliku tvoga božanskog bogatstva i čovjek bude osoba, jedinstvena osoba, duhovno biće koje je sposobno u slobodi razmišljati, ljubiti, darivati se, osjećati. Želio si da čovjek bude osoba, jer si ti, Gospodine Bože, jedinstven i bogat u trim božanskim osobama. Bojim se, Gospodine, da ćemo se kao ljudi, uz tvoju pomoć, ponovno morati stvarati. Jer čovjek kao da je prestao biti osoba, kao da više nije stvoren na tvoju sliku. Nažalost, ljudi se međusobno gledaju i susreću tek kao bića, a manje kao osobe, više kao predmeti, a manje kao osjetljiva bića. Na šalterima ureda i banaka očekujemo poslugu, a ne jedinstvene osobe, a službenici s druge strane često čekaju tek stranke koje automatski poslužuju. Na tržnici tražimo krumpire i zdrave jabuke, ali ne primjećujemo prodavačicu niti prodavačica vidi ljude. Interesi zasjenjuju svaki ljudski osjećaj. Zato ima među ljudima sve manje radosti i srdačnosti, sve manje iskrenih pozdrava, sve manje vremena. Gotovo da se sve mjeri novcem i sve promatra s računicom.

Kao da čovjek više nije osoba. Postaje robot, automat, izvršitelj određenih zadataka, borac za plaću, radnik i stručnjak, a sve manje naprosto čovjek. Prvi poziv što si ga ti, Gospodine, utkao u čovjeka, to jest da bude tebi sličan, da bude osoba, kao da je potpuno zasjenjen. Čovječanstvo broji sve više ljudi, a izgleda da ima sve manje osoba. Zaraženi smo virusom raščovječenja. Bože moj, spasi nas!

I tebe smo, Gospodine, udaljili od sebe.

I o tebi mislimo da si daleki Bog, da si Svemogući, Sveznajući, da nas vidiš i sudiš, da nam spremaš nagradu ili kaznu. Ni ne pomišljamo na tvoju blizinu. Hladni smo i ravnodušni na objavu o tvojoj ljubavi. Ljudi često kažu da si nešto, a ne Netko, da postojiš, a ne da ljubiš. Oprosti nam, Gospodine! Gotovo da smo zaboravili da si osoba, da si osobni Bog, da znaš što je ljubav i nježnost. Zaboravili smo ti se obraćati kao osobi. Ti nam, međutim, dopuštaš da uđemo u tajnu tvoga bića i otkrivaš nam se bogat milosrđem, bogat ljubavlju. Otkrivaš da si osoba, da si troosoban, da si Otac, Sin i Duh Sveti. Otkrivaš nam tajnu svoga bića da bismo mogli razgovarati s tobom, biti s tobom, osjećati tvoju blagoslovljenu blizinu.

Troosobni Bože, Oče milosrđa i ljubavi, smiri mi dušu u očinskom zagrljaju svoje dobrote. Daj da ti moje srce može tepati poput djeteta.

Troosobni Bože, Sine Božji, Isuse, daj da u tebi i po tebi osjetim svu ljubav koja iz božanskog Srca izvire za mene.

Troosobni Bože, Duše Sveti, ražari me ljubavlju, prosvijetli me iznutra da bih bio sposoban doživjeti svu snagu božanske ljubavi i spasenja.

Ti si, Bože, troosoban, snažno prisutan, ljubavlju okrenut prema meni, prema svima nama!
Duhovi - pedesetnica - 20. 5. 2018. god.
Iv 20, 19-23

Duše Sveti sišao si nad apostole i preporodio ih!

Oni su postali potpuno novi, radosni, hrabri, oduševljeni i sposobni oduševljavati druge, jer si ih ti, Duše Sveti, pohodio! Sve se promjenilo, svijet je postao ljepši, ljudi su postali bolji, a apostoli su shvatili da nisu ostavljeni i da nisu osamljeni! Darom tvoga pohoda, Duše Sveti, osjetili su da im je Bog Otac, da im je Isus prisutniji nego ikada prije! Dođi, Duše Sveti! Dođi i danas na našu zemlju; dođi u naša srca, dođi u naše obitelji!

