Župa Sv. Ivana Krstitelja Delnice

Povijest:

1906: Oči moje ne mogu toga gledati

U zapisima iz Spomenice i Imovnika župe Delnice za 1906. posebnu pozornost privlači poduži popis svega što je te godine nabavljeno radi opremanja župne crkve Svetog Ivana Krstitelja. Uz tu je listu uredno navedena visina svakog pojedinog ulaganja, a njihov ukupni iznos od 4 162 krune jasno ukazuje da se tadašnji župnik vlč. Antun Rigoni početkom prošlog stoljeća suočio s velikim obnoviteljskim izazovima. Da je tome tako otkrivamo već u prvim recima spomeničkih zapisa iz 1906.:"Svijećnjaci na žrtvenicima su od jednostavnog materijala k tomu već i disformirani i viseće lampe slabe a staklene prizme lustera otpadaju Oči moje ne mogu toga gledati, pa nastojim da i tomu doskočim."

Za Delnice je 1906. bila godina velikih komunalnih ulaganja, pa je razumljivo da svaki doprinos Delničana za crkvene potrebe, u razdoblju njihovih velikih odricanja, vlč. Rigoni naziva «žrtvom novčanom». Međutim, poticaj župnikovoj ustrajnosti očituje se u činjenici «da prisutni i odsutni župljani darivaju crkvu tako radosno», a opravdanom se pokazuje i njegova procjena kako ga bogatiji Delničani «neće odpraviti iz stana bez obola».

Zapise delničkog župnika s početka prošlog vijeka dijelom doživljavamo i kao zanimljivo svjedočanstvo o čvrstoj povezanosti iseljenika iz SAD-a sa zavičajnom crkvom: "Amerikanci mi javljaju da sabiraju novac za lustere i javljaju mi da žele imati luster sa 365 svijeća (koliko dana u godini, toliko svijeća). Uzvraćam im da je to nemoguće, jer bi inače luster morao biti ogromnih dimenzija, a k tome, da je teško upaljivati toliko svijeća. Amerikanci uvažavaju moje razloge, jer vide da su temeljiti."

Temeljit bijaše župnik Rigoni i u svojoj nakani da crkva Svetog Ivana Krstitelja do kraja 1906. zablista novim sjajem. Iz spomeničkih zapisa, koji tijekom godine poprimaju sve vedrije raspoloženje, vidljivo je da župnikova ustrajnost s vremenom daje odlične rezultate, iako je ljevaonici Maksa Samasse iz Ljubljane odaslao uistinu veliku narudžbu. Dvadeset svijećnjaka «od masivnog composition-bronca», tri viseće lampe za vječno svjetlo (za glavni i pobočne oltare), tri lustera za srednju crkvenu lađu… ali nije to sve što crkvi Svetog Ivana Krstitelja neodgodivo treba. Iz Beča je naručen i novi kip Isusa ležećeg u grobu jer onaj stari "ne samo što ne pobuđuje na pobožnost, već upravo je uzrokom da se mnogi mora i nehtijuć nasmijati"»".

Uređujući crkvu župnik Rigoni vodi računa i o činjenici da su 1906. "Delnice sijelo tolikih oblasti i korporacija"»" , pa zbog svečanosti koje se u crkvi održavaju, smatra potrebnim crkvene klupe prekriti suknom. Tako se u župnom troškovniku našla i cijena za nabavljenu tkaninu.

U godini 2006., kada se nazire početak obnove oltara crkve Svetog Ivana Krstitelja, dobro je učiniti stoljetni, obljetnički pogled unatrag, zagledati pažljivije u ljepotu i očuvanost niza detalja koji i danas krase crkvenu unutrašnjost, te tako, kao poticaj za budućnost, obnoviti uspomenu na obnoviteljsku ustrajnost župnika Antuna Rigonija.

Nenad Lučić

O gradnji crkve sv. Ivana Krstitelja u Delnicama

Nakon što je zbog trošnosti napuštena i srušena stara župna crkva sv. Ivana Krstitelja na prostoru Vidma, sagrađena je nova, sadašnja crkva, g. 1825. za župnika Nikole Cara. Građena je od domaćeg kamena i osvođena kamenom. U njoj je postavljen novi kameni oltar te posvećen s crkvom 2. lipnja 1829. godine.