Dođi i uvjeri nas da nas Bog nije ostavio, da je Isus s nama u sve dane do svršetka svijeta! Dođi i ohrabri sve naše obitelji i zajednice da se ne moraju bojati za sutra, da ne moraju osjećati strah pred svakim novim životom! Neka obitelji budu bogate djecom, ispunjene mirom!

Dođi i ražari ljubav u tolikima koji su ti odškrinuli vrata primanjem sakramenta krsta i potvrde. Shvati to, Duše Sveti, kao jasan znak da imaš pravo na svakoga od nas kao na tvoje svjedoke, na nositelje mira i radosti!

Duše Sveti, oživi naša srca da budu sposobna praštati, da se usude ljubiti i da se ne bojimo svoj život staviti u Božje ruke! Dođi, Duše Sveti!

Fra Zvjezdan Linić
7. uskrsna nedjelja - 13. 5. 2018. god.
Iv 17 11-19

Sveti Ivan nazvao te je Jaganjcem koji oduzima grijehe svijeta. Došao si oduprijeti se svemu što u ovom svijetu nije Božje, svemu što se tako uporno protivi Bogu. Došao si živjeti na sebi dosljedan način u potpunoj poslušnosti Ocu i nisi dopustio da mentalitet ovog svijeta u bilo kojem času ugrozi tvoju vjernost poslanju. Imao si pred očima Oca, njegovu ljubav prema tebi i prema nama. Svo tvoje biće bilo je u potpunosti upravljeno prema Ocu. Za njega si živio, njemu pripadao, od njega primio poslanje. Sve što je bilo u skladu s njegovom voljom imalo je smisla, a sve što je bilo u suprotnosti s njegovom voljom za tebe nije postojalo! Isuse, smisla ima samo ono što je odredio Otac. On i nas želi u svijetu zato da bismo tom svijetu prenjeli tvoga Duha. Ne želi da nas zarobi mentalitet zla u svijetu. U svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta! Želimo s tobom Isuse, biti u službi novoga svijeta, nove zemlje, novog neba. Dao si nam novo srce, nov si Duh udahnuo u nas! Novi smo kvasac za novi kruh i hranu cijelog svijeta. Daj nam snage da neizvjerimo tvoja očekivanja, nego da u svemu budemo djelatni, ojačani tobom koji si hrana ljudima u svijetu i oko nas.

Fra Zvjezdan Linić
6. uskrsna nedjelja - 30. 4. 2018. god.
Iv 15 9-17

Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku. Zato smo otvoreni ljubavi. Osjećamo u sebi neizrecivu potrebu da budemo ljubljeni i da putem ljubavi primamo potvrdu života, da se osjećamo zaštićeni i da vidimo smisao pred sobom. Stvoreni na tvoju sliku, Gospodine, otvoreni smo daru ljubavi i sposobni svoju ljubav darovati bližnjima. I to nas redovito usrećuje jer vidimo plodove vlastite ljubavi u sreći svojih bližnjih.

Danas nas pozivaš da te u ljubavi sve više nasljeđujemo, tj. da jedni druge ljubimo kao što si ti nas ljubio jedinstvenom i radikalnom ljubavlju koja ne pozna granica. Tvoja ljubav ide do kraja , sve do smrti na križu. Teško te je slijedit na tom putu. Zapinjemo na preprekama što ih postavlja naša sebičnost. Bojimo se izgubiti jer ne vjerujemo tvojoj logici da se tek darivajući najviše dobiva.

Isuse, hvala ti za tvoju ljubav. Prihvaćam je. Trebam je. Ne mogu više zamisliti svoj život bez tvoje ljubavi. Ona je najstabilniji oslonac moga života. Hvala ti za tvoje prijateljstvo koje nudiš bezuvjetno, bez jamstva da ćemo ti znati uzvratiti na isti način. Hvala ti što si nas uvukao u zajedništvo, što si nam u potpunosti darovao svu Očevu ljubav. Prihvaćam je i danas na osobit način. Prihvaćam ponuđenu ruku, otvoreno srce. Jedinstvena je istina da bez tebe ne možemo učiniti ništa, da bez tebe ne možemo živjeti potpunim, istinskim životom.

Gospodine moj, Isuse, ostani i ti u mojoj ljubavi. Odabirem te za prijatelja, opredjeljujem se za tebe. Želim da i tvoja radost u meni bude potpuna, da se osjetiš prihvaćen i sretan. I hvala ti što mi na taj način dopuštaš da razveselim tvoje srce koje je tako neizrecivo i dokraja ljubilo. Ti si za mene dao svoj život. I ja tebi predajem svoj život. Želim u tebi i za tebe živjeti i umrijeti. Želim s tobom živjeti vječno.

Fra Zvjezdan Linić
5. uskrsna nedjelja - 23. 4. 2018. god.
Iv 15 1-8

Govoriš, Gospodine: "Bez mene ne možete učiniti ništa!" Misliš li to ozbiljno? Nije li to pretjerano? Ja mogu učiniti toliko toga i bez tebe! I toliki koji ne vjeruju u tebe, tako su poduzetni ljudi. Čovjek te ne treba da nešto pronađe, sagradi, da obradi zemlju, da osvoji prostore.

Imaš pravo!

Istina je da ste već radili bez mene i da ćete još učiniti velike podhvate, ali nećete moći pobijediti ono zlo koje je u korijenu vašeg srca, zlo koje ranjava vaše ljubavi, zbog kojeg loše završavaju sva vaša poznanstva i veze, koje kvari vaša najljepša iznašašća i pretvara ih u tamne sile koje će i vas same uništiti. Da, sve možete učiniti, ali to što vi činite ništa je pred neizbježivom slijepom ulicom smrti koja zamagljuje obzorja svih vaših planova. Da, i bez mene možete sve činiti, ali ne možete istinski ljubiti i živjeti vječno.

Ja sa Život u grobovima vaše prašine.

Ja sam Ljubav jača od svih vaših desktruktivnih snaga, ljubav koja pobjeđuje silu mržnje u samom izvoru grijeha. Vaša sposobnost rasuđivanja, vaš razum, vaša pamet ne mogu a da ne časte onoga koji vas je stvorio. Međutim, kad biste se lišili dragocijena dara moje ljubavi, kada svoje srce ne biste otvorili mojem upornom kucanju na vaša vrata, sva vaša smiona i velika dostignuća ne bi nikad pridonijela sreći radosti ljudi na zemlji. Samo plodovi moje Ljubavi što ćete ih donijeti, samo plodovi moga Duha koje ćete umožiti, sposobni su preobraziti ljude u braću, svijet učiniti lijepšim i životnijim i tako u potpunosti proslaviti Oca vašeg. Samo obdareni mojom ljubavlju, zahvaćeni plamenom što sam ga ja bacio na zemlju, možete osjetiti puninu života, možete učiniti nešto što će ostati za vječnost.

Zaista, bez mene ne možete učiniti ništa!

Fra Zvjezdan Linić
4. uskrsna nedjelja - 16. 4. 2018. god.
U nedjelje poslije Uskrsa Crkva u svojoj liturgiji nastavlja razmišljati o odnosu uskrsloga Gospodina prema vjernicima i obratno. Već u prvim izvješćima o njegovu ukazanju jako je naglašena sigurnost učenika u susretu s njime. Oni su okupljeni u prostoriji u kojoj su vrata zatvorili u strahu od Židova. Zatvorena vrata bez njega nisu sigurnost, jer u njima je još strah. Ali kad se on pojavi, nestaje straha i oni napuštaju zatvorenu prostoriju kako bi neustrašivo svjedočili za njega. Dakle, njihova sigurnost nisu zatvorena vrata već nazočnost Uskrsloga u njihovoj sredini. U Ivanovu evanđelju isprepliću se dvije slike, ona dobroga pastira i vrata k ovcama, koje upravo u toj svojoj isprepletenosti puno govore o odnosu Isusa i njegovih učenika.