U župnoj Spomenici župnik Antun Rigoni bilježi: "Vanjsko lice crkve bijaše g. 1900 slabo, ali skoro slabije bijaše nutarnje lice. Naumni s toga (župnik Martin Mihelčić) dati slikati crkvu a fresco od majstora Marka Antoninia. Izradba nije doduše remek djelo, ali svakako pristojno jer je za iznos od 2400 kruna ( prema Imovniku 2800 kruna) ne može obzirom na veličinu i širinu crkva zahtijevati nešto posebno. Troškovi su podnamireni dobrovoljnim prinosima."

O Uskrsu 1944. godine piše župnik Antun Brnad :” Od bombardiranja izgorjela je župna crkva i prekrivena privremenim krovom - daskama” A godine 1950. “ pokriva se crkva novom građom i crijepom. Početkom studenoga prvi snijeg ruši i uništava potpuno dovršen novi krov.” župnik nastavlja: “ ponovno se godine 1954. postavlja novi krov s novom građom i djelom je stavljen novi crijep.”

Obzirom da je crkva od 1944. pa sve do 1954. bila bez pravog krova, slikarije i unutrašnjost crkve poprilično je oštećena. Godine 1957. uređuje se crkva iznutra, o čemu bilježi župnik Antun Brnad, većim djelom na staru žbuku polaže se novi sloj glazure, a godine 1958. zidovi se bojaju bojom kakva je i danas. Sada je nakana da se ponajprije istraži stanje starih slikarija na zidovima svetišta , te se isti obnove.

Na fotografiji: Pokušaj vlč. Antona Rigonija da se crkva u Delnicama obnovi, te da se izgradi novi zvonik. U tu svrhu, župnik Rigoni 1909 godine, tiska je razglednice sa nacrtom za novu župnu crkvu. Na žalost, sve je ostalo samo na pokušajima župnika Rigonija.

O gradnji i obnovi glavnog oltara

Glavni oltar izveden je u baroknom stilu. “Gradio ga na Rijeci Marco Chiereghini i to za 1400 forinti oko 1829.g.

Građen je od raznobojnog kamena vapnenca. Na donjem dijelu oltara, ispod oltarne ploče (menze) nalazi se reljef s prikazom Jaganjca Božjeg. Zbog težine oltarne ploče nastalo je drobljenje bočnih oltarnih ploča i pomaknulo ih za oko 15 milimetara.

U sredini oltara nalazi se oltarna slika izrađena u tehnici ulja koja prikazuje krštenje Isusovo.

U Spomenici župe bilježi župnik Antun Rigoni 1910. : “ Za župnikovanja (Josipa Škrobonje) nabavljena je slika sv. Ivana Krstitelja na velikom žrtveniku, koja je trošna i pokvarena. Zamjenjena je novom slikom koju je izradio g. 1910 slikar Ludvig iz Senja uz cijenu 600 kruna” – Ista je i danas na veliko oltaru obnovljena 1995. g. po akademskoj slikarici Zrinki Kralj iz Rubeši kod Kastva za 1600 DEM.

1907. zapisano je: “ Veliki okvir slike sv. Ivana Krstitelja pocrnio je dima i dao ga (župnik) nanovo pozlatiti za 100 kruna.” , a 1900. dao je i “očistiti veliki žrtvenik:”

Iznad stupova s lijeve i desne strane na vijencu nalaze se četiri postolja s kipovima četiri evanđelista Uz postolja znatne su štete vidljive i na kipovima evanđelista.

Iznad kipova evanđelista su kipovi sv. Lucije, i sv. Apolonije a između u niši nalazi se kip Bezgriješne koji je raspolovljen na dva dijela.

Iznad vratnica oltara nalaze se kipovi apostola sv. Petra i Pavla koji su također djelomično oštećeni.