Isus je u isto vrijeme i vrata kroz koja prolaze ovce i dobri pastir koji na ta ista vrata ulazi otvoreno, a ne preskače drugdje krišom kao što čine kradljivac i razbojnik. On ne dolazi da krade, već da svoje ovce izvodi na pašu. »A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas« (Iv 10,4). Slika ovaca i pastira poslužila je već u Starome zavjetu za oznaku odnosa Jahve prema svome narodu. Na usta proroka Ezekijela Jahve izriče oštru osudu protiv Izraelovih pastira koji bi u njegovo ime trebali pasti njegovo stado, to jest voditi njegov narod, a oni poput najamnika »sami sebe pasu« (Ez 34,8), tlačeći i iskorištavajući stado. Zato on po proroku najavljuje kako će im uzeti stado iz ruku i sam se pobrinuti za nj: »Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka« (34,1 lsl).

Isus je svoje poslanje vidio u tome da skupi raspršenu djecu Božju u jedan Božji narod. Iako je naviještao Radosnu vijest svakomu pojedincu i tražio njegovo obraćenje, od samoga početka je jasno da spasenje nije stvar pojedinca. Od samog početka Isus je od onih koji su prihvatili poruku Radosne vijesti stvarao narod Božji koji je išao za njim. Iako su prve kršćanske zajednice imale svoje predvodnike, u njima je živjela svijest da je njihov jedini pravi vođa Krist. Tamo gdje je ta svijest počela blijedjeti i gdje su se neki sami nastojali nametnuti kao vođe evanđelist podsjeća na tu stvarnost: »I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa - Krist« (Mt 23,10).
3. uskrsna nedjelja - 15. 4. 2018. god.
Lk 24,35-48

Gospodine, nismo li i mi često zbunjeni i preplašeni? Zovemo te, čekamo te, molimo te, primamo te u pričesti, a ipak nam sumnje obuzimaju srce. Cesto i sami pomišljamo da vidimo duha, a ne stvarnost. Nikako da te ozbiljno shvatimo. Dolaziš nam, a nama se čini daje to samo naša želja, pobožan osjećaj i vapaj srca. Čak i jedni drugima tumačimo da si ti sigurno tu nazočan, a vladamo se kao da te nema. Kada netko snažnije pokaže da vjeruje u tvoju živu prisutnost te počne u tom smislu govoriti, klicati i djelovati, smatramo da je malo zastranio, gotovo da nije normalan. Jer, još i danas bismo te htjeli, Isuse, svesti na razinu duha, ili duhova; kao da, zazivajući tebe, zazivamo duha.

Učenicima pokazuješ, Isuse, da nisi duh, da nisi nestvaran, da si zbilja. Nisi duh, utvara, nego osoba, Isus, isti onaj koji je bio povijen u pelene u Betlehemu, koji je rastao u Nazaretu, propovijedao po Galileji, visio na križu u Jeruzalemu. Daješ da te prepoznaju. Pokazuješ učenicima svoje ruke i svoje noge. To si ti, Isuse!

Možda smo premalo otvoreni tajni tvoga novoga, uskrsnula života. Možda i mi danas činjenicu tvoga uskrsnuća kušamo prenijeti na neku drugu razinu, daleko od onoga što u našem načinu mišljenja zovemo jedinim zbiljskim životom.

Isuse, umnoži nam vjeru,
otkloni sve naše sumnje,
otkloni sve naše krive pojmove o tajni svog uskrsnuća.

Daruj nam čvrstu vjeru i spremnost da svjedočimo za te kao za živog Gospodina Isusa, za koga je vrijedno i život svoj položiti.

Apostole si, Gospodine, poučio: Kao što je stvarna tvoja smrt na križu, tvoje trpljenje, tvoje poniženje, tako je stvarno i tvoje uskrsnuće iz groba. Tako je i pisano. Pažljivo čitanje Svetoga pisma dovest će do istih zaključaka svakoga koji je otvoren u srcu. Poučeni tvojim riječima i obogaćeni Silom odozgor, tj. darom Duha Svetoga, to će shvatiti i apostoli. Zato ih i pozivaš da ostanu skupa sve dok ne dobiju Obećanje, dar Duha što si im ga ti pripravio za čas rođenja vidljive zajednice svojih svjedoka.

Otvorio si svojim učenicima pamet da razumiju Pisma. Otvori tako danas i naše pameti, naša srca da razumijemo poruku tvoje muke i smrti sve do uskrsnuća, ali jednako tako da razumijemo svoj život i umiranje te nadu novog i istinitog života. Otvori nas za istinu svoga uskrsnuća i daj da u tebi prepoznamo stvarnog Boga i čovjeka, Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista!

Fra Zvjezdan Linić
2. uskrsna nedjelja - 8. 4. 2018. god.
Iv 20, 19-31

Željeli bismo , Isuse, da i danas stupiš u našu sredinu, u naše zajednice, u naše obitelji, u naš narod, u našu domovinu, među narode u njoj i da se čuje u svakom srcu tvoj pozdrav: "Mir vama!"

Daj mir našoj domovini. Ne znam kako Isuse. Ne vidimo rješenja. Ljudski govoreći teško je organizirati mir. Ali vjerujemo da je tebi sve moguće! Neka riječi mira i povjerenje ponovno zazvuče u ljudskim srcima! To je moguće, to mora biti moguće, Gospodine Isuse! Ti si nam rekao da će nam Otac sve dati što ga zaištemo jednodušno u tvoje ime. Molimo u tvoje ime:
Mir nam svoj podari!
Mir nam svoj ostavi!
Mirom nas obdari!

Daruj mir uplašenim srcima. Daruj mir svim ljudima koji osjećaju tjeskobu i strah. Daj mir svim onima koji osjećaju da im se srce ispunja gorčinom i mržnjom! Ne dopusti da išta negativnog, đavoljskog, nađe mjesta u našim nutrinama.

Došao si svojim učenicima i obdario ih punomoći praštanja. Daruj i nama danas Duha Svetoga.

Fra Zvjezdan Linić
USKRS - 1. 4. 2018. god.
Uskrsnuo si, Gospodine Isuse!

Uskrsnuo si za mene, za nas, za svakog čovjeka. Pobijedio si grijeh, mržnju, zlo i tamu svijeta zato da i mi uskrsnemo.

Pomozi nam da uskrsne naša vjera, naša nada i naša ljubav! Uskrisi u nama novu snagu da te slijedimo i da te svjedočimo u tajni tvojega vazmenog otajstva, u tajni tvoje smrti i uskrsnuća. Isuse, ne dopusti da nam bolna iskustva gubitka, nesreće i straha zatamne pogled na tvoje svjetlo. Ne dopusti nam da potonemo u beznađe i da nas dotaknu negativni osjećaji koje si ti pobijedio svojim uskrsnućem.