Cijeli oltar treba očistiti od naslaga koje su nastale tijekom godina, ali i nestručnog obnavljanja bojanjem u predhodnim obnovama. Iz priloga vidljiva su mnoga oštećenja na oltaru i kipovima, ali isto tako i ljepota raznobojnog kamena i pozlate koju treba obnoviti.

Stara crkva na Vidmu

O prvotnoj župnoj crkvi - koliko je poznato- zabilježeno je:

"Prvotna župna crkva nalazila se na tzv.Vidmu iza današnjih br. 135 i 136., na kom se prostoru nalazila i kuća župnikova. Ovaj župni stan postojao sve do god. 1862., jer te godine postade plijenom požara, koji je uništio malne sve kuće u dolnjem kraju. Crkvu je požar poštedio, te se u njoj obavljala služba Božja sve do godine 1825." (Spomenica župe Delnice - župna crkva)

Opis te prve crkve nalazi se također u Spomenici a podaci su potpuni:"Nalazila se na malome visu pokraj župnog stana a bijaše zidana. Zvonik je bio drven, a crkva je bila popločena kamenom, polukrug iznad velikog žrtvenika bio je posvođen a nad crkvenom lađom bijaše strop. proviđena je bila sa 10 prozora."

U bilješci kaže: "Duga bijaše 11 hvati i 3 stope, široka 5 hvati i 2 stope, a visoka 2 hvata i 2 1/2 stope. Sakristija bijaše zidana i proviđena sa 1 prozorom te je mjerila u širinu 1 hvat i 1 stopu, u duljinu 2 hvata i 3 1/2 stope, a u visinu 1 hvat i 1 1/2 stope. - drveni zvonik bijaše vrlo nizak a imao je 4 zvona."

Opis unutrašnjosti crkve kaže da je žrtvenik bio drven, a u sredini slika sv. Ivana Krstitelja na platnu. Na žrtveniku je bio kip Majke Božje s Isusom, šest anđela i svetohranište. U crkvi su bila još dva žrtvenika: na desnoj strani drveni žrtvenik sa slikom sv. Florijana a iznad te slike nalazila se slika sv. Stjepana sa dva drvena anđela. Na lijevoj strani je bio drveni žrtvenik sa slikom sv. Leonarda a iznad te slike druga rađena na platnu a prikazivala je sv. Sebastijana.

Ne zna se godina gradnje ove crkve, ne zna se niti graditelj niti tko je pokretač gradnje. Oko crkve je bilo prema drevnom običaju groblje koje se stariji župljani još početkom ovoga stoljeća spominjali kao "staro groblje". Godine 1823. sagradio je župnik Nikola Car novi zvonik, ali se srušio. Toliko se zna o toj crkvi, o njenom izgledu i uređenju. Ono što tu crkvu povezuje s današnjom svakako je isti patron - sv. Ivan Krstitelj.

Na fotografiji: Vidam, mjesto nekadašnje župne crkve

Odluka o gradnji nove crkve "Bela nedelja delnička"

Razvitak Delnica, veći broj žitelja i napredak u gospodarskom i uljudbenom životu učinilo je pitanje nove crkve neodgodivim. Već u popisu pućanstva god. 1805. zabilježeno je da u Delnicema ima 1200 žitelja u 143 kuće i 157 obitelji, god. 1824. ima delnička župa 1822 žitelja a god. 1828. bilo ih je već 1876. Delnički župnik Nikola Car, nakon što je zvonik srušen, odlučio je u dogovoru sa svojim vjernicima podići novu crkvu.

Premda je bilo teško 21. ožujka 1825. godine , odlučeno je ogradnji nove crkve. Tada je na talijanskom jeziku sastavljen, utanačen i potpisan ugovor između Antuna Cividinija i župnika Nikole Cara i Delničana o izgradnji nove crkve. Ugovor se nalazi u župnoj pismohrani a pisan je vlastitom rukom župnika Nikole Cara. Ugovor ima 15 točaka i njime je utanačeno sve što je bilo nužno:duljina, širina, visina, prozori, kor, vrata i dr. Prema predaji ukupni troškovnik za crkvu iznosio je 3100 for. a župni stan 1147 for. Djelo je uspješno okončano te je crkva posvećena 2. lipnja 1829. Posvetu je obavio senjsko-modruški biskup Ivan Krst. Ježić, a za župnikovanja Nikole Cara. O tome i svjedoči spomen ploča u obliku trokuta iznad srednjih ulaznih vrata. Latinski tekst glasi:

D.O.M. PIETATE ET CONCORDIA POPULI ANNO 1825. ERRECTA AB ALLSMO ET RNDSSMO DNO JOANNE BAPTA JESICH APISCOPO SEGN. MODRUSSIENSI 2. JUN. 1829. CONSECRATA RECTORE NICOLAO CZAR PAROCHO.

Spomen na posvetu, konsekraciju crkve određen je za treću nedjelju listopada, s oprostom od 40 dana za onoga tko tu crkvu posjeti. To je ona nedjelja koja se još i danas ovdje zove "Bela nedjelja delnička".

Župnik Nikola Car, koji je bio duša pothvata oko gradnje crkve, našao je u ovoj crkvi i svoje konačno počivalište, u kripti pod žrtvenikom sv. Florijana. Umro je 21. siječnja 1863. u 77. godini života.

Rat je i zvona "ušutkao"

Početkom 1. svjetskog rata vladajuće su elite sukobljenih zemalja sanjarile o brzoj pobjedi. Međutim, nakon dvogodišnjeg trajanja planetarnog sukoba ne samo da se konac stradanja nije nazirao, već je ratna tragedija iz dana u dan postajala veća. Na delničkim ognjištima ostadoše tek starci, žene i djeca, država oduzima blago za prehranu vojske, a dugotrajni rat iscrpljuje zalihe namirnica i uzrokuje glad.

«Ipak se mora Bogu zahvaliti , stoji u zapisu iz Spomenice župe Delnice za 1916, da Delnice nisu toliko stradale sa pomanjkanja hrane, kao ostala mjesta, napose u Primorju. Baš ovih ratnih godina delničke su njive i polja obilno rodila, a mjestna aprovizacija pod predsjedništvom župnika upravo uzorno, sa priličnim uspjehom, funkcionirala.»

Međutim, zbog rastuće je ratne oskudice u narodu zavladala zdvojnost, pa se svaka nova zapovijed ili zabrana carskih vlasti prihvaćala kao znak da iza mnoštva proživljenih nedaća slijede još nove i pogubnije teškoće.

Zato je puk 7. lipnja 1916. imao malo razloga vjerovati objašnjenju bečkih činovnika kako se zabrana zvonjave crkvenih zvona uvodi jer po njihovom zvuku «neprijatelj iskorišćuje položaj». Gdje li su to ljudi iz carskih kancelarija u krajevima poput Gorskog kotara vidjeli blizinu neprijateljskih rovova i mogućnost da njihov zvuk dopre do generalskih ušiju s druge strane bojišnice, nikada i nigdje nije objašnjeno? No zato je u delničkoj župnoj Spomenici bez ustezanja zapisano kakve se namjere uistinu kriju iza odluke vladajućih: «Famozna invencija, da se župljani nauče na muk zvonova i da tako državna vlast dođe do zvonova kao ratnog materijala, jer si je mislila da će bez odpora naroda provesti rekviziciju».

A narod je svoj otpor izrekao suzama, i to 19. rujna 1916. godine. Tada je na području delničke župe za ratne potrebe oduzeto šest zvona. Tri su skinuta s tornja župne crkve Svetog Ivana Krstitelja. Spomenutog datuma «skupi se pred crkvom sila svijeta, koji je sa suznim očima pratio ovu tragediju». Tragedija bijaše udvostručena, nakon što je po jedno zvono skinuto s obližnjih kapela na Kalvariji i delničkom groblju te crkvice u naselju Marija Trošt.

Stranice župne Spomenice jedino su svjedočanstvo iz kojeg, na temelju detaljnog opisa, možemo okvirno saznati podatke o težini oduzetih zvona te natpisima i slikama kojima su ona bila ukrašena. «Milošću» vlasti, tek veliko zvono delničke crkve nije bilo obuhvaćeno rujanskom rekvizicijom.