Uskrsni, Gospodine, u srcima onih koji više ne vjeruju u snagu prijateljstva i dobrote. U svima koji su dopustili da im srce nagrize mržnja, želja za osvetom i za sigurnošću stečenu nasiljem. Isuse, uskrsni u djeci koja se rađaju, uskrsni u ljudima koji traže snagu za život, za sebedarje. Uskrsni u svima koji su ranjeni u tijelu, u duši, ili u duhu. Grob nije mogao tebe, začetnika života, zadržati u svojem krilu. Dođi, Gospodine Isuse! Trebamo te. Tvoje uskrsnuće novost je i nada svijeta. Tvoje uskrsnuće jedina je stabilna točka u svemiru koja sve pokreće, od koje sve dolazi i koja sve k sebi privlači. Tvoje uskrsnuće stvarnost je bez završetka. Slaveći tvoje uskrsnuće, Isuse, danas i svake nedjelje, ne slavimo tek minuli događaj nego tebe uskrsloga. Slavimo tvoj izlazak iz vremena u novo postojanje, slavimo svoju budućnost.
CVJETNICA - 25. 3. 2018. god.
Nalazim se, Isuse, podno tvoga križa.
Klanjam ti se!
Klanjam se tvojoj ljubavi, klanjam se tvojoj boli.
Klanjam se, Isuse, tvojoj odanosti volji Očevoj, tvojem hodu pod križem do kraja.
Klanjam se, Isuse, tvojoj ustrajnosti kojom si htio djelo spasenja dovesti do kraja i umrijeti na drvetu križa.
Promatram, Isuse, tvoje izmučeno tijelo.
Oprosti mi, kad ostajem hladan gledajući raspelo, ravnodušan na izvještaj o tvojoj muci i smrti. Kao da sam to već prečesto vidio, toliko puta čuo. A ipak, danas, na ovu nedjelju tvoje muke, želim po prvi puta zagledati se u tvoj križ, želim novom pozornošću i ljubavlju čuti izvještaj o tvojoj muci.
Želim te vidjeti, Isuse!
Vidjeti tvoje izmučeno tijelo, tvoju trnjem okrunjenu glavu, tvoje probodene ruke i noge, tvoje otvoreno srce.
Želim vidjeti tvoje predano tijelo i prolivenu krv. Za mene, za nas, za sve ljude svijeta.
Želim, Isuse, podno tvoga križa osjetiti snagu tvoje ljubavi i šaptati ti riječi sućuti i zahvalnosti.
Oprosti, jer podno tvog križa nisam bez krivnje, jer sam i sam utkan u grijeh svijeta što ga ti otkupljuješ svojom smrću.
Oprosti što tako često zaboravljam na cijenu svoga otkupljenja, na ljubav koja želi biti ljubljena, što zaboravljam na pouku i poziv križa.
Oprosti, Isuse, što te ne ljubim dovoljno.

Fra Zvjezdan Linić
4. KORIZMENA NEDJELJA - 11. 3. 2018. god.
Iv 3, 14-21

Zahvaljujem ti, Gospodine, za ovaj razgovor. Hvala ti za objavu Očeve ljubavi. Divno je osjetiti i čuti: Bog je tako ljubio svijet, Bog je tako ljubio mene, Bog je tako ljubio ljude - da je Sina svoga dao! Ti si, Isuse, objava Božje ljubavi. Ti si neprestani znak i govor: Bog je ljubav. Oprosti za sve trenutke u kojima je čovjek u napasti da pomisli da si ga zaboravio, da ga ne voliš. Ima kušnji u kojima se ne snalazimo, Ima poteškoća koje nam se čine da nadilaze naše mogućnosti. Ipak, ne dopusti da ikada zaboravimo u svemu tome da si ti ljubav sama, da ljubiš i iznad ljudskog shvaćanja. I kada mi ne možeš pomoći, i kad mi se čini da ne mariš za mene, i kada te ne vidim, želim vjerovati da me ljubiš i da mi nikad nećeš uskratiti svoju ljubav.

Ti si, Isuse svjetlo! Došao si da ovaj svijet istrgneš iz mraka, iz neznanja, iz zablude, iz grijeha. Došao si da raspršiš sve oblake koji su se nadvili nad obzorjem ove zemlje. Došao si da nas obasjaš svjetlom da bi nada našla put do našeg srca, do naših obitelji, do naših misli i osjećaja. Govoriš za sebe da si svjetlo svijeta.

Fra Zvjezdan Linić
3. KORIZMENA NEDJELJA - 4. 3. 2018. god.
Iv 2, 13-25

"Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići!" rekao je Isus Židovima. Pritom misli na hram svoga tijela, na svoje tijelo koje je primio odi Djevice Marije, na svoje ljudsko tijelo kojim se sjedinio sa svakim od nas jer je htio u svemu biti! nama jednak, osim u grijehu. Isus govori o hramu svoga vlastita tijela. To je tijelo zaista bilo razvaljeno, i probodeno, iskrvavljeno, izbićevano, iscrpljeno, prijbijeno na križ, klonulo na križu, iskusilo je umiranje i, smrt. To je tijelo zaista bilo dokraja razvaljeno, lišeno? života, položeno u grob. Razvaljeni hram slika je Isusove muke i smrti, svega što ga je čekalo u posljednjim danima njegova zemaljskog života. Međutim, Isus u toj slici govori i o svojem uskrsnuću, o onom čudesnom događaju kada je njegov grob ostao prazan, kada je i svojim tijelom uskrsnuo na novi neraspadljivi život u sjedinjenju sa svojom božanskom naravi. Isus misli na treći dan, na slavni dan novoga: života. Hram njegova tijela je ponovno podignut, sada u konačnom i vječnom izdanju, podignut tako daj više nikada neće biti ugrožen niti razvaljen. To je i hram njegova uskrsnulog tijela.

Ipak, prije nego što je mogao progovoriti o hramu i svoga tijela, Isus je očito trebao napraviti reda u -židovskom hramu, gdje je zatekao nered i nečasne j aktivnosti koje ne odgovaraju svetosti toga mjesta, j Trebalo je reagirati. Isus se prihvaća posla. On čisti dom molitve i zauzima se za ljepotu toga mjesta. Želi da ono prvenstveno bude mjesto susreta s Bogom, a ne ljudske trgovine i poslovanja.

Hram je mjesto štovanja Boga, mjesto molitve, mjesto susreta s Bogom. Na najdublji način Bog nam je omogućio da se susretnemo s njim u ljepoti i dobroti hrama Isusova tijela. Isus je sakrament žive Božje prisutnosti, u njemu i po njemu i mi danas imamo pristup k Ocu. Isus je prvi i temeljni sakrament. Zahvaljujmo mu za hram njegova tijela, za mogućnost da i danas smijemo blagovati njegovo tijelo i tako sjedinjeni s njime živjeti u jedinstvu s Bogom, s Ocem.

Fra Zvjezdan Linić
Veliki Četvrtak
Budući da je prema shvaćanju Židova i općenito u staro doba, dan započinjao u večer predhodnog dana, zato je i večer Velikog četvrtka već sastavni dio triju narednih svetih dana. To je ispravno i sa stajališta sadržaja, jer je Isus na posljednjoj večeri sakramentalno unaprijed izvršio predanje svoje žrtvene smrti i jer je stradanjem na Maslinskoj gori u pravom smislu započeo svoju muku.

Kod ovog misnog slavlja slavimo posljednju Isusovu večeru: pozvani smo Gospodinovu stolu, kojemu je on nekad pozvao svoje apostole, slavimo večeru na kojoj je Isus ustanovio sakrament svoga tijela i svoje krvi. To je oporuka koju nam je ostavio uoči svoje smrti.

Misa Gospodnje večere je jedina misa tog dana, u kojoj je povezan i obred pranja nogu. Nakon popričesne molitve prenose se darovi u pokrajinski oltar, a glavni oltar se ogoli (ukloni se sav nakit). Upriliči se klanjanje presvetom oltarskom Sakramentu. Treba spomenuti još i običaj da se zvonima zvonilo za Slavu, koja potom umuknu do Slave vazmenog bdijenja.
Veliki Petak
Ovim boslužjem spominjemo se Kristove muke. Prati se Krista na njegovu putu u smrt. Misno bogoslužje podjeljeno je na tri dijela: službu riječi, klanjanje Križu i liturgiju pričesti. Nakon prostiranja svećenika ničice, pred skroz ogoljenim oltarom i kratkog uvoda s molitvom dana, slijedi služba riječi s dva čitanja, navještajem Gospodinove muke po Ivanu, homilijom i sveopćom molitvom. Slijedi poklonstvo svetom Križu, i to kroz tri postepena otkrivanja. Zašto tri? Broj tri je broj dovršenosti kojim je izražen početak, sredina i završetak, tri je i božanski broj koji govori o trojstvu božanskih osoba, ali i o Kristovu uskrsnuću, jer je on tri dana proveo u grobu. Liturgija pričesti vrlo je jednostavna s predposvećenim darovima od predhodnog dana. Popričesna i molitva nad narodom očituje jedinstvo pashalnog otajstva smrti i uskrsnuća.
Velika Subota
Velika subota, kao dan počinka u grobu i posta žalovanja, od najstarijih vremena nije imala nikakva bogoslužja. Sa spuštanjem mraka postala je "majka svih vigilija", sveto noćno bdjenje proslave Gospodinove smrti i uskrsnuća.

Liturgija vazmenog bdjenja sastoji se od službe svjetla, bogoslužja riječi, od krsne i euharistijske službe. Služba svjetla započinje blagoslovom ognja, pripravom i paljenjem uskrsne svijeće kao "svjetla Kristova" te povorkom kojom se svijeća unosi u mračnu crkvu koja se potom osvjetljuje svijećama vjernika upaljenim s uskrsne svijeće. Bogoslužje riječi ima devet biblijskih čitanja, od kojih su dva zadnja iz Novog zavjeta. Nakon posljednjeg čitanja iz Starog zavjeta svećenik zapjeva Slavu popraćenu ponovnim zvonjenjem zvona koja su utihnula na Veliki četvrtak. Nakon poslanice prvi put se opet pjeva Aleluja.

Krsna služba: budući da je krst sakramenat kojim prelazimo iz smrti u život, najbolje je da se obnavlja u vazmenoj noći. Već je postao običaj da se krštenje odraslih ili djece slavi nakon blagoslova vode. U svakom slučaju, zajednica krštenih obnavlja ove noći ispovijest svoje vjere. Slijedi euharistijska služba,vazmeno otkupiteljsko djelo. Božji narod nanovo krštenjem rođen, prinosi spomen - čin Gospodina u činu zahvaljivanja i hrani se slavnim tijelom uskrslog Krista.
Tijelovo
Lk 9,11-17

Veliki blagdan u katoličkom kalendaru poznat je pod imenom Tijelovo. Pun naziv tog blagdana je Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tim blagdanom želimo obnoviti svoju vjeru u osobu Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je u određenom povijesnom času kao jedinorođeni Sin Božji postao povijesnom osobom. To je tajna njegova utjelovljenja. Bog je postao čovjekom; jedan od nas, s konkretnim tijelom, u njegovim žilama teče ljudska krv. "U svemu jednak, osim u grijehu," reći će sveti Pavao o njemu.

Na današnji se blagdan sjećamo kao je Bog uzeo ljudsko tijelo da bi postao čovjekom. Bog je u Isusu svima nama dohvatljiv i blizak! Tajnu svojega utjelovljenja utkao je Isus na svojoj posljednjoj večeri u znakove kruha i vina, koji snagom njegove riječi postaju Tijelo i Krv Kristova, tj. sakrament euharistije, dar pričesti, hrana i piće. Posebno su pri tom naglašeni neki elementi tog sakramenta: kruh u obliku hostije, koji se pokazuje kod podizanja; kalež s vinom koji se jednako tako pokazuje vjernicima kao znak i dar. Tijelovo želi osobito naglasiti istinu da je Isus pravi čovjek i pravi Bog. A kao čovjek da ima tijelo kao i mi. Ljudsko je tijelo dar, a isto tako obdareno mogućnosti da se daruje i razdaje. Na sve to mislimo dok gledamo podignutu hostiju, dok klečimo pred svetohraništem, dok se svečano nosi pokaznica s Presvetim, dok pružamo ruku da primimo pričest. To je dar Kristova predanog tijela, dar njegove prolivene krvi; to je dar njegove neizrecive ljubavi za svakog od nas osobno!

Fra Zvjezdan Linić

Župa Sv. Ivana Krstitelja Delnice

Liturgija:

Godina A

Liturgija:

Liturgija po godinama: